Međugorski glas

25.02.2010., četvrtak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. veljače 2010. godine

Vrijeme buđenja Upravo u ovom korizmenom vremenu odricanja, Gospa nam upućuje poruku punu radosti i života, kojom nas bodri na putu vjere, ufanja i ljubavi. Toplim majčinskim riječima budi u nama snagu malaksale ustrajnosti, jača nas u nepokolebljivosti i odlučnosti, uči nas kako prebroditi poteškoće, kako se oduprijeti svakodnevnim iskušenjima koje nas stišću, umaraju i iscrpljuju. Jer mi se previše opterećujemo problemima koje ionako ne možemo riješiti vlastitim snagama, prtimo se brigama koje nam remete unutarnji mir i ranjavaju srce. Kraljica nas podsjeća da trajemo u Bogu živih, da smo stvoreni za vječnost kojoj oduvijek i zauvijek pripadamo, da smo slika Stvoriteljeva, da smo djeca svjetlosti i ljubavi. Poručuje nam da se ogledamo u bistrom potoku njezinih riječi, u zdencu njezina Srca, ispunjenog istinom i ljepotom, da dušu prepoznamo u njezinoj čistoći iz koje struji radost neprolazna, u kojoj se nastanilo nebo i preslik čovjekova žića kakav je bio prije pada, neukaljan zavodnikovim smicalicama i prijetovornostima. Gleda nas Gospa čiste i svete jer je Majka naših duša i zato je još više boli naša nestalnost, lakovjernost i nepovjerenje u Gospodinovu dobrotu, tužna je zbog naše lakomislenosti, površnosti i prevrtljivosti, naše sljepoće koja ne dopušta istini da nam osvijetli pute. Poziva nas Uzorita da se oslobodimo somnambulizma i hodanja po rubovima liticama što su se nagnule nad ponor beznađa, da raskinemo lance ovisnosti i manipulacija, da se oglušimo nagovorima hipnotiziranog srca. Zove nas da se prenemo iz nemirnog sna, punog otužne bajkovitosti, preplavljenog priviđenjima i morama, da odbacimo lažnu sigurnost i sjenovitost svijeta, da se okrenemo Onome koji preobražava i tješi, koji opominje i prašta, koji liječi i ljubi. Onda će se i sve dobro što je umrtvljeno u našim srcima, sve što je ošamućeno i zavedeno, otrijezniti i preporoditi, propupati i procvjetati. No, ako ostanemo u mraku i maglama, ništa se neće promijeniti, a dok ne izađemo iz vlastitih skloništa, neće nas dodirnuti svjetlost i toplina, nećemo osjetiti dah proljeća koji zove na buđenje i radost. Lijepa je i poučna Gospina parabola s prirodom koju je već koristila u mnogim porukama, gdje nam na slikovit način govori o mijenama života, o padovima i uzletima, o trpnji i ugodi, o bolesti i ozdravljenju, o patnji i radosti. Zar nam se i samima ponekad ne učini, u doba zime i hladnoće, da stabla više nikada neće prolistati, da osušene grane jorgovana neće procvjetati? Događa se, doduše, da deblo promrzne i umre, ali nove mladice uvijek šiknu iz njegova korijena. Tako je i s našim srcima, ovijenima studenom i suhoćom, srcima kojima čežnja nije okrenuta prema vječnosti, prema izvoru svjetlosti, već žude za propadljivošću zemaljskom, zatvarajući okna slapovima istine i jasnoće. Gospa nam poručuje da uvijek budemo otvoreni za nove iskorake, za radost vjere, za jutra ispunjena uskrsnim sjajem, za život koji se propinje prema vječnosti, koji stremi u zagrljaj ljepote. Zar nam iz ovih riječi ne slijedi jasna pouka u ovom korizmenom vremenu? Čega se i koga odričemo? Ponajprije vlastitih manjkavosti i grijeha, a zatim nagovora i ponuda što nam ih bogato i licemjerno podastire knez svijeta. Korizma je, ako je u pitanju post, bitka s tijelom i otkriće hrane nebeske, spoznaja da čovjek ne živi samo od jela zemaljskog. Ako to ne shvatimo, ni najstroži post neće donijeti plodova, a takva nas disciplina neće nimalo promijeniti. Naprotiv, čekat ćemo da prođe četrdeset dana, a onda se ponovno neizmjenjeni vratiti svijetu. Ako nam odricanje ne postane radost, uzaludne su sve naše odluke, ponavljanja i prenavljanja. Jer naše trajanje u dolini suza prožeto je patnjom i padovima, radošću i uzletima, Velikim petkom i Uskrsom. U drami koja traje i nadi koja cvjeta, pobijedit će dobro, zablistat će istina i život u izobilju. Zaboravimo časti i bogatstva što ih donosi i daruje svijet. Okrenimo se vlastitom srcu i pogledajmo što je u sivilu zatvorenosti i zatrovanosti ostalo od raskoši boja, od ljepote Božje slike na koju nas poziva Gospa. Gdje je iščezla radost vjere i gdje je nestala krasota uskrsnog sjaja? Sve mi se čini da nam je malodušnost jača strana!

- 19:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.02.2010., srijeda

Čista srijeda

Kad pijane noći minu i zagorče slatka jela, vratit će te u vedrinu Čista srijeda, trijezna, bijela. Ona mete nakupine što ih stvara gnjilo voće, tjera časti i taštine, oslobađa od sljepoće. Primiri se, ne prkosi, već pepelom glavu pospi, djelima se ne uznosi, dušu predaj brižnoj Gospi. Umri sebi, odreci se silnih tlapnja, snova, želja, u svjetlosti svete mise primi Krista, prijatelja. Nek u srcu pljeva plane, u prah odu jad i bijeda, predaj Bogu svoje dane, da postanu Čista srijeda.

- 07:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.02.2010., srijeda

Stepinčevo srce

Grimizna svjetlost sipi, Kardinale, iz tvoga srca što bdije na straži, doziva mrtve s daleke obale i svijetli puku dok istinu traži. Još lažac sikće i podvale kuje, Hrvatskoj grize tijelo razapeto, i danas istim zabludama truje sve što je čisto, nedužno i sveto. U ovoj borbi što se s tamom bije ufanja plamen sagorio nije. Znam da će tvoje srce pravedničko ljubavlju žarkom prognati gorčinu, i da ćeš ovo vrijeme urotničko predati brižnom Srcu Djevičinu.

- 00:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

02.02.2010., utorak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. veljače 2010. godine

Svjetionik vjere u tami svijeta Umnažaju se svjetionici na bespućima svijeta, odvlače poglede i preusmjeravaju putokaze što vode prema utočištu lakovjernosti, prema hridinama propasti na kojima obitava zov raspamećenih nimfa i buči svjetlucava zavodljivost zlatnog teleta. Izgubilo se čovjekovo srce u kaosu ponuda, isjeckalo se u mutežu obezglavljenih istina, preplavilo se nakupinama kratkotrajnih mudrosti i ispunilo tamom proturječnih spoznaja. Omamljeno opijatima lažnih obećanja, anestezirano zavodljivošću isprazne slatkorječivosti i zaneseno prividom virtualne stvarnosti, neumoljivo hrli prema oštrim stijenama sljepoće, prema sudbini brodolomca koji je precijenio vlastitu snagu, sposobnosti i umijeće, koji se drznuo ploviti bez kompasa, prkoseći gospodaru vjetrova i struja, koji se pouzdao u blijedu svjetlost oronule lanterne. Jer ne daje svaki svjetionik dovoljnu količinu svjetlosti, a niti mornara usmjerava na pravi put, spašavajući ga od oštrih hridi naivnosti i zabluda. U današnjoj poruci Gospa ponovno poziva sve one koji su upoznali Božju ljubav da neumorno svjedoče i rastu u vjeri, da ne zastajkuju na putu, već se okrenu prema svjetoniku njezina srca, osvježe se zrakama Majčine ljubavi, koja se napaja i traje na rajskom izvoru svjetlosti. Moli nas da uronimo u sjaj njezine čistoće, da se okrijepimo na vrelu svih milosti, da u sebi ponesemo jasnoću istine kojom ćemo osvjetljavati zalutale na bespućima svijeta, kojom ćemo razgoniti nakupine tame što se ovijaju oko preplašenih i zbunjenih srdaca. Jer nepoznavanje i neprihvaćanje Božje ljubavi vodi u lutanje i očaj, odvlači na stranputice i slijepe ulice, prema carstvu mraka u kojem stoluje knez propasti. A koja i kakva srca mogu svijetliti? Tek ona kojima riječi i djela nisu u raskoraku, na koja ne bacaju sjene privremena i propadljiva znanja, koja se ne povode za modom vremena, koja ne slijede zavodljivi glas novotarija, koja ne odbacuju a niti mijenjaju Božje zapovijedi, kojima poniznost pomaže da se otvore istini, a blagu svjetlost ljubavi ne zamijene ispraznim blještavilom laži. Komu ćemo biti primjer ako jedno govorimo, a drugo činimo, ako se istini zaklinjemo na odanost, a onda radimo kompromise sa svijetom, ako malaksamo u ustrajnosti, ako se prepustimo nagovorima zloga, ako nas odricanje ne ispuni radošću i mirom?! No, sasvim je drugačije ako smo ukorijenjeni u ljubavi Božjoj, ako smo svjesni njegove nazočnosti, ako smo spremni podvrgnuti se volji Stvoriteljevoj. Prepoznavajući znakove u nama i oko nas, lakše ćemo broditi pučinom kušnje i spremniji dočekivati časove sumnje, otklanjati napast i izbjegavati zavodnikovu mrežu. Doduše, slabi smo, ali uz pomoć Isusovu, koji je u pustinji u ime braće i sestara odolijevao lukavosti kneza svijeta, uspjet ćemo zaobići zamke koje nam stoje na putu. Koje i kakve neistine izlaze iz naših usta, tko li to tako često Gospinoj dječici ušutkava savjest? Iako trajemo u nepromjenjivoj istini, ipak smo sudionici vlastitog vremena i zabluda kojim ga prože pala ljudska narav. Kad se pomiješaju običaji i moda, izobrazba i odgoj, cjelina i krhotine, odrazi i zbilja, događaju se zla i naopakosti, dobrano premrežene hladnim i nepobitnim činjenicama, rezultatima znanstvenih i inih dostignuća, ali očišćene od svakog trunka ljubavi. Jer svijet će nas uvijek učiti da vjerujemo opipljivom i nestalnom i da neprestano sumnjamo u Božju opstojnost. Nama je ne slijediti izokrenutost, već na prvo mjesto staviti Gospodina pa će onda, kako nas vjera uči, sve biti na svom mjestu. Ako se čovjek ravna mjerom varavog znanja, onda će sve objasniti logikom ograničene spoznaje i naći oholi odgovor i rješenje za sve i svašta, povlađujući vlastitoj nemoći i ispraznoj uznositosti. Prisjetimo se kako su sve donedavno mnogi prirodni zakoni i pojave tumačeni kao posljedice magnetizma i elektriciteta, a danas se pokušavaju odgonetnuti kvantnom fizikom, da bi se možda već sutra govorilo o mikro svemiru, ovijenom makro putanjama razbijenog prostora i ranjenog vremena. Ne treba ni spominjati pretpostavke i spekulacije o onome što će se dogoditi za milijun godina, o vremenu kojeg najvjerojatnije neće ni biti jer će se ono već puno prije sažeti u blijesku Velikog dana. Ipak su najpogubnije neistine koje zahvaćaju društvo i odnose među ljudima, gdje veličanje grijeha i sebeljublja postaje pravilo i obrazac po kojem se ravnaju zaluđeni i prevareni. Na ovakve podvale gotovo nitko nije imun pa im često podlegnu i oni koji su moralni i pošteni. Takav nauk, potkrijepljen otrovom navodno neoborivih istraživačkih činjenica, truje srca i um, svi ga pomalo prisvajamo kao svjetonazor, iako se izravno suprotstavlja Isusovu nauku i kosi s moralnim načelima. Kad takve neistine, kojih najčešće nismo ni svjesni, izlaze iz našeg srca i usta, zatamnjuje se i umtrvljuje čovjekova savjest, a glas se istine u nama stišava te počinje slabiti i blijedjeti. Što li je tek s onima kojima je posao obrlaćivanje potencijalnih žrtava od kojih se može izvući novac ili neka druga korist, kojima radno mjesto ovisi o dobro upakiranoj laži. Takvi najčešće govore ono što ne misle i upadaju u otvorenu bitku sa savješću. Sve bi ipak moglo svršiti na dobro ako njezin glas vremenom potpuno ne ušutkaju. A kad savjest doživi amneziju, čovjek postaje profesionalni lažac, što je, nažalost, tipično za većinu političara i takozvanih poslovnjaka. Ne smijemo zaboraviti da je vjera put osvijetljen nadom, da tek u njezinoj svjetlosti možemo otkrivati istinu i služiti se znanjima. Znanje koje ne izniče iz nade i povjerenja u Božju svemogućnost i svenazočnost, donosi smrt vjeri, s kojom umire i ljepota življenja, a boli i radosti postaju besmisleni i nesvrhoviti, te nestaju i izgaraju u kratkotrajnosti i prolaznosti. Što je onda sa životom vječnim, obećanim i potvrđenim u Križu i Uskrsnuću, obasjanim otkupiteljskom svjetlošću i prožetim spasenjskim sjajem? Hoćemo li se prikloniti Radosnoj vijesti u kojoj se ispunilo proproštvo ili i dalje besmisleno tragati za onim što nam je već darovano? Sva znanja i mudrost svijeta neće nam pomoći da odškrinemo vrata velike tajne, da se preporodimo i obnovimo u istini, da se ispunimo mirom vječne ljubavi. Jer put do savršenstva nije u oholosti i samodopadnosti, već u poniznosti i molitvi. Put do srdaca bližnjih vodi kroz uska svjetlosna vrata iz kojih zrači milosrđe i dobrota, žrtva i darivanje, praštanje i odricanje. Oni su duša ljubavi, oni su punina krjeposti, sažete u Srcu Bezgrješnome, bogatoj riznici ispunjenoj svim milostima. Zato prihvatimo Majčinu ruku i dopustimo joj da nas, brižna i nježna, povede putem ljubavi, da nas privede Sinu i ljepoti kraljevstva nebeskoga!

- 14:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Svijećnica

Kad napuknu zlo i tmine, razruši se sumnje brana, prepoznat ćeš sjaj istine, kao Šimun, kao Ana. Primakni se maču boli koji dijeli noć od dana, skupa s Gospom Boga moli, budi Šimun, budi Ana. Miris širi rajsko cvijeće, Davidova plamti grana, prinesi joj žižak svijeće, kao Šimun, kao Ana. Ozdravit će tvoje oči od privida i od mana, gledaj Dijete i svjedoči, budi Šimun, budi Ana. Kad dopustiš svjetlu blagom da ti bude srcu hrana, krijepit ćeš se vjere snagom, kao Šimun, kao Ana.

- 07:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.