Međugorski glas

25.02.2010., četvrtak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. veljače 2010. godine

Vrijeme buđenja Upravo u ovom korizmenom vremenu odricanja, Gospa nam upućuje poruku punu radosti i života, kojom nas bodri na putu vjere, ufanja i ljubavi. Toplim majčinskim riječima budi u nama snagu malaksale ustrajnosti, jača nas u nepokolebljivosti i odlučnosti, uči nas kako prebroditi poteškoće, kako se oduprijeti svakodnevnim iskušenjima koje nas stišću, umaraju i iscrpljuju. Jer mi se previše opterećujemo problemima koje ionako ne možemo riješiti vlastitim snagama, prtimo se brigama koje nam remete unutarnji mir i ranjavaju srce. Kraljica nas podsjeća da trajemo u Bogu živih, da smo stvoreni za vječnost kojoj oduvijek i zauvijek pripadamo, da smo slika Stvoriteljeva, da smo djeca svjetlosti i ljubavi. Poručuje nam da se ogledamo u bistrom potoku njezinih riječi, u zdencu njezina Srca, ispunjenog istinom i ljepotom, da dušu prepoznamo u njezinoj čistoći iz koje struji radost neprolazna, u kojoj se nastanilo nebo i preslik čovjekova žića kakav je bio prije pada, neukaljan zavodnikovim smicalicama i prijetovornostima. Gleda nas Gospa čiste i svete jer je Majka naših duša i zato je još više boli naša nestalnost, lakovjernost i nepovjerenje u Gospodinovu dobrotu, tužna je zbog naše lakomislenosti, površnosti i prevrtljivosti, naše sljepoće koja ne dopušta istini da nam osvijetli pute. Poziva nas Uzorita da se oslobodimo somnambulizma i hodanja po rubovima liticama što su se nagnule nad ponor beznađa, da raskinemo lance ovisnosti i manipulacija, da se oglušimo nagovorima hipnotiziranog srca. Zove nas da se prenemo iz nemirnog sna, punog otužne bajkovitosti, preplavljenog priviđenjima i morama, da odbacimo lažnu sigurnost i sjenovitost svijeta, da se okrenemo Onome koji preobražava i tješi, koji opominje i prašta, koji liječi i ljubi. Onda će se i sve dobro što je umrtvljeno u našim srcima, sve što je ošamućeno i zavedeno, otrijezniti i preporoditi, propupati i procvjetati. No, ako ostanemo u mraku i maglama, ništa se neće promijeniti, a dok ne izađemo iz vlastitih skloništa, neće nas dodirnuti svjetlost i toplina, nećemo osjetiti dah proljeća koji zove na buđenje i radost. Lijepa je i poučna Gospina parabola s prirodom koju je već koristila u mnogim porukama, gdje nam na slikovit način govori o mijenama života, o padovima i uzletima, o trpnji i ugodi, o bolesti i ozdravljenju, o patnji i radosti. Zar nam se i samima ponekad ne učini, u doba zime i hladnoće, da stabla više nikada neće prolistati, da osušene grane jorgovana neće procvjetati? Događa se, doduše, da deblo promrzne i umre, ali nove mladice uvijek šiknu iz njegova korijena. Tako je i s našim srcima, ovijenima studenom i suhoćom, srcima kojima čežnja nije okrenuta prema vječnosti, prema izvoru svjetlosti, već žude za propadljivošću zemaljskom, zatvarajući okna slapovima istine i jasnoće. Gospa nam poručuje da uvijek budemo otvoreni za nove iskorake, za radost vjere, za jutra ispunjena uskrsnim sjajem, za život koji se propinje prema vječnosti, koji stremi u zagrljaj ljepote. Zar nam iz ovih riječi ne slijedi jasna pouka u ovom korizmenom vremenu? Čega se i koga odričemo? Ponajprije vlastitih manjkavosti i grijeha, a zatim nagovora i ponuda što nam ih bogato i licemjerno podastire knez svijeta. Korizma je, ako je u pitanju post, bitka s tijelom i otkriće hrane nebeske, spoznaja da čovjek ne živi samo od jela zemaljskog. Ako to ne shvatimo, ni najstroži post neće donijeti plodova, a takva nas disciplina neće nimalo promijeniti. Naprotiv, čekat ćemo da prođe četrdeset dana, a onda se ponovno neizmjenjeni vratiti svijetu. Ako nam odricanje ne postane radost, uzaludne su sve naše odluke, ponavljanja i prenavljanja. Jer naše trajanje u dolini suza prožeto je patnjom i padovima, radošću i uzletima, Velikim petkom i Uskrsom. U drami koja traje i nadi koja cvjeta, pobijedit će dobro, zablistat će istina i život u izobilju. Zaboravimo časti i bogatstva što ih donosi i daruje svijet. Okrenimo se vlastitom srcu i pogledajmo što je u sivilu zatvorenosti i zatrovanosti ostalo od raskoši boja, od ljepote Božje slike na koju nas poziva Gospa. Gdje je iščezla radost vjere i gdje je nestala krasota uskrsnog sjaja? Sve mi se čini da nam je malodušnost jača strana!

- 19:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.