Međugorski glas

02.02.2010., utorak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. veljače 2010. godine

Svjetionik vjere u tami svijeta Umnažaju se svjetionici na bespućima svijeta, odvlače poglede i preusmjeravaju putokaze što vode prema utočištu lakovjernosti, prema hridinama propasti na kojima obitava zov raspamećenih nimfa i buči svjetlucava zavodljivost zlatnog teleta. Izgubilo se čovjekovo srce u kaosu ponuda, isjeckalo se u mutežu obezglavljenih istina, preplavilo se nakupinama kratkotrajnih mudrosti i ispunilo tamom proturječnih spoznaja. Omamljeno opijatima lažnih obećanja, anestezirano zavodljivošću isprazne slatkorječivosti i zaneseno prividom virtualne stvarnosti, neumoljivo hrli prema oštrim stijenama sljepoće, prema sudbini brodolomca koji je precijenio vlastitu snagu, sposobnosti i umijeće, koji se drznuo ploviti bez kompasa, prkoseći gospodaru vjetrova i struja, koji se pouzdao u blijedu svjetlost oronule lanterne. Jer ne daje svaki svjetionik dovoljnu količinu svjetlosti, a niti mornara usmjerava na pravi put, spašavajući ga od oštrih hridi naivnosti i zabluda. U današnjoj poruci Gospa ponovno poziva sve one koji su upoznali Božju ljubav da neumorno svjedoče i rastu u vjeri, da ne zastajkuju na putu, već se okrenu prema svjetoniku njezina srca, osvježe se zrakama Majčine ljubavi, koja se napaja i traje na rajskom izvoru svjetlosti. Moli nas da uronimo u sjaj njezine čistoće, da se okrijepimo na vrelu svih milosti, da u sebi ponesemo jasnoću istine kojom ćemo osvjetljavati zalutale na bespućima svijeta, kojom ćemo razgoniti nakupine tame što se ovijaju oko preplašenih i zbunjenih srdaca. Jer nepoznavanje i neprihvaćanje Božje ljubavi vodi u lutanje i očaj, odvlači na stranputice i slijepe ulice, prema carstvu mraka u kojem stoluje knez propasti. A koja i kakva srca mogu svijetliti? Tek ona kojima riječi i djela nisu u raskoraku, na koja ne bacaju sjene privremena i propadljiva znanja, koja se ne povode za modom vremena, koja ne slijede zavodljivi glas novotarija, koja ne odbacuju a niti mijenjaju Božje zapovijedi, kojima poniznost pomaže da se otvore istini, a blagu svjetlost ljubavi ne zamijene ispraznim blještavilom laži. Komu ćemo biti primjer ako jedno govorimo, a drugo činimo, ako se istini zaklinjemo na odanost, a onda radimo kompromise sa svijetom, ako malaksamo u ustrajnosti, ako se prepustimo nagovorima zloga, ako nas odricanje ne ispuni radošću i mirom?! No, sasvim je drugačije ako smo ukorijenjeni u ljubavi Božjoj, ako smo svjesni njegove nazočnosti, ako smo spremni podvrgnuti se volji Stvoriteljevoj. Prepoznavajući znakove u nama i oko nas, lakše ćemo broditi pučinom kušnje i spremniji dočekivati časove sumnje, otklanjati napast i izbjegavati zavodnikovu mrežu. Doduše, slabi smo, ali uz pomoć Isusovu, koji je u pustinji u ime braće i sestara odolijevao lukavosti kneza svijeta, uspjet ćemo zaobići zamke koje nam stoje na putu. Koje i kakve neistine izlaze iz naših usta, tko li to tako često Gospinoj dječici ušutkava savjest? Iako trajemo u nepromjenjivoj istini, ipak smo sudionici vlastitog vremena i zabluda kojim ga prože pala ljudska narav. Kad se pomiješaju običaji i moda, izobrazba i odgoj, cjelina i krhotine, odrazi i zbilja, događaju se zla i naopakosti, dobrano premrežene hladnim i nepobitnim činjenicama, rezultatima znanstvenih i inih dostignuća, ali očišćene od svakog trunka ljubavi. Jer svijet će nas uvijek učiti da vjerujemo opipljivom i nestalnom i da neprestano sumnjamo u Božju opstojnost. Nama je ne slijediti izokrenutost, već na prvo mjesto staviti Gospodina pa će onda, kako nas vjera uči, sve biti na svom mjestu. Ako se čovjek ravna mjerom varavog znanja, onda će sve objasniti logikom ograničene spoznaje i naći oholi odgovor i rješenje za sve i svašta, povlađujući vlastitoj nemoći i ispraznoj uznositosti. Prisjetimo se kako su sve donedavno mnogi prirodni zakoni i pojave tumačeni kao posljedice magnetizma i elektriciteta, a danas se pokušavaju odgonetnuti kvantnom fizikom, da bi se možda već sutra govorilo o mikro svemiru, ovijenom makro putanjama razbijenog prostora i ranjenog vremena. Ne treba ni spominjati pretpostavke i spekulacije o onome što će se dogoditi za milijun godina, o vremenu kojeg najvjerojatnije neće ni biti jer će se ono već puno prije sažeti u blijesku Velikog dana. Ipak su najpogubnije neistine koje zahvaćaju društvo i odnose među ljudima, gdje veličanje grijeha i sebeljublja postaje pravilo i obrazac po kojem se ravnaju zaluđeni i prevareni. Na ovakve podvale gotovo nitko nije imun pa im često podlegnu i oni koji su moralni i pošteni. Takav nauk, potkrijepljen otrovom navodno neoborivih istraživačkih činjenica, truje srca i um, svi ga pomalo prisvajamo kao svjetonazor, iako se izravno suprotstavlja Isusovu nauku i kosi s moralnim načelima. Kad takve neistine, kojih najčešće nismo ni svjesni, izlaze iz našeg srca i usta, zatamnjuje se i umtrvljuje čovjekova savjest, a glas se istine u nama stišava te počinje slabiti i blijedjeti. Što li je tek s onima kojima je posao obrlaćivanje potencijalnih žrtava od kojih se može izvući novac ili neka druga korist, kojima radno mjesto ovisi o dobro upakiranoj laži. Takvi najčešće govore ono što ne misle i upadaju u otvorenu bitku sa savješću. Sve bi ipak moglo svršiti na dobro ako njezin glas vremenom potpuno ne ušutkaju. A kad savjest doživi amneziju, čovjek postaje profesionalni lažac, što je, nažalost, tipično za većinu političara i takozvanih poslovnjaka. Ne smijemo zaboraviti da je vjera put osvijetljen nadom, da tek u njezinoj svjetlosti možemo otkrivati istinu i služiti se znanjima. Znanje koje ne izniče iz nade i povjerenja u Božju svemogućnost i svenazočnost, donosi smrt vjeri, s kojom umire i ljepota življenja, a boli i radosti postaju besmisleni i nesvrhoviti, te nestaju i izgaraju u kratkotrajnosti i prolaznosti. Što je onda sa životom vječnim, obećanim i potvrđenim u Križu i Uskrsnuću, obasjanim otkupiteljskom svjetlošću i prožetim spasenjskim sjajem? Hoćemo li se prikloniti Radosnoj vijesti u kojoj se ispunilo proproštvo ili i dalje besmisleno tragati za onim što nam je već darovano? Sva znanja i mudrost svijeta neće nam pomoći da odškrinemo vrata velike tajne, da se preporodimo i obnovimo u istini, da se ispunimo mirom vječne ljubavi. Jer put do savršenstva nije u oholosti i samodopadnosti, već u poniznosti i molitvi. Put do srdaca bližnjih vodi kroz uska svjetlosna vrata iz kojih zrači milosrđe i dobrota, žrtva i darivanje, praštanje i odricanje. Oni su duša ljubavi, oni su punina krjeposti, sažete u Srcu Bezgrješnome, bogatoj riznici ispunjenoj svim milostima. Zato prihvatimo Majčinu ruku i dopustimo joj da nas, brižna i nježna, povede putem ljubavi, da nas privede Sinu i ljepoti kraljevstva nebeskoga!

- 14:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.