AnaM

Trešnjevka
Hladan zimski dan.
Romantično bi bilo da je upaljen kamin, pred njim medvjed na podu, čaša crnoga i uzdasi dvoje mladih, i ne mora mladih, važno je ah, oh, uh ...
Radijatori su bili mlakasto topli, kristalne čaše su poredane kao vojnici negdje da ne kupe prašinu, a vino je bilo u zapečačenoj boci. Čekao se nasljednik.
Nije se tada gvirkalo non stop u trbuh da se vidi što se tamo događa. Bebe su uskočile na tajanstveni način jer o tome se nije pričalo. Skrivale su se širokim haljinama i dolazile su kad su dolazile.
Mlada ženica, je uzdisala nad nekom knjigom, strojarstvo, ubedjivala se da to nikad neće položiti niti će dobiti tu dugo željenu titulu "krumpir inžinjer"
Pucketanje radijatora, zamijeni bol. Ah, oh, uh, i neki radoznali meca pojuri van. Kad je vidjela gdje je došla, htjela je natrag, ali nije se moglo. Počeli su je lupati, tresti. Od samog početka života bilo joj je jasno da će biti nalupana što god uradi. Bacila je pogled na prozor. Nešto bijelo ledeno, antipatično je gvirnulo na mecu. Zaurlala je. Zgrabili su je, moderno je povili u malenu benkicu, smrzla se, još se nije ugrijala.
Baš tako meca i sad gleda kroz neki prozor. Ono bijelo, hladno, ledeno, antipatično gleda nju.
Crno vino je na stolu, radijatori pucketaju i živjeli vi meni dragi blogeri ...
Želim sve najbolje prvo sebi (skromnost nije vrlina, nego glupost), a onda svima blogerima i blogu da još dugo se smijemo, svađamo i vodimo brige o tudjim poslovima, ali iznad svega radujumo se životu jer samo jedan imamo
Brod sa mecom plovi, koliko dugo još, ne zna se.
Možda je brod premalen,ali meca dobro kormilari, i gura se naprijed…
ŽIVJELI vi meni!