AnaM

utorak, 12.05.2015.

Sinki priča...

Živjela je u gradu, u samom centru.
Volila je način na koji je ljudi promatraju. Osjećala je kod većine želju da je povedu svojoj kući. Na žalost, samo su je gledali, maštali o njoj i ostavljali je.


Ostaću zauvjek u ovom gradu, prašnjavom, bučnom, pored ljudi koji vječito negdje jure kao muhe bez glave. Prijateljice su je tješile, ali one su odlazile, jedna po jedna, neki put u društvu. Nalazile su svoje domove, ljude koji ih vole i kojima su potrebne.
Želela je nekog sa gitarom…

Te zime je pao snijeg, a ona se izgubila u nekoj mračnoj sobici. Uzdisala je, maštala o balkonu s karanfilima, malenom sjenilu, veselom psiću koji skakuće po travi, mačku snežnobijelom koji ju miluje.
Neka curica je zastala, povukla tatu za ruku
-Vidi Je kako je lijepa, vodimo je kući.
Tata je nestrpljivo krenuo dalje, a melena se okretala i gledala za njom, Okice su se napunile suzama, ali nije ju povela u svoj dom. Neka baka ju je dodirnula štapom, vjerojatno sjećajući se svoje mladosti, uzdahnula i krenula dalje. Onda se zaustavio neki mladi par. On joj je nešto šaptao na uho, a ona se smejuljila.
Nitko, baš nitko je ne voli. Nju neće nitko uzeti. Ostaće zauvjek sama.
I onda, kad se najmanje nadala, osjetila je bol, netko je grubo gurnuo, začuo se pucanj, okrznuo ju i pala je, osjetila je da se nešto lomi u njoj, da li će umrijeti. Da li tako nestajemo?? Ne, nije ranjena, samo grube ruke je bacaju, na pod nekog kamiončića.

Osjeća još jednu drugaricu koja pada na nju.Čuje glas
-Polako, pazi, polomićeš je.
Oteta je kao u kriminalnom romanu. Sad će policija…Mašta joj radi.
Netko stavlja kutiju pored nje, neko pažljivo stavlja njenu drugaricu na deku i auto kreće.
Onesvijestila se skoro od straha. Možda je zadrijemala. Osvijestio ju je zvuk neki vrata, glasovi, i mir. Noć je bila duga.
Ujutro, sve je bilo drugačije. Na zelenoj travi, ispod prekrasnog suncobrana okružena cvijetovima tisuće boja, veselo joj je mahala prijateljica.
Bijeli mačak, Albi se očešao o njezinu nogu. a onda se zadovoljno popeo na nju i zadrijemao.

Sunce je sijalo. Neka pčela je žurila vjerovatno u košnicu, a ona je najzad odahnula. Našla je svoj dom i nekog tko će je voljeti, jer ipak, moglo se dogoditi da nikad ne pronađe pravi vrt, ona je samo plastična stolica koja ne može birati, mora biti izabrana ...

Oznake: Sinki priča
- 07:06 - Komentari (30) - Isprintaj - #