marchelina
30.08.2009., nedjelja
kad bi vam rekla...
|
koliko puta sam odslušala ovu pismu, rekli bi mi da san...jel'... ili, još luđe, kad bi vam rekla... koliko pisama sam napisala slušajući ovu pismu...cilu jednu zbirku. Doslovno. Prva pisma koju sam napisala čuvši po prvi put ovu pismu bila je ova: Morska erotska Najlipše je vodit ljubav s morem jer sa ženom nitko kao more ne zna. Nit te zove, nit te stalno traži, samo mirno, mirno more čeka. I ti mu dođeš, pa se baciš, ko ljubavniku tajnom oko vrata. More onda igru počne, valovima dodir meki stvara. Dodir baš za ženu stvoren, nježan, strpljiv, modrostrastan. Ljubi more nemilice, prominile boju od srama hobotnice Ljubi more nemoralno ništa mi nije nepoljubljeno ostalo. I ka najbolji ljubavnik na svitu, uzbonaca kad mu šapneš da ćeš umrit Pa te onda pojubi najjače i tebi se, ka i svakoj ženi, od ljubavi, i od sriće, najedanput plače... Pri sljedećem slušanju te pisme došlo mi je ovo... Zaigrana More moje… došla sam do tvojih obala, samo da bi pogled znatiželjni bacila a onda sam poželjela... uho prisloniti na tvoj val. I zaigrana tako modrim zvukom očarana u pjenu tvog vala zapletena probudim se najednom usred pučine, tobom zarobljena. |
24.08.2009., ponedjeljak
Ponovo zaposlena
|
Sićan se kako mi je mater znala, svaki put kad san ja, kao pubertetlija, izražavala raznorazne zahtjeve za većim đeparcom, ili za skupljim cipelama, rezolutnim tonom odvratit: "E moja ćerce, znaš li ti da ja u tvojin godinama nisan imala ni jedne dobre cipele za jednu sezonu, a kamoli da bi tražila dva para, ili sačuvajmebože đeparac!" točka. gotovo. pa još: "Znaš li ti da san ja prošla GLAD!" točka. gotovo. Poslin toga, mislin, poslin gladi, aj ti budi obraz pa traži đeparac. Nego, evo me ponovo radim, nakon duge i teške. Oni period bez posla, bija je takav da je boje ne sićat se. U svakon slučaju, bilo je nešto kao glad što se provlačilo malim domaćinstvom mog Dječaka i mene. Ma, nije to ona doslovna glad, jel'te. To je ona glad kad imaš što jesti, ali znaš da nema predjela, ni deserta. Škrtariš na voću, na ovome, na onome. I onda, baš tada, kada se zna da se nema, pojavljuje se neka čudna glad baš za onim stvarima koje se u teškim vremenima ne kupuju. Moj Dječak je sportaš i ne jede svašta, niti slatkiše, strogo pazi na prehranu, bez viška šećera, bez masti, bez ovoga i onoga. Međutim, u spomenutom teškom periodu, on, koji nikada ne traži slatkiše, najednom je svako malo izražavao zahtjeve za "nečim slatkim". E, to je ta čudna glad, kad čovjek zna da ne može, baš tada želi. I meni su padali na pamet recepti puni egzotičnih začina i raznih čuda, kao, eh, da SAD imam para, isprobala bih onaj recept za pekinšku patku mariniranu u francuskom bešamelu, punjenu indijskim oraščićima prethodno prodinstanima u dalmatinskoj pašticadi i posutu zagorskim štruklama prethodno prokuhanim u juhi od mlade kliške janjetine...eh da....(NE pokušavajte ovo kod kuće, pjesnička sloboda  )Naravski, kad imam para, ne pada mi se na pamet zajebavat oko špakera, i ne kuvam ništa što iziskuje više od 20 min petljanja po kužini  U svakon slučaju, kad mi je dakle Dječak jeanput tijekom tih dana zagrinta zbog svega šta on bi, a ne može, ja san mu odgovorila (fala mama):"Znaš li ti sinko moj da je naša baka ZAISTA bila gladna tamo poslin onoga rata,ha? E, vidiš, kad ti budeš ima svoju dicu, i kad ti budu dosađivali, lipo ćeš im moć reć -Znate li vi dico moja da san ja bija gladan tamo poslin one privatizacije u Hrvatskoj kad smo se ono bili oslobodili, ostvarili tisućljetni san i zbacili mrski socijalistički jaram..? e, vidiš, kad in to rečeš, začepit ćeš im usta bez po muke. Dječak me gleda mrko. Pa drekne. Jaaa bi neešto slaaaaatko!!! Benti, današnja dica uopće ne znaju cijenit tekovine revolucije.... |
22.08.2009., subota
...
|
|
19.08.2009., srijeda
Noa na vrhu svijeta :)
 Traganje za ljetom (1) Ljeto je posve neočekivano nestalo Ispraćeno tek s nekoliko taktova jedne etide I uskim putem između borova otišlo na periferiju zbivanja Nitko ga nije odgovarao od nauma Misleći valjda da će biti privremeno Neki slute da se otisnulo u ilegalu I da tavori negdje na rubu ovog svijeta U području zagonetne nedostupnosti Na raspolaganju ostade tek blijeda kopija Improvizacija od vlage i vrućine Prilagođeno širokoj potrošnji i marketingu Po mjeri plovila i plaža što sezonski demonstriraju Idealan omjer sjaja i otužnosti Ljeto je nestalo i ja se ne mirim s time Tražit ću ga Dozivati ga kao mladunče Neću dozvoliti da padne u zaborav Tako mi blog pomogao Napisa: Starosjedilac Ukra: ja  |
17.08.2009., ponedjeljak
Kako čovjek izgubi dostojanstvo
|
Kad je novi vlasnik moje, sad već bivše firme, pobjednički ušetao u administrativnu zgradu smještenu odmah do vrućih pogona proizvodnje, nitko nije ni naslutiti mogao kako će se jednostavno, brzo, i lako sudbina firme i svih nas promijeniti sa lošeg na gore.... Na ovu priču me potaknula odluka o intervjuiranju nekog od radnika, tj. potreba da im na neki način pomognem, a trenutno to mogu jedino na način da objavim njihovu priču na mom portalu. Mediji su moćni, kažu. Možda. Kada treba doprinijeti halabuci oko Ante i Simonice, te Lambaše i Dikana. Može li se ikakva kvalitetna halabuka dići oko sudbine 500 radnika (točnije, 460) Željezare Split koji već nekoliko mjeseci ne primaju plaće? Zar veliki brojevi uvijek predstavljaju samo statistiku i ništa drugo? Tako sam pomislila, možda oni „gore“ od šume ne vide stablo? Kad im kažeš „500 radnika živi bez plaće“, možda to nije dovoljno ...stvarno? Možda treba naći jednog radnika, izdvojiti jednu priču, pa temeljito, precizno opisati njegove dane? Dane kad se ujutro ustane, djeca traže doručak, a on u novčaniku ima 50kn. Koje trebaju pokriti tri obroka taj dan. 50 (posuđenih) kuna za tri obroka. O, da, to vam se dogodi. Prvo vas drže obećanja. Tjeskobni ste, zadnje zalihe nekih kuna koje ste imali se brzo tope, uz recesiju i prebrzo, a novog priljeva na vaš tekući račun nema. Onda vam država, kad pomislite da ste na izmaku snaga, ipak uplati neki minimalac, koji izazove neki placebo efekt kod vas. Kod vas, koji ste već siromašni, samo toga još niste svjesni. Minimalcem pokrijete na brzinu neplaćene rate za kredite, jer iz banke vas zovu i ljubazno ali neumoljivo podsjećaju da niste platili zadnju ratu. Podsjećaju vas kao da ste vi eto malko zaboravljivi pa ratu niste platili iz čistog nehaja i neodgovornosti.. Mislite se hoćete li sa minimalcem uspjeti pokriti sve ono što ne smijete ne platiti. Struju, na primjer. I vodu. Platite te režije, i one rate za kredite. Ne ostane vam više ništa, i krećete u prvu posudbu. Pa zato postoje prijatelji, bože moj. Da uskoče kad prigusti. Samo što vi, u trenutku dok na svoj tjeskobni i posramljeni dlan primate pare od svojih prijatelja, još niste svjesni da će to „prigustilo“ potrajati toliko dugo da više nećete imati u koga posuditi. A osim toga gusto je i onima koji rade i primaju plaću. Unatoč tome, oni će vam posuditi, jer su prijatelji. Još vas i tješe i kažu „ma daj, nije to ništa, pa prijatelji smo!“. Teško je i njima vidjeti vas tako posramljenog. Nisu navikli, poznaju vas kao vrijednu, ponosnu osobu koja je cijeli život pošteno zarađivala za sebe i svoju obitelj. Teško im je vidjeti vas takvog jer bijeda ponižava i onog tko treba pomoć, i onoga tko pomaže. Neprirodno je, nekako. I tako, kako pomalo nestaje i taj posuđeni novac, vi gotovo sa fanatičnom upornošću jednog vjernika očekujete čudo. Nešto će država poduzeti. Pa neće nas valjda ostaviti da skapamo od gladi? Ok, ljudi na vlasti, ljudi koji su moćni, ponekad djeluju bešćutno. Ponekad i jesu bešćutni. Ali, pobogu, znaju da 5 mjeseci nismo primili plaću. Znaju! Ne, neće nas ostaviti. Uostalom, tu su i sindikalci. Oni će nešto sigurno napraviti. Nekakve nerede ako treba, nešto..nešto. Ma, dići će se sve na noge! Tom mišlju, tom mantrom se tješite i uljuljkujete još neko vrijeme. Onda se jedno jutro probudite, i dok jedete nekakvi kruh od tri dana, koji vam je narezala vaša blijeda, utučena, blijeda supruga, dok djeci objašnjavate da NEMA, nema para za pokaznu kartu, za lubenicu, za sladoled, dok im objašnjavate zašto već tri dana jedu isti obrok koji je vaša supruga skuhala posegnuvši za provjerenim narodnim receptima smišljenima još poslije ONOG rata za vrijeme ONE gladi, najednom se probudite. I shvatite da ih nije briga. Da, znaju koliko mjeseci ste bez plaće. I nije ih briga. Zatim postanete , kao u nekom flash-backu, svjesni još jedne činjenice. Da se već mjesecima niste radovali. Živjeli jeste, i preživjeli, i živjet ćete i dalje. Ako je bit svega u tome „preživjeti“, onda bi se čak mogli smatrati i sretnim bićem, zar ne? Ali, nije u tome bit, znamo to. To postane bitno onda kada više ne živite kao čovjek, pa činjenica što ste uopće živi treba kao poslužiti za podizanje morala i vraćanje kakve-takve vedrine, smisla. Ali vi osjećate da je vaša vedrina nestala u poniženju. Niste bili svjesni, proces je išao polako, nježno skoro. Međutim, sa svakim novim tjeskobnim danom, sa svakim novim datumom kada plaća, koja je dolazila ( tijekom..koliko, dvadeset, trideset godina?) ne „legne“ na vaš račun, sa svakom novom posudbom kod prijatelja i rodbine, sa svakom novom potrebom vašeg djeteta na koju niste mogli odgovoriti, vi ste gubili svoje dostojanstvo... Uključila sam radio Split jutros, a tamo jedan čovjek, najstariji radnik Željezare Split, upravo u eter objašnjava: - Radnici nisu krivi za ovu situaciju. Mi smo uvik radili, pošteno i vridno, i teško. Uvik smo radili. Nismo mi krivi za ovo... Zapanjeno ga slušam. Umjesto da bijesno vrišti, umjesto da proziva krivce, umjesto da krikne moćno i snažno, on se OPRAVDAVA!?! Što ga je navelo na ovakav otužan istup? O da, znam vrlo dobro. Izgubio je dostojanstvo. Nije toga svjestan, ali ga je izgubio. A tome je, osim dugomjesečnog, doslovnog preživljavanja, bitno doprinijela i atmosfera svemoćnog kapitalizma, koji nas uči da samo jaki i pametni i sposobni opstaju, i zaslužuju da opstanu. Ako nisi opstao, kriv si sam. To je postulat povijesnog trenutka u kojem živimo. Pri tom se, valjda, u sposobne ubrajaju i ratni profiteri, i oni koji su dirigirali veličanstvenom, maestralno izvedenom operacijom privatizacije u Hrvata... Optužiti radnika koji je 20, 30 i više godina rintao krvavo zarađujući svoj kruh kraj paklenih visokih peći da si je „sam kriv“, isto je kao i optužiti stradale u potresu ili plimnom valu da su si „sami krivi“. To je vrhunski cinizam našega doba. Što, radnici Željezare su gladni, kažete? Nemaju za kruh? Pa, neka jedu kolače. |
15.08.2009., subota
Blogeri, kotari, vino, fotografije i medvidi
|
Jučera san provela tako lipu večer da još ne moren doć sebi. Bila san na blogerskoj izložbi fotografija , vidila puno lipih slika ali i upoznala novoga svita iz ove naše virtualne zajednice. Uvik je nekako uzbudljivo upoznat uživo ljude sa kojima se prethodno misecima ganjaš po blogoviman. Čisti adrenalin, ako se mene pita! To je prvo zbog toga šta je gušt napokon spojit lik i djelo određenog blogera/blogerice, a drugo, zbog toga šta se svaki put uvjerimo kako naša predodžba o nekome nema veze sa stvarnim likom dotičnih osoba. Tako je recimo oni Obadžo ka me vidija oma reka „Asti, mislija san da si manja!“. Meni se učinilo da je reka „Mislija san da si mlađa!“ pa san mu skoro opizdila dvi odgojne priko uva, ali nesporazum je bija brzo izglađen inače bi večer bila počela sa incidenton Ja san se uputila na izložbu sa Danicon Cvorović i Crvenkapom (koja nema blog ali niko nije savršen jel'te). Sve tri stojimo skoro pa u istomen kvartu, tojest Dane i ja na Sućidru a Crvenkapa na Pujankama, ka i svi koji nemaju svoj blog  Crvenkapa je vozila nas dvi, inače je tribala Danica vozit ali nije jerbo je svoje auto, iz sasvim nedokučivih razloga, dan prije ostavila parkirano na misterijoznoj lokaciji u drugom dilu grada.  Putem do gradckog kotara Gripe smo kontenplirale od tomen di bi se taj gradski kotar moga tačno nalazit. Ja san, ka najbistrija, zakjučila da bi se gradski kotar Gripe moga lako nalazit na Gripama ali njih dvi namisto da me pofale samo su me gledale ka da san zadnja blesača. Identičnin pogledon me je pogleda i sin kad san mu rekla da iden u Gorski Kotar Gripe. Šta ću, tako mi radi sistem asocijacija u glavuši, čin kažeš „kotar“, ja to spojin sa „Gorski“. Isto naprimjer ka kad rečeš „poljudska“ pa spojiš sa „ljepotica“, ili kad rečeš „Hajduk“ pa spojiš sa „živi vječno“, ili kad rečeš npr. „sex“ pa spojiš sa „Jadranka“. I ne znan koju gospu nisu mogli ostavit da se to zove Mjesna zajednica a ne da skoro završin na drugi kraj Hrvacke među medvidima. Ondak san ja počela nazivat sve blogere koje iman u mobitelu, da mi objasnu di je taj gorski kotar gripe i tada san ustvrdila da se skoro svi muški blogeri zovu Darko, i ovo se ne zafrkajen, ja ih iman četri (4) u imeniku! I sad pošto ja s tin blogerima nisan nešto bliska, i nisan navikla na njihove glasove, kad nazoven kojeg od njih neman blage veze sa kojin Darkom od mogućih ijadu pričan. A šta je najgore iman i u familiji nekoliko Daraka, ili Darkova, ne znan množinu od Darko, pa me koji ti obitejski Darko nazove a ja mu rečen „Aaajme šta ti je super bija oni zadnji post!“, a ovi se bidan incuka jerbo ne samo da nije bloger nego njanci nema konpjuter doma pa mi zbunjeno odvrati „ma je, postija san za ovi zadnji Uskrs ali nisan zna da se pročulo“. Ček, zanila san se. Daklem na kraju smo sritno stigle na misto događanja i tamo su već bili svi, neki znani i neki neznani, od novih san upoznala Katridu, Carlu i Filipinku, i napokon doznala da Filipinka nema nikakve veze sa Filipinima, a kako san zbunjena kad upoznan puno novoga svita, poslin san bidnu Carlu još najmanje tri puta pitala „A kako se ti ono zoveš, nismo se upoznale?“  Novi mi je bija i Galeb, ijako nije, jer njegove slije krase fotogaleriju moga portala, i bezbroj puta smo razminili pisanu rič. Bilo mi je drago vidit da je Galeb čovik onako lipe duše ka šta su mu lipe i slike. Oni Dalmata, naš vridni domaćin koji je sve i organizira, uz pomoć jubazne dame iz svoga gorskog kotara , e, to van je zajebant par exellence, ali san mu sve oprostila jerbo mi je par puta pomoga dolit vina u čašu. To zato jer nije žemstveno da dama sama naliva, a ja van puno pazin na take stvari. Brod u boci je bija sa nama kratko, ali dovojno dugo da pokuša dogovorit fotosešn sa Danicon (zamislite, kraj mene žive i zdrave?!?), i onda me Danica proglasila za njenoga PIJARA pa san se u tom smislu cjenkala sa Brodon okolo cijene fotosešna i na kraju smo sve sritno zakjučili pogodbon kojon on meni i Dani za svaku sliju ima dat bocu maslinovog uja. Ja bi rađe za svaku sliju pijat onoga fažola šta smo ili kod njega na branju maslina, ali moja se rič nije uvažila ijako san službeni Danin menađer. Ja san inače uspila vidit samo jedan dil izloženih fotografija jerbo je Dalmata proglasija da je službeni dil izložbe završija, ko je šta vidija vidija je, i da sad počinje neobavezni dil oliti domjenak. Tako san morala prikinit razgledavanje slija i sist za stol di san teškon mukon slistila par sengviča sa dobron spizon i udrila po vinu. Kako je vino stvarno bilo dobro, tako mi se oni dil fotografija koji nisan prije vidila činija sve mutniji i mutniji, dok mi na kraju sve nije postalo nekako razliveno, a da ne govorin da san na Galebovoj sliji di je jedan jedini galeb uspila vidit cilo jato. Naša lipa Čiovka je ka i obično slikavala sve konpromitirajuće situacije npr. ono di ja tučen po sengvičiman i vinu, ali to san riješila tako šta san joj jutros poslala mail prijetećeg sadržaja pa je na kraju priplašeno obećala da te slije neće objavit. Od jednog od Daraka san dobila i mali poklon da ne rečen darak, tojest jednu knjigu poezije koju san odavno tila imat, a ta knjiga i te pisme su tako...uf! Ono, za ježit se od glave do pete i uskoro ću počet sa njihovin objavljivanjem na našem splickom portalu. Galebe, fala ti! Na kraju večeri smo nas par šta smo ostali, upali u religijske razgovore (benti vino), o tomen ima li Boga ili ga nema, i ako ga ima zašto ovo i ono, a ako ga nema opet zašto ovo i ono, i ja bi bila tako do zore da me Dalmata nije izbacija iz Mjesne zajednice gorski kotar Gripe Čekaj, čekaj, doćeš ti u naš kotar Sućidar, paš vidit |
14.08.2009., petak
...
|
|
12.08.2009., srijeda
...
|
kad se mrak protegne mazno poput crne zvijeri gladne krvi usamljenika pogledom u nebo zapitaš Savršeni um zašto jedino ironija djeluje donekle smisleno U zrcalu noćnog neba smiješak ti zatitra na usni trenutak prije nego što umorno zatvoriš oči i zaspeš sanjajući suze svetog Lovre... |
Žene i ne- žene
|
Eto na, povirila sam na blog bijesne domaćice i pukla me inspiracija na istu temu. Čitam ja tako te opise žena koje su se "snašle" u životu i paralelno mi glavom prolaze prisjećanja na neke druge žene koje poznajem, ili kojih sam sama svojevremeno možda bila dio. Odrastamo, još uvijek, uz mame koje nas uvjeravaju u svoj pojam "ženskosti" i "ženstvenosti", a koji, rezimirano, tvrdi da ti nema sriće u životu ako nisi kakva-takva spretna kućanica, znači domaćica-kuharica-požrtvovna majka-držačica četiri zida i tantele-mantele svašta nešto-žena. Nasuprot dakle ženama koje su nikakve kućanice, koje su rastrošne, sebične (kakogod tko tumačio ovaj pojam), lepršave i koje posjeduju zadivljujuću "lakoću postojanja" u svom ženskom pojavnom obliku, postoje i te neke žene koje su, naivne, povjerovale u naputke svojih mama, baka i prabaka, te sve tradicionalne kriterije "dobre" žene ispunjavale savjesno i doslovno. Poznajem hrpu takvih žena, dakle, i , gledano u postocima, 90% njih su nesretne i nezadovoljne u svojim vezama&brakovima. Njihovi partneri i muževi uglavnom, najedeni njihovom predobro skuhanom hranom, oprani i opeglani kako bog i društvo zapovidaju, svoje "poslovne sastanke" i slobodno vrijeme najčešće provode sa nekim drugim, manje spretnim, i manje vrijednim i požrtvovnim primjercima ženskog roda. Možebitno zato jer kućanski poslovi i uloga vječne žrtve ubijaju svaki seksipil u ženi. Možebitno zato, što muškarci, ponekad, ili možda često, više vole žene koje se ponašaju kao muškarci. (pederi jedni hehe). Npr., moj bivši hazbnd je jaaako vodio računa o tome kako i što ja kuham, kako se brinem o kući, i nikada, ali nikada nisam uspjela dosegnuti vrhove njegovih zahtjevnih kriterija niti kao kućanica, niti kao majka, niti kao žena. A prije udaje mama me je sveee naučila, kuham bogovski (majkemimile), i bila sam jako, jako požrtvovna. Nakon rastave, moj bivši čouk se oženijo sa ženom koja (doslovno) nije znala pofrigat ni dva jaja na oko, a o kućanskim aktivnostima da i ne govorim. Upoznala sam tu ženu, i skroz mi je simpa, ali sam bila zbunjena: kako to da se onaj perfekcionista i zahtjevni dalmatinski muškarčina oženijo sa ženom koja ne zna ni uključit špaker, a kamoli šta skuhat na njemu? Neko vrijeme poslije razvoda sam ogorčeno, svakome tko me htio slušat, hihi, pričala o svojoj žrtvi i dobroti, i trebalo mi je neko vrijeme dok sam shvatila da uloga žrtve ima svoje privilegije, i da "žrtva" često ima svoj interes, ništa manje "pokvaren" od interesa onih žena koje se udaju "za novce", za slavu, i za moć. Hoću reći, svi imamo neke svoje svjesne, ili podsvjesne razloge i motive, a također, stvari su rijetko onakve kakvima se čine. Možda je jedna Lambaša samo duboko nesretna žena, koja konstantnom eksponiranošću iživljava neke svoje frustracije, manjak pažnje iz djetinjstva, ili tako nešto. Ona, i žene njenog "profila", moraju odraditi svoje lekcije, isto kao i one neke druge žene, koje ih zgranuto posmatraju i ne razumiju njihovo ponašanje. Svi smo taaako krvavi ispod kože, jel'te. Osim toga, Lambaša je eksponirana, i svi mogu zaključiti i vidjeti kako je ona u biti bešćutna i sponzoruša, kao. A koliko žena, i muškaraca, pristaju na svašta iz ništa manje pragmatičnih razloga? Samo što nisu eksponirani i žive mirne i tihe građanske živote. Kakve su žene koje se ponašaju kao muškarci? To su žene koje zadovoljavaju svoje potrebe (ne ulazim u "ispravnost" i "moralnost" istih) bez obzira na to što će netko misliti o tome, to su žene koje biraju, žene "lovci", one koje prvenstveno misle na svoju udobnost i nije im ni na kraj pameti žrtvovati se u ime nekakvih tamo ideala kao što su ljubav i štatigajaznam. To su žene pragmatičnog uma, istog onakvog uma koji neke muškarce (čast iznimkama) natjera da se ožene spretnim kućanicama i tako si osiguraju tehničku logistiku (pranje, kuhanje, čišćenje, odgajanje djece, peglanje), naravno, također vođeni savjetima svojih mama, baka i prabaka. Kada im ta i takva žena izgubi svaki čar, oni sebi potraže one druge žene, slične njima samima. Dakle, svi zadovoljni. One lakomislene, lakopostojeće i prpošne žene dobiju svoje sponzore, one požrtvovne žene dobiju onu dozu frustracije koja uredno hrani njihov mazohizam i moralnost, a muškarci dobiju i ženu za kuću, i ženu za...van kuće Za sve ostalo, tu je MasterCard.  |
11.08.2009., utorak
Vrata
|
Volila bi da mogu ostavit otvorena vrata. Danas smo sidili u kužini i otvorila su se vrata, od propuha. Neko među nama je upita:"Ko je doša..?" Mene je štrecnilo oko srca. Kao da ti danas itko može doć, osim ako mu ti nisi otvorija, tj. otključa vrata. A ako ipak, sideći u kužini, začuješ zvuk otvaranja vrata, to može značit samo dvi stvari: ili ih nisi zaključa pa ih je otvorija vitar, ili ti upravo neko provaljuje. U bakinoj kući u Šibeniku, u nekom prošlom, davnom životu, vrata od kuće su stalno bila otključana. I svako malo bi mi, okupljeni oko stola u kužini, čuli kako se vrata otvaraju, i uvik smo znali da je to neko doša. Prvi susid, ili neko od rodbine. Taj neko bi doša, napravija đir po kužini, i sija sa nama, ili odma otiša. Već kako bi kome odgovaralo. Ali uvik je neko dolazija. Sad živim u neboderu, tu svatko zaključava vrata. Niko ti ne može upast nenajavljeno. Imaš osjećaj ka da niko ne bi upa ni da ostaviš vrata nezaključana. Jedino propuh ponekad grune. |
08.08.2009., subota
Lubenica
|
Jedva sam je donila iz dućana, brat bratu, 6-7kg, zamrzila sam je putem, jesam majkemi...i to je bilo samo POLA lubenice! Šta li se dogodilo sa drugom polovicom, pitam se? Poslužila nekome ko hladno oružje, valjda... Uspila sam tu moju polovicu ugurat u frižider, dok smislim kako joj pristupiti, tako ogromnoj... Poslije dva sata hlađenja, stavila sam je na stol i mozgala kako je uopće početi jesti bez zadobivanja težih tjelesnih ozljeda...? Uzela sam hrabro jednu nožurdu, i plaho joj se približila Izgledala je tako...bezazleno i vodenasto, ali ne dam se ja zavarati izgledom... Zarezala sam nožem, a nož ni makac...lubenica pruža otpor Lubenice su jogunaste, to svatko zna Pojačam pritisak, a nož poleti i skoro ostadoh bez nosa! Ostavila sam nož, prestravljena. Što sad? A onda mi padne na pamet da u stvari...mogu što hoću, i kako hoću! Iz kuhinjskog ormara uzmem žlicu, zastanem trenutak ciljajući najcrveniji dio, pa zaronim žlicom u samo sočno srce lubenice! Mmmmmmm divote! Smažem taj komadićak srca, a sok mi se slijeva niz bradu, niz prste...pa zaronim opet, i opet, i opet....bože, tako je divno živjeti bez roditelja! |
06.08.2009., četvrtak
Heroj ulice
|
Znan, od početka nisi ima dobre karte. Ka ni ja. To nas je puno više činilo braton i sestron od pukog broja krvnih zrnaca. To nas je vezalo, to...šta smo bili ka sami na svitu. Pred takvim usudom, ti si izabra mučat, a ja...laprdat. Kad smo bili dica, morala san govorit umisto tebe, jer si ti bija "lin" za sklopit ijednu prostoproširenu rečenicu. Da me ko pita, ja ne bi bila prihvatila bit tvoja starija sestra i čuvat te cilo božje djetinjstvo. Ali, kako me nije niko ništa pita, bila san tvoj bodyguard, doslovno i simbolički. Sićaš se kad te ona jedna mulica udrila? Ti si ima vajda četri, a ja pet godina. Ona tebe klep, a ja nju...gurnila priko balkona. Srića, srića da je pala na meko. Mogla san je usmrtit, a bila sam premlada čak i za maloljetnički zatvor. Mene samu moga je istuć ko god je tija. Ali tebe nije niko smija ni krivo pogledat. Bar ne kraj mene žive. Nisan tada znala, a danas, eto, znan, da san ja sebi bila dala za zadatak čuvat te od svega. Ne samo od dice iz ulice, nego i od života. A to se ne može. Kako smo rasli, ti si sve više muča, a ja sve više laprdala. Ali ono malo, ono tvojih škrtih riči, ma...svaka je vridila više od svih mojih laprdanja. Svaki put kad si otvorija usta, judi oko tebe su plakali od smija. Doslovno. Valjali se. A ti si prosipa bisere sve ka da nećeš. Jeanput ti je oni prijatej, novinar, sa dva fakulteta i nekoliko objavljenih knjiga, reka:"Ti, da znaš pisat, bija bi bogat čovik". A kad to reče neko ka taj prijatej, onda to ima neku težinu. Tvoj humor brale, to je čisti ekstrakt genijalnosti. A ne samo da ne znaš pisat, nego si sa materinjin jezikon oduvik u svađi. Isto ka i sa engleskin. Sićaš se ono kad si tvrdija da se SUSRET na engleskom kaže "SUSREJŠN"? Koliko si samo cura zajubija u sebe na račun toga smija. I svaka tvoja cura je poslin postala moja prijatejica, to je ka bilo normalno. Judi koji nas nisu znali bi se malo ka trznili kad bi čuli da ti se obraćan sa "Kretenu jedan", a ti meni sa "Debela". Više je jubavi bilo u toj tvojoj riči "Debela" nego u ičemu šta mi je iko ikad reka u životu. A kad bi ja tebe nazvala "Kretenu", ti si zna da da si nekin svojin verbalnin ispadon opet izazva moje obožavanje. Nisi nikad govorija o onome šta te boli, sprda si se sa svojin friževima ka i sa svime drugim okolo sebe. Pa san ja razvila sposobnost "vatanja" tvojih iskrica, tvojih tajnih poruka, jedva procijeđenih simboličnih poruka o stanju tvoje duše. Nisi nikad puno priča o muzici koju voliš ili ne voliš, ali san ja naučila sinjat kad si priko nekih pisama, nesvjesno priča o sebi. Biće si sam već i zaboravija da si onu pismu "Heroj ulice" vrtija na kazetofonu i po dvadeset puta zaredom. Ja san to zapamtila, i od tada, svaki put kad čujen tu pismu, oči mi se zamagle i nešto jako, jako zaboli. Sve si reka brale s ton pismon. Sve šta si tija, a nisi moga. Ne zato šta za to ne bi bija sposoban, nego zato šta su ti dali loše, jako loše karte odma na početku. Ka i meni. Ali ja san jača, uvik san bila jača. Pa san pokušavala umisto tebe igrat tvoje partije, ali to niko ne može. Ovih dana ćutin da si loše. Puno lošije nego šta ja to mogu podnit. Naravno, to te nije spriječilo da me nazoveš i natiraš me da proplačen od smija, ka i obično. Kad si spustija slušalicu, nisan više plakala od smija, suza su prišle u neki drugi oblik. Vidin da misliš da nisi uspija. Nisi ni svjestan koliko griješiš. Pa imaš troje dice koja te obožavaju. Uspija si u nečemu u čemu puno "uspješnih" muškaraca doživi fijasko. Psiholozi bi rekli da taki tip čovika, bez i pinke autoriteta u sebi, ne more bit "dobar" roditelj. Kad judi pametuju o dici, uvik zaboravu za mišljenje pitat - dicu. Nije za dicu dobro ono šta je dici dobro, nego ono šta knjige stručnjaka odluču da je dobro. A znaš šta ću ti reć, brale? Malo je dice na svitu koja se toliko veselu svome ćaći ka tvoja dica tebi. Stručnjaci ne znaju da je najjači autoritet dici - jubav. Ti si isti ka i naš ujak, i ka naš pokojni dida. Sva tri ste imali samo jednu odgojnu metodu: Nikad ne povridit dite. Ni grubon riči, ni rukon. Ja neman kome reć da tugujen zbog tebe. Ja i ne znan reć koliko tugujen. Da tebi pokušan reć, otkačija bi me, čak i grubo. Ne smin ti reć koliko me je strah, jer ćutin, ćutin da si odusta. Ćutin da se više ne boriš. Ja bez tebe neću moć. Molin te...možda ti nisan nikad rekla, jer ne bi mi ni dozvolija, ali sad ću ti reć. Ti JESI heroj ulice, brale. Meni si uvik bija heroj. Ne samo naše, nego svih ulica na svitu... Nemoj odustat. |
04.08.2009., utorak
...
|
da napišem il' da ne napišem. |
02.08.2009., nedjelja
Razmjena
|
Žega. Sparina. Zvoni telefon. ja: Alo? brat: ja san ja: e? brat: e. ja: a? brat: kako si...? ja: a evo. a ti? brat: gadno. nema posla. ja: uf. aj dođi na kavu. brat: neman za benzinu. ja: meni je masu bolje nego tebi. brat: kako, pa ni ti nemaš posla. ja: je. ali zato bar iman za benzinu. brat: je, ali nemaš auto. ja: a u kua. brat: a da se minjamo? ja: odlična ideja! brat: nije, onda smo opet na istom, jer šta će tebi auto ako meni daš lovu za benzinu, i šta će meni lova za benzinu ako san tebi da auto. ja: a u kua. brat: zajebano. ja: je. brat: aj bog. ja: aj bog. Brale, obožajen te. Evo ti ona tvoja šta je voliš. |
01.08.2009., subota
buć
|
aaajme lipo li je more!!! ovo vadin mast ovima u Zabregu  i buć |