“Muškarac je u porodici buržuj a žena predstavlja proletera”
Friedrich Engels
Nije nikakva novost kako ne postoji jedino “islamski fundamentalizam”. Uostalom, upravo smo mi u Hrvatskoj najbolji svjedoci toga i dobro znamo, iz vlastitog iskustva, kako isto tako postoji i “katolički fundamentalizam”. Vjerski fundamentalizam, bilo kojeg predznaka u biti vodi istome : negaciji ravnopravnosti, prava i slobode svih onih koji “nisu naši”.
Žene su u gotovo svim suvremenim društvima diskriminirane. Još su davna sociološka istraživanja (recimo ona Mladena Žuvele rađena krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle još u “socijalizmu” ) pokazala, na primjeru Splita – kako žene pri istoj obrazovnoj strukturi čekaju na svoj prvi posao od 3 pa čaki i do 5 puta dulje od muškaraca .
Ali danas i pripadnici jako utjecajnih organizacija, poput Katoličke crkve ili nekih udruga vezanih za nju promoviraju javno vrijednosti koje žene neupitno stavljaju u poziciju “podređenog spola”. Svećenik Ivica Raguž tako u službenom glasilu Katoličke crkve “Glasu Koncila” nedavno daje svoju već “slavnu” definiciju žene – koja je po njemu “drugotna jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip”. Ova svećenićka mudrolija potkrepljena je argumentima poput onog kako je “žena od Adama a ne on od nje”. Štoviše, žena je i univerzalni krivac i predstavlja “arhetip griješnika” - zbog kojieg svi mi ispaštamo jer je, poučava nas pop Raguž, “prvi grijeh nastao zbog neposlušnosti te (..) je za njega vise kriva Eva nego Adam”.
Po njemu, muškarac je “glava” a “neposlušnost žene” se manifestira u “ traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.” Žena je veliki krivac za mnoge kasnije patnje svih ljudi jer je, dubokoumno konstatira Raguž, “Đavao (..) prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha.” Kad muškarac, inkarniran u Adamu zgriješi – on griješi samo zato jer je dobar i osjećajan a ne “pokvaren” poput žene. Adam je, tako, sagrješio “zbog žaljenja nad svojom ženom. Adam žali svoju ženu i iz osjećaja samilosti “nije ju htio ostaviti samu u njenom grijehu” – tako da je, na kraju krajeva, “dokazuje nepobitno” i gotovo slavodobitno naš učitelj moralike Raguž – “po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet”. Ništa manje !
Tu, svakako, po njemu, treba nešto poduzeti jer je “žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti”. A nad neposlušnima, “logično je po prirodi same stvari” , treba malo stroži nadzor. To je taj “biblijsko sindrom neposlušne žene” – zaključuje ovaj katolički pedagog. Sve ovo on piše u Hrvatskoj 2016. godine u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvata. Graditi suvremeno društvo na temelju ovog aksioma o “neposlušnoj ženi” zaista onda vodi direktno pred ulaze hrvatskih bolnica gdje grupe molitelja pokušavaju detektirati koju ženu treba “spasiti” od njene vlastite “neposlušne suštine” koju onu još nisu uspjele spoznati.
Nadbiskup Vrhbosanski Vinko Puljić je u svojoj propovjedi preporučio ženama “da ne isprobavaju muškarca prije braka kako ne bi postale štrace”. “Štraca” je dalmatinski izraz za staru, istrošenu krpu s kojom se čisti pod i svakojaka prljavština po kući i koja se zatim baca u smeće. Hrvatska je danas zasićena katoličkim fundamentalizmom koji se u odnosu na prava žena manifestira kroz tobožnju brigu o obitelji, demografskoj problematici koja se iz njihove perspektive svodi na kritike nedovoljnog angažmana žena na ispunjavanju svoje imanentne “reproduktivne funkcije” na koju se žena, najčešće, na ovaj način svodi. Žena je po definiciji “griješnica” kojoj se “najbolje pomaže” ukoliko ne misli svojom glavom nego sluša “ragužijamske naputke”. Raznorazne udruge se onda angažiraju na poznate “mirne načine” psiholoških pritisaka, detektiranja I lova na “griješnice” koje, u slučaju pobačaja, revni građani prijavljuju “moliteljskim skupinama” i “čuvarima ćudoređa i života” koji stupaju na teren pokušavajuti “spasiti” posrnule griješnice.
Nije to nikakva nova priča ali razotkriva svu našu hipokriziju kada ta ista zajednica tobože zgraža nad islamskim fundamentalizmom koji je tako “nazadnjački” a naše je društvo, zajedno s ragužijanskim moralom i vojskom “spasitelja” – tobože “napradno”, “zapadno”, europsko, kršćansko društvo.
U islamskom svijetu prije nekoliko godina počeo se razvijati “islamski feminizam” kao oblik borbe za zaštitu ženskih prava u svijetu islama. Pripadnice islamskog feminističkog pokreta traže potpunu jednakost između žene i muškarca ali polazeći od samog nauka Kurana. One drugačije tumaće “sveti tekst” Kurana i prepozaju ga i interpretiraju kao “osloboditeljski” za žene iako i same priznaju kako se u praksi primjene šerijata to izvitoperilo i pretvorilo u opravdavanje podređenog položaja žene u islamskom svijetu. Pripadnice ovog pokreta naučavaju kako poruka i namjera Kurana nije nejednakost muškarca i žene i kako Kuran ne propovjeda tu nejednakost nego je ona posljedica krive interpretacije Kurana koja je rezultat dugogodišnje “degeneracije islamske tradicije” i prakse življenja u islamskim državama.
Feminizam je hetorogen pokret koji je teorija, društvena misao i praksa kojoj je cilj razobličiti i okončati podređeni položaj u kojem se žene objektivno nalaze u društvu. Bez obzira da li se radi o islamskom ili kršćanskom podneblju. Cilj je isti. Ostvarivanje puno pravednijeg društva koje će prepoznati i garantirati punu i efektivnu jednakost svih ljudskih bića – bez obzira na bilo koju, pa tako i na spolnu razliku.
Teško je ostvariti emancipaciju žena u ambijentu koji je striktno religiozan pa je tu naše društvo ipak u prednosti – ali zato i moramo bit osjetljivi kada se ugrožava sekularni karakter Hrvatske, a to se stalno dešava i to naročito u zadnje vrijeme, što postaje zaista alarmantno,. To se dešava u svim područjima…od politike pa sve do obrazovanja, medijskog prostora pa do zdravstva i u biti kompletne društvene strukture. Zato se o tome mora javno i slobodno govoriti jer konzekvence bilo kojeg fundamentalizma, bez obzira na njegov vjerski predznak – na kraju svih krajeva – su uvijek sasvim iste.
Islamski feminizam se najprije javlja u arapskim zemljama južnog Mediterana kao težnja da se i u tim sredinama “instaliraju” i dijele jednake vrijednosti koje su temelj laičkih, sekularnih država u kojima je vjera, po definiciji, odvojena od države. Islamski feminizam želi promijeniti vjerske zakone koji reguliraju osobni položaj i status žena u tim društvima. Pripadnice tog pokreta žele promijeniti “državno tumačenje vjerskih zakona”. Te države, naime, potenciraju shvaćanje i interpretaciju islama kao patrijarhalne vjere koja povjesno podređuje i povrjeđuje ženu.
Problem je u tome što su sve monoteističke religije (pa tako kako islam tako i kršćanstvo) patrijarhalne pa se emancipacija žena (ali i Čovjeka kao generičkog bića) ne može nikada do kraja ostvariti u striktno vjerskom ambijentu (jer problem ljudske emancipacije uvijek nadilazi tzv “vjersku emancipaciju”). Zbog toga su istinska, zbiljske sekularna država i društvo u ovom slučaju ključni kao preduvjet za emancipaciju kako žena tako i za sve druge vrste ljudske emancipacije , pa tako i bez obzira na njihov spol.
Prema “islamskom feminizmu” postoji razlika između “fundamentalističkog” i “prograsivnog” islamizma. Radikalni islamizam je protiv liberalnih ideja Zapada. Tu se prije svega misli na “politički liberalizam” kao temelj priznavanja temeljnih ljudskih sloboda, političkog i svakog drugog pluralizma itd. Islamski se feminizam kreće u prostoru reinterpretacije, ili po njima “prave interpretacije” – Kurana. On se, s druge strane, pojavljuje, što je vrlo važno, i kao protestni pokret ali baziran na Kuranu i takvoj vrsti njegove interpretacije koja će omogućiti ili bar pospješiti dosezanje ideala jednakosti žena i muškaraca u tim sredinama. One nastoje da u okviru Kurana nađu uporište za ostvarenja njihovog zahtjeva za jednakošću svih u okviru takvog tipa društva, Dakle, islamske feministkinje ne odbacuju religiju i vjeru nego ustaljeni, uvriježeni i u zakone ugrađen mačizam i seksizam koji je stvarnost većine muslimanskih država.
Po njima upravo Kuran treba biti temelj duha jednakosti kojeg je stvarnost iskrivila a šerijat pretvorio u zbiljsku nejednakost. Za njih Kuran predstavlja temelj njihovih zahtjeva, njihovog traženja zakonskog i stvarnog prava na jednakost s muškarcima u islamskom društvu. One odbacuju kako islamski tako i kršćanski fundamentalizam tvrdeći da jedan i drugi generiraju podređen položaj žene. Pripadnice ovog pokreta su vrlo obrazovane i dobro poznaju Kuran. Oboružane su svojim znanjem i hrabrošću bez obzira na dosage ovekvog tipa feminima. Svjesne su kako je Kuran fundamentalan akt u takvim tipovima zajednica pa u okvirima njegove drugačije interpretacije pokušavaju ostvarit svoje ciljeve.
Današnji položaj žena u islamu se bazira na vizijama šerijata, islamskog zakona nastalog u 10. i 11. stoljeću. Šerijat se postavlja kao neupitna istina kojoj se svi muslimani moraju pokoravati. Iz njega su derivirani svi ostali akti koji u praksi teško diskriminiraju žene. Tako još postoji praksa tjelesnog kažnjavanja žena, određuje (nameće) im se način njihovog oblaćenja, ozakonjeno je postojanje poligamije, uloga žena u porodici i njen položaj u njoj ograničavaju im osnovne slobode itd. ( Naravno, iza kućnih zidova postoji isto tako određena vrsta teško objašnjive i izuzetno bitne, vrlo utjecajne uloge žene koja je ponekad kontradiktorna sa suštinom tog tipa društava ) . Zato pripadnice islamskog feminizma traže “analitičku lekturu” i izmjenu šerijata. Po njima se šerijat, kao izraz klasičnog islamskog zakonodavstva, ne temelji na objektivnoj interpretacji Kurana. Smatraju kako taj zakon nije “proizvod” Kurana nego jednog konkretnog povijesnog perioda i izato se temelji na autoritarnoj i patrijarhalnoj optici koja je određena strogo hijerarhijskim konceptom društva u kojem se žena nalazi na dnu hijerarhijske društvene piramide. Po njima izvorni islam ima puno sadržaja kojima je temelj sloboda, oslobađanje, egalitarni karakter, dakle jednakost i odsutnost bilo kakve religiozne hijerarhije. Zato one traže oživljavanje izvornog islama, povratak njegovim istinskim vrijednostima koje su se tijekom vremena izvitoperile – jer to smatraju preduvjetom njihove socijalne emancipacije. To, naravno, zahtjeva reformu svih postojećih diskriminirajućih zakona kako bi one postigle slobodu. Ali istovremeno one zahtjevaju i slobode svih vjerskih manjina kao i ootpuno poštivanje seksualnih sloboda, poštivanje rasnih ali i svih drugih razlika . Zato ovaj pokret ima puno šire značenje od onog kojeg feministički pokreti imaju na Zapadu. One su dosta radikalne u svojim zahtjevima. Zahtijevaju da se šerijat ukoliko generira ma i najmanju nepravdu ili neslobodu bilo koje druge vrste – mora promijeniti. Islamski feminizam smatra da će šerijat štititi prava svih muslimana jedino ukoliko bude slao poruku socijalne jednakost i jednakosti svih ljudskih bića – naravno pretočenih u zakonsku formu. Tu nije moguće nikakvo licitiranje. Zato se ovakav šerijat koji sada regulira sve odnose u tim društvima - mora mijenjati.
Po njima “istinski islam” nikako nije niti može biti patrijarhalna vjera. One tumače kako i prema istinskom islamu, kako ga one interpretiraju, sva ljudska bića, bez obzira kojeg su spola – imaju jednaka prava a prije svega pravo na svoje dostojanstvo i svoju autonomiju da odlučuju o sebi na način kako oni sami smatraju da je najbolji za njih. Zbog toga se sve spolne i društveno konstituirane rodne nejednakosti moraju dokinuti.
Teško je nama iz naših pozicija razumijeti koliko je hrabrosti potrebno da bi se zastupale takve ideje u sredinama gdje islamski fundamentalizam dominira i tvrdi kako su takvi njihovi zahtjevi i njihova borba direktna posljedica djelovanja DEDŽALA (El Mesihud Dželal ) odnosno Lažnog Mesije. Po islamskim fundamentalistima Poslanik (Muhamed s.a. ) je rekao kako će žene “biti posljednja vojska koju će Dedžal iskoristiti u svojoj misiji” – tako da oni njihovu aktivnost nazivaju “Dželalov feministički sustav”. Zbog toga oni javno na svojim skupovima propovjedaju kako, zbog opasnosti da žene ne bi slučajno pale u napast prihvaćanja ovakvih feminističkih ideja, iza kojih u stvari stoji Lažni Mesija, dakle Dedžal, “Čovjek mora doma vezati svoju ženu, sestru ili kćerku kako bi ih zaštitio od Dedžala “. To on mora uradit radi “njihovog dobra” pošto su takvim ženama očito “isprani mozgovi”. Pri tom se pozivaju na razne “hadise” (kazivanja koja se pripisuju Mukamude s.a.). Zbog toga na žene trebati budno paziti kako ne bi prihvatile feminističke zablude jer se onda nad njih može nadviti prijetnja “da uživaju u blatu a ne u vjećnosti”. Na taj ih se način u stvari spašava “od velikog zla” jer Dedžal je taj koji širi bogohulne laži kako nema razlike između muškaraca i žena. Dedžalov direktni izum su kako sam feminizam tako i teorija o “oslobađanju žena”.
Pošto, po islamskim feministkinjama, šerijat na krivi način pretače Kuran u zakonske forme iza kojih stoji državni aparat prisile – nužna je korektna interpretacija (reinterpretacija) Kurana. Dakle. nužna je reinterpretacija “svetih tekstova” ali i dosadašnje tradicije koja je uvelika izmijenila njihovu bit i pravi njihov smisao. To je najveži izazov suvremenog islama. Ponekad se islamske feministice pozivaju i na velike islamske pjesnike, mistike i mislioce poput Hafeza iz Širaza, Dželaludina Mevlane Rumija, šijitskog mistika , “vrtećeg derviša”, sufija i “učitelja ljubav i ushićenog leta u beskraj”, njegovog duhovnog oca Šemsa od Tabriza i na druge islamske velikane koji poput njih slave ljubav, toleranciju, otvorenost i jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koji njihov “predznak” (Mevlanina poezija, recimo, spade u najprodavanije knjige u Izraelu a grob pjesnika Hafeza u Širazu je jedno od najposjećenije mjesta Irana a posebno mladih zaljubljenih parova i onih tek vjenčanih koji ga ritualno pohode tražeći u njegovoj zbirci poezije “Divan” (koja se stalno nalazi pored njegovog sarkofaga i koja je jednako čitana i poštovana , gotovo kao i sam Kuran ) odgovore na pitanje o tome kakva ih budućnost čeka
“Islamski feminizam” je društveno revolucionaran jer njegove pripadnice radikalno zahtijevaju i ravnopravnu političku participaciju u svim tijelima odlučivanja. Zahtjevaju izmjenu vlasničkih prava, ostvarivanje osobnih sloboda, ostvarivanje ekonomske nezavisnosti za što je nužna izmjena tradicije islama koja se, kako one tvrde, udaljila od izvornih poruka Kurana. One također traže i preispitivanje pristupa i mjesta žena u đamijama kao pravo muslimanskih žena na jednak položaj s muškarcima. Dakle, one se direktno suprostavljaju dosadašnjoj praksi koja ih je stavljala u podređeni položaj u svim sferama i strukturama islamskog društva. Naravno da zbog toga nailaze na žestok otpor ortodoksnog Islama. One traže radikalno preispitivanje svih svojih prava : kako onih svjetovnih tako i onih vjerskih – makar je u takvom tipu društva to usko isprepleteno i gotovo nerazdvojivo jer se ne radi o klasičnim sekularnim društvima i državama – iako se i u ponekim sekularnim državama, poput recimo Hrvatske, sve više to međusobno počinje ispreplitati…što je alarmantno ( recimo aktualno relativiziranje prava na pobača i njegovo prebacivanja u sivu ili sasvim tamnu zonu privatnih “abortera” - pošto se recimo u Splitskom KBC-u samo, jedna jedina ginekologinja nije pozvala na “priziv savjesti” na koji su se pozvali svi “musški ginekolozi” a splitska bolnica je najopterečenija u cijeloj Hrvatskoj po broju pacijenata na jednog liječnika, pošto joj gravitira cijela Dalmacija i dobar dio BiH odnosno Hercegovina i sl.)
Po pripadnicama ovog pokreta feminizam se mora prilagoditi političkim, ekonomskim i kulturnom kontekstu svakog društva. Veliki njihov problem leži u činjenici kako muslimanske žene u tim društvima nemaju adekvatan instrumentarij a niti potrebne društvene alate koji bi bili već ugrađeni u samom islamu – a da bi efikasno mogle obraniti svoja prava. One su svjesne kako se njihov feminizam mora potvrditi “unutar islama” a ne “izvan njega” inaće bi mogle doživjeti odbacivanje od strane “ostatka društva” što bi za njih moglo biti kontraproduktivno - pa čak i pogubno. Zato one idu s zahtjevom korijenitih reformi – odnosno redefinicije kompletne islamske tradicije i dosadašnje prakse koja je bazirana na iskrivljenom tumaćenju “svetih tekstova”. Dakle, radi se o opsežnim, kompliciranim i radikalnim zahtjevima za strukturnu reform kompletnog islamskog društva. Utoliko su njihovi zahtjevi, u biti, radikalniji ali i puno neizvjesniji i drugačiji od zahtjeva “klasičnog zapadnog feminizma” iako im je krajnji cilj isti.
One se pozivaju na Kuran kao izvor svoje borbe – što je iz naše optike kontradiktorno ali, po njima, upravo Kuran je za njih ključna karika koja ih priključuje na cjelinu islamskog društva pa se zato pozivaju na njegovu drugačiju interpretaciju kao osnovu za mogućnost što veće integraciju u islamsko društvo - odnoso u vrlo kompleksan javni prostor sredine u kojoj one djeluju. Svjesne su kako im je velikim dijelom oduzeto pravo na ravnopravno sudjelovanje u tom javnom prostoru i da se sve to ozakonjuje u ime religije i uvriježene tradicije. One se sudaraju sa stereotipima koji su ukorijenjeni u radikalnom islamizmu koji žene vidi jedino kroz dimenziju generirajučeg elementa i faktora stabilnosti porodice. Ali zar to nije koncept katoličkog fundamentalizma danas u Hravtskoj ? Postoji li bilo kakva razlika između ta dva tipa vjerskog fundamentalizma u odnosu na interpretaciju uloge žene u obitelji i zajednici. Zar pokret gospođe Markić zastupa različite ideje u odnosu na značenje i interpretaciju značaja obitelji i položaja žene (majke i supruge) u njoj ? Obitelj kao temelj, baza društva i reguliranje “ispravnog morala” od strane malog broja “odabranih”, “osviještenih” ili onih koje je “obasjala svjetlost” ne vodi nas, naravno, prema budizmu nego prema kvaziiluminatizmu provinscijskog tipa i duha, prema svijetu “slatke mistike” i falših “tajnih društava” i tobože “odabranih” – onako kako to razumijevaju oni koje obasjava jedino “duh palanke” i ništa vise - kako bi to rekao Radovan Konstatinović negdje u svojoj “Filozofiji palanke”. Po ovim fundamentalistima svih boja žena je “garant čistoće društva” ali zato i sama mora biti “čista” ali o tome pravila pišu isključivo muškarci. U promoviranju takvih ideja pomaže i im I nemal broj “pročišćenih žena”. One su “spoznale” svoju ulogu tako shvaćenog garanta “čistoće društva” pa su, u skladu sa svojom spremnošću na pomaganje spremne i na samokažnjavanje. Onda je sasvim normalno da su spremne prihvatiti potrebu kažnjavanja i izoliranja onih žene koje to ne razumiju ili ne prihvaćaju, koje “upropaštavaju” tu svoju jedinstvenu “svetu šansu” i ulogu koja im je tako velikodušno pružena.
Katolički fundamentalizam je, dakle, također neupitna činjenica u mnogim europskim sredinama. U listopadu 2012, godine svećenik Piero Corsi je na velika ulazna vrata crkve u San Torenzu objesio “proglas” vrlo poučno naslovljen “Žena i nasilje” ističući u njemu kako su žene “same krive” za mačističko nasilje nad njima. On doslovno kaže kako “do nasilja dolazi svaki put kada žene počmu provocirat, kada postaju arogantne i kada se osječaju samodovoljne pa, na kraju, same isprovociraju…” Kao da mu je pri sastavljanju ovog izvitoperenog koncentrata “kršćanskog suosjećanja” prema maltretiranim ženama, žrtvama kućnih Tarzana, manijaka i “muškarčina” pomagao naš domaći “prvotni” muškardin, pop Raguž.
Inače iste te 2012. godina – ako uzmemo u obzir kompletnu planetu Zemlju i sve svjetske države među državnim “vladarima” bilo je svega 5,3% žena a među svim parlamentarcima ovoga svijeta samo 19,5% žena. Ove 2016. godine je taj broj njihove participacije u svjetskim parlamentima pao na 19,2% a u Europi to dosiže “čak” 20%. U Hrvatskom Saboru danas od 153 zastupnika 39 je žena – što je “visokih”, gotovo “spektakulatnih” 25%. Ali nažalost, to je, ujedno, nikad manje. Da ne zaboravimo u Hrvatskoj u ukupnoj populaciji žene su dominantan spol : 2016. godine broj žena je u Hrvatskoj 2 192 588 a muškaraca 2 045 801 .
I na kraju, odakle uopće sam pojam “feminizam”. Ironija je da ga je “izmislio” američki ultrakonzervativni radio spiker Rush Limbaugh koji ga je u svojim emisijama počeo upotrebljavati 1990. godine namjeravajući žene koje se bore za jednaka prava u društvu, zbog tobožnje agresivnosti, povezati s pojmom “nacizma”, odnosno proglaiti njihovu borbu “ženskim nacizmom”. To je sasvim tipično za kaubojski “mačizam ” jer feminizam i mačiizam su različite stvari. Feministice se ne zalažu za dominaciju žena u društvu (kao što se mačizam zalaže za dominaciju muškaraca) nego se samo zalažu za jednakost svih a protiv dominacije bilo kojeg spola. Nažalost, još uvijek su one a i svi mi skupa sa njima vrlo daleko od ostvarenja tog cilja.
Oznake: plaža
|
