marini memoari

U posljednje vrijeme mi se život nekako sveo na relaciju kuća – posao – birtija. Da ne kažem kako sam počela izvoditi sranja sama sa sobom, jer jebiga, popiješ cugu i onda se raspojasaš. Razmišljaš o stvarima koje ti inače ne bi pale na pamet, i ode sve u pičku materinu. Zapitala se što mi sve to treba u životu i zabila se među četiri zida. Promijenila putnu kartu samo za onu kuća – posao – kuća. U početku je bilo teško ne izaći vani i ne vidjeti se s nekim frendovima koji mi znače nešto u životu, ali trebalo je naći malo vremena za sebe i istražiti što mi se u glavi događa.
Najteže se bilo prisiliti koncentrirati se i gledati tv. I ne ići na chat gdje visi gomila isfrustriranih faca, koje kao i ja, ne znaju što bi sa sobom. Nakon jednog poprilično gadljivog chata kojeg sam odfurala do kraja, zaključila sam da ne treba sebe, ma koliko lud u određenom trenutku i osamljen, forsirati da sa svakakvim budalama imaš posla. Chat je samo ovisnost koje se treba riješiti, porok kao i cigarete, alkohol, lakše i teže droge. Neki su navučeni na narkotike, neki na narkićke, a ja sam, u posljednje vrijeme, osim na cigarete, bila navučena na chat. No, u sedam dana, riješila sam se i te ovisnosti, kao i odlazaka u grad. Bilo je teško motati se po kući, prolaziti pokraj kompjutora i ne pritisnuti Dial-up Connection koji te odvodi u nekakav imaginarni svijet, neku drugu, virtualnu dimenziju u kojoj možeš biti bilo tko, a da ne otkriješ svoj identitet. Priznajem, izgrizla sam sve nokte, da sam mogla, vjerojatno bih i one na nogama, ali ustrajala sam u svom naumu.
U trenucima slabosti, kad bi u mraku zasvijetlila bijela kutijica s čijeg se ekrana smiješi poluobnaženi mokri zgodni frajer u trapericama s reklame za neki skupi parfem i kad bih uhvatila sebe da idem kliknuti na onaj magični prozorčić za spajanje za net, anđelčić s lijevog ramena šapnuo bi mi u uho da odustanem, dok je vražićak s lijevog forsirao da kliknem mišem na plavi botunić... Onaj bijeli ipak je pobijedio. Svih sedam dana i pokvario paklene planove onom crvenom s roščićima.
Zadovoljna svojom upornošću, i prije svega tvrdoglavošću, riješena ovisnosti izlazaka i chatanja, pozvala sam ekipicu na večeru. Da proslavimo tu moju karantenu i liječenje chat - ovisnosti. Ali kako svaka, ama baš svaka večera nakon kojeg piva više završi pričom o seksu, tako je i ova. Pričalo se tu o svemu i svačemu, dobrim i lošim ševama. Riječ je bilo i o centimetrima, tako da je u trenutku i krojački metar bio na stolu i svi smo buljili u to kolika je ogromna razlika između 16 i 21. Onako, odoka, čovjek bi rekao da ne igra ulogu, ali skužiš, onako kad je žuti metar na crnoj podlozi, da ipak tih 5cm igra nekakvu faking ulogu u tom svijetu seksa. Frendica se čak i rasplakala zbog nesretne ljubavi, druga ju je uvjeravala da je u kurcu, a frend i ja smo samo mudro šutjeli. Jer, pored njih dvije vrijedi onda: Šuti i puši!
Mi smo pušili, svatko svoju cigaretu i samo se s vremena na vrijeme pogledavali s istom mišlju i međusobnim razumijevanjem: - Šutnja je, u ovom slučaju, zlato. Jer ako išta progovorimo, najebali smo ko žuti!
A onda, kad su otišli, dok sam skupljala prazne boce, neke priče su me podsjetile na neke prošle dane. Kao davno odlutali bumerang vratila su se sjećanja na tipa s kojim sam bila u kratkoj vezi. Kratkoj ali slatkoj. Dovoljno kratkoj da nakon svih svojih maratonsko-iscrpljujućih iskustava do tada okusim koliko je seks sladak. U životu se, što se seksa tiče, nisam osjećala opuštenijom i luđom. Ako u seksu postoji riječ super, onda je to bilo to. Doduše, bilo je prekratko da bih mogla reći da sam sve probala, ali ono što jesam bilo je savršeno, bez greške. I oni uvijek spominjani centimetri i neke stvari koje do tada nisam nikad... ma sve je bilo za pet. Prvi put u životu otkrila sam samu sebe, uživala sam doslovno u svakoj sekundi, svakom dodiru, svakom pokretu... Ali sve što je lijepo, kratko traje, pa tako i to.
Ostali smo jako dobri frendovi koji su svoju kratku prošlost ostavili negdje daleko iza sebe. I time dokazali da prijateljstva nakon veze postoje. Nikad, do te večeri, nisam razmišljala ni zašto smo se razišli, niti smo pričali o tome. Nekakvo prešućeno pravilo je vladalo među nama da nećemo o prošlosti. A onda se u to naše savršeno kava-sms-phone prijateljstvo, ispunjeno pričama o zgodnim trebama koje je zamijetio u Gothamu i Tetoviranome, te večeri u moju glavu uvuklo nešto što me po prvi put počelo kopkati nakon toliko godina.
- Jebote, baš nam je bilo dobro, zašto to nikad nismo ponovili?, pitala sam samu sebe po prvi puta nakon toliko vremena i bez razmišljanja, što je glupo, nazvala u kasnu noć iako smo se tog dana vidjeli i ni na kraj pameti mi nije bio takav epilog na kraju dana.
Odmah je shvatio da sam iznimno bučna i prenasmijana obzirom na doba u koje zovem. Još uvijek me, u nekim, ali samo nekim stvarima, poznaje kao džep svojih traperica. Postavila sam glupo, gore navedeno pitanje i počela pričati kako sam se i čega sjetila.
- Voljela bih da si sada tu. Nemam pojma kako ni zašto, ali u ovom trenutku mi je baš došlo ponoviti neke stvari koje smo prošli, izvalila sam kao iz topa, mada sam vjerojatno napravila big mistejk. Jer bez obzira na prijateljstvo, nisam trebala biti toliko iskrena. Da nisam toliko popila, vjerojatno to nikad ne bih ni izustila, ali eto, omaklo mi se. Ono što sam promislila, to sam i rekla. Događa se i najboljima, pa i meni, mada nisam najbolja. Ali bila bih "umrla" da to u tom trenutku nisam to izustila, jer sam se poželjela, nakon toliko godina, poseksati s njim.
Zaključak je, obostrani, pao da ne možeš uvijek imati ono što bi htio. I nastavili smo priču kao da se ova prethodna nije ni dogodila. Vratili smo neku "krivu Drinu" na njeno pravo mjesto.
Ja sam, uglavnom, do sada, imala sve ono što sam htjela. A htjela sam da me ljudi ne poznaju onakvu kakva doista jesam. I oni koji to trebaju i ne trebaju. Nakon svih pizdarija koje sam napravila sama sebi u posljednje vrijeme, pa i ove, idem na godišnji dva tjedna. Daleko od dućana, daleko od grada... Idem napuniti baterije u grad u kojem sam provela lijepe dane za vrijeme studija. I znam da ću se vratiti kao nova, vedra i nasmijana, spremna ići dalje, bez chata, birtije i kiselog osmjeha prema kupcima.
Mare

Pet i pol sati ujutro je, a u osam moram biti na poslu. A ja nisam napisala ni retka. Ma ne ni retka, ni slova. Nemam pojma ni kako bih počela, ni što bih pisala za jubilarnu dvadesetu subotu da izlaze moji memoari. Dolazim čak u iskušenje najaviti kako su ovo zadnji, unatoč vašim mailovima na kojima se zahvaljujem. Ne radi se o nedostatku inspiracije, nego je riječ o jeseni. Dolaskom jeseni dolazi i zatišje u mom životu, a i probudi se nekakva sjeta, a s njom i povratak u prošlost. Što i nije baš dobro. Čak me i prijatelj Roko upozorio: - Što je bebe, a? Krpa te jesen i sve u kompletu što ide s njom? Skužio sam po pisanju. Daj, trgni se malo, pa počela si pisati sve nešto općenito, a di su ti likovi u memoarima? Zabila si se u kuću i ne izlaziš. U sljedećoj epizodi hoću da spomeneš pozitivce – mene i Tetoviranoga, mi smo ti najpozitivniji likovi u cijeloj priči. A večeras pijanka, da te trgnem malo.
Pijanku smo odradili svjetski, kao i obično. Počeli smo rano navečer s žesticama, ali do ponoći smo se svjetski zakacavidali. Jebiga, kad nas vlasnici kafića kao Pepeljuge tjeraju u ponoć doma. Jedva sam pogodila ključ u bravu od Puntića, vozila trideset na sat i zaustavila me pandurija. Pokazala im rozu, pokazala im sivu, cd Tutti-frutttija nisam imala, a onda mi frajer uleti:
- Gospodična, presporo vozite, u čemu je problem? A i oči su vam mutne. Bi li puhali?
Napravila sam ono što uvijek pali u takvim slučajevima – odglumila glupu plavušu. Otvorila vrata, što sam sporije mogla a da izgleda damski, izašla u minici iz auta, zatreptala dvaput mutnim okicama, isprsila se, nabacila tupi osmjeh i rekla:
- Znate, do sada sam se svađala sa dečkom i upravo me ostavio. Nisam u stanju normalno voziti jer sam plakala.
Zapalila sam cigaretu, za svaki slučaj, ako bude trebalo da promili budu manji, tresući se od hladnoće jer su me nogice zeble, a ovaj je to krivo protumačio i počeo me smirivati. Samo što me nije još i zagrlio i ponudio maramicu. Raspričao se čovjek kako svatko svoju sreću nađe, nisam ga baš ni skužila, ali nema veze. Onda je spomenuo selo svoje malo i sve je bilo ok. Počela sam sipati koga sve znam po prezimenima i našli smo se na istom terenu - tip mi je čak i neki rođo.
- Nu nje! Plače zbog nekog jebivjetra! Aj svragon mala, a ja te skoro utješija. Srića da si rekla oklen si i čija si. Pa ja san te zadnji put vidija kad si ovolišna bila. Nedilje ti ušto si izrasla!, kao da sam u čudovište izrasla počeo je daljnji rođo od stoljeća sedmog do onoga kad smo se zadnji put vidili. – A tuži se meni baba Mare da ne dolaziš, da tuke nećeš ideš što ti pošalje i da ne ide u grad u likara, da te ni vidla ne bi. A jesi se malo nacvrcila, a? Pravo da ti velim, nisan pošteno ni gleda vozačku, bija bi ja odma po prezimenu pripozna čija si. Sad lipo polako, mi ćemo te pribacit. Ja ću ti vozit do kuće, a kolega će za nama.
Eto, ponestalo mi žvaka i izdala sam se. Na kraju sam se i raspričala s rođom, rekla da nema nikakvog jebivjetra, al da me ne tuži babi kakvu me zatekao...
- Znaš, baba bi me udala jer sam za nju već usidjelica, a ne ide joj baš po planu. Ne razumije ona da su davno njena vremena prošla kad su se cure s dvadeset udavale. Zato i ne idem gore, jer mi je zadnji put rekla da je sramotim kad sam bila.
- A ne brini srićo, objasnit ću ja njoj da je sve to u redu, rekao je dok je vozio mog Puntića pokroviteljski rođo koji ima 34 i već četvero djece, od čega jedno u prvom srednje.
Ali sve je dobro prošlo, doveli me doma, parkirali auto u dvorištu zgrade i ostalo mi samo uvaliti se u krevet. Vlaški pedigre me spasio. A usput sam i sredila da mi ne dođu kazne za parkiranje na naplatu, jer to mi je stvarno tlaka, nikad nemam sitnog.
- Jeboteled koja si ti kravetina! Imaš vezu na trajektu kad ideš u bodule, imaš vlašku vezu i u panduriji! Imaš više sriće nego pameti! A što ja nisam ta dobitna kombinacija!, pizdio je Roko sutradan kad sam natečena, s podočnjacima do usta došla na kasnu jutarnju kavu.
- Ko ti je kriv kad nemaš pedigre! Muči, i za drugove plave sad imamo neku tajnu vezu, kad nam zatreba.
Od tada nisam izašla vani. Još uvijek se liječim od tog pijanstva, ko Pepeljuga od plesa. I što da vam pričam bajke kad ih nema. Nakon te alkoholne epizode sa sretnim krajem (samo zbog pedigrea), pretvorila sam se u bundevetinu. Sve do jučer mi je bila muka. Danas sam već bolje, ali riječi iz mene ne idu. Nemam pojma što bih pisala. Tetovirani? Nemam pojma gdje je, a što dalje od očiju, dalje i od srca, tako to nekako uvijek bude.
Seks? Tome sam se već odavno prestala nadati i misliti o tome. Najbolje se osjećam kad uopće ne razmišljam. Nekako mi je omiljeni motto zadnjih dana: Ne mislim, dakle postojim. I dobro se osjećam kad ne mislim ni o čemu. Buljim bezveze u tv, nekad u plafon, nekad u šare na tepihu... Nekad u sitne sate, dok palim na balkonu, svaki put zadnju pred spavanje, jednu za drugom, cigaretu, brojim rijetke automobile koji prolaze cestom. Osjećam se nekako prazno, nekako nemirno.
Samo što nije svanulo. Počela je padati kiša, sijeva. Obožavala sam se ševiti uz šum kiše i grmljavinu. Počne, isto kao i kiša, lagano, nježno. Uvijek bih treperila, onako lagano promrzla i pratila tempo kiše ušuškana među jastucima ispod deke. Počne, isto kao i kiša, nježno, lagano. Naježila bih se, onako hladna, pod dodirima tople ruke. Obuzela bi me toplina, a onda bi mi postalo vruće... Sipi kiša. Kad započne rominjanje, uskomešala bih se, stresla i postajala sve nemirnija... Pljusak i grmljavina bi već postali ozbiljna stvar, a s neverom bih i ja sneverala. Nakon nevere bih se i ja smirila. Tad mi paše maženje do utonuća u san, dok vani kiša rominja. Nema ljepšeg zvuka od tog dok sam u krevetu. I nema ljepšeg uvoda, zapleta i kraja od onog uz šum kiše.
Pokušavam se sjetiti svog zadnjeg seksa. Čak su i ona izblijedila koliko su davno bila. Pokušavam se sjetiti svih ruku za vrijeme kiše... Ne mogu se sjetiti. A kiša pada, svanulo je. Idem odležati pola sata, popiti kavu u kvartu pa na posao.
Postala sam vam nezanimljiva, zar ne? Možda je vrijeme da se oprostimo... Zauvijek. Što kažete na to?


Mare

Sinoć su me one kokoše na poslu toliko spizdile da sam u dest, poslije skoro pa krvavo odguljene smjene, sama išla napraviti đir gradom. Gledanje konkurentskih izloga mi je uvijek bila najdraža razbibriga. Više i sve cijene znam napamet, tako da se lako može prosuditi koliko večeri nakon popodnevne smjene lutam besciljno i umjesto da sabiram svoje misli na neku hrpicu, ja sam najsretnija kad razmišljam ni o čemu. Nego, eto, gledam izloge, i pamtim cijene. Glupo, što nije? I onda kad kažem staroj da sam Pravo završila, za razliku od naše ministrice, da bih krpice preslagala, i da mi se život sveo na poznavanje cijena od grudnjaka do kaputa u svakom izlogu dućana na Poluotoku, ona se smije.
Prvotna zamisao bila je, kad sam si za petu obljetnicu diplomiranja i ni jednog dana rada u struci uokvirila diplomu Sveučilišta u Zagrebu, da je objesim u WC. Odustala sam iz poštovanja prema starcima, da se ne uvrijede kad nalete do mene i kad se nekome od njih pripiša, a onda sam joj našla još bolje mjesto – u kuhinji iznad frižidera. Fino se uklopila u pozadinu pistacio boje, a i dobila je zasigurno najznačajniju ulogu do sada u mom životu. Svake noći kad isfrustrirana nekim ili nečim posegnem za kvakom frižidera, dignem pogled prema njoj i zgadi mi se ne hrana, nego život. Tako da ta jebena diploma, ipak, nakon svega ima neku funkcionalnu ulogu u mom životu. Zahvaljujući njoj održavam vitku liniju, što bih mogla i prodati kao patent i zgrnuti neku lovu.
Kako te večeri, dok sam besciljno lutala otužno praznom Kalelargom u bablje-ljetno povečerje, nisam pred očima imala tu diplomu, odlučila sam se počastiti veeeelikim sladoledom. I taman kad mi je jezik utrnuo od lizanja, čula sam glas tipa koji me vukao za pletenice u osnovnoj i kojemu sam u sedmom razredu zalijepila trisketinu kad me uhvatio za ćiriće na plućima koji su počeli rasti:
- Ma vidi naše Mare što ga liže uzduž i poprijeko. A koliki ti je jezik, mogao bi poslužiti i u druge svrhe. Šteta ga je trošiti na ledoliz. Ili to treniraš za neku opaku akciju tunajt?
- A možeš mislit, velike akcije tunajt. Nemaš di izaći pošteno, a kamo li nać nešto na čemu bi jezik brusio, odgovorila sam, na što se nepopravljivi Šime odmah ponudio. Još uvijek jednako opsjednut seksom kao prvog dana kad ga je pubertet dohvatio, lutao je gradom besciljno kao ja. Nastavili smo u duetu dalje i u Gini naletjeli na još nekoliko frendova i dvije frendice. Nakon dugo vremena popili smo koju pivicu više i ismijali se nekim starim ofucanim i dobro istrošenim forama. Nešto prije ponoći naletjela je nakon posla i Šimina cura Ana, ali ju je ovaj nakon navratnanos cuge, po kratkom postupku, sprašio doma.
- A jesi konj Šime. Bio i ostao! Na ljeto se ženiš Anom, a sprašio si je kao zadnju kantu. A di je poljubac za laku noć, nisi je ni do Četiri kantuna otpratio, komentirala sam.
- E, vidiš moja Mare, ti još u bajkama živiš, a ovo je 21. stoljeće. Kad se upoznate onda joj tepaš: Pile moje, janje moje, pače moje, ribice... A vidiš, s godinama sve te domaće životinje odrastu, tako je i ona. A što ću joj reći? Kokošurino moja, ovco moja, gusko moja, ajkulo moja...? Ma koji poljubac, što ti je, mi smo na nekoj većoj razini od te. Kako ne kužiš, to s godinama dođe... Ajme Luka, pogledaj trebe, piletina od osamnaest, uh!
A ta ista zgodna treba, ta od osamnaest, kao i sve, jednog će dana postati kokošurina tamo nekom liku s kojim bude bila. I dobiti titulu udane: žene, majke i domaćice. Jer, ma koliko smo se mi smijali svemu tome što Šime kaže, na kraju se nekako svede na to. Sva ta sunca postanu pomrčine, mace opasne prefrigane mačketine, anđeli se nekim čudom pretvore u vragove, a mirisne ljubičice uvelo cvijeće u ustajaloj vodi.
Muška teorija o ženi koja je na poslu uspješna, na ulici dama, u kući kućanica a u krevetu (da oprostite na izrazu, ali uzrečica je takva) kurva - u 99% slučajeva pada u vodu. Za sve navedeno nema šanse. Jer ako uspije bit uspješna na poslu i dama na ulici, te kurva u krevetu, teško da će bit dobra kućanica. A ako bude dobra kućanica i majka, od karijere, one uspješne, nema ništa. I onda od sve četiri solucije koje čine loto kombinaciju, od jack-pota ništa. Ah, da. Rijetki su sretnici koji dobiju jack-pot, a ni bingo se ne izvuče prečesto.
Ni žene ne prolaze bolje. Zaljube se u zgodne, vitke frajere koji drže do sebe, ali i oni odrastu. S vremenom se preobraze u simpatične praščiće s pivskim drobom kojima je najveći domet, kad dođu doma, drkanje po daljinskom upravljaču s nogama na stoliću u dnevnoj sobi. Još kad pridodate da njihova bujna griva koja vas je fascinirala dok ste mrsili prste u njoj za vrijeme seksa s vremenom postane glatka površina... Da, pa naravno nije baš strastveno držati nekoga čvrsto za uši i seksati se s njim dok se u njegovu ćelu ogledate je li vam podbradak narastao ili nije...
Glavna okupacija im je koje će pivo piti, što će jesti i kako što vještije izbjeći mijenjanje plina, popravak roletna, i kome utrampiti klince da ih odvede na balet, klavir, nogomet ili košarku. Ili, ako već moraju, dok ih čekaju, provedu vrijeme u nekom kafiću u ispraznoj priči s nekim od poznanika o tome je li trenutno aktualni trener trebao u igru uvesti ovog ili onog igrača, je li ovaj trebao skočiti s lijeve ili desne strane. Jer zna se, oni su uvijek veći eksperti od samih trenera i košarkaša. Jer koševi se, je li, daju najbolje s pokojim desetkom kila viška, s pozicije udobno zavaljen u fotelju.
A još su najsimpatičniji ti sa škembom kad sline nad zgodnim mladim trebama po gradu. I upucavaju se nekim jeftinim forama koje su izvukli iz naftalina. Žene su barem svijesne da je njihovo vrijeme prošlo, ali oldtajmeri to nikad ne shvate, žive u bajkama. Oni uvijek misle kako su najljepši i najzgodniji, bez obzira na veliko ogledalo u kući ili odraz u nekom od izloga. I uopće se ne pitaju zašto im žene, za danima unaprijed planiranog seksa, gase svjetlo i rade to u mraku.

Nedavno sam, umorna od dosadnih i prezahtjevnih kupaca koji čisto iz dosade nešto razgledaju i zagledaju u butiku, išla umorna s posla iz jutarnje smjene. Sasvim slučajno sam naletjela na svog bivšeg kojeg godinama nisam vidjela. Skoro da ga nisam ni prepoznala jer je bio spremljen u neku ladicu prošlosti iz koje ga zaista dugo vremena nisam vadila prozračiti. Pozdravili smo se kao prijatelji koji se stoljećima nisu vidjeli i nakon toliko godina otišli sjesti u obližnji kafić na kavu.
U sretnoj je vezi, otplaćuje kredit za stan i razmišlja o ženidbi. Kao i svi, pomalo nezadovoljan poslom, ali bori se, trudi se i daje sve od sebe, jer neke su godine tu. Kroz razgovor sam shvatila da mu znam djevojku i rekla mu, sasvim iskreno, da bolju nije mogao naći. Popričali smo i o mom poslu, kako mi starci, o nekim zajedničkim prijateljima koje on rijetko viđa, a kad je došao red na mene da kažem što je s mojim privatnim životom, ostala sam bez riječi.
- Što da ti kažem, kod mene ti je stanje uvijek isto. Soliram i dalje, ništa ne planiram, ništa ne mislim. Život mi se sveo na nekakvu kolotečinu i to je to. Lutam bez cilja, družim se s prijateljima i visim po chatu. Ima jedan tip koji mi se sviđa, ali nikako do njega. Krivi tajming, kao i obično u mom životu, a ostali su mi nebitni, tako da sve u svemu, osim posla koji bih nakon toliko godina promijenila, ništa nova.
Razveselio me taj susret. Sjesti s nekim nakon toliko godina i popričati s njim iskreno, prijateljski, a pritom imati osjećaj kao da nikad niste dobar period života proveli zajedno, stvarno je dobar osjećaj. I sretan si kad je nekog takvog krenulo dobro u životu, da je našao svoju sreću. Dobar razlog da shvatiš da ipak još ima ljudi koji su zadovoljni svojim životom, da su se nakon gomile sranja sredili i imaju volje za naprijed. Takve me stvari uvijek nekako trznu iz nekog svog bunila i shvatim koliko je lijepo biti iskren u životu nakon toliko godina, a s druge strane me uvijek začudi kako nakon nekog vremena ljudi zaborave prošlost. Nekad brže, nekad sporije, ali je zaborave, što je najvažnije.
Kad smo kod iskrenosti, ima ona i trenutaka kad je vrlo neugodna, ili barem šokantna. Barem meni u nedavnom slučaju. Imam prijateljicu s kojom sam sam išla u školu. Nekad svratim do nje, ili ona s mužem do mene. Po ponašanju njenog zakonitog s kojim ima dvoje djece, zaključila sam da bi on mene rado poševio, pa sam ih vremenom lagano počela izbjegavati.
- Jebote, koji bed! S njom sam išla u osnovnu, a on mi se sad tu upucava i to njoj pred očima. Grozota, još ću ispast svodnica i koketuša. Još mi samo treba da me frendica optuži da joj zavodim muža, promislila sam u sebi i prorijedila naše kave i viđanja na minimum jer mi je taj njezin jasno davao do znanja da on nešto bi sa mnom.
Jednom mi je pred njom čak uletio s pitanjem: - Mare, može jedno direktno pitanje? Je li ti to push-up ili silikoni? Ja bih ih dotaknuo da osjetim.
Mislim, svaka čast na iskrenosti, ali maco pusti moje sise na miru. Imaš svoja muda i drži se za njih, a ako ti je toliko do sisa, imaš ženine. Nasmijala sam se i rekla kao prava Titova pionirka: - One su ipak privatno vlasništvo, a svoje ne dam, tuđe me ne zanimaju. Sad, jesu li silikoni ili push-up, svejedno, nekim čudom sam ih podignula.
Bilo je još takvih situacija kad mi me bocnuo pitanjem, imam li šumicu, stazicu ili ćelavicu dolje među nogama. Mislila sam, sva sreća da mu je žena tu kao svjedok cijele priče. Ona se samo smijuljila, došlo mi ju pitati koji joj je kurac.
- Pitanja su ti stvarno genijalna, nemam riječi. Čuj, mene ne zanima kakva je tvoja stazica ili šumica, ali ako te toliko zanimaju te intimne spike, izvadi ti fino pred nama svog pitona i položi ga na stol pa ću ja svojoj prijateljici reći je li dobrog izabrala ili nije. Jer centimetri su, ipak, važni, rekla sam mu.
- Ako dame nemaju ništa protiv, može, rekao je.
Svaka čast na hrabrosti, ali nije mi se dalo baš gledati nečija jaja i kobasu na stolu za kojim smo upravo završili s večerom. Sva sreća da je Natalija prekinula tu igricu i smirila ga jer bi tip, koliko je lud, bio to i napravio. Mislim, da je neki frajer i nije. Promislila sam da je žena stvarno u tolikoj kurčini što je s njim i bilo mi je žao.
A onda je jednom došla priča o lezbama. Naravno, kao i svaki tip, rekao je da mu je napeto vidjeti dvije žene di se maze, ljube i ševe. I da zašto nas dvije ne probamo. I tad je uslijedio šok za mene!
- Pa da, zašto ne bismo probale nas dvije, a da nam se on poslije pridruži, poluozbiljno je rekla Natalija i stavila mi ruku na bedro. Popila jesam, ali da bi pristala na san svakog muškarca, toliko nisam. Izvukla sam se nekom zajebancijom u stilu da bih rađe s dva tipa nego sa ženom. Kao, ionako sam isfrustrirana zbog nejebice, pa mi ni dva ne bi bilo dosta.
Sutradan me Natalija zvala na kavu. Iskrenu kavu. I raspričala se. Ispalo je da sam joj napeta i da bi se seksala sa mnom, a cijelu priču oko njenog muža smislila je ona jer nije znala kako ću reagirati, a on je pristao na to. Ej, moja Natalija s kojom sam osam godina dijelila školsku klupu bi mene lizala. Pa nisam mogla vjerovati. A kad mi je rekla da je to oduvijek htjela probati sa mnom, ali nije imala hrabrosti priznati mi, srce mi je stalo. Jedna od najboljih frendica koju poznam desetljećima, godinama je bila zaljubljena u mene. Nije me povrijedila ta spoznaja, nego jesmo li bile prijateljice cijelo vrijeme samo zbog toga što sam joj seksualno napeta.
- Jebiga, stara, prestara sam ja za ta sranja s tobom. Da si mi uletjela prije desetak godina s tom pričom dok sam bila još mlada i zelena, možda bi me i nagovorila na neki eksperimentić, nekakav žensko-ženski kiss, ali sada... Ma nema šanse, rekla sam joj iskreno i nije joj bilo svejedno. Osjetila sam da se uvrijedila. Znam da je imala iskustva u troje i četvero do sada, to mi je normalno, ali spoznaja da bi sa mnom me šokirala jer sam se zapitala koliko je naše prijateljstvo zbog te otegotne okolnosti zaista iskreno.
Kad sam frendu Roku rekla što mi se dogodilo s Natalijom i da me sve to iznenadilo samo mi je rekao: - Ma vidi nje. A jesi luda Mare. Prvo kukaš kako u tvom životu uopće nema seksa, kako ti se Tetovirani ne javlja, a sad ti uleti ne samo seks, nego seks i po - i to u troje. I ti to odbiješ, stvarno nisi normalna. Jebote koja si ti sretinica, što meni neće tako...
Mare
mare-zd@net.hr

Prošle nedjelje sam išla po frendicu na Bulevar pa na kavu u Diklo da iskoristimo još ovo malo sunca prije nego zahladi. Išle smo zaobilaznicom da izbjegnemo gomilu jednosmjernih po gradu. Zaobilaznicom odavno nisam prošla, nekako mi nije na ruku. Lijepo su sredili cestu, nema što. Tamo prije skretanja na Vidikovcu uvijek pogledam jedan makadamčić desno, iz sentimentalnih razloga. Do njega se više ne može jer su izgradili biciklističku stazu ili štoli već ne.
Uzdahnula sam nostalgično i Puntić je već prošao kraj vidikovca. I njega su pregradili nečim da se autom ne može doći i parkirati. Opet nostalgija.
- Jebote, Majo, pa zagradili su prilaze svim jebodromima na zaobilaznici grada, rekla sam pomalo šokirana svojoj prijateljici koja je udobno uvaljena na mjesto suvozača nabila cvike na nos i pojačala Narodni radio do daske. – Smanji to sranje od narodnjaka, zatvori prozor i ne sramoti me! Čuješ li ti mene, nema više jebodroma.
- Kako? Zašto? Što su napravili?, rekla je kad joj je došlo do svijesti koja joj se pomutila od Thompsona koji je revao iz petih žila sa zvučnika. Smanjila je "glazbu" i kad sam joj objasnila kako nema više prilaza na Vidikovac iliti Panoramu ostala s gomilom pitanja: - Pa jesu li oni normalni? Pa di će se sad mladost drpat? A di će se ševit posli diska? Lipo bome Kalmeta, i to si dici ukra! Vi skupljate političke poene obilaznicama i zaobilaznicama, a niko se nije sitija kako smo nacija koja izumire. Pa di će se sad dica pravit, di će se ljudi barit?
Navila se tako Maja i već sam vidjela da će ju bit teško zaustaviti. Neprimjetno sam prebacila s Narodnog na CD i pojačla. Ista ta Maja svoj prvi kiss skoro je dobila na Vidikovcu. Jedne večeri poslije prvog izlaska u Saturnus. Poveo je tip u fast food Panoramu, i odveo s vrućim burekom na Vidikovac. Pojela Maja burek, pojeo frajer burek i šute oboje. Komentira ona njemu kako je pogled s Vidikovca na grad ko u Hollywoodu i da je super. On ju je samo gledao. Gledala i ona njega. Nakon deset minuta njegove šutnje i Majinih izbrbljanih pizdarija kaže ona njemu da joj se spava. I odveo je doma.
Sutradan nam je pričala di je bila, s kim je bila i kako se tip čudno ponašao. Nastale su salve smijeha. Kad smo joj objasnile da ju je jedan od najzgodnijih frajera u gradu, doduše malo stariji od nas, vodio ne na burek nego na jebodrom, ona je tek onda poludila. – E, da sam ja znala. Bila bi ja napravila što, ali ovako sam ispala najveća glupača!
Zato je kasnije Maja nadoknadila propušteno na Vidikovcu. S više frajera. Ali i kasnije je interni sinonim za ševu na vidikovcu bio: - Jesi jela sinoć burek? Čime je Maja ušla u anale smotanosti, nepoznavanja "terena" i propuštenih prilika.
Za onaj prije spomenuti puteljak desno, mene vežu lijepe uspomene. Tamo sam se prvi put u životu poševila. Usred šume. Ali neću o tome kakav mi je bio prvi put, veza nije dugo potrajala.
Žicom su ogradili i jebodrom iza Barakude. Pa bi sad, pred zimske dane, opet trebalo pisati peticiju protiv Austrijanaca. Ovog puta ne kupači nego jebači. Ono, u stilu, jebači svih kvartova Zadra, ujedinite se! Iza Barakude si stvarno mogao naletjeti na koga god hoćeš, bio je glavni gradski jebodrom. Po registraciji auta gradskih faca si znao tko je zbario novog komada, tko je "u šteti"... Moja frendica se jednom išla usred bijela dana pomazit s tipom poslije jutarnje smjene u školi i naletjela na starog s nekom kokom. Samo su se pogledali i od tad je imala džeparac koliki je htjela i izlazak do kada je htjela. Staroj, naravno, nisu mogli tužakati jedno drugo, a nju je čudilo kako inače strogi tata kćeri dopušta što inače nikad nije. Tako da od svakog zla, ipak ima malo koristi, kako je frendica mrtva-hladna komentirala cijelu situaciju. – Što ćeš, i on je od krvi i mesa. Doduše, i razumijem ga, jer nije lako trpit moju ludu mater. A razumijem da ju nije lako ni ševiti skoro trideset godina, ako to još uvijek radi.
Tamo su u krivolovu zatekli i jednu moju bivšu ljubav koja je sutradan odmah dobila nogu. U jaja. Oženio se poodavno već, ali još nema djece, pa se pitam jesam li ja kriva zbog toga što sam se toliko bila raspizdila da sam ga svjetski potegla.
Kožinski bori, ah da. Na njih sam gotovo i zaboravila. Tamo se većina zadarske djece napravila, a po priznanju mog starog, i moj stariji brat isto. Tako da su se čak razmišljali dat mu ime Borko ili Boris, ali nekim čudom, nisu. U Kožinske bore se počelo ić, kako čujem, ako ti ja baš baš baš toliko priprlo a nemaš gdje zato što ima neki kreten koji parove vreba iz grmića i drka na njih. Nekoliko puta se toliko zanio, da se gotovo pridružio parovima u autu. Strava, čak je neku curu dobro uhvatio za golu guzu dok je bila na tipu. Tako da je i taj jebodrom zbog seksualnih manijaka postao nepoželjan. Ostale, manje eksponirane nećemo ni spominjati. Jer i po gradskim parkićima vladaju egzibicionisti.
- Više nema poštenog mjesta di bi se mogao poseksat na miru. Sve su ogradili, zagradili i pregradili. Ajde reci ti meni Mare, da se sad vratit u pubertetske dane i dane rane mladosti, ma di bi se išla poseksat?, pitala me Maja dok smo se ljuljale u Guama na ljuljački i pile koktel. – Di bi? Gore u Vlaje negdje usput? Ili usred nekog parkirališta pa kud puklo da puklo.
Vidiš, to s parkiralištima i nije loša ideja. A meni je u tom trenutku palo gomilu mjesta na pamet. Doduše, malo daljih, ali... Neke livadice prema Ninu. Ili Sabunike na primjer. Tamo bih odvela nekog tko mi se sviđa i ljubila se s njim do besvijeti. Šetala po pijesku i stavljala mu ledene ruke ispod majice a obraze grijala na njegovu vratu. Uh, odmah sam se ubedarila... Imam prazan stan, a mene krpa nekakva romantika. A nemam koga pozvati u svoj stan. Ni da mu stavim ruke ispod majice a kamoli na ševu.
- Majo, hoćeš deal? Ti meni nađi tipa koji bi se meni svidio, ja ću tebi mjesto za ševu da se prisjetiš na mlade dane. Ako treba, sagradit ću ti cijeli jebodrom, rekla sam joj i pružila ruku.
- Dogovoreno, rekla je Maja ozbiljno, mada je i sama znala da je ono što se meni sviđa nestalo tko zna gdje, a da mi ostalo nije napeto. Tako da se ne bojim da ću joj baš morat graditi jebodrom, a ako i budem morala naći neki prijedlog, ponudit ću joj neki deja vu, pa nek mala bira – hoće li da je odvedu po Županiji ili van granica Župnije.

Stigla jesen dunjo moja. I što bi nona bodulica rekla "Finuli su Mare bali". Turisti se razbježali, Kalelarga opustjela, a mi u butiku radimo još do devet navečer, iako mi nije jasno za koga. Jer čim se iz minica i topića koji otkrivaju sve obline naglo uskočilo u duge rukave, opustio je grad. Nekako sam još prijašnjih godina otkrila uzročno-posljedičnu vezu da prestankom pokazivanja zgodnih tjelesa sve zamre čim se nosi više od trideset centimetara tkanine na gornjem, a i sto tako i donjem dijelu tijela. No, vjerojatno je to profesionalna deformacija, zanemarit ćemo to. Nakon vatrometa žarkih boja na policama i izlozima zavladali su tonovi smeđe, sive i crne - stigla kolekcija jesen-zima. A kako izgleda izlog našeg butika – štur, dosadan i hladan, čini mi se da me čeka i takva zima.
Već sam mislila kako već deset dana ni slova nisam napisala za memoare jer se apsolutno ništa zanimljivog ne događa u mom životu. Baš ništa. Tetovirani je opet nestao nakon našeg izlaska i mog nejavljanja na mobitel, nisam ga ni vidjela. Iako još uvijek razmišljam o njemu, odlučila sam samu sebe prisiliti zaboraviti da uopće postoji, jer kad nisam uspjela doći do njega u nekoliko mjeseci, čemu se onda truditi. Zaključila sam da me neće ono što bih ja, a ono što bi mene neću ja. Od seksa neće biti ništa i pomirila sam se s tim. Jebiga, što je tu je, nadoknadit ćemo nekom drugom zanimacijom.
Dosadio mi je i omiljen hobi kojim sam se bavila učestalo u posljednje vrijeme – chat i internet. Pun mi je kufer onih na chatu koji mi ulijeću s pitanjem jesam li ja Mare iz Zadarskog lista. A kad se uvjere da jesam, slijede pitanja imam li stvarno vibrator i iščuđavanja na potvrdan odgovor kao da posjedujem Sveti gral a ne običan bokunić plastike. Pun kurac mi je i onih koji kažu da drkaju na moju sliku u kolumni, onih koji žele znati kako izgledam, moj JMBG i koliko sam tipova imala i koje poze volim. Ali mislim da ih najviše jebe nepoznanica to što ne znaju tko sam. Jer uobičajena je frustracija u našem gradu ne znati tko je s kim, kada, gdje i koliko... Ima i prijedloga da se nađem s nekim u Presidenta za 500 eura ili da sama puknem cifru koju god hoću, raznoraznih (ne)moralnih poslovnih ponuda... Ali ni to nije loše, ako ikad ostanem bez posla, barem znam da mogu otvoriti vlastiti biznis i biti sam svoj gazda, haha.
Jedan tip mi je uletio i pitao me jesam li ja stvarno nedojebana i napaljena, ili sam isfrustrirana ružna žena, majka i domaćica s dvoje djece koju muž maltretira pa se iskaljujem na papiru i mačo Zadranima. Ni jedno ni drugo bejbe, samo realna. I pišem sve ono što vidim i osjetim oko sebe u tim nekim uvrnutim muško-ženskim odnosima. Taj na chatu, predstavio se kao Darko i da izlazi u Gine i Borga, pita me da odakle mi muda tako blatiti tipove po Zadru, da su njegovi frendovi neki dan popizdili na Pušionu jer su muški ispali nesposobni i da ne znaju zbarit žensku... Sunce moje, koja muda, koje blaćenje tipova po Zadru? Ako se netko našao prozvanim, to nije moj problem jer pišem općenito, o svojim doživljajima i svojih prijateljica, a ako se nekome ne sviđa neka ne čita... A muda? Ma ne, nisu to muda, nego samo ženska razmišljanja, doživljaji i ono što bi muškarci htjeli da nemamo – stavovi.
Ali, taman kad sam mislila da neću imat o čemu pisati, nazvala me Lea na cugu u Centrala. Umorna od problema na poslu, kad sam pitala di joj je muž, raspištoljila se. – A di će bit, eno on i sin gledaju košarku. Opet je počela sezona, a sad i ta spika s reprezentacijom, stalno su neke utakmice u điru. Te košarka, pa nogomet, pa je atletika bila, pa kvalifikacije za ovo i ono prvenstvo... Znaš što, ja mislim da sam jedina Zadranka koja gušta kad naši izgube, rekla mi je Lea, genijalka za matematiku i antitalent za sport, ili bolje rečeno mrziteljica sporta, s punim pravom i razlogom.
Znam već tu njenu boljku koja traje godinama. Od svega na svijetu, Lea najviše mrzi kad je Svjetsko prvenstvo u nogometu. Za pretprošloga s mužem nije pričala mjesec dana, a za prošloga nešto manje od toga. U oba puta razlog je bila "kladionica", neka njena osobna kladionica u glavi. – Kad naši izgube nema seksa jer je nadrkan i razočaran. Muk i tišina, sve mu lađe potonu, kao da su mu poubijali svih doma. Ne bi da njega masno plaćaju da trči za loptom a ne onih znojnih 20-30 luđaka koji se bacaju po travi. Ako naši pobijede onda se ide van s prijateljima u kvart i udri po pivi, pa ni onda ništa od seksa. Tako da najviše volim da naši ispadnu i onda se moj Matko nakon tjedan dana vrati u normalu. Ma jeba ti život kad tribaš ić upalit sviću za ili protiv naših da bi te rođeni muž zadovoljio u krevetu. Jer kako god okreneš, pobijedili ili izgubili isto ti se piše, od seksa ništa.
Naši su u košarci ispali pred nekoliko dana, ali sad je na redu nogomet, pa sezona domaćih liga. U toj nekoj kratkoj pauzi dok naši ne igraju, Matko će valjda naći vremena za Leu. Čula sam je jučer, cvrkutala je nešto, znači oporavak od ispadanja s Europskog prvenstva nije bio dug.
Ali nije samo Lei tako. Prije nekoliko dana predamnom je tip rekao svojoj curi: - Mala, ako naši pobijede, bit će seksa večeras. Koliko golova, toliko puta ću te poševit.
Nisam se htjela miješati, ali malo mi je falilo da ne pitam što će biti ako rezultat bude neriješen, po mogućnosti 0:0. I pitati hoće li onda biti nula puta seksa, računa li se kao pobjeda ili poraz. Iz iskustava mojih prijateljica i poznanica, a i svog davno stečenog, zaključila sam da nema veze tko pobijedi, naši ili njihovi. Dok je prvenstvo u najsporednijoj stvari na svijetu, koja se, dok to prvenstvo traje, pretvori u najvažniju na svijetu, ženske dobiju taj epitet sporednih. Najveći zajeb je naletjeti na nekoga tko voli i košarku, vaterpolo, rukomet, atletiku, gimnastiku, skijanje, formulu, tenis... E, toj jadnici nije lako, tek njen seksulani život je u totalnoj komi. Takvima ne preostaje ništa drugo nego pokidati sve kablove od antena, kućnih i satelitskih, teve baciti kroz prozor ili zamoliti nekog poznanika u Elektri da pravodobno isključi struju za cijeli grad. Ili se razvesti, otpiliti tipa i prebaciti se na seks sa ženom. Ili još bolje, skockati se, nabaciti smajl i naći zanimaciju, nekog tko ne voli sport i dok "zakoniti" ili "službeni" gleda utakmicu doma ili kvartovskom kafiću, otići kao s frendicom na cugu i pokupiti bod u gostima. Kad neće naši, onda će vaši.
Mare

mare-zd@net.hr

Sanja me opet zvala na kavu. I ovog puta zbog seksa. Ali ne zato što ga nije bilo, nego zato što ga je, ovog puta, bilo. I to 'taman koliko njoj treba'. Nakon prošle kave na kojoj se raspizdila zato što ju dragi nije htio ševiti nakon sedam dana neviđanja koje je provela s frendicama na ljetovanju, ovog puta su joj bila puna usta njega. Mislim dragog, a za vrijeme seksa očito i 'njega' jer se toliko uživila u priču da mi je prosto bilo neugdno. No, da skratim, Sanji je nakon podužeg vremena nejebice uletio maratonski seks, u pravom smislu riječi.
Nakon do u tančine preslušanog maratona, u kojem je, hvala bogu izostavila barem uzdahe i vriskanje, nitko joj nije mogao skinuti osmjeh s lica. Dva frajera za susjednim stolom toliko su se uživila u slušanje njene priče, tako da sam ja osjetila nelagodu, dok se ona uopće nije obazirala ni na koga oko sebe. Pogotovo kad su počeli namigivati i slati neke čudne signale svojstvene genima kamenima, koje sam tako dobro kužila da mi se došlo dignuti sa stola i pitati ih: - Dobro koji kurac sad vi hoćete? Žena je dobila nakon duge apstinencije porciju seksa i što sad?! Ne znači da bi mala sad i vama dala!
Volim vidjeti svoju prijateljicu nasmijanu i veselu. Vrlo emotivno, pomalo divlje stvorenje koje poznajem još iz vrtića. Nekoordinirana sama sa sobom, još češće sa cijelim svijetom oko sebe, izgleda da je našla nekakav smisao u ovom luckastom prevrtljivom danu koji započinje suncem, završava oblacima i pitanjem hoće li biti kiše ili ne u predvečerje. Mada mislim da taj njen prije svega ne zna što bi s njom u svom životu, volim je vidjeti kako se raduje sitnicama, pa bile one i seks, kojeg ja još uvijek nemam.
Zato sam se i zamislila nakon njene priče. Dobro, neću sad ulaziti u detalje te priče jer bi to bilo više za neki erotski magazin, ali baš me zanima o čemu muškarci razmišljaju za vrijeme seksa. Znali smo ponekad, kad bismo došli na 'vruće teme' u društvu pričati o tome.
- Kad ševim pod upaljenim svjetlom, uvijek imam osjećaj da sam akter pornića. To ti je kao da si režiser i osmišljavaš svaki kadar. Namještaš glumicu onako kako hoćeš, radiš joj što god hoćeš, a pri tome i uživaš. To je meni totalno ludilo, još da nas netko gleda – super! Pornić u privatnoj režiji, tako je jednom prilikom pričao jedan prijatelj.
- Ako mi je komad jako napet, počnem razmišljati o političkoj situaciji u zemlji. Mislim se o tome koliko je nezaposlenih, sjetim se faca na vlasti i počnem razmišljati tko će pobijediti na sljedećim izborima – HDZ ili SDP - komentirao je Ante na sveopće čuđenje. – A kad mi dođe svršit, samo se prisjetim neke ugly face koja se obogatila na račun sirotinje i toliko me raspizdi da mogu ševit do besvjesti. E, a što vam je tu nejasno? Pa brate, ako je komad dobar, moram produljiti onih 5-15 minuta na malo više od toga. Zamisli koji bi luzer bio da to obavim na brzaka.
OK, teorija mu ima smisla, složila se cijela ekipa. Ostatak je ispričao svoja razmišljanja. Ima tu stvarno svega, od priče o kolaču u pećnici, preko Crvenkapice i zločestog vuka, zamišljanja igre doktora i pacijentice, standardnih ljepotica tipa Pamele, Angeline Jolie, Cameron Diaz ako treba nije baš napeta, pa do kompjuterskih igrica i nogometa. Da, da, nogometa. Ta me torija najviše fascinira. Jedan od likova iz te cijele priče voli razmišljati o nogometu za vrijeme seksa. O utakmicama, propuštenim prilikama na terenu i golovima. Loš seks se veže uz lošu utakmicu, a dobar uz golove.
Zaključak: ovisno o profesiji, hobijima i zanimaciji, ovise i muška razmišljanja za vrijeme seksa. Očito da direktori razmišljaju o akcijama i transakcijama, bankari o jedinicama i nulama na čekovima, pomorci o kurvama, pekari o tome kako guraju kruh u pećnicu, doktori o pacijenticama (jedino mi nije jasno kako se ginekolozima pizda ne zgadi, čega se sve nagledaju u životu), informatičari o hardverima i softverima, sportaši o golovima, koševima i zgodnim sprintericama koje trče na sto metara...
Ali da, to su muški, to je normalna stvar. Kad se došlo na temu o tome o čemu ramišljaju žene za vrijeme seksa, nastao je muk. Tajac. Jebote, ispale smo totalne kretenuše, ni jedna nije htjela odgovoriti unatoč inzistiranju. Da, naravno, ni jedna nije htjela ispasti emotivna, jer oni to naravno ne bi razumjeli.
- Razmišljam o novoj kolekciji koja mi je stigla u butik i kako ću je presložiti sutra s police na policu. Uvijek mi je fora za vrijeme seksa razmišljati što ću ostavit za sebe do sniženja u skladištu i stoji li mi bolje crvena ili crna boja. Eventualno Robie Williams ili Višnjić u bijeloj kuti ulete u spiku i onda sam gotova, rekla sam da prekinem tajac.
Cure su shvatile da je zajebancija u điru i navele da za vrijeme ševe misle o pranju suđa, novim lancunima, fitnessu, parfemu... Na spomen Brad Pitta, Tom Cruisea, Clooneyija i sličnih faca nastalo je gađenje i opća revolucija muške strane društva.
- Jebote, vi ste stvarno kučke! Ante, vidiš da sam ti lipo reka da su sve žene droljetine i da nema poštene. Sve bi Višnjiću dale, rekao je Roko.
Mislim, bolje razmišljati i o Višnjiću nego o Šeksu, Pašaliću ili drugim totalno aseksualnim likovima za odgoditi svršavanje. Davno je ta priča bila u điru među društvom koje se već razbježalo u druge gradove, loše brakove, duge ili sprinterske veze... Mada je ta priča o Višnjićima i Clooneyima bila totalna laž, još jednom se pokazalo da je istina da su žene s Venere, a muškarci s Marsa. Pravila igre vrijede i sada, žene razmišljaju o totalno drugim stvarima od muškaraca za vrijeme seksa, one razmišljaju o muškarcima s kojima se ševe.
Tetovirani... Ah, da, sjetila sam ga se, nisam odavno. O čemu bih razmišljala za vrijeme seksa s njim? Pa kao i svaka žena koja nekog stvarno želi, vjerojatno o tome kako ima nježne ruke kad je zagrli, kako mu srce kuca dok je u njoj, pogledu i što taj pogled u tom trenutku znači... Koliko mu je tijelo toplo i naježi li se kad mu vršcima prstiju pređeš preko leđa, uživa li kad podivljaš, popizdiš zbog njega do kraja...
E sad sam stvarno zasrala stvar. Barem što se tiče onih iz ekipe koji su nakon one spike u uvjerenju da su ženama bitni dijamanti, poznate face i skupa auta. No, da ih ne razočaram – centimetri su ipak bitni, kvantiteta isto, ali kvaliteta je ipak presudna. Ipak treba netko da se iz plave boce pojavi, okrene nekakav ringišpil u glavi i da mu nakon ševe kažeš: - To ne zna nitko kao ti, čudo moje... Na terenu je odigrana fenomenalna dinamična utakmica. Derbi kakav odavno nije viđen, igrači u zavidnoj formi, puno napetih situacija i majstorskih zgoditaka... :)

Mare@net.hr

Sanja je išla na godišnji sedam dana. S prijateljicama. Njih četiri odlučile su ovog puta uživati u blagodatima ljeta i zaputile se prema jugu, negdje u Makarsku. Solo, bez muškog društva. Zavidila sam joj kad se došla pozdraviti sa mnom oboružana krpicama, gomilom cipela i kremicama za sunčanje. Jebiga, nisam dobila tih sedam slobodnih dana jer je bila inventura i obračun za jebenih 70% popusta u dućanu. Mrzim kupce, turiste, sniženja i raznorazne popuste i ovakve propuste.
S tugom sam radila tih sedam dana i s nestrpljenjem čekala jučerašnju kavu na kojoj sam trebala slušati o zgodnim preplanulim frajerima, izlascima do jutra i kupanju o toplesu. Trebala, kažem, jer priča je krenula u sasvim suprotnom smjeru.
- Zamisli stara, nije me bilo sedam dana i sinoć je došao do mene. Odgledao je sve utakmice i sportska natjecanja, glupe serije i bosansku Stori super nova music talents... Nije ni primijetio koliko sam pocrnila, da sam promijenila frizuru, kupila novi badić... Nije me čak ni pitao jesam li se maznula s nekim tipom u Makarskoj. Ej, doslovno ništa – bijesnila je Sanja. – Totalno me ignorirao. A od seksa nakon tjedan dana suše nije bilo ništa. Ma doslovno ništa. Poljubac u obraz, jebote, k'o da sam mu mlađa sestra. Otišli smo leć, okrenuo se na svoju stranu i to je bilo to.
Nisam znala što bih joj rekla. I meni je bilo totalno čudno. Jebote, kad te nema toliko vremena i kad ti tip uleti u stan, ševe bi trebalo biti na sve strane. Odmah s vrata, svejedno sprijeda ili straga, s nogu ili na prvom ormariću za cipele, stolu, krevetu ili nekoj drugoj ravnoj površini. I nebitno nježan ili divlji, ali seksa bi u takvoj situaciji u svakom slučaju trebalo biti.
- Ej, kako sam se ja jutros probudila nadrkana, a kad sam vidila da ništa ni od jutarnje ševe, tek tad sam popizdila. Samo sam se skupila i otišla u grad i evo me. Što ti kažeš na to, je li tako da nije normalno? Koji kurac mi ne kaže da ga ne više uzbuđujem, da nema kemije? – pitala me, mada je zvučalo više retorički, dobro nabrušena Sanja.
Moram priznati da je nikad nisam vidjela tako i toliko ljutu. Pogotovo ne zbog, ni manje - ni više, jedne ševe?! Htjela sam joj reći da jedan seks više ili manje u životu ne znače ništa, ali toliko je bijesa bilo u njoj da nisam ništa htjela reći. Pustila sam je da govori, očito joj je to u tom trenutku najviše pasalo da se dobro ispuca. Uostalom, ne znam ni što bih mogla reći u njegovu obranu jer sva opravdanja su bila totalno glupa. U glavi su mi se redala razna moguća sranja tipa: bio je umoran, bio je neraspoložen, bolila ga je glava, možda je imao nekih problema, možda mu se nije mogao uspraviti, možda je previše izlazio, pio i zajebavao se po Sharku ili Gothamu, možda je ševio nekog komada dok te nije bilo pa se umorio... E, jebem li ti Virginiu Woolf i tijek svijesti. Sva sreća da sam šutila jer bi mi vjerojatno i to izletjelo, tek onda bi bilo pizdarija. Dok je Sanja pričala i čangrizala više sama za sebe negoli meni, išla sam sama u rekonstrukciju navedenih objašnjenja zašto ju tip nije ševio te večeri:
1. Teorija o umoru i nema logike, jer i kad si najumorniji na svijetu možeš poševiti nekoga tko te pali. Uostalom, to je dobra relaksacija pred spavanje da zaspeš kao bebica.
2. Glavobolja? Neee, to je tipična ženska izlika kad joj nije do seksa. Ili kad se seks pretvori u monotoniju. U ovu bi se teoriju, da je on žensko, mogli ubrojati i MS, PMS... i još nekoliko klasičnih ženskih izgovora, ali žensko nije i taj razlog definitivno otpada. Pogotovo što glavobolja prestane nakon jednog ili dva voltarena, kafetina, analgina...
3. Da je imao nekih problema, valjda bi ih spomenuo. Nije spomenuo ništa, tako da i ta mogućnost pada u vodu. Dobro, ne skroz, ali do koljena je u vodi.
4. Ma kojemu se to frajeru ne može dignuti kad ima redoviti seks i koji nikad nije imao s tim problema? Jedino onom koji se ne pali na tvoje tijelo, um... – na tebe. Ali i u takvim slučajevima, čim pomisle na Pamelu, Severinu ili neku drugu pičiju, ovisi o ukusu, pa taman i da si pored njega sa škartocem na glavi – dignut će mu se. Osim toga, desna i lijeva su tu i tvoja i njegova, pa taman i nakon deset minuta silne mehanike, trebao bi se dignuti, i te kako dignuti...
5. Previše izlazaka, pića i zajebancije po jednom od dva zadarska kluba (a velebne li nam ponude!) i zajebancija, opijanje i slično – to već dolazi u obzir. Pogotovo zato što smo se u subotu u jednom i sreli. On je bio sa svojim društvom, ja sa svojim. Igrom slučaja, auto mi je bilo parkirano do njegovog i u 4,30 kad sam išla ća, njegov je bio još tamo.
6. Ševa nekog drugog komada? Paaaa, i ta mogućnost isto dolazi u obzir. Jer, takvi su muški, to je nekako normalna stvar da divljaju i raspojasaju se kad im nema one s kojom se 'službeno' pojavljuju u javnosti. Znam iz svog iskustva, a kad ih pitaš gdje su bili i što radili, dobiješ već standardne odgovore: doma, spavali, gledali tv ili eventualno bili s frendovima vani, samo na cugu. Ma da, naravno da im je za (ne)vjerovati. Nego, zajeb je što je ovo mali grad, svak svakoga zna i nikad ne znaš tko je koga vidio. Pa se tako, ni kriva ni dužna, šokiraš kad saznaš da je onaj tvoj 'službeni' koji je "doma spavao nakon cuge s frendom", bio na kućnom partyiju kod XY na kojem je, igrom slučaja, bila tvoja frendica...
Zato je i bolje da ga nisam išla braniti, jer kad bolje promislim, nakon nekoliko mjeseci veze, nejebanje komada kojeg nije vidio tjedan dana i nije baš normalna stvar. Što sam joj trebala reći: - Stara, nešto tu stvarno ne štima.
Umjesto toga izvalila sam još veću glupost jer sam mislila da ću je oraspoložiti: - A da ti posudim vibrator, neupotrijebljen je, ionako skuplja prašinu bezveze?
E, tek na to se Sanja raspizdila: - Pa koji je tebi kurac Mare, sad si me i ti našla zajebavati? Pored njega živoga da se ševim s plastikom?! Ti nisi normalna, gora si od njega. Pa rađe ću izać vani, skupit frajera na cesti i nauživat se. Svi ste vi pošli kvragu, totalno ste ludi i totalno sjebani.
Dignula se, platila kavu i otišla bjesnija nego je bila preko Kalelarge. Po najvećem zvizdanu. Ostala sam još malo i zaključila da sam trebala mučati u ovoj situaciji. Šutnja je, stvarno, zlato.

- Ništa ne očekujem, ništa ne planiram, rekla sam sama sebi kad sam došla s posla. I otišla na plažu dobiti još malo bojice za večeras. U deset je pao dogovor s Tetoviranim na Fontani. Nemam pojma u što bih se uvukla. Moram izgledati ležerno, a opet sređeno. Naravno, na plaži sam se zadržala vrlo kratko. Popila sam kavu, pročitala novine i već u šest počela razmišljati kako će naš susret izgledati. Bože, pa toliko mi se kuži da sam zaljubljena, po osmjehu... Uhvatila me panika kao najgoru amaterku, došlo mi je nazvati ga i otkazati sve, što naravno, nisam napravila.
Oko devet mi je stigao njegov SMS, prilično stupidan. – Nisi mi rekla da se kupaš na bazenu.
E, sad je meni zasvijetlilo milijun upitnika u glavi. Tko je tu lud, a tko blesav? Kakve veze ima to gdje se ja kupam? Znači li to da se raspitivao za mene? Je li to dobro ili loše?
Odgovorila sam nešto glupo, totalno glupo. Raspisali smo se i uopće nisam vidjela koliko je sati. U 9,45 sam skužila da ću kasniti. Na brzinu sam se tuširala i navukla prvo što mi je bilo pri ruci. I naravno, zaboravila njegovu žutu majicu koju sam oprala nakon što sam ga to jutro zalila kavom.
Komunikacija je tekla sasvim solidno, smijali smo se glupostima i ostali zadnji gosti na Fontani. Kad su se svjetla pogasila, otišli smo do grada na još jednu cugu, jer očito nam je trebalo da se još malo opustimo. Kako ništa nije radilo, sjeli smo ispred Lovre i raspričali se. Onako polupijani smijali smo se nekim glupostima, peračima ulica i slučajnim prolaznicima. Sjedili smo na metar jedno od drugog, kaubojski je svatko zajašio svoju stolicu i to je bilo to.
- Ne sviđam mu se. Da jesam sigurno bi nešto napravio, dao nekakav znak ili nešto... Stara, totalna si pušiona, promislila sam i spustila pogled da mi se ne vidi koliko mi oči zaljubljeno sjaje u mraku. Povukla sam se malo u svoj svijet s gomilu pitanja bez odgovora. Već je zora bila odavno svanula kad sam rekla da mi je ledeno. Ni to nije upalilo. Samo me gledao onim svojim velikim očima, bez riječi. – Ajmo doma, već je dan, a uskoro idemo i na posao.
Putem do auta mi je samo pramen kose pomaknuo s čela. Očekivala sam da će mi se barem približiti, poljubiti me ili bilo što drugo. Ali ništa. Sjeli smo njegov auto i odveo me do Kolovara gdje je ostao moj puntić. Ni A nisam rekla. Skrpala me nervoza. Ma zašto sam ja uopće ostala budna toliko! Nakon ovog neuspjeha bit ću u još većem kurcu nego što sam bila.
Taman kad sam htjela izaći iz njegovog auta, sasvim nespretno me ovlaš poljubio. I rekao:
– Vidimo se.
I to je bilo to. Šokirana, izašla sam totalno cool iz auta a u sebi sam od bijesa ispsovala sve živo i neživo.
– On će meni: Vidimo se! Ma što se vidimo jebem li ti... Uh! Da vidimo se. Ma nabijem te na to vidimo se. Nema šanse. Pa što sam ja neka balavica od trinaest godina koja na kuži da si je poljubio reda radi. Ma neš ti majci svojoj Maru vidit, pa taman još sto puta bio Tetovirani.
Leu sam nazvala odmah u devet i ispričala joj što se dogodilo.
– Stara, dvi su teorije: ili je impotentan ili je peder, treće nema. Pa bar bi pokušao nešto, bilo što. Ma, to ti je to.
O jebote život, stvarno imam problema s tipovima. Ili me napadaju oni koji mi se ne sviđaju, ili se ja ne sviđam onima koji se meni sviđaju. Pa ja sam definitivno najsjebanija žena u ovom gradu. A tko će još Roku reć da nije bilo ševe? Pa neću moć živa ostati od njegovog zajebavanja.
Zato sam ja napravila prvi korak. Nazvala sam ga i rekla:
- Slušaj Roko, bolje da ti odmah kažem. Ja sam, iako ništa nisam planirala, Tetoviranog htjela poševiti, ali on nije davao znakove života. Tako da ni od sprinta ni maratona ništa. I molim te, imaj u vidu da ti je frendica u još većem bedu nego je bila, budi nježan i nemoj mi krv na slamčicu piti...
Na poslu sam bila poprilično nadrkana. Poslije toga sam otišla s Rokom na kavu.
– Dobro stara. Nije smak svita, ti si se tila poševit, on nije... a što ćeš sad, bit će još dana i još Tetoviranih. A možda je htio s tobom bit samo prijatelj...
Ma da, samo prijatelj. Ne pušim te priče. Imam ja svoje prijatelje koje ne bih odvela u krevet. I ne bi trpila njihove pizdarije da mi nisu frendovi. Nemam pojma koji je kurac ovaj htio od mene, nitko ga nije tjerao da provisi noć na Trgu sa mnom.
- Vidiš zašto su žene u Zadru isfrustrirane. Zato što ih tipovi ne jebu ni dva posto. Brate, na sto tipova ima pet puta više žena, mogu okrenuti koju god hoće, a na kraju neće ni to, rekla sam Roku.
– Zato smo babe-tračare, ljubomorne jedna na drugu i zato su nam krpice i šoping postale opsesija. Jer ste vi nesposobni. Vama je glavno da znate da se nekome sviđate, time hranite svoj ego, a kurcem ne bi maknuli...
Došla sam doma, raspalila glazbu na sav glas i išla pospremiti stan. Dobra terapija za obuzdati bijes. Oprala sam zavjese, izglancala sve moguće površine po stanu, presložila po tri puta ormare... Do navečer sam bila mrtva žena. Ali neka, radna terapija je uspjela, boli me više neka stvar za sve.
Pri pospremanju sam naišla na vibrator – rođendanski poklon frenda Marina. Stavila sam ga za svaki slučaj u kupaonicu. Napunila sam kadu, nakrcala mirišljave soli i dobro se opustila. Taman kad sam htjela upotrijebiti to gumeno stvorenje po prvi put, da ne kažem kako rođendanski poklon nije poslužio svrsi, skužila sam da su mu baterije prazne. Koja ironija! Sama sam se sebi nasmijala i rekla: - E, tko je pegula – pegula je!
Obukla sam majcu koju nisam vratila Tetoviranom i odlučila jedan dan u životu biti kao oni – muškarci. Uzela sam pivo iz frižidera, okrenula talijanski program na nogomet i ispušila cijelu kutiju cigareta. Iživcirala se što su moji favoriti u crveno-crnim dresovima izgubili i ispsovala se ko zadnji navijač, bacajući limenke po dnevnom boravku. Pogledala Zvjezdane staze, vidjela na mobitelu 14 neodgovorenih poziva (Tetovirani – zamisli, sjetio me se), pročitala SMS-ove da što se ne javim, gdje sam i nisam li valjda nešto ljuta. Među njima je bio i onaj: Vrati mi moju majcu:-)!
Aha, mo'š mislit kako ću ti je vratiti, načekat ćeš se. Sad ti malo pati bejbe. Baš je super ponašati se kao muško, nek je i njima malo pušiona, ne moram

Nakon neslavne večeri u pitoresknom mjestu na otoku u kojem sam provela mladost i pijanke s bivšim fakerom Stipom koji me nagovorio da nazovem Tetoviranog i priznam mu da sam zaljubljena u njega, razmišljala sam koliko sam pukla. A jesam samo tako. Mislim, u tridesetima nazvati frajera i reći mu da sam zaljubljena u njega... To može samo glupača!
Potužila sam se frendu Roku što sam napravila.
- Ma, ajde, bogati, čime se ti zamaraš! Ja sam svake sride u Sharka i kakvih sam se sve žena nagleda ovo lito, ti si mila majka, rekao mi je nakon 12 godina friško razvedeni Roko. Mislim, našao lonac poklopac, ja se njemu idem nešto žaliti da sam pukla, a on je pod stare dane ušao u pubertet. Nakon toliko godina provedenog s ženom koja ga je ostavila zbog bogatog arhitekta, Roku se srušio mit o sretnim ljubavima – zaljubljenosti, povjerenju i vjernosti. Ogorčen na cijeli ženski rod nastavio je:
– Ma koja sam ja pička od čovika bija... Mislio sam da su žene poštene, ali nema toga. U Zadru poštenu ženu možeš nać jedino u rodilištu. I to one duge 48 do 53 cm, ali čim izađu iz rodilišta, to je već pokvareno. U vrtiću su već zajebane igračice koje side na više sidalica, a kad krenu u školu to triba tuć jer čim završe srednju premazane su svim mastima... Nema danas poštene ženske, sve bi se to jebalo a da im (ne)uđe, kurac im iz očiju viri.
Moram priznati da se nisam iznenadila Rokovom tvrdnjom, mada mislim da spadam u onu drugu kategoriju. Eto, ja zapizdila za Tetoviranog i to je to. Moja nona uvijek spominje onu staru uzrečicu: Pošten – jeben. Po toj njenoj teoriji, ja bi bila najizjebanija ženska u Zadru, a od sexa ni s. Već duuugo vremena. Ali da su se vremena promijenila, to stoji.
U naše su se vrijeme pisala duga ljubavna pisma. Imam ih još uvijek u jednoj kutiji u ormaru od prvog frajera, barem 200. Klasična priča – vojska, pa brod i slično. Neću uopće pričati o tome da me ne skrpa nostalgija dok soliram neku čudnu dionicu D-mola. Pospremila sam to u neki kutak ormara, da se sjetim pod stare dane. E-mailovi od nekih bivših su se izbrisali kad mi je riknuo kompjutor, a imam i nekoliko SMS-ova u mobitelu koje čuvam već godinama. Uglavnom, onih u kojima su me frajeri odjebali.
- Ja sebi ne mogu doći! Ženska se usred diska žvali s tipom i gleda me preko ramena. Išao sam se rukovat s pitonom, a ona mi uleti da hoću li je vodit doma. I odveo sam je doma, ali kod sebe. Bubnuli smo se, ne sjećam se uopće kako je bilo, samo znam da mi je ostavila broj mobitela na stolu. A da ti pravo kažem, nemam pojma kako se zove. Sreo sam je u gradu sinoć, s tipom. Namignula mi je i dala mot da će me nazvat... Balavica, 2o godina, a već tako iskvarena..., revoltirano je u čudu pričao Roko nadodajući kako se ne može obraniti od žena. Zbunjen novonastalom situacijom u životu, postao je pravi sprinter. Trkač na kratke staze. Pa mu se nerijetko dogodi da se u isto vrijeme u istom kafiću dogovori s dvije trebe. E, tu nastane zajeb, ali našao je on taktiku i za to. Kad zaboravi s kim se dogovorio sjedne u kutak obližnjeg kafića i promatra preko ruba novina koja se pojavila. Onda nazove jednu, pa drugu s izlikom da mu je nešto iskrslo u poslu i da mora ostati tko zna do kada. Sjedne u auto i zapiči prema Vodicama, gdje naravno, ubere neku petu šemu.
- Pa dobro, Sprinteru, kako možeš pričati tako o ženama a ti si gori od njih, pa ni ne možeš se sjetiti s kim si se i kad dogovorio pa ti stalno ulijeće neka kolizija, pitam ga.
- Ajde ti meni reci kakva je to ženska koju skupiš pijan u disku i odvedeš je istu večer doma. Ma je li to poštena ženska? Ne može bit nikako. E, da sam bio pametan i prije imao kolizije, a ne bio papučar, ne bi sad ovako odlipija, rekao mi je kratko i jasno.
– Ma doć će zima, onda ću trčati maratone. Ima jedna, 29 godina, doktorica... ali trenutno je na stažu u Rijeci. Imam osjećaj da bi se mogao zaljubiti, ali do jeseni, kad se vraća u Zadar, sprintam stara do besvjesti.
Nenavikla na takvog Roka, palo mi je na pamet kako je život stari kučkin sin, i kako se u zadnje vrijeme svi nešto raspravljamo s njim. Život u Zadru je hollywoodski film u kojemu smo svi pomalo dramimo, šutimo il' galamimo u tom spektaklu...
Ustvari, sapunica bi bila bolja definicija. Jedino mi nije jasno koji lik ja tu glumim. Vjerojatno onaj neki luzerski koji s Tetoviranim ne može ni odsprintati neku kratku dionicu od 100 metara. Ma super, totalna sam pušiona. Teška drama. I to ona najdosadnija – monodrama.
Poželjela sam dobar sprint Roku te večeri i otišla doma. Na chat i spavati. Chat mi je nekako postao lijek za sve frustracije. Uostalom, kao i svima onima koji vise po njemu cijele noći. A jebiga, ne mogu spavati jer sam ispala totalna kretenuša glede Tetoviranog.
Na posao sam došla s podočnjacima do koljena, bez trunka šminke i zgužvanog lica. Kokoše su me pilale svojim pizdarijama, a ja sam samo razmišljala kako do obližnjeg kafića po kavu. I naletjela na Roka koji nije izgledao ništa bolje od mene, ali ne od chata nego od još jednog sprinterskog seksa s neznamkakosezoveskupiosamjeusharka... Dogovorili smo se za kompletno podnošenje izvještaja navečer. Uzela sam kavu, okrenula se i išla pretrčati preko Kalelarge jer sam skužila šefa kako ulazi u dućan. Zaljepila sam se u nekog visokog tipa u žutoj majici... E, jebiga, oprostite, rekla sam i dignula pogled visoko gore. Još jednom sam trebala propasti u zemlju. Definitivno mi je u kurcu uloga u ovoj sapunici, scenarist me ne može smisliti, to je tako očito. Kavom sam zalila ni manje ni više nego Tetoviranog.
- Je li svakog tipa kojeg bariš i zivkaš u 3 sata ujutro zaliješ kavom?, pitao me kiselo. Ja se još kiselije nasmijala. – Ionako sam mislio kod vas kupiti novu majicu, rekao je i laknulo mi je. Pomogla sam mu birati majicu, a na kraju me poslušao i kupio košulju. Šminkersku, naravno. Uzela sam mu majicu i rekla da ću mu je vratiti opranu (još jedna izlika da ga opet vidim, ovaj put negdje nasamo).
- OK, dogovoreno. Večeras u 10 se vidimo na Fontani, majica mi treba ujutro za na posao, rekao je i pogledao onim plavim okicama u kojima se krije jebozovna iskrica, nešto divlje...
Nazvala sam Roka: - Čuj Sprinteru, idem večeras vani s Tetoviranim, napokon. Vidimo se ujutro na kavi, popodne radim.
- Opa maco, nakon toliko vremena nejebice, bit će tebi večeras maratona, samo nemoj da bude Maratoci trče počasni krug, umirao je od smjeha Roko. Naravno, poklopila sam mu slušalicu. Pa di je staru frendicu našao tako zajebavat!

Tetoviranom ni traga ni glasa. Kao ni meni u ostalom. Jednostavno nemam muda okrenuti njegov broj mobitela. Zato sam odlučila izbjeći grad u subotu navečer i nedjelju. Nazvala sam najbolju frendicu Leu i otišla s njom u malo pitoreskno mjesto na otoku u kojemu smo provele luda i nezaboravna ljeta. Ostavila je maloga kod babe, muža kod mame i uputile smo se naoružane kremicama za sunčanje i kostimima.
- Čuj, stara. Ja doli nisam bila dobrih sedam-osam godina, od kada sam se udala. Baš me zanima što je sa starom ekipom s kojom smo visile noćima vani. A i sa fakerima koji su se poženili i izbjegli s otoka, rekla je Lea uvijek spremna na lude izlaske. – Večeras ćemo se prisjetiti starih dana i otići u akciju. Provjerit ćemo što rade bivši za kojima smo rezale vene.
Ideja i nije bila loša. Svaki put kad se nas dvije sretnemo, prisjetimo se starih tulumarki i noći provedenih u lokalnom kafiću na rivi gdje se okupljala cijela ekipa. I gdje se krojila sudbina tko će s kim, kada i gdje. Sada je to sve davna prošlost, ali nema veze, idemo provjeriti gdje su i kako su završile face za kojima su pizdile lokalne cure, mi koje smo samo ljeta provodile u malome mistu i strankinje koje su davale bez problema.
Sjećanja su navirala, anegdote frcale po trajektu... i već smo bile tu, u mjestu koje je obilježilo našu mladost. Smjestile smo se kod moje none koja je odmah počela pilati time što ćemo jesti, piti... Odjurile smo na plažu utoćat se u more i odmah naletjele na Kikija.
Kiki je lokalni poštar, netom ušao u četrdesete, sretno je oženjeni tata dvoje djece. Nekad je bio konobar u legendarnom kafiću i nema te koja nije prošla kroz njegove ruke. Tako se i meni dogodilo da sam kao petnaestogodišnjakinja, koja je tek počela izlaziti, dobila žvaketinu od njega. Nasred bilijarskog stola.
– Mala, dobrodošla u svijet odraslih! Sad možeš raditi što god hoćeš..., rekao mi je Kiki tada, dok se nisam ni snašla i počastio me cugom. Istu je proceduru prošla i Lea nekoliko ljeta ranije, kao i uostalom svaka cura koja je došla u misto. Sad pomalo prosijed, s pivskim drobićem, još uvijek fakerskog pogleda, Kiki nas je odmah prepoznao. Uletjeo je sa standardnim forama, nimalo se nije promijenio. Njemu je vrijeme stalo na 23 i to je to. Takav će vjerojatno biti i sa 60, tipčni galebar. Sreća da je odmah skužio da ni Lea ni ja ne padamo više na njegove fore.
- A, je. Uleti tu i tamo koja zgodna Čehinjica ili Slovenka. Ali ne smijem više ka prije, kad me Ana skuži, popizdi. Dva puta me ostavljala, treći put bi mi bilo k'o amen. Ali što ću kad imam dvije glave, ne jednu, rekao nam je i počeo zviždati za nekom piletinom.
Navečer se potrefilo da je bila fešta. Uglavnom, malenim svijetom pitoresknog mjestašca haraju neki novi klinci nabrijani u isto vrijeme na Dalmatino i house glazbu. Ovi naši su se nekako izobličili, naredali pokoji sloj sala i izborali se. Svi nekadašnji frajeri su došli sa svih mogućih strana – iz Zadra, Zagreba, Rijeke, Splita, Italije... Većinom sa svojim ženama koje su nas promatrale kao da smo došle osvojiti njihov teritorij. Od oružja Lea i ja nismo imale ništa osim minica, japanki i majica na špaline. Zato nam je i bilo čudno čemu tolika panika među ženskom populacijom. Sjele smo za stol u kantunu i čavrljale s nekim mojim rođakom. Odjednom se oko nas počelo gomilati onih s kojima smo provele dane i noći ludirajući se. Prisjećali smo se noćnih kupanja, izleta brodom, nevera na moru i u kafiću... Upoznali su nas sa svojim boljim polovicama kojima je kipjela para iz ušiju dok su slušale kako se mi prisjećamo starih dana koji su obilovali svakojakim dogodovštinama.
Kao iz vedra neba odjednom su se stvorili Darko i Stipe. Bez žena koje su ostale doma čuvati djecu. Oboje su oženili Purgerice, žive u Zagrebu, ali još ne kajkaju. Samo smo se pogledale kad su prilazili stolu. Prepoznali su nas... Darko je Leina nepreželjena ljubav koja je trajala i trajala ljetima. Uvijek su se nešto svađali preko godine i mirili preko ljeta bez obzira što je Lea imala druge frajere. I da Darko nije odabrao otok, a Lea karijeru, vjerojatno bi i danas bili zajedno. Naravno, uz svađe i mirenja.
Stipe je druga priča. Frajer s kojim sam furala na daljinu godinu dana. Glavni otočki faker koji je odjebao dugogodišnju curu da bi mene osvojio. Iako se nisam dala, neprestano je govorio:
- Nema neosvojive tvrđave, samo loših osvajača.
I bio je u pravu. Njegovoj upornosti i šarmu nisam odoljela. Plesali smo cijelo ljeto, izvstan je plesač i na to sam pala. Preko zime je bilo malo teže, bila sam u Zagrebu, ali viđali smo se koliko smo mogli. Kako ga je pratio glas velikog jebača, moram priznati da sam se razočarala. Nije mi bio baš nešto, ali i to bi se dalo riješiti da nije jebao sa strane. Tako je odjebao svoju karijeru i kad sam ga ostavila, bilo je svega. Suza, moljakanja, preklinjanja... Ovog puta sam stvarno bila nepospustljiva. Vratio se bivšoj, vjenčali su se i imaju već troje djece.
Te večeri na otoku smo se nas četvero dobro zapili. U jednom trenutku mi je Stipe uletio mrtav-pijan-ozbiljan:
– Uvijek si bila ženska koja je mogla imati tipove koje je htjela. Imaš nešto jebozovno u pogledu, a svi su te se bojali. Birala si uvrnute tipove i nikad nisi bila sretna. Ne znam koji ti je kurac i zašto si još uvijek sama. Čuj stara, neka je prošlo sedam godina od naše veze, ja bih tebe ipak tako slatko puknuo. Još uvijek si mi napeta. Osim toga, u nekim si godinama, slobodna si, nemaš muža, djecu... Ja bih tebi napravio dijete, ne bih ti naplatio ni materijal ni ruke.
Slatko sam se nasmijala. Nepopravljivi faker... I umjesto da ostanem mrtva-hladna na te riječi samo sam mu rekla:
- Stipe, jesi još uvik lip, ali nisi moj tip.
I napravila grešku stoljeća. Počela pričati o Tetoviranome.
– Stara, ti si stvarno u kurcu i stvarno zaljubljena. Totalno si pukla za tim tipom. Pa nisi balavica, nazovi ga.
I nagovorio me. Uzela sam mobitel i utipkala broj. Lik se javio.
– Ej, kaže mi frend da sam u kurcu i da sam stvarno zaljubljena u tebe. Samo da znaš, eto, toliko od mene.
I prekinula. Lea me u čudu pogledala i rekla da nisam normalna. Pa i nisam, ali nema veze. Barem svi znaju da sam dovoljno luda i puknuta čim dođem na otok. Tu mi je oprošteno sve, čak i to da sam u tri sata nazvala frajera i rekla mu da sam zaljubljena u njega.
– Stara, dobro mi je. Među starom ekipom smo, u dobrom starom elementu i spremna sam preplivat kanal ako treba..., i nazdravljali smo prošlosti do jutra Lea, Darko, Stipe i ja. Oni prošlosti, a ja sam tome dodala i to što sam se pozdravila s pameti. Ali što, pa jedan je život i treba ga preživjeti.

- I, je li bilo što sexa?, prvo je pitanje koje su mi kolegice postavile nakon rođendanskog debakla kad sam došla na posao u ponedjeljak.
Sjetila sam se Tetoviranog i toga kako ga nisam imala hrabrosti nazvati. Iako sam mu obećala da ću se javiti, nisam mogla, unatoč onome što sam mu rekla:
- Pizda ko izda.
Ne da sam ispala pizdurina na kvadrat, nego na entu. I još su me ove na poslu počele ujutro najranije živcirati svojim provokacijama. Prvo su mi značajno uručile majicu na kojoj je pisalo SEXY BABE, a onda su me još počele sprdati kako mi se paučina skupila na onoj stvari. Kao da mi nije dosta što se moram smješkati kupcima iako bih ih najradije teleportirala tamo odakle su izašli kad su prvi puta ugledali svjetlost dana. A čudna neka ekipa ženturača smo mi na poslu, što bi moj frend rekao – kokoše. Svaka ima svoju priču, totalno sjebanu. Onda me toliko umore svojim životnim problemima tako da na kraju mislim da je moj – nedostatak ljubavi i sexa, najmanji koji se uopće može imati.
Jedna od njih je Monika. Dobrodržeća razvedena četrdesetogodišnjakinja s već odraslom djecom. Pokupila je mužu svu lovu, ostavila ga zbog najboljeg prijatelja kojeg je isto ostavila i glumi šeficu smjene u butiku. Omiljeni sport kojim se bavi je ševa s mlađim tipovima. I to bez pardona. Koga je ta namjerila povaliti, sigurno će biti povaljen. Toliko je uporna, da je se najlakše riješiti jednokratnom ševom. Ali nju priče po gradu uopće ne zamaraju. Samo se smije na njih. Imam osjećaj da, u biti, uživa više u tome što se priča tko ju je poševio negoli u samoj jebačini. Ali mi je pomalo degutantno, pogotovu ponedjeljkom ujutro, slušati kako ga je nekom tko bi joj sin mogao biti sočno posaugala i kako ga je natjerala da se spusti na koljena. Nakon svake takve priče kako joj je minjak bio zalijepljen za leđa dok se mladac trudio je zadovoljiti, presjedne mi ona prva jutarnja kava. A Monika se trudi biti uvijek (m)oralno zadovoljena i na sva usta priča o tome koliko je puta zajauknula. Žao mi tipova koji poslije toga trebaju koristiti konac za zube...
Sisi je pak druga priča. Priglupa crnka, koja u dubini duše i nije loša, ali je toliko isfrustrirana time što su je svi tipovi ostavili da to nije normalno. A ona, jadnica moja, samo traži malo pažnje i ljubavi. Izgledom rasne koke tankih usnica, uvijek nekako raščerupana, kao da je sad izašla iz nekog turbo pornića iz osamdesetih, Sisi vječito traži rame za plakanje. I uvijek me pila time kako nju nitko neće jer ima dva kilograma viška. Ta "dva" kg viška i ne bi bila toliko uočljiva da se ona ne odijeva na dječjem odjelu. Tako pomalo šunjava, tupasta i naivna u svima izaziva nekakvo sažalijenje, a što je najgore, krpaju je filmovi kako će se jednog dana sretno udati za neku mušteriju koju će sam svevišnji poslati u naš butik po neku skupu košulju ili hlače. Pa se nerijetko dogodi da da popust na gotovinu, a i onaj u naturi i veći nego bi trebalo, pa joj se na kraju odbija od plaće.
Julija je najšutljivija, ali najprepredenija od svih. Prije nekoliko godina pobijedila je na nekom lokalnom seoskom izboru ljepote, što joj je otvorilo mnoge "poslovne" prilike. Na račun te titule je i došla raditi u butik. Sve gleda s visoka, jer, kao, ona je ipak faca, postala je najljepša u svom zaseoku koje broji jedva stotinjak stanovnika. Njena strast su stariji tipovi, a ako su oženjeni – još bolje. Mislim da na zidu iznad kreveta križa crtice s koliko ih je bila. A skupilo se crtica pozamašan broj. Ako je upola onoliko koliko ona kaže, toliko metara one stvari je bilo u njoj da bi se cijela američka flota mogla privezati za gat.
Osobno, najsimpatičnija mi je Tea, koja je zbog posesivno ljubomornog muža i sedmogodišnjeg Gregora i još dvoje trogodišnjih blizanaca totalno ispičila na živce. Njoj su samo pička i kurac u ustima. Vesela i nasmijana, pomalo histerična, uvijek privlači kupce i hvata ih na "spiku". Ta je u stanju svakome uvaliti skupu krpicu koju inače uopće ne bi kupio, pogotovo tipovima. Nezaposleni muž zbog toga šizi, a ne bih se zaklela da joj i ne da koju pedagošku jer misli da ga vara. A jadna Tea ne vidi dalje od njega, a u butiku se smije jer ne smije doma. Kod nje nema ni v od varanja, a upravo zbog toga što je uskraćena za sex i za normalnog muža uz toliko dječurlije, posao joj je terapija.
Sve one imaju jednu zajedničku stranu – napaljene se na šefa dućana. Koliko mu se nabacuju, to nije normalno. Čak bi mu i Tea dala, što me šokiralo kad je to izjavila. Sve uzdišu za njim i pošuljale bi ga u skladištu da se on da. Ali ne da. Nemam pojma zašto ne da kad je friško razveden od luđakinje koja je skupila svoje stvari i otišla u Njemačku s nekim koga je upoznala prošlog ljeta. Meni ga je žao jer je stvarno zaljubljen u tu ludu ženu koja mu je zbog nekog sponzora ostavila djecu da se sam brine za njih. A ove se cijele raspekmeze kad vide njegove sjetne plave oči: - Da šefe, u pravu ste šefe. Šefe ovo, šefe ono... Što bi u prijevodu značilo: - Kako bi ga ja vama šefe...
Nekako sam rezervirana prema njemu, šef je ipak šef. Mislim, svaka njemu čast, zgodan jest, a li ne palim se na dobrostojeće razvene dobrodržeće četrdesetogodišnjake. Osim toga, posao je posao, a ostalo...
Kad mi je završila smjena, pune glave pizdarija kojim su me nafilale, išla sam se relaksirati. Uzela sam karticu i otišla je peglati po dućanima. Da si razbistrim malo glavu od kolegica s posla, a i da razmislim malo što ću s Tetoviranim. Kad sam se sjetila njih četiri, sama sam sebi rekla kako mi je super u životu. Imam svoj stan, autić, starce koji me ne tlače, osim tu i tamo... Samo isto mi nešto nedostaje u životu. Nije sve u sexu... Prstohvat ljubavi ne bi bio naodmet, samo onako, da začini bljutavi kolač usamljenosti i da mu da neki slatkast okus. Odavno nisam nosila ružičaste načale, čak ni ne znam bih li znala više gledati kroz njih a da me ne zaboli glava. Zato sam se bojala javiti Tetoviranom. Zbog straha da se mjehurići ne rasplinu, a ružičasto ne postane sivo. Sex bi bio OK, vjerojatno super, ali bojim se gorkog, oporog okusa u ustima ako to bude samo jednom. Ne znam koji mi je, ali ovog puta mi je sve nekako drugačije, nekako ne želim D-mol da me razvali...

Izgleda da je ekipa u Zadru stvarno opsjednutima koliki čiji ima centimetara. Potaknuti prošlotjednim pisanjem o centimetrima one muške stvari, dobila sam dosta mailova. Samo muški se javljaju. Neki su iskoristili priliku da mi se pohvale veličinom svog pitona i mogu vam reći da su, barem oni koji su se javili, pobili teoriju da je prosječan hrvatski đoko 13-14 cm. Statistika onih koji su se javili, pokazuje da su Hrvati kao nacija ipak obdareniji, radi se o nekih 15-16 cm. I uopće ne igra ona stara poslovica – veliki čovik, mali kurac i obrnuto.
Uredno sam odgovorila svima koji su se javili, s nekima se i dopisujem još uvijek svakodnevno. Ipak, još nitko mi nije dao nikakav prijedlog kako izmjeriti dubinu i širinu pice. Simpa mi je jedan lik koji se prvi javio. Njegov je đokica dugačak 17 cm i opseg mu je 6. Pita me dgovara li mi. Kaže da ga je mjerio krojačkim metrom i da je potaknut mojim pisanjem razgovarao sa frendovima koji su ga doma isto izmjerili. Jedino se nisu složili treba li đokicu mjeriti poludignutog ili dignutog do kraja.
Ima i onih koji kažu da nabijaju žuljeve na sliku koja ide uz moj tekst i živo ih zanima kako izgledam. To im je najbitnije. I koje poze volim. A kad kažem da su sve opcije, kad je sex u pitanju, otvorene, doslovo popizde. Evo, sad javno svima odgovaram da i ja nabijam žuljeve, ali ne ni na desnoj ni lijevoj ruci, nego na nogama. Pokvarilo mi se auto i sve cipelice su mi nabile žuljeve, tako da ko Pepeljuga svake večeri prije ponoći, ako eventualno ne zabrijem negdje s ekipom i popijem koju cugu više, dođem doma i visim po netu cijelu noć. Na chatu, naravno.
Preksinoć sam došla oko ponoć iz grada, umočila žuljevite nogice u kainić i prištekala se na chat. Prvih petnaest minuta samo sam stavljala na ignore pohotne klince koji ulijeću s pitanjima tipa jesi li za cyber sex. A onda se javio neki pristojni lik sa sasvim kulturnim uletom. Priča je krenula, po godinama si sasvim odgovaramo. Mislio je da sam neka druga Mare, Mare koju on poznaje, a meni se odmah učinilo da smo se na chatu već sreli jer mi je spika bila totalno poznata. Pričali smo o tome tko što od prilike radi, čime se bavi... Uvjerena sam bila da smo već imali jedan poprilično dugi chat prije određog vremena, ali detalja se nisam mogla sjetiti.
Priča je bila vrlo pitka, spika ludilo dobra, mislim totalno cool i normalna. Svi ostali prozorčići za private su uskoro radi tog lika bili pozatvarani, jer mi je njegova spika baš pasala. Malo smo se prebacili na osobniju priču. Tip je oženjen, rijetko je na chatu, i jebeno je dobar pregovarač, kužim inteligenciju kako frca iz svake njegove rečenice. Pričamo malo o instituciji braka, kako je monogamija u današnje vrijeme totalno suluda. Imamo isti pogled na ovaj naš mali svijet, i na još manji nam gradić i prilike koje vladaju u njemu: poslovne, privatne, sexualne...
Nekako nisam željela preći na onu temu zbog koje su svi uglavnom u kasnu uru na chatu – sex. Čak se nismo ni opisali jedno drugome kako izgledamo, rekla sam mu samo da sam plava i to je to. Igra rječima je bila vrlo zanimljiva, protkana tu i tamo kojom aluzijom na sex, ali ipak, čemu na prvom chatu preći odmah na takve teme kad je priča totalno ugodna. Testirali smo jedno drugo, već nakon sat vremena počeli smo jedno drugome dočaraviti dojam kako jedno drugo doživljavamo. Ispalo je da se već dovoljno dobro poznajemo iz sasvim nevinog, običnog ugodnog čavrljanja.
Pao je prijedlog da se nađemo na kavi, da se upoznamo. – Kava nikog nije ubila, kvragu, zašto ne, promislila sam i pristala bez dvoumljenja. Očito je s obje strane ekrana bila znatiželja prevelika. Privuklo me tko ima tako jebeno dobru spiku preko neta, što je vrlo rijetko u današne vrijeme. Volim zajebane igrače, igru riječi i volim testirati i njih i sebe. Kad su tipovi u pitanju, nekako mi je uvijek spika najbitnija. A lik mi je odmah bio faca, imala sam totalno složenu viziju u glavi kakav je. A prvi dojam me nikad ne vara. Zato sam bez razmišljanja i pristala da se nađemo na kavi, što inače ne radim. Jedino nisam imala viziju kako izgleda, nisam ni htjela razmišljati o tome. Kad me pitao što radim s likovima kao što je on, ispalila sam: - Nađem se s njima na kavi. Što ti radiš s likušama poput mene s neta?
Svidio mu se izrat likuša, i iako nije bio ni s kim s chata na kavi, priznao je da bi me želio upoznati. Dogovor je pao, ostalo je još samo dogovoriti se gdje i kad. Odmah sutra, naravno... Rekla sam mu da imam feelig da smo ili chatali ili da se poznajemo. U tome trenutku bilo je nebitno i to. Lik mi je dao broj mobitela da mu se javim. Nisam ni provjeravala na netu čiji je to broj, nisam uopće htjela biti oprezna. Ma kvragu sve, baš me briga, život je samo jedan. Oboje smo se složili oko toga. Nakon tri sata chatanja, bez razmišljanja sam mu poslala sms. Izmijenili smo nekoliko porukica prije spavanja, dvosmislenih naravno, jer već smo ionako bili lagano skrenuli u neku drugu priču, onaj light motiv kojim je svaki razgovor na chatu poznat. Oboje smo se prije toga složili kako je sex i priča o tome ionako podloga svake priče na internetu.
Oko podne smo se dogovorili za kavu. Nazvao je da će kasniti deset minuta. Glas mi je bio neodoljivo poznat... Poslala sam mu porukicu da se vjerojatno znamo, ali da kava još uvijek stoji. Priča je postala još zanimljivija, znatiželja s obje strane mobitela još veća. Nije bilo panike, samo konastatacija da se vjerojatno znamo. Sjedila sam totalno cool i čitala novine dok nije došao. Kao što smo oboje i očekivali, poznajemo se. Nasmijali smo se, ismijali i popili kavu. Totalno običnu kavu, kao i druge do tada. Uz smijeh naravno, jer zaključili smo kako je Zadar stvarno mali grad. Cijeli dan sam se sama sa sobom smijala, skoro sam se poševila s frendom preko neta. Poslala sam mu sms. Totalno nevin, kakav sam i dobila natrag. Sva sreća da smo se odmah našli na kavi. Sama spoznaja da nas je samo još jedan chat dijelio od najintimnijih tajni i maštarija uljepšala mi je dan. Zagolicana mašta mi je ipak, priznajem, postavila pitanje što bi bilo kad bi bilo. Smijala sam se kao blesava sama sa sobom. Miško, jebiga, frendovi smo ali da se nismo našli na kavi tko zna što bi bilo. Sad moram naći novi nick, ali vjerojatno ćemo opet naletjeti jedno na drugo. Samo da se opet ne skužimo... Na kave više s chatarima, definitivno, ne idem! Čemu u malom gradu kvariti dobru priču na netu, kad se ionako svi poznaju. A chat ionako služi za razbibrigu.

Kako mi je seksualni život poodavno već pospremljen na sigurno mjesto, odnosno pokopan barem dva metra ispod nekakve imaginarne zemlje, odlučila sam nešto napraviti i po tom pitanju. Umorna od toga što se s Njim ne mogu naći u približno isto vrijeme na približno istom mjestu, odlučila sam uopće ne truditi se i ne napraviti ništa. A i to je nešto.
Pun kufer mi je Piletine i starije gospode, oženjene naravno, koja mi dolazi u dućan i bari me s nekom glupom pričom vrteći ključeve bijesnih automobila u ruci. Kao, trebala bih pasti na to. A pun kufer mi je i Gothama i Sharka u kojima vladaju kockoglavi s izrazito lošim tetovažama i koji piju viski s mrazom. I imaju glupu spiku tipa: "Mača, vid ključ auta koje vozim, ima tolko konja da ne znan ni sam kako ih utirat u garažu!" Moš mislit faca, zanimljive za popizdit! U svakom slučaju, ne bih ni jednog od njih pustila da svoga konja utjera u moju garažu.
Na takve se ježim i da me nije strah da će mi zalipit trisketinu, toplo bih im preporučila da ga, što se mene tiče, slobodno izdrkaju svom limenom ljubimcu u auspuh. Ne po koži sjedala, jer kožu je teško očistiti, nego u jedan od auspuha, jer takvi obično imaju barem dva auspuha iliti po hrvatski ispušnika na sportskom automobilu. Po mogućnosti crvenom, drečavavom, da se dobro zna tko je gazda u svom selu.
Zato sam se odlučila zabaviti surfajući po internetu. Ako ništa drugo, barem ću znati što danas "vole mladi" i čime se "bave". Jer ni seks nije što je nekad bio. U moje vrijeme cure su u opticaj kretale s devetnaest, a danas njufericu s petnaet godina trebaš svijećom tražiti. Osim toga, u vrijeme raznoraznih spolnih boleština koje haraju iza svakog kantuna, najsigurniji seks je cyber seks. Ako ništa drugo, najneviniji je, najčišći... Dobro, kako se uzme, jer perverzija uvijek ima, to je normalno. Ustvari, na chatu ima najviše perverzija i dobro je što chatere uopće ne poznaješ, a znaš i najveće perverzije koje krije njihov um, a ne vjerujem baš da ih pričaju svojim djevojčicama, djevojkama, ženama.
Ponoć je već prošla, srednjoškolci su se već odavno diskonektali i ne nabijaju starcima telefonski račun. Zato vjerojatno nabijaju žuljeve ispod plahte, ili negdje uz more bare neku piletinu koja je došla utoćati noge u naše plavo more. Ostala je starija ekipa, mislim, ona od dvadeset pa naviše. Spajam se kao Mare. Jer čemu kriti svoje ime, ionako Mara, Marija, Marijana i sličnih ima k'o u priči. Odmah mi se javlja tip iz Zadra, ima dvadesetiosam godina. Izmijenimo si par informacija koji smo kvart, godine, čime se bavimo... Bavimo se, naravno, marketingom. Radimo oboje u privatnim firmama, a zanimljivo kako se ne poznajemo. Svi na netu se nešto bave marketingom, očito svima to dobro zvuči, ali što ćeš, moraš neke autobiografske podatke promijeniti. Jer, zamisli da ti je to prvi susjed ili neki rođak, prijatelj... Zato je marketig OK. I kao, oboje se bavimo time. Jedino što uvijek radim a da "drži vodu" je da se opišem kako izgledam. Takvih po gradu ima najmanje stotinu, visinom, težinom i brojem cica, tako da mi nije bad. A zanimljivo je kako je svim muškima vrlo bitno je li ženska ima cice 3 ili 4. I kakvu guzu ima. I kao, nešto vrlo važno im je kad se opišu da kažu koliko centimetara imaju. Izgleda da su tipovi stvarno time opterećeni i da ga svako malo mjere. Kaže meni ovaj lik značajno da ima 21cm.
- Opa mačak, mislim se. – Jako fino ako uzmemo u obzir da su istraživanja pokazala da je prosječni hrvatski đoko 14 cm.
Samo što mi je nešto tih 21 cyber centimetara nekako prenapuhano. Odnosno prepremjereno.
- Jesi siguran, pitam ga. Naravno, siguran je. I te kako siguran. Zanimljivo, još ni na koga na chatu nisam naletjela da je rekao da ima 13 ili 14 cm. Prema internetu, Hrvati su nacija s najvećim kurcem, od 19 cm pa naviše (ima i onih od 26, ali tima očito fali malo više početnih cm na krojačkom metru), samo što u prirodi, barem što se mojih prijatejica i mene tiče, nitko nije vidio pitona od preko 20. Ali nek mu bude, ako ničeg drugog, poboljšanja nacionalnog prosjeka radi.
Vrag mi nije dao mira i išla sam po stanu tražit ravnalo. Ma znala sam da laže, ali zanimalo me dokle bi mi došlo tih pustih centimetara. Paaa, negdje do poviše pupka, ali OK, možda je tip stvarno obdaren. Mada je vjerojatnija teorija da se više kurči, jer da mu je toliki, sigurno bi negdje vani snimao porniće, a ne tratio vrijeme na Iskonovom chatu.
- Jako lijepo, talentiran momak iznimno, a opseg?, pitam ga.
Malo sam ga zetekla, jer po njihovim, muškim kriterijima, izgleda, nije važno koliki je opseg. Samo dužina. A moj bi prijatelj na sve to rekao da nije važno koliki je nego kakav je tehničar. Iskreno, ne znam je li mu mali ili veliki, ali da je bitno kakav je tehničar – tu se slažem. Mada se, bez obzira na dužinu, širinu i ostale geografske pojmove uvijek svede na onaj vic: Dragi, a koga ti s tim misliš zadovoljiti? Sebe, draga, sebe.
Kao što su im bitni centimetri, tako im je bitno i kolike žene imaju cice. Po nekom njihovom cicometru, najbolja je čvrsta trica, mada ni potiv petice nemaju ništa, ali samo ako je silikonska k'o u Pamele Andersson. Ali ni to nije mjerilo jer je moj frend cijeli život slinio za ženama s ogromnim loptama, a na kraju se oženio za dasku za surfanje, kojoj ni push-up ne može napraviti poštenu jedinicu.
Još mi jedna stvar nije jasna. Ako su centimetri toliko bitni (ne toliko ženama koliko tipovima), zašto njima nije bitna širina i dubina ženske pice. Možda zato što još nitko nije izmislio instrument za mjerenje. Doduše, neke su sugrađanke hrenovkama, friškim krastavcima, bocama pive i sličnim "mjernim instrumentima" pokušavale izmjeriti dubinu i širinu svoje špilje, ali sve se, uglavnom, svodilo na nimalo ugodan posjet Odjelu kirurgije. I popušenom sramu zbog toga. Prstići i nisu neko mjerilo jer imaju manje od prosječnih 13-14 cm, a i nekako su pretanki za takva mjerenja. Što opet ništa ne znači, jer umjetni nokti stvarno znaju imati popriličnu dužinu.
Zato bi se onaj tko izmisli instrument za mjerenje pouzdane dubine i širine ženske stvari, sigurno obogatio. Onda bi se i Hrvatice mogle hvaliti na netu svojim mjerama i izračunati neki prosjek. Ovako su uskraćene za to, svi pokušaji se uglavnom svode na sram zbog posjeta kirurgiji i ginekologiji. A vjerjatno zato i ne postoji neki ženski izraz za ono kad je netko bahat nego čisto muški izraz - kurčenje. A kurčenje je na netu očito normalna stvar, barem kad su centimetri u pitanju.
mare-zd@net.hr

Surfanje po internetu omiljena mi je zabava svake večeri poslije deset, kad su impulsi jeftiniji. Kako ne izlazim jer me nedostatak frajera užasno frustrira, postala sam ovisna o internetu. Prvo pročitam što ima novoga na domaćim stranicama u politici, modi i sportu, zanimljivosti... Nedavno sam pretražila sve stranice modnih kreatora i na red su došle Blahnikove cipele kojima su svjetske zvijezde opsjednute. Jesam i ja, ali dati tisuću i pol eura ili više za cipele, ipak mi je nekako perverzno. U jednom ženskom časopisu čitala sam kako Hrvatice dižu kredite da bi imale u svojoj kolekciji barem jedne njegove cipele, jer je to in. Otišla sam do ormara u kojemu je pohranjena kolekcija od četrdesetak pari cipela i shvatila sam da mi se ni jedne više ne sviđaju. U pozamašnoj kolekciji koja broji najviše ljetnih sandala svih mogućih boja i marki, shvatila sam da nemam ni jedne na koje bih "okinula" i obula ih za eventualni izlazak. Odlučila sam ovog ljeta kupiti barem još tri para, mada sam šoping obavila i neki dan. Došla sam doma s tri vrećice u kojima s bile japanke za izlazak, japanke za plažu i orijentalne šlapice. Ali cipela nikad dosta, mada ne kužim one koji su rekli da su Blahnikove cipele bolje od seksa.
Zato sam se vratila internetu i išla malo surfati po porno stranicama. Kako god okreneš, seks je jeftiniji od cipela, pa zašto ne. Domaće stranice pune su erotskih i hard-core slika. Ima stvarno svega. Od dobrih komada do ajme-tebe-bože. Onda sam išla gledati oglase. Ima dosta ekipe iz Zadra koji bi u troje-četvero, traže gay partnera za igru i slično. A ja ono prošli put rekla kako je ovo grad u kojemu se samo priča o seksu, a da ga nigdje nema. Nije istina, pobijam ono što sam napisala.
Zadrani su i te kako aktivni, samo izgleda da ih treba naći na netu. Doduše, nimalo me nije iznenadilo kad sam skužila da u Zadru ima grupnjaka ko u priči, samo što naši sugrađani kriju seksualne sklonosti kao zmija noge. Čak ima i zanimljivih slikica koje kruže, jer in je slati obnažene fotke na voajerske stranice i porno sitove.
Poprilično sam se zadržala na tim stranicama i prebacila se na chat. U kasnije noćne sate ima dosta zanimljivih ljudi na chatu. S nekima sam se već skompala pa pričamo o svemu i svačemu, izmjenjujemo mailove, a ima i napaljenih mulaca koji vole drkati na razgovore s chata. Njihov ulet je najčešće tipa "Što imaš na sebi?" E, onda krene igrica. Nekad su u điru bili seksi telefoni koji se na kabelskoj još uvijek reklamiraju poslije ponoći, ali internet je već odavno peuzeo njihovu ulogu. Takve nabrijane mulce najviše volim. Počneš pričati s njima, a kad im postane najzanimljivije i kad imaš feeling da će upravo svršiti, staviš ih na ignore. Na to uvijek popizde, kad izdrkaju spoje se s drugim nickom i onda ti počnu jebat sve po spisku.
Uostalom, odmah po nickovima možeš skužiti tko što hoće. Žene su obično Napaljena, Zgodna, Ona pa onda godine, Plavuša, Crnka, Gola do pasa... A tipovi obožavaju u nickovima isticati svoje centmetre. Za ne povjerovati je koliko pretjeruju. Ili Jabijeba, Tražimkurvu i sl. Kad ti se takvi jave na private, sve ti je jasno u kojem bi oni smjeru vodili priču. Najviše se iznenadim svaki put kad ti se jave pod imenom ili totalno nekim "nevinim" nickom. Počneš pričati i onda skužiš gdje sve ide. Najčešće se javljaju žene i kad shvatim koliko lezbi ima, uhvati me panika. Mislim, nemam ništa protiv njih, ali, jebiga, gdje baš meni?! Imaju ulet da bi razgovarale s tobom, traže savjet jer su prekinule s tipom ili slično, a onda u određenom trenutku preokret – ona bi mene ševila jer joj se sviđa kako pričam s njom. Objasniš curi da nemaš takvih sklonosti, da nemaš ništa protiv njenih, ali one su i dalje uporne. Traže broj mobitela, na neviđeno bi te mazile i sl... Sutradan ista priča, samo pod drugim nickom.
Ali nije ni to najgore. Simpa mi je bio neki nick i javila sam se na private, raspričala se s tipom o svemu i svačemu. Živi u Zagrebu, gay je, ide na partyije i sve je to OK. Opisao se, rekla sam mu da me podsjeća na poznanika po izgledu, a tek tada smo došli na temu tko je odakle. Na početku je rekao samo da je Purger, ja da sam Dalmatinka, a kad sam rekla da sam iz Zadra – šok. Jer i on je iz Zadra, a igrom slučaja je i taj moj poznanik. Vjerujem da mu je bilo neugodno za popizdit, ali pravilo chata je zajamčena diskrecija. Mogu misliti kako mu je bilo, poslije mi je bilo žao.
Ima tu i zanimljivih pričica s onima kojima nick završava sa –zd. Kad izuzmem one kojima moraš objasniti da ne idem u gimnaziju tu i tu i da uopće ne idem u školu koju sam ostavila davno iza sebe, ostanu oni oženjeni, divorcini ili totalno napaljeni 'u najboljim godinama'. To je prava ekipa za chat! Jer, Zadar je mali grad i znaš kad se netko popiša iza kantuna, a kamoli nećeš skužiti po priči na chatu da nekoga znaš. Prije nekoliko dana javio mi se na private neki (zaboravila sam nick) čovjek, jer ne znam kako bih ga drugačije nazvala. Odmah je rekao koliko ima godina, da je oženjen i možemo li pričati jer mu je dosadno. – Zašto ne, rekla sam i pomislila: - Napokon netko a da stvarno ne traži cyber jebačinu.
Priča ide otprilike ovako: On je sretno oženjen, voli svoju ženu, ima super posao u jednoj od najmoćnijih zadarskih firmi gdje je visokopozicioniran, biznismen, putuje dosta... E, sad je meni tu nastala totalna zbunjoza. OK, mislim se i udrem ravno glavu: - A što sretno oženjeni tip s malo više godina radi poslije ponoći na chatu?
Da je njemu dosadno, ne spava mu se i tako to. Pitam ga postoji li prava ljubav. Kaže da postoji, da on svoju ženu stvarno voli, a da je formula za dug i dobar brak ljubav i povjerenje. OK, kužim i to, ali još uvijek mi nije jasno koji kurac radi u tu uru na netu. Opet dobijem glupi odgovor da mu je dosadno i da ubija vrijeme. Počela sam inzistirati na odgovorima na neka pitanja i tu je nastalo malo prepucavanje. Kao, zajebana sam ja igračica i sl. Onda sam okrenula ploču i počela provocirati dvosmislenim izjavama. Zagrizao je! U tom trenutku je odjebao i ljubav prema ženi i formulu za dobar brak... Voli vatrene, kaže. I ne smeta mu razlika u godinama.
-Tu si maco, a sat vremena mi prodaješ priču o sretnom braku i popuješ o pravoj ljubavi na koju ću naletjeti jer ona stvarno negdje postoji, promislila sam i čisto iz kurioziteta predložila da se nađemo u jednom frekventnom kafiću. Naravno, odbio je, jer on je ipak osoba koju poznaju u ovom gradu. Da nije, rado bi da se nađemo i na kavi i nečem drugom. Poslala sam mu smješka i poželjela laku i ugodnu noć s potpunim povjerenjem i uvjerenjem da je mirne duše zaspao pored one koju voli, cijeni i poštuje. Ne znam je li prevario ikad dotičnu, ali i to što ne smije i ne može – a najrađe bi, ipak je grijeh. Griješiti se može mišlju, riječju, djelom i propustom. Samo što mnogi filozofiraju, a rijetko sebi priznaju: - Moj grijeh, moj grijeh, moj grijeh.
P.S. Znam o kome je riječ, ali to neka ostane tajna.

Jutros sam radila jutarnju smjenu. Umorna od smješkanja i pristojnosti prema čangrizavim kupcima koji su uglavnom zanovijetali da su cijene preskupe, nakom radnog vremena sam odlučila umjesto na kupanje malo odspavati. Pri kraju smjene mi je u dućan opet uletjela Piletina u dućan, da idemo li na kavu. A Pile je vrlo zgodno, metardevedesetinešto, tamnoputo i ljepuškasto sa zelenim okicama. Osim što ima jednu manu – ima samo 23 godine.
Iz principa ne izlazim s piletinom. Još iz vremena studentskih dana koje sam utukla studirajući pravo u Zagrebu. Ustvari, nikad se nisam htjela petljati s piletinom poučena cimeričinim iskustvima. A moja je cimerica padala samo na takve, mlađe komade. U našoj jazbini, kako smo od milja zvale jednosobni stančić koji smo plaćale ko Svetog Petra kajganu, uvijek je na partyijima bilo piletine u izobilju. Sandra je padala samo na takve. Podrazumijevalo se da je svaki njen frajer barem dvije godine mlađi od nje. Pokušavam se sjetiti i izbrojati koliko ih je bilo, ali ne ide mi baš od ruke. Uglavnom, pozamašan broj.
Nakon svake propale kratke veze s piletinom pokušavala sam joj objasniti da tko s djecom liježe - popišan se budi, ali njoj to nikako nije moglo doći do mozga. Jednostavno je okidala na mlađe muškarce i to je bilo to. Kad je upoznala Josipa, koji je bio gotovo četiri godine mlađi od nje, rekla mi je da je on muškarac njenog života. Samo sam joj se nasmijala u lice, ne vjerujući da će to potrajati više od dva mjeseca. Ali ispalo je da sam se prevarila. Dva mjeseca protegla su se na dviije godine, dvije u tri... Nisam se htjela petljati u njen život, ali Josip mi se nikad nije sviđao. Izgledao je jako dobro, ali nije mi se baš svidio kao osoba. Znala sam da mora biti nešto što ne štima, ali nisam znala što. Stvari su se između njih odvijale svojim tijekom, Josip je svakodnevno visio kod nas, a što sam ga više upoznavala, menje mi se sviđao. Tvrdoglav, posesivan i užasno ljubomoran, Sandru je pretvorio u svoju servis službu. On je izlazio vani s frendovima, a ona je visila doma čekajući kad će se on javiti. Tu i tamo bih je pokušala izvući vani, ali nakon dva sata slušanja priča o "njenom Josipu" bi mi dopizdila i vratile bi se doma.
Prestala sam izlaziti s njom, osim na jutarnju kavu. Jedne večeri izašla sam s društvom i tadašnjim tipom na neki party. Sandra je, naravno, ostala doma, kao, spremala je ispit. Sreli smo Josipa s nekim komadom, u vrlo prisnijoj priči nego s nekom od prijateljica. Nije mu bilo baš ugodno što nas je vidio. Uglavnom, brzo su se pokupili iz diskoteke. Sljedećih dana mi se ulizivao po stanu, što nije njegov običaj. Sve mi je bilo jasno, uhvatila sam ga u neobranom grožđu. A sigurno ga nije "obrao" jer je, kako Sandra kaže, te večeri došao jako rano kod nje i da im je seks bio fenomenalan.
– Na koga li je mislio da mi je znati dok te ševio?!, palo mi je na pamet, ali sam se suzdržala bilo kakvih komentara.
Dani su tekli i dalje, a ona je bila sve zaluđenija njim. Jedne večeri sam ostala u malo duže u cyber caffeu i otišla malo surfati po internetu. Otišla sam malo na chat. A onda mi je na private uletio neki ZGodan23. Priča je krenula, kako to obično bude, tko što radi, gdje izlazi i sl. A onda su uletjela pitanja: kako izgledaš, jesi li zauzeta i slično. Naravno, nikad se točno ne opišem i naravno, nisam zauzeta. Moraš uvijek malo lagati, to tako ide na chatu. Čak sam i godine slagala. A onda je ZGodni23 otvorio svoju dušu. Počeo je pričati kako je u trogodišnjoj vezi u kojoj nije zadodovoljan, kako ga sve to guši, da bi prekinuo, ali ne zna kako. Naravo, ima komade sa strane, prekinu bi sa svojom curom, ali ne zna kako joj reći.
Priča mi je postala sve zanimljivija, pretpostavila sam da je Josip ZGodni23, jer sve se poklapalo, ali... Kad sam uspjela izvući iz njega da mu je djevojka iz Splita, znala sam da je on. Čak se htio naći sa mnom, jer nije znao s kim je na chatu, ali naravno, ako ću biti diskretna i ako sam za avanturu. Nisam htjela, čak nije ni skužio da sam mu na kraju napisala: "Josipe, vidimo se na chatu sljedeći put."
Dugo sam razmišljala reći ili ne reći Sandri da njena piletina ševi okolo. Nakon tjedan dan sam "pukla" i morala sam joj reći. Ipak mi je frendica. E. tu je nastao pravi problem. Ja sam ispala za sve kriva i ispalo je da to nije istina. Moji i Sandrini odnosi su se poprilično pooršali, a Josip je sve svalio na mene. Uglavnom, na kraju su se vjenčali jer je Sandra ostala trudna, a nedavno me nazvala sva uplakana. Razvodi se jer je Josip upoznao neku dvadesetgodišnjakinju na chatu u koju se zaljubio. Pozvala sam je da sa sinom dođe malo na odmor kod mene i sljedeći tjedan stiže. Na kraju razgovora mi je samo rekla da sam bila u pravu, da me trebala slušati na vrijeme. Njoj je 31., a on će sad 27, mislim se što je drugo mogla očekivati. Mlado, ludo, neiživljeno... Ma znala je ona i sam da to od početka nije štimalo, ali nije si htjela priznati. E, jebiga, i to je život.
I zbog raznih Josipa koje sam upoznala iz principa ne izlazim s piletinom. Piletu sam rekla da ne mogu na kavu po tko zna koji put. Razočaran, kao i uvijek rekao je:
- Kad ćeš shvatiti da godine nisu važne? Muči te to što sam mlađi od tebe, ali to je nebitno."
"Bitno je i te kako bitno Pile moje. Svaka čast tebi, ali ja sam već stara kokoš u odnosu na tebe. Pa zamisli da me ostaviš zbog neke kokice kojoj mama mogu biti? Cijeli se život ne bi oporavila, samo bi mi komplekse nabio" promislila sam u sebi i nasmijala se. – Pile, ništa od kave ovog puta. Možda jednom, ako budem toliko očajna da si priuštim vodati dijete za ručicu po Gradu, ali ne vjerujem".
Pile je odšetalo pognute glave iz dućana. Ima dobru guzu, jebozovan pogled, i ne bi bilo loše probati ga. Ali princip je princip. I ne volim ljude koji se ne drže principa.

Frend Marin mi je na zadnjoj kavi rekao da sam isfrustrirana od nedostatka seksa i da će mi za rođendan kupiti vibrator i Duracell baterije ako si ne nađem tipa. A kako je rođendan za manje od mjesec dana, ubacio me u još veću depresiju nego što sam bila prije te kave. OK, u pravu je, priznajem, a tko prizna pola mu se prašta. Sutradan sam nazvala drugog frenda, Ivana, i potužila mu se kako sam totalna koma i da me Marin svojom izjavom još više izbedirao. A Ivan je poznat po tome što svakog petka i subote zbari nekog komada u Gothamu ili Sharku za jednonoćni provod. Uvijek mi se pohvali lovačkim pričama, ali vjerujem mu jer je stvarno zgodan komad. Uvjerila sam se i sama s kojim me prijezirom gradske cure gledaju kad nas vide zajedno na kavi.
- Stara, idemo ti i ja sutra u noćni život. Skockaj se i idemo u potragu za komadima. Znaš i sama da je cijeli grad petkom u Gothamu. E ako tamo ne nađeš nešto što ti se sviđa, objesit ću se odmah, zaštitnički se postavio Ivan i odlučio kolegicu iz školske klupe odvesti u lov. Lov na frajere.
Htjela sam mu odmah reći za Njega, tipa s tetovažom koji mi se sviđa, ali prešutjela sam. Uostalom, zašto ne izaći, sigurno će i On biti tamo, pa eto prilike da se vidmo. Prespavala sam cijelo popodne poslije posla i Ivanov poziv nije mi ostavio dovoljno vremena da se spremim za akciju. Pospana, nervozna i ne baš u reprezentativnom izdanju izašla sam ispred zgrade i prvo smo krenuli na pivo u Diklo, a nakon toga u Gotham kad je već bi prepun. Popili smo nekoliko Stella više, dovoljno da raspravljamo o temi koja je uvijek zanimljiva u našem društvu – o sexu.
- Znaš što, ovo je grad u kojem se samo priča o seksu, a seksa nema nigdje. Svakog vikenda sam vani, skupim neku mulicu, ali se sve svodi na drparenje po autu. A svi su kao nešto nabrijani na seks, svi se kao pale na seks, a seksa nigdje, rekao je Ivan.
- Oni koji su u vezama ne jebu ili rijetko jebu, a oni koji nisu u vezama uzaludno bare. U Zadru se sve svodi samo na barenje komada.
Ustvari, sexualno stanje u Zadru i jest takvo. Prijateljice koje su u dugim vezama rijetko vide one stvari, ili se sve pretvorilo u rutinu – raširi noge, obavi što imaš i pusti me na miru. One koje su u kratkim vezama većinom zaključe da to-nije-to, a kad to-nije-to ni seks ne može biti bolji. Ostaju još one "zvijezde namiguše" kod kojih se uzaludno frajeri trude ne bi li se ogrebali barem za snošaj, a sve ostane na namigivanju. I one kao ja - koje vide nekog, ali nemaju baš muda prići. A u ovom gradu stvarno treba imati muda nekome prići, a da ne ispadneš lud. Sve u svemu, svodi se da u ovome gradu vlada opće stanje nejebice i da su stvarno face oni koji imaju redoviti sex, bio on sa stalnim partnerom ili nekim usputnim, čisto da se to obavi. Zato se u Zadru i priča toliko o seksu, jer ga uopće ili gotovo uopće nema. A oni koji ne pričaju, oni ga imaju.
- Nemam više živaca trčati za nekim i glumiti budalu dok ne dobijem pice. Sve se svelo na to daš-ne daš, a od stotinu, koliko im priđeš, u mjesec dana barem će jedna dati, kaže Ivan koji se zabrinuo za svoje godine.
– Zato mi je najboje dignuti i videoteci neki pornić i biti sam svoj majstor. No, ne brini stara, idemo u Gotham i barem mi pokaži frajera koji bi ti se mogao svidjeti. Mislim da su ti kriteriji ipak malo previsoki.
Onako polupijana nisam mu uopće htjela objašnjavati da su mi kriteriji normalni, ali sveopća situacija u gradu je ispod svakog kriterija. Osim toga, ne mogu više bariti neku piletinu jer sam žena u godinama, a ono što je vrijedilo je ionako (relativno) zauzeto. U Gothamu čovjek na čovjeku. Glazba koju su puštali i prije šest mjeseci, gradski likovi još uvijek svatko na svojoj poziciji kao i ove zime. Parada pijanstva i kiča i gomila "poznatih" i nepoznatih cura u bijelom. Naravno, u trendu je bijela boja i što oskudnije odijevanje. Nalaktili smo se na šank i naručili pivo. Oboje smo pili iz boce kad mi je prišla poznanica s koktelčićem u ruci:
- Mare, pa sad si me šokirala, piješ pivo i to iz boce! Nastavila je nešto pričati što uopće nisam ubrala jer najmanje u životu što mi je u tom trenutku trebalo je bilo sresti nju, razmaženu tatinu Barbiku kojoj je cijela poanta u životu bogato se udati. Snimila je nekog frajera koji vozi dobar auto i odlepršala mu se javiti. Ivan me povukao da idemo napraviti đir i izvidjeti situaciju. Rezultat – zgodnih žena kao u priči, potencijalnih frajera nula. Same glumice i glumci. Glumice upućuju Ivanu zagonetne poglede, a meni se već povraća od komentara lokalnih seljačina kockaste glave na moje cice. Iskomentirali smo nekoliko stvarno zgodnih koka kojima bi svaka mogla pozavidjeti na izgledu, i koje bi Ivan rado vidio u svom krevetu.
– Ma nos im je do neba, nitko im se i ne usudi više prići jer su samo za pokazivanje, a oni koji su se i namučili da ih okrenu kažu da su hladne i nezainteresirane za akciju. Svršavaju samo na svoje krpice kad se vide u ogledalu, rekao je.
– Ajde, pošteno, jesi li vidio ijednog dobrog tipa. Ja nisam. Osim toga, Ono tetovirano što mene zanima uopće nije u Gothamu. Taj tip kao da je u zemlju propao! Idemo do Sharka, možda je tamo, i uspjela sam u sekundi Ivana nagovoriti da idemo.
A u Sharka je stanje bilo još gore nego u Gothamu. Njega nigdje, kockoglavi na sve strane, ali je bila jedna brucošica iz Rijeke s kojom se Ivan pogledava već dugo vremena. Zaboravio je staru prijateljicu i otišao u akciju. Prišao mi je neki lik s kadenom od sidra oko vrata, izbrijan i nabildan, definitivno nije moj tip. Uhvatio me pilati totalno stupidnom spikom vrteći ključeve Mercedesa u ruci. Kiselo sam se nasmijala i okrenula mu leđa, ali tip je bio uporan. Spas sam našla u frendici koja je tu slučajno naletjela i prebacila me doma. Putem sam izbeštimala sve po spisku i sebi i kad sam se dala nagovoriti na ovakav izlazak. Znala sam da će me sutra od alkohola boljeti glava i da ću bit u još većem kurcu nego što sam bila. Ali barem je jedna pozitivna stvar u svemu tome – Ivan je zbario studenticu. Sexa još nema, ali se proteklih dana viđaju svakodnevno na kavama. Nije svako zlo za zlo, a Njega ću valjda vidjeti sljedeći tjedan i skupiti hrabrosti za ulet. Ako ne upali, pomirit ću se s tim da ću za rođendan dobiti vibrator. A jebiga, nije ni to naodmet, treba uvijek imati rezervu pri ruci, pa makar i gumenu. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.
Mare

Nazvala sam sva sretna mater da mi ne treba love jer će uskoro biti plaća. – Hvala bogu više da te ne moram spnzorirat, tebe ni Pašalić ni Vlada ne bi mogli uzdržavat koliko trošiš! Ionako su mi rezerve pri kraju, rekla je i napomenula kako ide s ćaćom na kupanje doli u bodulima. Nazvala sam i babu u Vlaje. Kad sam joj rekla da kupi Zadarski u subotu, da sam postala kolumnistica, počela se krstit preko telefona. – Ćerce, i livon rukon i nogon se krstin sada. Pa Issa ti, di ti je pamet da budeš komunistica? Da ti didi kažem, ubija bi te. Bolje ti je da ne dolaziš vamo, dida će ti čitabu očitat... Gospe moja, lude male, o Sveti moj Antune i divce Marijo, o Vranjo pokojni čuj je... Komunistica...
Odustala sam od objašnjavanja da nisam komunistica nego kolumnistica jer moja napola gluva baba Mare, po kojoj i jesam dobila ime i na koju jesam pošla pomalo blekasta ovakva kakva jesam ionako ne kuži razliku između kolumniste i komuniste. Ona je ionako ostala već odavno u nekom svom svijetu koji se dijeli na crvene i crne, pokojnog Tita i Vranju, okida na Thompsona i klete kurvetnu Danijelu što ga je privarila s Grašon...
Da stvar bude gora, odmah nakon nje me nazvala nona s otoka. Nona Marija je opet na svoju ruku, jedino mi nije jasno kako se ona bodulica i baba Mare Vlajina uopće mogu sporazumjeti. – Dite nonino, ća ja to ćujen da greš u komunu? A dite moje, ća će ti to u životu, oli nisi vidila kako su završili ovi naši ki piju droge. A pol ih je pomrlo, sad si mi dala mislit i sve gljedan kako si tako od pametne ženske i ti ušla u te droge. Srce mi se cipa, sad me Mare zvala, i kako sam je razumila greš svake subote tamo. A dite moje, pametnije bi ti bilo da greš u crikvu svaki dan nego da fumaš droge...
Samo sam je pustila da izbifla svoje kroz suze. Je da su i meni frcnule suze na oči, što od živaca, što od jada što ne mogu reći ništa u svoju obranu jer će sve bit iskorišteno protiv mene. Imam dvije lude babe, Vajinu opsjednutu politikom i Bodulicu opsjednutu narkomanijom, i još se svaki dan čuju, a kurca one jedna drugu ne razume. Jedino mi nije jasno kako su starci još uvijek uspjeli ostat u braku pored njih dvije među kojima su svakodnevni gluhi telefoni. Ali, na kraju ispadne da s njima svi ispaljuju na živce zbog njihovih internih (ne)sporazuma, jedino one dvije savršeno funkcioniraju u neredu govoreći dva različita jezika, savršeno se razumiju. OK, rekla sam sama sebi, svak će od staraca riješit sa svojom starom problem komune i kolumne, komunistice i kolumnistice.
I taman kad sam mislila da ću dobiti lovu, ništa od toga. Kasnit će dva dana, kaže šefica, ali poručio je vlasnik da uzmete robe što vam treba, uz ogromni popust, naravno. Prije svega dosta mi je s diplomom glumiti nekoga tko gradskim frajlicama uvaljuje ono što je in od krpica po basnoslovnjoj cijeni. Drugo, pun kufer mi je majčica i ostalih štraca od kojih ne mogu platiti režije nego žicam mater i ćaću. Nemam ni za Vip bon od 35 kuna, a sad opet moram zvat staru da mi brzojavi koju kunicu. – Ne možete uspostaviti poziv zbog neplaćenih računa, kaže onaj s druge strane slušalice. I što ću sad, zapaliti vatru na balkonu i slati dimne signale u bodule staroj na plažu? Genijalno, znam da je frendicama ista situacija, ali...
Sjetila sam se vrata na koja uvijek mogu pokucati kad je lova u pitanju. Moj frend pomorac Marin uvijek je tu kad mi treba. Sjela sam u auto i otišla do njega. Njega nije bilo doma, ali bila je njegova stara, teta Goga. Goga je tipična žena pomorca. Visoka, dobro uščuvana crnka od 55 koja nikad nije pretjerano radila u životu nego se brinula za djecu dok je muž plovio. Uredna frizurica skupljena u modernu punđicu, šminka tip-top, umjetni manikirani nokti, trenerkica i patike Nike, sve u modro crvenim tonovima jer i po kući treba biti kao na pisti. Pola kila zlata na svakoj ruci, naušnice... Teta Goga me ponudila kavom i cigaretama. Ne onim iz tvornice duhana Rovinj, nego elegantnim Davidoff lights. Kaže, Marin je izašao, barba Tome je ionako na brodu a njoj je dosadno. Nju nikad ne odbijem za kavu, jer je uvijek puna dorih ćakula.
- Mare, nemoj se nikad udat za pomorca. Ti i moj Marin ste najbolji prijatelji od kad znate za sebe, ali uvik sam bila protiv toga da postoji mogućnost da jednog dana to prijateljstvo preraste u nešto više, rekla je Goga otpuhujući dim iz muštikle, gladeći pudlicu Pepi u krilu. – Jebeš ti ovakav život, nije u šoldima sve. Kad ti najviše triba muško kraj tebe, on ti je na brodu. Sama odgajaš dicu, žrtvuješ se, a on je na moru, niti znaš di je ni kad će doć. A kad dođe doma, to izlazi, loče... U postelji je svaki put ko prvi, i taman kad se navikneš na sex sa "strancem" i počneš uživati u njemu, on se vrati na brod. I tako iz godine u godinu, dopizdi to, a nije prvi put Gogi da mi se žali. Goga je otvorena žena koja priča o seksu i svom bračnom životu bez pardona. I zato mi se i sviđa. – Onda si opet sama misecima i sve opet ispočetka. Ma nema te love koja ti može nadoknadit muža u postelji. A onda kad ostare i kad im se više ne može ni dignuti stari prdonje se vrate doma. Pošalješ frajera na brod a vrati se stara kanta.
Gogina žalopojka se nastavila i već sam znala skoro sve detalje iz njenog i barba Tominog seksulanog života. I o tome kako ona nikad poslije udaje nije doživjela orgazam, da je skoro "zaglibila" u vezi s jednim poznatim ginekologom za kojeg se bila zapalila... No, sve u svemu, seksalni život tete Goge nije bio bajan jer je ostala vjerna svom Tomi koji je plovio morima. Flert s ginekologom sveo se na nekoliko kava i večericu, a kad je trebalo doći do nečega, Goga se zahvalila na razmijevanju, prepala se i krenula kući glavom bez obzira.
- Svaki put kad bih bila očajna,uzela bih knjižicu i otišla u shopping. Ja samTomi lipo rekla da mi je to najbolja terapija. Ili daj lovu za garderobu i izgled, ili se pomiri da će ti se žena prokurvati. I tako smo ti se mi dogovorili. Iskreno, da mi je sad ona pamet, rađe bi ja bila lipo našla nešto za povalit tu i tamo, nego nanizala u ormaru sve one bundetine od nerca, činčila i ostalih beštija koje ionako nigdje ne nosim. Zato se nikad nemoj udat za pomorca. Njima je kruh od sedam kora, ali poštenoj pomočevoj ženi je ona stvar od kamena. Prekrivena paučinom od neupotrebljavanja.
Bila bi teta Goga nastavila još tko zna do kada sa svojim zanimljivim pričama da nije u kuću uletio Marin. Odmah je skužio koja je spika u điru i samo komentirao: - Ah, opet ženski razgovori. Stara mi idemo do Marexa na cugu, ako hoćeš možeš s nama, a samo nemoj opet o seksu...
Goga je ostala doma, a nas dvoje smo proveli ugodno popodne opet pričajući, naravno o seksu i koliko ga tko ima, odnosno nema. Telefon je plaćen, znači da je problem interneta za večeras riješen. – Čuj stari, jesmo najbolji prijatelji, jesmo blizu tridesete, ali sjećaš se našeg dogovora da se u tridesetprvoj ženimo ako i jedno i drugo budemo sami? Nema šanse, pa ti si pomorac i bbolje biti sama nego s očajnim pomorcem.
Marin se samo nasmijao i rekao: - Stara, da mi nisi ko sestra ne bih te ni kao prijateljicu trpio. Nađi si tipa što prije, jer kako si počela, za koji mjesec ćeš bit isfrustriranija od moje stare. Aj, mala, kažem ti to za tvoje dobro. Ako me ne poslušaš, za rođendan ćeš dobiti vibrator i Duracell baterije.
Mare

Otići kod kozmetičarke postao je pravi pothvat. Prvo što u takulinu moraš imati najmanje 500 kunića koje i nije tako lako nabaviti, ali jebiga, treba držati do sebe i malo se žrtvovati. Još bih za lovu lako pregrmila, ma koliko god se teško rastati od nje, ali trpjeti bol baš i nije jednostavno. Depilacija nogu i bikini-zone nije nimalo ugodna. Sama pomisao da ti netko čupa dlačurine s nogu, pogotovu s prepona, dođe ti da ti iskoče oči iz duplji. A kad još tome dodaš koliko to sve košta, onda nije ni čudno kad ti suze krenu u šesnaest redova. Ali barem si poslije toga mirna mjesec i pol dana, glatkih nogu.
Obavila sam i to, pustila suzu i krenula u solarij. E, tu mi je nastao pravi zajeb. Izašla sam reš pečena, kao Čehinja koja je cijeli dan provela na suncu pod pogledom galebara. Nije mi bio cilj, objašnjavam kozmetičarki uvijek punoj ćakula, izaći crvena kao jastog iz malene komorice u kojoj me uvijek uhvati klaustrofobija. Priznaje, okrenula je botun na malo više, ali događa se kad imam tako osjetljivu kožu. I tako ću sutra u grad na kavu umjesto preplanula, prepečena kao tost koji ti se gadi pojesti jer znaš da je gorak. Gorko iskustvo, ali bogme nema više solarija za mene. Jebeš alergiju na sunce i štetnost UV zraka, barem ništa ne košta.
Navečer sam ispečenu kožu hladila jogurtom i razmišljala o najnovijim tračevima koje mi je kozmetičarka pričala. Zadovoljna barem nečim – glatkim nogama i preponama, još zadovoljnije sam se smijuljila da i poznate zadarske manekenke i ušminkane damice imaju problema s tenom, celulitom i podočnjacima i da nose umetke za kosu. A i time da gradske face za kojima trče mulice - vlasnici kafića, restorana i trgovina s potpisom dolaze u kozmetičke salone na brijanje prsa, depiliranje pazuha i da prostiš jaja, čemu se nikako nisam mogla načuditi. Je li tajna što gradske face ne znaju dobro napraviti "frizuru" ili vole "sigurnu žensku ruku" nije mi jasno, no nije ni bitno. Bitno je ne puknuti od smijeha kad ih vidiš u điru gradom, a za dojam kako današnji muškarci sve više nalikuju na šminkerske pičkice nema veze.
Subota ujutro Kalelargom je, kao i uvijek, bila parada kvaziglamura i kiča. Dekoltei i tangice vrvjeli su na sve strane. Uredne frizurice, šminka tip-top, postolice od tisuću kuna, Fendijeve torbice (nebitno jesu li oriđiđi), Gucci i Armani cvike... Kad sve to pogledaš, čini ti se da je Zadar Holivud. Ma koji Holivud, malo je to reći, subotom se Kalelargom šetaju komadi kao na dodjeli Oscara. I Nicol Kidman, Penelope Cruz, Juliane Moore bi se posramile svog izgleda i pažnje koje si pridaju za izlazak među ljude. Jer u Zadru se cijeli tjedan razmišlja kako izgledati za subotnju kavu ujutro i đir Kalelargom.
Parada sponzoruša subotom uvijek mi je bila zanimljiva. Pogledam sve te djevojčice, djevojke, žene od kojih većina i jaje ne zna ispeći, od kojih većina nema ni za kruh, ali najbitnije da se cijela Kalelarga okrenula za njima i da padaju muški pogledi. Jer u Zadru je vrlo bitno tko što nosi, tko što vozi i tko što ima. I najbitnije je snimiti nekog tako "poželjnog", dati sve od sebe, prikazati se u najboljem izdanju i baciti udicu. I nema veze što je glup, tup i neupotrebljiv, važno je da ima starog koji sve financira. Za takvog se vrijedi udati jer si onda sigurna zacijeli život. Sve što poželiš, od auta, cipela i krpica s markicom u tom slučaju bit će ti osigurano. Ljubav, sex... što je to? Ljubav se danas ionako mjeri bankovnim računom, i debljinom lisnice.
Sve to promatram i mislim se: "O majko što me nisi rodila sponzorušom!?" Svaki moj pokušaj da se približim tom uznapredovalom ženskom društvenom sloju, barem izgledom, propadne. Htjela sam i ja u subotu izgledati posebo, ali neuspjeo pokušaj sa solarijem me totalno ubedario. Za kurac mi i bijele hlače, tange i dekolte za pet s kojim sam pred Njim htjela zablistati kad izgledam ko izgoretina. Zato sam odustala od "slučajnog susreta" u điru Kalelargom i s Ivanom sjela u sasvim sporednu uličicu na kavu. Moram priznati, nije mi se dalo slušati opet o problemima s Matom, bila sam u nekom svom filmu, ali kava je kava i prijateljice i jesu tu da slušaju žalopojke. U patikama i trenerci s topićem, zavalila sam se u fotelju birca i počele smo raspravljati o surovoj realnosti muško-ženskih odnosa. Povlačeći dim tko zna koje cigarete po redu, u ogledalu sam skužila frenda sportaša kako ulazi na vrata. Dignula sam se da ću ga pozdraviti i prenerazila sam se kad sam vidjela Njega s njim. "O, jebem li te živote!" procijedila sam kroz zube sama sebi u brk i prišla im jer povratka nije bilo. Izmijenila sam s frendom par riječi o završetku košarkaške sezone, a Njemu sam se nasmijala. Nasmijao se i On, uhvatila sam i ovog puta pogled ispod obrva, lagano pocrvenjela i na svo ono silno crvenilo od solarija dobila ljubičastu boju... Došlo mi je propasti u zemlju, ispala sam mulica i vjerojatno je skužio...
Pa gdje je došao u taj birc u koji nitko ne ide?! Zemljo otvori se! Nastojala sam ostaviti dojam da sam cool, ali ubrao bi me i sa sto kilometara. Vratila sam se za stol i sjela, a On je baš morao sjesti za susjedni ravno nasuprot mene. Ok, pogled je pao, ali vjerojatno zato što je skužio da mi se guli nos... Sad bih ispalo glupo da se odmah dignemo i odemo ća, tek tad bi sve bilo jasno. Ali nakon svega, večeras nema Gothama. Bilo bi preočito, preprozirno i presmiješno. Sama sam si dala nogu u guzicu, ali nema veze. Nije prvi put. Uostalom, i svaka noga u guzicu je korak naprijed. Sad će me neko vrijeme nestati s planete zvane lažni Holliwod, barem do sljedeće subote dok opekline ne spadnu, a onda idemo sve ispočetka.
Mare
Mare-zd@net.hr

MARINI MEMOARI

PAPA(TEST)

Jutros mi je najranije počeo zvoniti mobitel. U devet sati. Došlo mi je zalijepiti ga u zid. Zove Ivana, Maja, Tea, Antonija, mater... Riješila sam i taj problem neželjenih gosta u moje snove – isključila ga. I taman sam nastavila slatke, pokvarene snove o Njemu kad je počeo zvoniti i kućni. – O jebem li vas Hrvatsketelekomunikacije!, prozborila sam naglas, ustala, ištekala telefon iz utičnice i vratila se u krpe. Odlučila sam danas biti nedostupna i posvetiti se sebi, ali možeš misliti... Nakon pola sata netko je bjesomučno počeo zvoniti na vrata. Opet onaj dosadni susjed koji stalno nešto zanovijeta. U donjoj majici i tangama, raščupana i na rubu živčanog otvaram vrata dok mi iz očiju sijevaju munje već u sebi treniram kako da ga ne pošaljem u neku stvar, namještam kiseli osmjeh broj 3 da mu ne skrešem nešto u facu.
Otvaram vrata, a Ivana mi s trogodnišnjom Mateom poput furije uđe u stan i govori: - Sorry stara, ti si jedina kome je mogu ostaviti. Moram ići na Papu, naručena sam u jedan.
Još snena uzimam njenu kćer u naručje i govorim: - Ženo, totalno si pukla! Pa papa dolazi tek za deset dana!
- Ma moram na papu, naručena sam danas, a nisi se javljala na telefon ni mobitel, zovem te cijelo jutro. Znala sam da si doma,a ti si jedina kod koje Matea želi ići. Aj sad idem, poigraj se s njom. Jela je, ne spava joj se, samo malo pričaj s njom i upali joj tv. Uskoro će sapunica, to obožava gledati..., i izleti iz stana.
Uključim telefon i nazovem je na mobitel. Gledam s balkona kako ulazi u auto s natpisom AUTOŠKOLA i poput Šumahera šlajfa po parkiralištu. – Tebe će ta tvoja zaluđenost vjerom u grob strpati. Trebala si u švore, a ne udat se s dvadesetidvije, urlam joj u slušalicu.
- Ma idem na papatest kod ginekologa. Zbog Mate, majku mu jebem. Češe me ona stvar već pet dana, sigurno je za neke probne vožnje okrenu neku mulicu, ionako je stalno po nekim noćnim vožnjama. Imam li neki herpes ili nešto, a imam garantirano, za jaja ću ga objesiti! I to za luster, viče Ivana s druge strane slušalice i prekine uz riječi da će brzo doći po malu.
Aha, sve mi je odjednom bilo jasno... U tom papi leži zec. I mislim se, stvarno, što joj je to trebalo... Mislim na Matu. A Mate je bio šminker i pol, gradski faker koji je okrenuo sve na dvije noge s magičnim trokutićem između nogu što je došlo polagati vozački kod njega. Bilo je tu i starijih dobro očuvanih tetkica koje su samo zbog njegove reputacije "došle uzeti pokoji dodatni sat, je li, kako bi utvrdile vožnju po gradu, prije negoli im muževi pomorci ili poduzetnici ne kupe neko bijesno auto". A bilo je tu i tek propupalih maturantica koje su za punoljetnost dobile od staraca za nagradu polaganje vozačkog, a i mlađahnih studentica koje je okrenuo i na prednjem i na stražnjem sjedalu, a bogme i na volanu i ispod volana na nekom od zadarskih ili kožinskih jebodroma. A tako mu je dala i sprijeda i straga za vrijeme svojih trideset sati vožnje i moja frendica Ivana. I u tih trideset sati jednom je bilo bez golduna kojih je tog dana ponestalo iz pretinca za Prvu pomoć, volan je zasmetao i eto ti ga na... Nekoliko cuga i manje od trideset sati probne vožnje bile su dovoljne da Ivana nakon nekog vremena sazna da će biti mama. I povuci – potegni, zaljubljena do ušiju, uspjela ga je zbog neželjenog djeteta dovući do oltara samo petnaest dana prije negoli će na carski roditi malu.
Kumovala sam toj farsi od braka protiv svoje volje. Na seljačkom piru od 200 ljudi, uz pijane svatove, od glavnih i sporednih glumaca te subote, jedino je moja frendica bila sretna i nasmijana. I pola njegova sela koje se okupilo na besplatnoj janjetni.
Život joj se sveo na njegove starce, kuhanje, peglanje i odgajanje male Matee koja je jedino pozitivno što je taj brak donio. Ostalo je klasična priča – Mate je i dalje nastavio s večernjm vožnjama upoznavajući polaznice autoškole s "dugim i kratkim svjetlima", a Ivana je odjednom ostarila počevši se praviti glupa da ništa ne vidi. Tek nedavno je popizdila kad joj se za cipelu u autu zalijepio goldun pun sperme... Preko toga nije mogla preći...
I eno je sad kod ginekologa širi noge, a ja se doma igram s Mateom i šaram po papiru kućice, auta i mace... I pitam se što je dijete krivo što ima debila za ćaću, isfrustriranu mater koju češe ona stvar i hvata je fobija je li zaražena kakvim gentitalnim herpesom, bakterijom ili AIDS-om.
A moja Ivana, što ti je to trebalo, mislim se i pitam se na koga li ću ja u životu naletiti, kome li ću ja jebat majku i prijetit zavrćanjem jaja ako naletim na neki istrošeni goldun... I hoću li i ja imati fobiju od HPV-a i ostalih boleština zbog nekog tamo emocionalnog invalida kojemu je opsesija tuđa pizda. I onda se vratim u svoje misli i sjtim se Njega, za kojim potajno patim već mjesec dana. Lijep, zgodan, uvijek fura neke zgodne komade po gradu, no u zadnje ga vrijeme viđam samog po gradu. I uhvatila sam nekoliko pogleda ispod obrva, ali svaki put umišljam da mi se pričinilo. I dođe mi namjerno zalijepit se u njega, reći mu da sam ta i ta i pitat ga je li za cugu. Ali još je rano... Sad će vrijeme minica, bijelih hlača i tangica. E, dobro sam se sjetila, trebam nazvati kozmetičarku zbog depilacije i kvarcanja. Prvo "visinske pripreme" pa se onda možda i ohrabrim na "sudar" sa stvarnošću. I ne smijem zaboraviti umjetnu tetovažicu na nadlaktici, na mjestu na kojem je ima i on. To bi ga moglo zaintrigirati. A možda "sudar" napravim i u ove subote. Ionako mu već napamet znam koordinacije kretanja. Kava u Đine, đir Kalelargom s jednim poznatim sportašem s kojim je hodala moja prijateljica... Sve sam smislila, bit će to Dan D. Pa što bude-bude. Samo da se Ivana vrati s pape i preuzme Mateu... Odoh ja popodne u šoping, pa kod kozmetičarke. Do subote sam tip-top i krećem u napad. Uostalom, pali su i veći frajeri od njega, pa ne vidim razloga zašto ne bi on... Samo da do subote ne nađe nekog komada, a ako ga i ne sretnem ujutro u svom učestalom điru, Gotham je idealno mjesto. Uostalom, tamo je subotom veća gužva i lakše se puknut kao slučajno s nekim nego na Kalelargi. E, baš sam pametna, subota je moj dan.
Mare