U posljednje vrijeme mi se život nekako sveo na relaciju kuća – posao – birtija. Da ne kažem kako sam počela izvoditi sranja sama sa sobom, jer jebiga, popiješ cugu i onda se raspojasaš. Razmišljaš o stvarima koje ti inače ne bi pale na pamet, i ode sve u pičku materinu. Zapitala se što mi sve to treba u životu i zabila se među četiri zida. Promijenila putnu kartu samo za onu kuća – posao – kuća. U početku je bilo teško ne izaći vani i ne vidjeti se s nekim frendovima koji mi znače nešto u životu, ali trebalo je naći malo vremena za sebe i istražiti što mi se u glavi događa.
Najteže se bilo prisiliti koncentrirati se i gledati tv. I ne ići na chat gdje visi gomila isfrustriranih faca, koje kao i ja, ne znaju što bi sa sobom. Nakon jednog poprilično gadljivog chata kojeg sam odfurala do kraja, zaključila sam da ne treba sebe, ma koliko lud u određenom trenutku i osamljen, forsirati da sa svakakvim budalama imaš posla. Chat je samo ovisnost koje se treba riješiti, porok kao i cigarete, alkohol, lakše i teže droge. Neki su navučeni na narkotike, neki na narkićke, a ja sam, u posljednje vrijeme, osim na cigarete, bila navučena na chat. No, u sedam dana, riješila sam se i te ovisnosti, kao i odlazaka u grad. Bilo je teško motati se po kući, prolaziti pokraj kompjutora i ne pritisnuti Dial-up Connection koji te odvodi u nekakav imaginarni svijet, neku drugu, virtualnu dimenziju u kojoj možeš biti bilo tko, a da ne otkriješ svoj identitet. Priznajem, izgrizla sam sve nokte, da sam mogla, vjerojatno bih i one na nogama, ali ustrajala sam u svom naumu.
U trenucima slabosti, kad bi u mraku zasvijetlila bijela kutijica s čijeg se ekrana smiješi poluobnaženi mokri zgodni frajer u trapericama s reklame za neki skupi parfem i kad bih uhvatila sebe da idem kliknuti na onaj magični prozorčić za spajanje za net, anđelčić s lijevog ramena šapnuo bi mi u uho da odustanem, dok je vražićak s lijevog forsirao da kliknem mišem na plavi botunić... Onaj bijeli ipak je pobijedio. Svih sedam dana i pokvario paklene planove onom crvenom s roščićima.
Zadovoljna svojom upornošću, i prije svega tvrdoglavošću, riješena ovisnosti izlazaka i chatanja, pozvala sam ekipicu na večeru. Da proslavimo tu moju karantenu i liječenje chat - ovisnosti. Ali kako svaka, ama baš svaka večera nakon kojeg piva više završi pričom o seksu, tako je i ova. Pričalo se tu o svemu i svačemu, dobrim i lošim ševama. Riječ je bilo i o centimetrima, tako da je u trenutku i krojački metar bio na stolu i svi smo buljili u to kolika je ogromna razlika između 16 i 21. Onako, odoka, čovjek bi rekao da ne igra ulogu, ali skužiš, onako kad je žuti metar na crnoj podlozi, da ipak tih 5cm igra nekakvu faking ulogu u tom svijetu seksa. Frendica se čak i rasplakala zbog nesretne ljubavi, druga ju je uvjeravala da je u kurcu, a frend i ja smo samo mudro šutjeli. Jer, pored njih dvije vrijedi onda: Šuti i puši!
Mi smo pušili, svatko svoju cigaretu i samo se s vremena na vrijeme pogledavali s istom mišlju i međusobnim razumijevanjem: - Šutnja je, u ovom slučaju, zlato. Jer ako išta progovorimo, najebali smo ko žuti!
A onda, kad su otišli, dok sam skupljala prazne boce, neke priče su me podsjetile na neke prošle dane. Kao davno odlutali bumerang vratila su se sjećanja na tipa s kojim sam bila u kratkoj vezi. Kratkoj ali slatkoj. Dovoljno kratkoj da nakon svih svojih maratonsko-iscrpljujućih iskustava do tada okusim koliko je seks sladak. U životu se, što se seksa tiče, nisam osjećala opuštenijom i luđom. Ako u seksu postoji riječ super, onda je to bilo to. Doduše, bilo je prekratko da bih mogla reći da sam sve probala, ali ono što jesam bilo je savršeno, bez greške. I oni uvijek spominjani centimetri i neke stvari koje do tada nisam nikad... ma sve je bilo za pet. Prvi put u životu otkrila sam samu sebe, uživala sam doslovno u svakoj sekundi, svakom dodiru, svakom pokretu... Ali sve što je lijepo, kratko traje, pa tako i to.
Ostali smo jako dobri frendovi koji su svoju kratku prošlost ostavili negdje daleko iza sebe. I time dokazali da prijateljstva nakon veze postoje. Nikad, do te večeri, nisam razmišljala ni zašto smo se razišli, niti smo pričali o tome. Nekakvo prešućeno pravilo je vladalo među nama da nećemo o prošlosti. A onda se u to naše savršeno kava-sms-phone prijateljstvo, ispunjeno pričama o zgodnim trebama koje je zamijetio u Gothamu i Tetoviranome, te večeri u moju glavu uvuklo nešto što me po prvi put počelo kopkati nakon toliko godina.
- Jebote, baš nam je bilo dobro, zašto to nikad nismo ponovili?, pitala sam samu sebe po prvi puta nakon toliko vremena i bez razmišljanja, što je glupo, nazvala u kasnu noć iako smo se tog dana vidjeli i ni na kraj pameti mi nije bio takav epilog na kraju dana.
Odmah je shvatio da sam iznimno bučna i prenasmijana obzirom na doba u koje zovem. Još uvijek me, u nekim, ali samo nekim stvarima, poznaje kao džep svojih traperica. Postavila sam glupo, gore navedeno pitanje i počela pričati kako sam se i čega sjetila.
- Voljela bih da si sada tu. Nemam pojma kako ni zašto, ali u ovom trenutku mi je baš došlo ponoviti neke stvari koje smo prošli, izvalila sam kao iz topa, mada sam vjerojatno napravila big mistejk. Jer bez obzira na prijateljstvo, nisam trebala biti toliko iskrena. Da nisam toliko popila, vjerojatno to nikad ne bih ni izustila, ali eto, omaklo mi se. Ono što sam promislila, to sam i rekla. Događa se i najboljima, pa i meni, mada nisam najbolja. Ali bila bih "umrla" da to u tom trenutku nisam to izustila, jer sam se poželjela, nakon toliko godina, poseksati s njim.
Zaključak je, obostrani, pao da ne možeš uvijek imati ono što bi htio. I nastavili smo priču kao da se ova prethodna nije ni dogodila. Vratili smo neku "krivu Drinu" na njeno pravo mjesto.
Ja sam, uglavnom, do sada, imala sve ono što sam htjela. A htjela sam da me ljudi ne poznaju onakvu kakva doista jesam. I oni koji to trebaju i ne trebaju. Nakon svih pizdarija koje sam napravila sama sebi u posljednje vrijeme, pa i ove, idem na godišnji dva tjedna. Daleko od dućana, daleko od grada... Idem napuniti baterije u grad u kojem sam provela lijepe dane za vrijeme studija. I znam da ću se vratiti kao nova, vedra i nasmijana, spremna ići dalje, bez chata, birtije i kiselog osmjeha prema kupcima.
Mare
Post je objavljen 31.12.2004. u 02:44 sati.