Sinoć su me one kokoše na poslu toliko spizdile da sam u dest, poslije skoro pa krvavo odguljene smjene, sama išla napraviti đir gradom. Gledanje konkurentskih izloga mi je uvijek bila najdraža razbibriga. Više i sve cijene znam napamet, tako da se lako može prosuditi koliko večeri nakon popodnevne smjene lutam besciljno i umjesto da sabiram svoje misli na neku hrpicu, ja sam najsretnija kad razmišljam ni o čemu. Nego, eto, gledam izloge, i pamtim cijene. Glupo, što nije? I onda kad kažem staroj da sam Pravo završila, za razliku od naše ministrice, da bih krpice preslagala, i da mi se život sveo na poznavanje cijena od grudnjaka do kaputa u svakom izlogu dućana na Poluotoku, ona se smije.
Prvotna zamisao bila je, kad sam si za petu obljetnicu diplomiranja i ni jednog dana rada u struci uokvirila diplomu Sveučilišta u Zagrebu, da je objesim u WC. Odustala sam iz poštovanja prema starcima, da se ne uvrijede kad nalete do mene i kad se nekome od njih pripiša, a onda sam joj našla još bolje mjesto – u kuhinji iznad frižidera. Fino se uklopila u pozadinu pistacio boje, a i dobila je zasigurno najznačajniju ulogu do sada u mom životu. Svake noći kad isfrustrirana nekim ili nečim posegnem za kvakom frižidera, dignem pogled prema njoj i zgadi mi se ne hrana, nego život. Tako da ta jebena diploma, ipak, nakon svega ima neku funkcionalnu ulogu u mom životu. Zahvaljujući njoj održavam vitku liniju, što bih mogla i prodati kao patent i zgrnuti neku lovu.
Kako te večeri, dok sam besciljno lutala otužno praznom Kalelargom u bablje-ljetno povečerje, nisam pred očima imala tu diplomu, odlučila sam se počastiti veeeelikim sladoledom. I taman kad mi je jezik utrnuo od lizanja, čula sam glas tipa koji me vukao za pletenice u osnovnoj i kojemu sam u sedmom razredu zalijepila trisketinu kad me uhvatio za ćiriće na plućima koji su počeli rasti:
- Ma vidi naše Mare što ga liže uzduž i poprijeko. A koliki ti je jezik, mogao bi poslužiti i u druge svrhe. Šteta ga je trošiti na ledoliz. Ili to treniraš za neku opaku akciju tunajt?
- A možeš mislit, velike akcije tunajt. Nemaš di izaći pošteno, a kamo li nać nešto na čemu bi jezik brusio, odgovorila sam, na što se nepopravljivi Šime odmah ponudio. Još uvijek jednako opsjednut seksom kao prvog dana kad ga je pubertet dohvatio, lutao je gradom besciljno kao ja. Nastavili smo u duetu dalje i u Gini naletjeli na još nekoliko frendova i dvije frendice. Nakon dugo vremena popili smo koju pivicu više i ismijali se nekim starim ofucanim i dobro istrošenim forama. Nešto prije ponoći naletjela je nakon posla i Šimina cura Ana, ali ju je ovaj nakon navratnanos cuge, po kratkom postupku, sprašio doma.
- A jesi konj Šime. Bio i ostao! Na ljeto se ženiš Anom, a sprašio si je kao zadnju kantu. A di je poljubac za laku noć, nisi je ni do Četiri kantuna otpratio, komentirala sam.
- E, vidiš moja Mare, ti još u bajkama živiš, a ovo je 21. stoljeće. Kad se upoznate onda joj tepaš: Pile moje, janje moje, pače moje, ribice... A vidiš, s godinama sve te domaće životinje odrastu, tako je i ona. A što ću joj reći? Kokošurino moja, ovco moja, gusko moja, ajkulo moja...? Ma koji poljubac, što ti je, mi smo na nekoj većoj razini od te. Kako ne kužiš, to s godinama dođe... Ajme Luka, pogledaj trebe, piletina od osamnaest, uh!
A ta ista zgodna treba, ta od osamnaest, kao i sve, jednog će dana postati kokošurina tamo nekom liku s kojim bude bila. I dobiti titulu udane: žene, majke i domaćice. Jer, ma koliko smo se mi smijali svemu tome što Šime kaže, na kraju se nekako svede na to. Sva ta sunca postanu pomrčine, mace opasne prefrigane mačketine, anđeli se nekim čudom pretvore u vragove, a mirisne ljubičice uvelo cvijeće u ustajaloj vodi.
Muška teorija o ženi koja je na poslu uspješna, na ulici dama, u kući kućanica a u krevetu (da oprostite na izrazu, ali uzrečica je takva) kurva - u 99% slučajeva pada u vodu. Za sve navedeno nema šanse. Jer ako uspije bit uspješna na poslu i dama na ulici, te kurva u krevetu, teško da će bit dobra kućanica. A ako bude dobra kućanica i majka, od karijere, one uspješne, nema ništa. I onda od sve četiri solucije koje čine loto kombinaciju, od jack-pota ništa. Ah, da. Rijetki su sretnici koji dobiju jack-pot, a ni bingo se ne izvuče prečesto.
Ni žene ne prolaze bolje. Zaljube se u zgodne, vitke frajere koji drže do sebe, ali i oni odrastu. S vremenom se preobraze u simpatične praščiće s pivskim drobom kojima je najveći domet, kad dođu doma, drkanje po daljinskom upravljaču s nogama na stoliću u dnevnoj sobi. Još kad pridodate da njihova bujna griva koja vas je fascinirala dok ste mrsili prste u njoj za vrijeme seksa s vremenom postane glatka površina... Da, pa naravno nije baš strastveno držati nekoga čvrsto za uši i seksati se s njim dok se u njegovu ćelu ogledate je li vam podbradak narastao ili nije...
Glavna okupacija im je koje će pivo piti, što će jesti i kako što vještije izbjeći mijenjanje plina, popravak roletna, i kome utrampiti klince da ih odvede na balet, klavir, nogomet ili košarku. Ili, ako već moraju, dok ih čekaju, provedu vrijeme u nekom kafiću u ispraznoj priči s nekim od poznanika o tome je li trenutno aktualni trener trebao u igru uvesti ovog ili onog igrača, je li ovaj trebao skočiti s lijeve ili desne strane. Jer zna se, oni su uvijek veći eksperti od samih trenera i košarkaša. Jer koševi se, je li, daju najbolje s pokojim desetkom kila viška, s pozicije udobno zavaljen u fotelju.
A još su najsimpatičniji ti sa škembom kad sline nad zgodnim mladim trebama po gradu. I upucavaju se nekim jeftinim forama koje su izvukli iz naftalina. Žene su barem svijesne da je njihovo vrijeme prošlo, ali oldtajmeri to nikad ne shvate, žive u bajkama. Oni uvijek misle kako su najljepši i najzgodniji, bez obzira na veliko ogledalo u kući ili odraz u nekom od izloga. I uopće se ne pitaju zašto im žene, za danima unaprijed planiranog seksa, gase svjetlo i rade to u mraku.