Otići kod kozmetičarke postao je pravi pothvat. Prvo što u takulinu moraš imati najmanje 500 kunića koje i nije tako lako nabaviti, ali jebiga, treba držati do sebe i malo se žrtvovati. Još bih za lovu lako pregrmila, ma koliko god se teško rastati od nje, ali trpjeti bol baš i nije jednostavno. Depilacija nogu i bikini-zone nije nimalo ugodna. Sama pomisao da ti netko čupa dlačurine s nogu, pogotovu s prepona, dođe ti da ti iskoče oči iz duplji. A kad još tome dodaš koliko to sve košta, onda nije ni čudno kad ti suze krenu u šesnaest redova. Ali barem si poslije toga mirna mjesec i pol dana, glatkih nogu.
Obavila sam i to, pustila suzu i krenula u solarij. E, tu mi je nastao pravi zajeb. Izašla sam reš pečena, kao Čehinja koja je cijeli dan provela na suncu pod pogledom galebara. Nije mi bio cilj, objašnjavam kozmetičarki uvijek punoj ćakula, izaći crvena kao jastog iz malene komorice u kojoj me uvijek uhvati klaustrofobija. Priznaje, okrenula je botun na malo više, ali događa se kad imam tako osjetljivu kožu. I tako ću sutra u grad na kavu umjesto preplanula, prepečena kao tost koji ti se gadi pojesti jer znaš da je gorak. Gorko iskustvo, ali bogme nema više solarija za mene. Jebeš alergiju na sunce i štetnost UV zraka, barem ništa ne košta.
Navečer sam ispečenu kožu hladila jogurtom i razmišljala o najnovijim tračevima koje mi je kozmetičarka pričala. Zadovoljna barem nečim – glatkim nogama i preponama, još zadovoljnije sam se smijuljila da i poznate zadarske manekenke i ušminkane damice imaju problema s tenom, celulitom i podočnjacima i da nose umetke za kosu. A i time da gradske face za kojima trče mulice - vlasnici kafića, restorana i trgovina s potpisom dolaze u kozmetičke salone na brijanje prsa, depiliranje pazuha i da prostiš jaja, čemu se nikako nisam mogla načuditi. Je li tajna što gradske face ne znaju dobro napraviti "frizuru" ili vole "sigurnu žensku ruku" nije mi jasno, no nije ni bitno. Bitno je ne puknuti od smijeha kad ih vidiš u điru gradom, a za dojam kako današnji muškarci sve više nalikuju na šminkerske pičkice nema veze.
Subota ujutro Kalelargom je, kao i uvijek, bila parada kvaziglamura i kiča. Dekoltei i tangice vrvjeli su na sve strane. Uredne frizurice, šminka tip-top, postolice od tisuću kuna, Fendijeve torbice (nebitno jesu li oriđiđi), Gucci i Armani cvike... Kad sve to pogledaš, čini ti se da je Zadar Holivud. Ma koji Holivud, malo je to reći, subotom se Kalelargom šetaju komadi kao na dodjeli Oscara. I Nicol Kidman, Penelope Cruz, Juliane Moore bi se posramile svog izgleda i pažnje koje si pridaju za izlazak među ljude. Jer u Zadru se cijeli tjedan razmišlja kako izgledati za subotnju kavu ujutro i đir Kalelargom.
Parada sponzoruša subotom uvijek mi je bila zanimljiva. Pogledam sve te djevojčice, djevojke, žene od kojih većina i jaje ne zna ispeći, od kojih većina nema ni za kruh, ali najbitnije da se cijela Kalelarga okrenula za njima i da padaju muški pogledi. Jer u Zadru je vrlo bitno tko što nosi, tko što vozi i tko što ima. I najbitnije je snimiti nekog tako "poželjnog", dati sve od sebe, prikazati se u najboljem izdanju i baciti udicu. I nema veze što je glup, tup i neupotrebljiv, važno je da ima starog koji sve financira. Za takvog se vrijedi udati jer si onda sigurna zacijeli život. Sve što poželiš, od auta, cipela i krpica s markicom u tom slučaju bit će ti osigurano. Ljubav, sex... što je to? Ljubav se danas ionako mjeri bankovnim računom, i debljinom lisnice.
Sve to promatram i mislim se: "O majko što me nisi rodila sponzorušom!?" Svaki moj pokušaj da se približim tom uznapredovalom ženskom društvenom sloju, barem izgledom, propadne. Htjela sam i ja u subotu izgledati posebo, ali neuspjeo pokušaj sa solarijem me totalno ubedario. Za kurac mi i bijele hlače, tange i dekolte za pet s kojim sam pred Njim htjela zablistati kad izgledam ko izgoretina. Zato sam odustala od "slučajnog susreta" u điru Kalelargom i s Ivanom sjela u sasvim sporednu uličicu na kavu. Moram priznati, nije mi se dalo slušati opet o problemima s Matom, bila sam u nekom svom filmu, ali kava je kava i prijateljice i jesu tu da slušaju žalopojke. U patikama i trenerci s topićem, zavalila sam se u fotelju birca i počele smo raspravljati o surovoj realnosti muško-ženskih odnosa. Povlačeći dim tko zna koje cigarete po redu, u ogledalu sam skužila frenda sportaša kako ulazi na vrata. Dignula sam se da ću ga pozdraviti i prenerazila sam se kad sam vidjela Njega s njim. "O, jebem li te živote!" procijedila sam kroz zube sama sebi u brk i prišla im jer povratka nije bilo. Izmijenila sam s frendom par riječi o završetku košarkaške sezone, a Njemu sam se nasmijala. Nasmijao se i On, uhvatila sam i ovog puta pogled ispod obrva, lagano pocrvenjela i na svo ono silno crvenilo od solarija dobila ljubičastu boju... Došlo mi je propasti u zemlju, ispala sam mulica i vjerojatno je skužio...
Pa gdje je došao u taj birc u koji nitko ne ide?! Zemljo otvori se! Nastojala sam ostaviti dojam da sam cool, ali ubrao bi me i sa sto kilometara. Vratila sam se za stol i sjela, a On je baš morao sjesti za susjedni ravno nasuprot mene. Ok, pogled je pao, ali vjerojatno zato što je skužio da mi se guli nos... Sad bih ispalo glupo da se odmah dignemo i odemo ća, tek tad bi sve bilo jasno. Ali nakon svega, večeras nema Gothama. Bilo bi preočito, preprozirno i presmiješno. Sama sam si dala nogu u guzicu, ali nema veze. Nije prvi put. Uostalom, i svaka noga u guzicu je korak naprijed. Sad će me neko vrijeme nestati s planete zvane lažni Holliwod, barem do sljedeće subote dok opekline ne spadnu, a onda idemo sve ispočetka.
Mare
Mare-zd@net.hr