Pet i pol sati ujutro je, a u osam moram biti na poslu. A ja nisam napisala ni retka. Ma ne ni retka, ni slova. Nemam pojma ni kako bih počela, ni što bih pisala za jubilarnu dvadesetu subotu da izlaze moji memoari. Dolazim čak u iskušenje najaviti kako su ovo zadnji, unatoč vašim mailovima na kojima se zahvaljujem. Ne radi se o nedostatku inspiracije, nego je riječ o jeseni. Dolaskom jeseni dolazi i zatišje u mom životu, a i probudi se nekakva sjeta, a s njom i povratak u prošlost. Što i nije baš dobro. Čak me i prijatelj Roko upozorio: - Što je bebe, a? Krpa te jesen i sve u kompletu što ide s njom? Skužio sam po pisanju. Daj, trgni se malo, pa počela si pisati sve nešto općenito, a di su ti likovi u memoarima? Zabila si se u kuću i ne izlaziš. U sljedećoj epizodi hoću da spomeneš pozitivce – mene i Tetoviranoga, mi smo ti najpozitivniji likovi u cijeloj priči. A večeras pijanka, da te trgnem malo.
Pijanku smo odradili svjetski, kao i obično. Počeli smo rano navečer s žesticama, ali do ponoći smo se svjetski zakacavidali. Jebiga, kad nas vlasnici kafića kao Pepeljuge tjeraju u ponoć doma. Jedva sam pogodila ključ u bravu od Puntića, vozila trideset na sat i zaustavila me pandurija. Pokazala im rozu, pokazala im sivu, cd Tutti-frutttija nisam imala, a onda mi frajer uleti:
- Gospodična, presporo vozite, u čemu je problem? A i oči su vam mutne. Bi li puhali?
Napravila sam ono što uvijek pali u takvim slučajevima – odglumila glupu plavušu. Otvorila vrata, što sam sporije mogla a da izgleda damski, izašla u minici iz auta, zatreptala dvaput mutnim okicama, isprsila se, nabacila tupi osmjeh i rekla:
- Znate, do sada sam se svađala sa dečkom i upravo me ostavio. Nisam u stanju normalno voziti jer sam plakala.
Zapalila sam cigaretu, za svaki slučaj, ako bude trebalo da promili budu manji, tresući se od hladnoće jer su me nogice zeble, a ovaj je to krivo protumačio i počeo me smirivati. Samo što me nije još i zagrlio i ponudio maramicu. Raspričao se čovjek kako svatko svoju sreću nađe, nisam ga baš ni skužila, ali nema veze. Onda je spomenuo selo svoje malo i sve je bilo ok. Počela sam sipati koga sve znam po prezimenima i našli smo se na istom terenu - tip mi je čak i neki rođo.
- Nu nje! Plače zbog nekog jebivjetra! Aj svragon mala, a ja te skoro utješija. Srića da si rekla oklen si i čija si. Pa ja san te zadnji put vidija kad si ovolišna bila. Nedilje ti ušto si izrasla!, kao da sam u čudovište izrasla počeo je daljnji rođo od stoljeća sedmog do onoga kad smo se zadnji put vidili. – A tuži se meni baba Mare da ne dolaziš, da tuke nećeš ideš što ti pošalje i da ne ide u grad u likara, da te ni vidla ne bi. A jesi se malo nacvrcila, a? Pravo da ti velim, nisan pošteno ni gleda vozačku, bija bi ja odma po prezimenu pripozna čija si. Sad lipo polako, mi ćemo te pribacit. Ja ću ti vozit do kuće, a kolega će za nama.
Eto, ponestalo mi žvaka i izdala sam se. Na kraju sam se i raspričala s rođom, rekla da nema nikakvog jebivjetra, al da me ne tuži babi kakvu me zatekao...
- Znaš, baba bi me udala jer sam za nju već usidjelica, a ne ide joj baš po planu. Ne razumije ona da su davno njena vremena prošla kad su se cure s dvadeset udavale. Zato i ne idem gore, jer mi je zadnji put rekla da je sramotim kad sam bila.
- A ne brini srićo, objasnit ću ja njoj da je sve to u redu, rekao je dok je vozio mog Puntića pokroviteljski rođo koji ima 34 i već četvero djece, od čega jedno u prvom srednje.
Ali sve je dobro prošlo, doveli me doma, parkirali auto u dvorištu zgrade i ostalo mi samo uvaliti se u krevet. Vlaški pedigre me spasio. A usput sam i sredila da mi ne dođu kazne za parkiranje na naplatu, jer to mi je stvarno tlaka, nikad nemam sitnog.
- Jeboteled koja si ti kravetina! Imaš vezu na trajektu kad ideš u bodule, imaš vlašku vezu i u panduriji! Imaš više sriće nego pameti! A što ja nisam ta dobitna kombinacija!, pizdio je Roko sutradan kad sam natečena, s podočnjacima do usta došla na kasnu jutarnju kavu.
- Ko ti je kriv kad nemaš pedigre! Muči, i za drugove plave sad imamo neku tajnu vezu, kad nam zatreba.
Od tada nisam izašla vani. Još uvijek se liječim od tog pijanstva, ko Pepeljuga od plesa. I što da vam pričam bajke kad ih nema. Nakon te alkoholne epizode sa sretnim krajem (samo zbog pedigrea), pretvorila sam se u bundevetinu. Sve do jučer mi je bila muka. Danas sam već bolje, ali riječi iz mene ne idu. Nemam pojma što bih pisala. Tetovirani? Nemam pojma gdje je, a što dalje od očiju, dalje i od srca, tako to nekako uvijek bude.
Seks? Tome sam se već odavno prestala nadati i misliti o tome. Najbolje se osjećam kad uopće ne razmišljam. Nekako mi je omiljeni motto zadnjih dana: Ne mislim, dakle postojim. I dobro se osjećam kad ne mislim ni o čemu. Buljim bezveze u tv, nekad u plafon, nekad u šare na tepihu... Nekad u sitne sate, dok palim na balkonu, svaki put zadnju pred spavanje, jednu za drugom, cigaretu, brojim rijetke automobile koji prolaze cestom. Osjećam se nekako prazno, nekako nemirno.
Samo što nije svanulo. Počela je padati kiša, sijeva. Obožavala sam se ševiti uz šum kiše i grmljavinu. Počne, isto kao i kiša, lagano, nježno. Uvijek bih treperila, onako lagano promrzla i pratila tempo kiše ušuškana među jastucima ispod deke. Počne, isto kao i kiša, nježno, lagano. Naježila bih se, onako hladna, pod dodirima tople ruke. Obuzela bi me toplina, a onda bi mi postalo vruće... Sipi kiša. Kad započne rominjanje, uskomešala bih se, stresla i postajala sve nemirnija... Pljusak i grmljavina bi već postali ozbiljna stvar, a s neverom bih i ja sneverala. Nakon nevere bih se i ja smirila. Tad mi paše maženje do utonuća u san, dok vani kiša rominja. Nema ljepšeg zvuka od tog dok sam u krevetu. I nema ljepšeg uvoda, zapleta i kraja od onog uz šum kiše.
Pokušavam se sjetiti svog zadnjeg seksa. Čak su i ona izblijedila koliko su davno bila. Pokušavam se sjetiti svih ruku za vrijeme kiše... Ne mogu se sjetiti. A kiša pada, svanulo je. Idem odležati pola sata, popiti kavu u kvartu pa na posao.
Postala sam vam nezanimljiva, zar ne? Možda je vrijeme da se oprostimo... Zauvijek. Što kažete na to?
Mare
Post je objavljen 22.12.2004. u 02:03 sati.