Nakon neslavne večeri u pitoresknom mjestu na otoku u kojem sam provela mladost i pijanke s bivšim fakerom Stipom koji me nagovorio da nazovem Tetoviranog i priznam mu da sam zaljubljena u njega, razmišljala sam koliko sam pukla. A jesam samo tako. Mislim, u tridesetima nazvati frajera i reći mu da sam zaljubljena u njega... To može samo glupača!
Potužila sam se frendu Roku što sam napravila.
- Ma, ajde, bogati, čime se ti zamaraš! Ja sam svake sride u Sharka i kakvih sam se sve žena nagleda ovo lito, ti si mila majka, rekao mi je nakon 12 godina friško razvedeni Roko. Mislim, našao lonac poklopac, ja se njemu idem nešto žaliti da sam pukla, a on je pod stare dane ušao u pubertet. Nakon toliko godina provedenog s ženom koja ga je ostavila zbog bogatog arhitekta, Roku se srušio mit o sretnim ljubavima – zaljubljenosti, povjerenju i vjernosti. Ogorčen na cijeli ženski rod nastavio je:
– Ma koja sam ja pička od čovika bija... Mislio sam da su žene poštene, ali nema toga. U Zadru poštenu ženu možeš nać jedino u rodilištu. I to one duge 48 do 53 cm, ali čim izađu iz rodilišta, to je već pokvareno. U vrtiću su već zajebane igračice koje side na više sidalica, a kad krenu u školu to triba tuć jer čim završe srednju premazane su svim mastima... Nema danas poštene ženske, sve bi se to jebalo a da im (ne)uđe, kurac im iz očiju viri.
Moram priznati da se nisam iznenadila Rokovom tvrdnjom, mada mislim da spadam u onu drugu kategoriju. Eto, ja zapizdila za Tetoviranog i to je to. Moja nona uvijek spominje onu staru uzrečicu: Pošten – jeben. Po toj njenoj teoriji, ja bi bila najizjebanija ženska u Zadru, a od sexa ni s. Već duuugo vremena. Ali da su se vremena promijenila, to stoji.
U naše su se vrijeme pisala duga ljubavna pisma. Imam ih još uvijek u jednoj kutiji u ormaru od prvog frajera, barem 200. Klasična priča – vojska, pa brod i slično. Neću uopće pričati o tome da me ne skrpa nostalgija dok soliram neku čudnu dionicu D-mola. Pospremila sam to u neki kutak ormara, da se sjetim pod stare dane. E-mailovi od nekih bivših su se izbrisali kad mi je riknuo kompjutor, a imam i nekoliko SMS-ova u mobitelu koje čuvam već godinama. Uglavnom, onih u kojima su me frajeri odjebali.
- Ja sebi ne mogu doći! Ženska se usred diska žvali s tipom i gleda me preko ramena. Išao sam se rukovat s pitonom, a ona mi uleti da hoću li je vodit doma. I odveo sam je doma, ali kod sebe. Bubnuli smo se, ne sjećam se uopće kako je bilo, samo znam da mi je ostavila broj mobitela na stolu. A da ti pravo kažem, nemam pojma kako se zove. Sreo sam je u gradu sinoć, s tipom. Namignula mi je i dala mot da će me nazvat... Balavica, 2o godina, a već tako iskvarena..., revoltirano je u čudu pričao Roko nadodajući kako se ne može obraniti od žena. Zbunjen novonastalom situacijom u životu, postao je pravi sprinter. Trkač na kratke staze. Pa mu se nerijetko dogodi da se u isto vrijeme u istom kafiću dogovori s dvije trebe. E, tu nastane zajeb, ali našao je on taktiku i za to. Kad zaboravi s kim se dogovorio sjedne u kutak obližnjeg kafića i promatra preko ruba novina koja se pojavila. Onda nazove jednu, pa drugu s izlikom da mu je nešto iskrslo u poslu i da mora ostati tko zna do kada. Sjedne u auto i zapiči prema Vodicama, gdje naravno, ubere neku petu šemu.
- Pa dobro, Sprinteru, kako možeš pričati tako o ženama a ti si gori od njih, pa ni ne možeš se sjetiti s kim si se i kad dogovorio pa ti stalno ulijeće neka kolizija, pitam ga.
- Ajde ti meni reci kakva je to ženska koju skupiš pijan u disku i odvedeš je istu večer doma. Ma je li to poštena ženska? Ne može bit nikako. E, da sam bio pametan i prije imao kolizije, a ne bio papučar, ne bi sad ovako odlipija, rekao mi je kratko i jasno.
– Ma doć će zima, onda ću trčati maratone. Ima jedna, 29 godina, doktorica... ali trenutno je na stažu u Rijeci. Imam osjećaj da bi se mogao zaljubiti, ali do jeseni, kad se vraća u Zadar, sprintam stara do besvjesti.
Nenavikla na takvog Roka, palo mi je na pamet kako je život stari kučkin sin, i kako se u zadnje vrijeme svi nešto raspravljamo s njim. Život u Zadru je hollywoodski film u kojemu smo svi pomalo dramimo, šutimo il' galamimo u tom spektaklu...
Ustvari, sapunica bi bila bolja definicija. Jedino mi nije jasno koji lik ja tu glumim. Vjerojatno onaj neki luzerski koji s Tetoviranim ne može ni odsprintati neku kratku dionicu od 100 metara. Ma super, totalna sam pušiona. Teška drama. I to ona najdosadnija – monodrama.
Poželjela sam dobar sprint Roku te večeri i otišla doma. Na chat i spavati. Chat mi je nekako postao lijek za sve frustracije. Uostalom, kao i svima onima koji vise po njemu cijele noći. A jebiga, ne mogu spavati jer sam ispala totalna kretenuša glede Tetoviranog.
Na posao sam došla s podočnjacima do koljena, bez trunka šminke i zgužvanog lica. Kokoše su me pilale svojim pizdarijama, a ja sam samo razmišljala kako do obližnjeg kafića po kavu. I naletjela na Roka koji nije izgledao ništa bolje od mene, ali ne od chata nego od još jednog sprinterskog seksa s neznamkakosezoveskupiosamjeusharka... Dogovorili smo se za kompletno podnošenje izvještaja navečer. Uzela sam kavu, okrenula se i išla pretrčati preko Kalelarge jer sam skužila šefa kako ulazi u dućan. Zaljepila sam se u nekog visokog tipa u žutoj majici... E, jebiga, oprostite, rekla sam i dignula pogled visoko gore. Još jednom sam trebala propasti u zemlju. Definitivno mi je u kurcu uloga u ovoj sapunici, scenarist me ne može smisliti, to je tako očito. Kavom sam zalila ni manje ni više nego Tetoviranog.
- Je li svakog tipa kojeg bariš i zivkaš u 3 sata ujutro zaliješ kavom?, pitao me kiselo. Ja se još kiselije nasmijala. – Ionako sam mislio kod vas kupiti novu majicu, rekao je i laknulo mi je. Pomogla sam mu birati majicu, a na kraju me poslušao i kupio košulju. Šminkersku, naravno. Uzela sam mu majicu i rekla da ću mu je vratiti opranu (još jedna izlika da ga opet vidim, ovaj put negdje nasamo).
- OK, dogovoreno. Večeras u 10 se vidimo na Fontani, majica mi treba ujutro za na posao, rekao je i pogledao onim plavim okicama u kojima se krije jebozovna iskrica, nešto divlje...
Nazvala sam Roka: - Čuj Sprinteru, idem večeras vani s Tetoviranim, napokon. Vidimo se ujutro na kavi, popodne radim.
- Opa maco, nakon toliko vremena nejebice, bit će tebi večeras maratona, samo nemoj da bude Maratoci trče počasni krug, umirao je od smjeha Roko. Naravno, poklopila sam mu slušalicu. Pa di je staru frendicu našao tako zajebavat!