Maca Šumarica

Iako je prošlo dosta vremena i koraka koji nisu pretvorni u objavu na društvenim mrežama, pustolovnu priču ili u posebni doživljaj, nekako mi je žao ne zabilježiti sve te obilaske po putevima koji mi, sada sam već sigurna u to, predstavljaju neiscrpno zadovoljstvo. Zato se vjerojatno vraćam blogovanju, dragi blog.hr.
I tako...krenusmo mi jednog suhog travanjskog dana prema Petrinji, po prvi put otkrivati Hrastovičku goru ("Petrinjsku Medvednicu", "petrinjsku lokalnu planinu", "jednu od Zrinskih gora"...), još jedno područje s ostacima Panonskog mora (što smo u biti samo pročitali na edukativnim pločama). Cilj nam je bio vidjeti Piramidu, tj. vrh Cepeliš i planinarski dom te napraviti kružnu rutu do sela Hrastovice (staze 203 i 204). Laganim korakom stigli smo nenadano brzo do Piramide. Dom "Matija Filjak" je bio otvoren, a trojica planinara iz HPD Zrin koji su čuvali kuću, lijepo su nas ugostili i ponudili novu craft pivu ovog kraja (ako ne i jedinu), a koja je stvarno odlična . Dokaz tomu je moje skakutanje po putu na povratku i osjećaj proljetnog ushita pri pogledu na šumsko zelenilo koje počinje bujati. Nakon što smo sišli s dosta široke metalne platforme napravljene oko piramide, dragi čovjek gospon planinar uputio nas je do još jednog vidikovca, tj. drvene čeke koja se ljulja, ali s još boljim pogledom (tzv. Putom kestena). Pri povratku, pokupovali smo ukrašena uskršnja jaja te skrenuli usput još prema "Vratima palisadnog podgrađa"., tj. odvojku do gradine Hrastovica i ruševine crkve Sv. Duh.
Za kraj rute dočekao nas je čopor mladih peseka koji su bili zapravo jako pitomi i poliznuli nas za sretan povratak.

Oznake: hrastovička gora, planinarenje, Petrinja

Nedjeljno sivilo i maglu odlučila sam gledati s visoka na sunčanom Samoborskom gorju, baš kako priliči zimogroznima. Ovaj put u društvu entuzijastičnog planinara, pa mi je vrijeme još brže prošlo. Naša kružna ruta počinje u Rudama i ide po rudarsko-botaničkoj poučnoj stazi. Iako nam nije bilo u planu, točno u 10 sati pojavljujemo se kod rudnika gdje nas je "dočekao" vodič Željko koji upravo počinje obilazak, daje nam zelene kute i kacige i ulazimo u jedan je od najstarijih europskih rudnika bakra i željeza.

Par zanimljivosti o rudniku: za "zlatno doba" rudarenja smatra se 16. st. kada je iskopano najviše bakra i radilo preko 200 rudara, većina rudara je došla iz Njemačke i Austrije, za gablec su rudari jeli rudarsku greblicu - slani kolač od sira i oraha ili zelenja, a kolač je danas dio nematerijalne kulturne baštine Hrvatske sa zaštićenim geografskim porijeklom, rudari su bili pobožni ljudi te imaju svoju zaštitnicu Svetu Barbaru (u jednom dijelu svog nesretnog života, Barbara se skrivala u planinama), o rudniku danas brine KUD Oštrc a nastavljaju se i novi projekti, pa za 4 godine možemo očekivati prošireni centar za posjetitelje. I da - u većini rudnika žive bergmani (ljudi planine), patuljasti čovci s obraslim bradama koji rudarima kradu zlato.
Naš put se nastavlja dalje, uzbrdo i nizbrdo do Plešivice.
Glad za onim što nas čeka u domu dr. Maks Plotnikov malo nas je ubrzala prema starom gradu Okiću, a do tamo smo krenuli preko Popovog dola. Nakon Medvrha i Velikog vrha, kod Zuba zastane dah od pogleda prema Popovdolskoj pećini, starom gradu Okiću i neznanom mi vrhu u daljini (edit: dio Medvednice) lijevo preko mora magle. Ubrzo stižemo do starog grada Okića, okrepljujemo se u domu i polako vraćamo prema Rudama (s druge strane). Nažalost botanički vrt nije održavan, ali zato se kroz taj dio puta lijepo vide Oštrc, Rancerje i drugi dijelovi uvijek prekrasnog Samoborskog gorja.

Oznake: Samoborsko gorje, planinarenje

Još jedan divan vikend za lagano katapultiranje iz komfort zone. Skupila se ekipa od petero ljudi kojima sam se rado pridružila u šetnji po Grobničkim Alpama. U Podkilavcu nam se još pridružio jedan planinar sa psom. Plan nam je bio krenuti preko Istočnog grebena Mudne doli, pa do Fratra (ili samo do Hahlića) te planinarskom stazom "Po kolcima" natrag. Međutim, umjesto skretanja desno za Platak i Snježnik, nastavili smo ravno i našli se na zapadnoj strani Mudne doli koja vodi po suhom koritu potoka Sušice. Jer kakav bi to bio izlet na 'Alpe' bez imalo alpinizma! U Mudnoj doli ima svega, od jako velikih kamenja do sajli i klinova (negdje i opasno fale, što možete pročitati kod svakog opisa po ovom putu).

Izazovi na putu...

Slijedi lakši uspon po "travnatim piramidama". Uskoro se stiže do raskrižja od kojeg se može nastaviti do planinarskog doma Hahlić ili prema krševitom terenu sa škrapama i klekovinom - vrhu Fratru. Uspon do Fratra je na četiri pogona, ali vrijedi svakog daha.
Silazak do doma Hahlić bio je puno lakši, a u samom domu dočekali su nas domar i ženska ruka doma, dvoje sedamdesetogodišnjaka koji pješice planinare do doma kako bi dočekali ljude koji tu često i prespavaju. Tu smo si pojeli, nazdravili da otjeramo gluposti iz nizine i polako krenuli natrag.
Bila je ovo jedna lijepa avantura. :)

Oznake: Grobničke Alpe, Mudna dol, Fratar, Hahlići, planinarenje, ekipa

Ovaj vikend pokazao je bablje ljeto u punom zamahu, a najljepše ga je bilo provesti u šetnjici šumom. Srećom, na pitanje hoću li, gdje i kada ići, ovaj puta mi je pomoglo dvoje dragih suputnika. S obzirom na to da smo tražili kratku i lakšu stazu, uputili smo se u selo Blaguša prema Grohotu. Pred kraj sela skreće se desno (staza broj 61) koja vodi sve do planinarske kuće i piramide, a vratili smo se po stazi broj 60, uz potok.
Kod planinarske kuće dočekalo nas je veselo društvo iz HPD-a Blagus. Simpatičan predsjednik pozvao nas je na nadolazeći rođendan društva i kao pravi domaćin, ponudio nam piće.

Put za natrag u Blagušu koji vodi uz i po potoku.

Nakon kišne noći i jednog sumornog dana, došao je i nešto vedriji utorak. Idealan dan za razbijanje radne rutine i laganu šetnjicu do Kamenih svatova.

Promišljanja...

Ovaj put od spomenika Augustu Šenoi do vrha...je jedan divan put blata, kamenja i šume. No, ispod svega vidljivoga, kriju se malo dublje teme od kojih sam se hodajući kao čovjek "skamenila". Jedna od njih je poznata Šenoina povjestica "Kameni svatovi". Poanta ove priče jest kada drugima želimo zlo, zlo se nama vrati. U ovom slučaju, majka mlinarica nije prihvatila ljubav svog sina i buduće snahe zbog toga jer je djevojka bila siromašna. Majka ih je proklela na vjenčanje, potom se nebo otvorilo, pukla je strijela, a svatovi su se na licu mjesta skamenili. S njima je bio i njen muž koji je mislio da se vrijednim radom i trudom može dostojanstveno živjeti, no od tada je ostao zauvijek u kamenu. A mlinarica je izgubila razum i od tada grlila stijene.
Creeeepy!
Ova tema je još uvijek živa u 2021. godini. Zapravo dosta ljudi koje znam karakterno imaju više mlinarice u sebi nego nekakve ljubavne radničke ideale poput svatova. Pod tim mislim na razmišljanje da si čovjek bez obzira na početni položaj, imovinski status, može od svojeg rada (za druge ili za sebe) priuštiti dobar život.

No, u maniri "televisa presenta", postavljam pitanje: je li mlinarica zaista bila zla žena i željela drugima zlo?
Budimo realni, naravno da je sigurnije imati bračnog partnera koji je već bogat i zbrinut, to je sigurno jedan veliki plus u životu. No kada se zaljubite, a onda još i zavolite nekoga tko nema imovine i ne može si ni naći neki posao od kojeg bi mogao dostojanstveno živjeti, e to je onda teško. Ona jadna, vi jadni jer je ona, što dalje? No čak je i ta mlinarica stalno nagovarala sina da se skrasi i još spominjala "kad se ljubi, nema grijeha". Znala je što znači ljubav, ali bila je svjesna da ovakav sustav kakvi smo si mi ljudi stvarali tisućljećima kroz egotripne ratove za resurse na Zemlji, nema baš veze s tim. Kod ovih golupčića možda nema grijeha, no nema ni svježega kruha. Trebat će uložiti u snahu, barem u poučavanje ako bi svi radili u mlinu, a i upitno je koliko bi brzo sticala radne navike, bi li mogla izvršiti zadatke ili nasljediti u vođenju nečeg što su oni godinama gradili. Ne želi da to propadne, želi da svo to bogatstvo ostane zauvijek. Kao kamenje.

S druge pak strane, njen yang, muž mlinar je kao neki proleter uskočio u te svatove i bezbrižno se veselio braku mogućnosti. On je čovjek koji je u jednom smislu poduzetnik. Ne, ne onaj iz udžbenika ekonomije, on je društveni poduzetnik. Svjestan je da je sve prolazno, no ono što je vrijedno ljudskog življenja je volja koja te vodi kroz život. A imat ćeš je više kada si u zajednici ljudi koji će ti dati priliku da se pokažeš, tj. da barem pokažeš dobru volju za stvaranjem i doprinosu zajednici. Mlinar vjeruje u ljude i njihove sposobnosti u stvaranju boljeg života za sebe i drage ljude oko sebe. On nije otuđen od svoje ljudskosti koja je u suštini ranjiva i prolazna, no nevjerojatno snažna kada je ujedinjena.

Naposljetku, čini se da je ova ideološka borba nešto sa čime se svi mi moramo kroz ovaj život nositi.
Mi biramo kako ćemo se odnositi prema ljudima oko nas.

Oznake: planinarenje, kameni svatovi, August Šenoa

Od ove godine aktivnije se krećem po gorama i šumama, a u tome mi za sada najbolje služe putevi prvenstveno Hrvatske planinarske obilaznice (HPS), Samoborske obilaznice (HPD Japetić) i Planinarski put Medvednicom (PD HP i HT Sljeme). Uz žigove i trenutno zadovoljstvo kretanja i orijentiranja, imam potrebu i nešto zapisati, pa da lijepi doživljaji ostanu tu spremljeni. Članica sam veselog PD Izletnik, a voljela bih se pridružiti i ljudstvu u HPD Kapeli. Trenutno je u RH oko 116 planinarskih obilaznica (koje zadovoljavaju uvjete Komisije za planinarske putove), pa ću se, osim moguće par zelenih slovenskih divota, fokusirati na lijepu našu.

Prije nego krenem s opisom jučerašnje kružne rute po Samoborskom gorju, stavljam fotkice s prošlih, ne tako davnih izleta. I hvala suputnicama na društvu na Japici i Velikom dolu :)

Rude-Veliki dol-Oštrc, 22.08.2021., KT HPO 5.3.

Eko staza Cesarskom gorom, 05.09.2021., KT HPO 3.8.

Oznake: zelenilo, planinarenje, hobi, gorje, odmor, veselje