Maca Šumarica

Nakon kišne noći i jednog sumornog dana, došao je i nešto vedriji utorak. Idealan dan za razbijanje radne rutine i laganu šetnjicu do Kamenih svatova.

Promišljanja...

Ovaj put od spomenika Augustu Šenoi do vrha...je jedan divan put blata, kamenja i šume. No, ispod svega vidljivoga, kriju se malo dublje teme od kojih sam se hodajući kao čovjek "skamenila". Jedna od njih je poznata Šenoina povjestica "Kameni svatovi". Poanta ove priče jest kada drugima želimo zlo, zlo se nama vrati. U ovom slučaju, majka mlinarica nije prihvatila ljubav svog sina i buduće snahe zbog toga jer je djevojka bila siromašna. Majka ih je proklela na vjenčanje, potom se nebo otvorilo, pukla je strijela, a svatovi su se na licu mjesta skamenili. S njima je bio i njen muž koji je mislio da se vrijednim radom i trudom može dostojanstveno živjeti, no od tada je ostao zauvijek u kamenu. A mlinarica je izgubila razum i od tada grlila stijene.
Creeeepy!
Ova tema je još uvijek živa u 2021. godini. Zapravo dosta ljudi koje znam karakterno imaju više mlinarice u sebi nego nekakve ljubavne radničke ideale poput svatova. Pod tim mislim na razmišljanje da si čovjek bez obzira na početni položaj, imovinski status, može od svojeg rada (za druge ili za sebe) priuštiti dobar život.

No, u maniri "televisa presenta", postavljam pitanje: je li mlinarica zaista bila zla žena i željela drugima zlo?
Budimo realni, naravno da je sigurnije imati bračnog partnera koji je već bogat i zbrinut, to je sigurno jedan veliki plus u životu. No kada se zaljubite, a onda još i zavolite nekoga tko nema imovine i ne može si ni naći neki posao od kojeg bi mogao dostojanstveno živjeti, e to je onda teško. Ona jadna, vi jadni jer je ona, što dalje? No čak je i ta mlinarica stalno nagovarala sina da se skrasi i još spominjala "kad se ljubi, nema grijeha". Znala je što znači ljubav, ali bila je svjesna da ovakav sustav kakvi smo si mi ljudi stvarali tisućljećima kroz egotripne ratove za resurse na Zemlji, nema baš veze s tim. Kod ovih golupčića možda nema grijeha, no nema ni svježega kruha. Trebat će uložiti u snahu, barem u poučavanje ako bi svi radili u mlinu, a i upitno je koliko bi brzo sticala radne navike, bi li mogla izvršiti zadatke ili nasljediti u vođenju nečeg što su oni godinama gradili. Ne želi da to propadne, želi da svo to bogatstvo ostane zauvijek. Kao kamenje.

S druge pak strane, njen yang, muž mlinar je kao neki proleter uskočio u te svatove i bezbrižno se veselio braku mogućnosti. On je čovjek koji je u jednom smislu poduzetnik. Ne, ne onaj iz udžbenika ekonomije, on je društveni poduzetnik. Svjestan je da je sve prolazno, no ono što je vrijedno ljudskog življenja je volja koja te vodi kroz život. A imat ćeš je više kada si u zajednici ljudi koji će ti dati priliku da se pokažeš, tj. da barem pokažeš dobru volju za stvaranjem i doprinosu zajednici. Mlinar vjeruje u ljude i njihove sposobnosti u stvaranju boljeg života za sebe i drage ljude oko sebe. On nije otuđen od svoje ljudskosti koja je u suštini ranjiva i prolazna, no nevjerojatno snažna kada je ujedinjena.

Naposljetku, čini se da je ova ideološka borba nešto sa čime se svi mi moramo kroz ovaj život nositi.
Mi biramo kako ćemo se odnositi prema ljudima oko nas.

Oznake: planinarenje, kameni svatovi, August Šenoa