Maca Šumarica

četvrtak, 05.05.2022.

Jelenskim tragovima po Moslavačkoj gori, 30.4.2022.

Vikend je, datumi u kalendaru kada se obilježava Valpurgina noć te Međunarodni praznik rada. Bez previše razmišljanja, srce me odvuklo u Regionalni park Moslavačku goru. Do sada sam vidjela kraj obilježen obilaznicom PD Yeti iz Kutine, a ovaj put želja mi je pogledati sjeverni dio Parka i znamenitosti po putu, za što me većinom (jer GPS signala baš i nema) služila zanimljiva planinarsko-turistička karta.

Ruta ovog šumarenja izgledala je ovako: parking (kod Garić grada)-početak staze (preko puta jezera Podgarić)-odmorište Pešut-kamenolom Samarice-Kamene kugle-vrh Mjesec-jezero Pleterac-Košuta grad-Jelengrad-Kaluđerov grob-povratak na parking (duža ruta uz potok). Računajući jedno gubljenje u šumi i pokušaj dolaska do srednjovjekovne utvrde Gradina pred sam zalazak sunca, to je put od 41.07 km i 9 sati i 53 minute nevjerojatnog guštanja. Iako nisam to očekivala, veliki dio puta je markiran, ali ima dijelova koji nisu i gdje treba načuliti sva osjetila. Čini mi se da sam većinom hodala po srednjovjekovnom putu jer ruta, kao što se može i vidjeti po karti, spaja sve navedene kasnosrednjovjekovne utvrde. Ako se itko ikada odluči za ovako duži posjet staništu jelena, košuta i bambija, za razliku od mene, valja krenuti čim ranije ili pak, nije zgorega ni ostati "zarobljen" u tom kraju duže.

Petnaestak minuta od odmorišta Pešut prepoznatljivog po nadstrešnicama i stolovima te poljskim wc-om s tepihom od bršljana yes, stižem do geološkog lokaliteta Garjevica - "kamenih kugli".
Migmatitne stijene u Garjevici su jedno od najmističnijih mjesta u Regionalnom parku Moslavačka gora. Na lokalitetu unutar mase granita izdvajaju se manja kuglasta tijela migmatita, koja su oblikovana u procesu nastanka (hlađenja) stijene tzv. kuglastim lučenjem. (...) Migmatiti se sastoje od svijetlih pruga (leukosoma) i tamnih dijelova (melanosoma).
Zanimljiva je činjenica da u portugalskom geoparku Naturtejo ima selo Monsanto gdje su kuće sagrađene između velikih granitnih kugli, nastalim kao i ove na Moslavačkoj gori (cijeli geopark je na listi UNESCO-ve prirodne baštine). Te kugle su same po sebi fascinantne, a sljubljene s potokom, daju prizore jedne netaknute prirode koja umiruje oči.
Blizu potoka ide makadamska cesta s koje skrećem desno u šumu po nemarkiranom puteljku i krećem do vrha Mjesec (354 m). Tu skrećem sjeverno prema jezeru Pleterac, koje je, kako saznajem, ograđeno i u privatnom vlasništvu. Malo je ironično što se tamo nalazi i kuća-izletište podignuta 1961. godine u spomen na prve partizanske jedinice u Moslavačkoj gori te političkog i vojnog rukovodstva koja su se u toku NOB-e nalazila na ovom području. Iako ne volim gacati po tuđoj zemlji planete Zemlje, bilo je par posjetioca, što me ipak ohrabrilo za posjet, no ipak ne skroz do Kamenoloma Pleterac.
Od najsjevernije točke moje rute - jezera, polako kružim do Košutgrada i Jelengrada. Za razliku od Jelengrada, od Košutgrada (čija izgradnja datira najkasnije iz 14. st.) ostao je dio kamenog zida, dok su temelji odavno obrasli i prekriveni. Da ste došli do Košutgrada (232 m) isprva znate samo po stupiću/smjerokazu, a da bi ste vidjeli ostatke, valja se popeti na nešto strmije brdo i istražiti ga. Jelengrad pak, udaljen kojih 40 minuta, ima očuvane vanjske obrambene zidove. Budući da je cijeli plato na kojem je stari grad izgrađen, opasan dubokim opkopom, arheolozi nagađaju da se u ulaznu kulu pristupalo drvenim (podiznim) mostom. Odmah uz zidine, napravljeno je zgodno mjesto s klupama i stolom za odmor, što sam s guštom iskoristila.
Slijedi najizazovniji dio rute, do Kaluđerovog groba, po planinarskom putu. Tko god da je markirao ovo područje, zapravo mu zahvaljujem jer sam sigurno stekla vještinu više. Naime, iz smjera Jelengrada prema Kaluđerovom grobu valja skrenuti oštro lijevo na makadamu, za šumu, što je i označeno. Također, odlično su označena i dva stabla koja sam tek naknadno zamijetila, vraćajući se iz šume gdje sam umalo zalutala u nekakve divlje dijelove. Stvar je u majci prirodi, sve je obraslo i sve se zazelenilo. Ovaj dio puta hodala bih po šumi bez utabane staze, ali zapravo dobro markirane. Iako sam se malo pribojavala krda svinja, primjećivala bih "samo" jelensku družinu te pred kraj puta čula i riku/poziv vjerojatno jelena. To je njihov dom, a ja moram požuriti jer me čeka još par sati koje treba "skratiti". Dolazim napokon i do Kaluđerovog groba (437 m), ujedno jedne od četiri visinske kote Moslavačke gore (uz Humku, Vis i Mjesec).
O ovom mjestu postoji legenda da je tu pokopan neki monah, no više od toga nisam uspjela naći. Valja se vratiti u ljudski beton, pa sam zadnjih par kilometara trčala (snagom...bambijazubo) do raskrižja koje vodi srednjovjekovnoj utvrdi Gradini (preskočenoj na početku puta), no već je sunce pozdravljalo, pa nije bilo smisla bauljati po mraku. Vraćam se te ubrzo dolazim do početne točke u Podgariću. Moslavačka gora puna je geoloških i arheoloških poslastica i sva sreća da je pao mrak jer se vjerojatno još ne bih zaustavila, a ovaj post bi se pisao puno predugo. Mogu si samo zamisliti kako je bilo planinarki Tatjani Šavorić koja je zapisivala 45 uzastopnih dana i 1100 km prođenih Via Adriaticom (po zimi!), u svoj, sada već i objavljen putopis na skoro 300 stranica. No neka, barem nećemo odmah sve zaboraviti. Do sljedećeg šumskog lutanja!

Oznake: Moslavačka gora, neutabani put
- 17:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #