Maca Šumarica

ponedjeljak, 22.11.2021.

Rude-Rudnik Sv.Barbara-Plešivica-Okić-Rude, KT HPO 5.1. i KT 5.2.

Nedjeljno sivilo i maglu odlučila sam gledati s visoka na sunčanom Samoborskom gorju, baš kako priliči zimogroznima. Ovaj put u društvu entuzijastičnog planinara, pa mi je vrijeme još brže prošlo. Naša kružna ruta počinje u Rudama i ide po rudarsko-botaničkoj poučnoj stazi. Iako nam nije bilo u planu, točno u 10 sati pojavili smo se kod rudnika gdje nas je dočekao vodič Željko koji upravo počinje obilazak, daje nam zelene kute i kacige i ulazimo u jedan je od najstarijih europskih rudnika bakra i željeza.

Par zanimljivosti o rudniku: za "zlatno doba" rudarenja smatra se 16. st. kada je iskopano najviše bakra i radilo preko 200 rudara, većina rudara je došla iz Njemačke i Austrije, za gablec su rudari jeli rudarsku greblicu - slani kolač od sira i oraha ili zelenja, a kolač je danas dio nematerijalne kulturne baštine Hrvatske sa zaštićenim geografskim porijeklom, rudari su bili pobožni ljudi te imaju svoju zaštitnicu Svetu Barbaru (u jednom dijelu svog nesretnog života, Barbara se skrivala u planinama), o rudniku danas brine KUD Oštrc a nastavljaju se i novi projekti, pa za 4 godine možemo očekivati prošireni centar za posjetitelje. I da - u većini rudnika žive bergmani (ljudi planine), patuljasti čovci s obraslim bradama koji rudarima kradu zlato.
Naš put se nastavlja dalje, uzbrdo i nizbrdo do Plešivice.
Glad za onim što nas čeka u domu dr. Maks Plotnikov malo nas je ubrzala prema starom gradu Okiću, a do tamo smo krenuli preko Popovog dola. Nakon Medvrha i Velikog vrha, kod Zuba zastane dah od pogleda prema Popovdolskoj pećini, starom gradu Okiću i neznanom mi vrhu u daljini lijevo preko mora magle. Ubrzo stižemo do starog grada Okića, okrepljujemo se u domu i polako vraćamo prema Rudama (s druge strane). Nažalost botanički vrt nije održavan, ali zato se kroz taj dio puta lijepo vide Oštrc, Rancerje i drugi dijelovi uvijek prekrasnog Samoborskog gorja.

Oznake: Samoborsko gorje, planinarenje

- 10:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 09.11.2021.

Horvatove stube iz Markuševca, 7.11.2021., KT HPO 4.3.

Činjenica da je na ovim prostorima živio čovjek koji je osam godina, slikovito rečeno, nosio kamene po krškom dijelu Medvednice da bi napravio stubište od 500 kamenih stuba koje ide kroz špilju Medvednicu, nadahnulo me da malo produžim korak i odlučim se na 18 kilometara upoznavanja jednog mi novog dijela Medvednice. Polazak iz Markuševca vodi stazom 22 koja se nastavlja na stazu 20 preko livade Danjka do prijevoja Hunjka, pa kojih kilometar i pola do Horvatovih stuba. Isprva sam ih usprkos natpisima promašila jer mi se taj dio činio tako stran svemu što sam na putu vidjela-taj čudesan krški dio, s jamama, škrapama, stijenama, špiljama...sve je tu zgusnuto na jednom malom mjestu. Neke stube nisu već toliko cijele kao prije, no na dijelovima su osigurani klinovi i jedna sajla te se prolazi bez teškoća.


Kraj Horvatovih stuba nalazi se i zaštićeni spomenik prirode - jedna od najstarijih običnih tisa u Hrvatskoj (moćno drvo koje liječi karcinom ili pak može paralizirati živčani sustav). Što se povratka tiče, od podnožja Stuba (kod izletišta Srnec) može se skrenuti desno i ići sve do Stubičkih Toplica ili pak lijevo prema Sljemenu ili Puntijarki, što je informacija koju me pitalo dvoje ljudi tamo, no nažalost tada nisam znala. :)

Oznake: Horvatove stube, Hunjka, tisa

- 20:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 02.11.2021.

Grebengrad i Veliki Lubenjak, 2.11.2021., KT HPO 3.3.


Promišljanje o žigovima planinarskih obilaznica
U ovim brdima sam odrasla. Ispod ovih brda išla sam u školu, učila o ljudskim dosezima, rasla i ispratila svoje pretke (neke:). Šetnja po šumi mi je prije bila najnormalnija aktivnost...miris borovih iglica, boje, vlaga, svi godišnji uvjeti i sva njena lica...Lijepo je kad si na ti s nečim divljim. No kako to već biva u kompleksnosti života, čovjek ode u beton ili se pretvori u avatara i uzme ga Matrix. I baš zbog toga, tjeram svoje tijelo u planine, na staze, po šumi. Ne mora to biti staza koja završava sa žigom planinarske obilaznice, donedavno nisam ni doživljavala markacije, a kamoli žigove. Nisam ni nosila neku posebnu opremu, bila bi poput našeg obiteljskog psa- gacala po blatnom lišću i veselila se što uopće idem bilo kamo. Bezbrižno i spontano. No zašto onda žigovi, i to u ovo digitalno doba? Sada i dnevnik možete voditi tu na blogu, čak ima i e-dnevnik HPO-a. Možda će i planinarska društva krenuti u tom smjeru za svoje obilaznice. No, na stranu ako zaista postoje (što unaprijed sumnjam) fanatici koji ne vide ni kuda su došli niti gdje su, već ih samo zanima žig, mislim da ima nešto u samoj radnji dolaska na vrh gore koje ti daje neku ljudsku nagradu. Malo koja odrasla osoba ne želi doći do vrha brda/planine kada krene planinariti, to je jednostavno u našoj prirodi, i većina nas se onda i poslika tamo, a tu je i žig kojeg možete naći samo tamo na vrhu i na trenutak iskoristiti za uspomenu. Još nije izmišljeno ništa drugo što možete odnijeti s vrha planine a da je trajno i usput vam da informaciju na koliko ste metara nadmorske visine bili 60 minuta prije nego ste pojeli grah i spustili se natrag u Šestine (recimo:). To je za sad još uvijek najbolja motivacija za onaj sportski dio planinarenja i to može samo pomoći u tome da se čovjek više kreće. I meni je drago kada vidim neke postove šetnji po "mom rodnom bregu", iako netko ide tamo samo po taj žig jer vidikovca nemate, ipak se makne paučina i utaba staza da recimo ovaj pas - moj suputnik s prve fotke može lakše proći.
Da ne nabrajam koristi hodanja po ovom "luxury premium all organic no photoshop" zraku.
Trk u šumu po žig i zrak dok su još besplatni!

Oznake: domajenajljepše, pas planinar, studeni, grebengrad

- 20:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.10.2021.

Lipa i poučna staza "Planinarski melini", 16.10.2021., KT HPO 4.2.

Izlet na Lipu i Planinarske meline idealan je za izvesti djecu ili probuditi dijete u sebi. Ako vam je polazište od Planinarskog odvojka u Planini Donji, za 45 minuta hoda do planinarskog doma prođe se visinska razlika od kojih 400 m te ju portal planinarenje.hr svrstava u teže staze. Što je dokaz koliko je to sve subjektivno procijenjeno. Do doma pješice idu obitelji s klincima, a ovu subotu bilo je i puno beba u nosiljci. Zapravo ima ljudi svih uzrasta i atmosfera je skoro kao na Puntijarki nedjeljom.



Na granici Donje i Gornje planine, uz potok Vukov dol, udruga Planinarska družina uredila je poučnu stazu "Planinarski melini" i obnovila tri mlina (Boscov, Igrcov i Tarandekov). Poučna staza primjer je dobre ideje projekta krajobraznih arhitekata i ima "ono nešto" čarobno u sebi. Vukovom dolu pripisuju se i mitski elementi povezani sa staroslavenskim božanstvom (Jarylo, Veles, Perun...).


Jedno razigrano i magično mjesto koje svakako treba doživiti :)

Oznake: lipa, planinarski melini, Donja Planina, Gornja Planina

- 20:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.10.2021.

Grobničke Alpe u zagrljaju jeseni,2.10.2021., KT HPO 9.10.

Još jedan divan vikend za lagano katapultiranje iz komfort zone. Skupila se ekipa od petero ljudi kojima sam se rado pridružila u šetnji po Grobničkim Alpama. U Podkilavcu nam se još pridružio jedan planinar sa psom. Plan nam je bio krenuti preko Istočnog grebena Mudne doli, pa do Fratra (ili samo do Hahlića) te planinarskom stazom "Po kolcima" natrag. Međutim, umjesto skretanja desno za Platak i Snježnik, nastavili smo ravno i našli se na zapadnoj strani Mudne doli koja vodi po suhom koritu potoka Sušice. Jer kakav bi to bio izlet na 'Alpe' bez imalo alpinizma! U Mudnoj doli ima svega, od jako velikih kamenja do sajli i klinova (negdje i opasno fale, što možete pročitati kod svakog opisa po ovom putu).

Izazovi na putu...

Slijedi lakši uspon po "travnatim piramidama". Uskoro se stiže do raskrižja od kojeg se može nastaviti do planinarskog doma Hahlić ili prema krševitom terenu sa škrapama i klekovinom - vrhu Fratru. Uspon do Fratra je na četiri pogona, ali vrijedi svakog daha.
Silazak do doma Hahlić bio je puno lakši, a u samom domu dočekali su nas domar i ženska ruka doma, dvoje sedamdesetogodišnjaka koji pješice planinare do doma kako bi dočekali ljude koji tu često i prespavaju. Tu smo si pojeli, nazdravili da otjeramo gluposti iz nizine i polako krenuli natrag.
Bila je ovo jedna lijepa avantura. :)


Oznake: Grobničke Alpe, Mudna dol, Fratar, Hahlići, planinarenje, ekipa

- 18:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.09.2021.

Pohod na Grohot, 26.09.2021., KT HPO 4.1.

Ovaj vikend pokazao je bablje ljeto u punom zamahu, a najljepše ga je bilo provesti u šetnjici šumom. Srećom, na pitanje hoću li, gdje i kada ići, ovaj puta mi je pomoglo dvoje dragih suputnika. S obzirom na to da smo tražili kratku i lakšu stazu, uputili smo se u selo Blaguša prema Grohotu. Pred kraj sela skreće se desno (staza broj 61) koja vodi sve do planinarske kuće i piramide, a vratili smo se po stazi broj 60, uz potok.
Kod planinarske kuće dočekalo nas je veselo društvo iz HPD-a Blagus. Simpatičan predsjednik pozvao nas je na nadolazeći rođendan društva i kao pravi domaćin, ponudio nam piće.


Put za natrag u Blagušu koji vodi uz i po potoku.

- 14:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 22.09.2021.

Svati od kamena, 21.09.2021., KT HPO 4.6.

Nakon kišne noći i jednog sumornog dana, došao je i nešto vedriji utorak. Idealan dan za razbijanje radne rutine i laganu šetnjicu do Kamenih svatova.

Promišljanja...

Ovaj put od spomenika Augustu Šenoi do vrha...je jedan divan put blata, kamenja i šume. No, ispod svega vidljivoga, kriju se malo dublje teme od kojih sam se hodajući kao čovjek "skamenila". Jedna od njih je poznata Šenoina povjestica "Kameni svatovi". Poanta ove priče jest kada drugima želimo zlo, zlo se nama vrati. U ovom slučaju, majka mlinarica nije prihvatila ljubav svog sina i buduće snahe zbog toga jer je djevojka bila siromašna. Majka ih je proklela na vjenčanje, potom se nebo otvorilo, pukla je strijela, a svatovi su se na licu mjesta skamenili. S njima je bio i njen muž koji je mislio da se vrijednim radom i trudom može dostojanstveno živjeti, no od tada je ostao zauvijek u kamenu. A mlinarica je izgubila razum i od tada grlila stijene.
Creeeepy!
Ova tema je još uvijek živa u 2021. godini. Zapravo dosta ljudi koje znam karakterno imaju više mlinarice u sebi nego nekakve ljubavne radničke ideale poput svatova. Pod tim mislim na razmišljanje da si čovjek bez obzira na početni položaj, imovinski status, može od svojeg rada (za druge ili za sebe) priuštiti dobar život.

No, u maniri "televisa presenta", postavljam pitanje: je li mlinarica zaista bila zla žena i željela drugima zlo?
Budimo realni, naravno da je sigurnije imati bračnog partnera koji je već bogat i zbrinut, to je sigurno jedan veliki plus u životu. No kada se zaljubite, a onda još i zavolite nekoga tko nema imovine i ne može si ni naći neki posao od kojeg bi mogao dostojanstveno živjeti, e to je onda teško. Ona jadna, vi jadni jer je ona, što dalje? No čak je i ta mlinarica stalno nagovarala sina da se skrasi i još spominjala "kad se ljubi, nema grijeha". Znala je što znači ljubav, ali bila je svjesna da ovakav sustav kakvi smo si mi ljudi stvarali tisućljećima kroz egotripne ratove za resurse na Zemlji, nema baš veze s tim. Kod ovih golupčića možda nema grijeha, no nema ni svježega kruha. Trebat će uložiti u snahu, barem u poučavanje ako bi svi radili u mlinu, a i upitno je koliko bi brzo sticala radne navike, bi li mogla izvršiti zadatke ili nasljediti u vođenju nečeg što su oni godinama gradili. Ne želi da to propadne, želi da svo to bogatstvo ostane zauvijek. Kao kamenje.

S druge pak strane, njen yang, muž mlinar je kao neki proleter uskočio u te svatove i bezbrižno se veselio braku mogućnosti. On je čovjek koji je u jednom smislu poduzetnik. Ne, ne onaj iz udžbenika ekonomije, on je društveni poduzetnik. Svjestan je da je sve prolazno, no ono što je vrijedno ljudskog življenja je volja koja te vodi kroz život. A imat ćeš je više kada si u zajednici ljudi koji će ti dati priliku da se pokažeš, tj. da barem pokažeš dobru volju za stvaranjem i doprinosu zajednici. Mlinar vjeruje u ljude i njihove sposobnosti u stvaranju boljeg života za sebe i drage ljude oko sebe. On nije otuđen od svoje ljudskosti koja je u suštini ranjiva i prolazna, no nevjerojatno snažna kada je ujedinjena.

Naposljetku, čini se da je ova ideološka borba nešto sa čime se svi mi moramo kroz ovaj život nositi.
Mi biramo kako ćemo se odnositi prema ljudima oko nas.

Oznake: planinarenje, kameni svatovi, August Šenoa

- 21:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.09.2021.

Kružnom stazom po Samoborskom gorju, 11.09.2021., KT HPO 5.4. i KT 5.5.

Promišljanjem u pauzama od obaveza i skrolanjem po Čaplarevom "Planinarskom vodiču po Hrvatskoj", nadobudna klinka u meni odabrala je kružnu rutu po Samoborskom gorju. Ovaj put sam solo, pa se treba dobro informirati, ne želim zalutati u neke zahtjevne predjele i izbjegavam penjanje po stijenama ili zahtjevne dionice. Zahvaljujući super stranici planinarenje.hr, odabrana je ruta: Šoićeva Kuća » Mali Lipovac » Velika Vrata » Japetić » Veliki Lovnik » Šoićeva Kuća (i gps trag je tu!:).

No, u praksi, malo sam ju drukčije zaokružila i u rutu po povratku dodala » Šipački breg.

Čini se da je kod Šoićeve kuće uvijek gužva vikendima, što je za očekivati jer osim prekrasnog gorja, odlično je mjesto za sve uzraste i čini mi se, vježbanje orijentacije.

Početak planinarske staze ide kroz slatki Mali Lipovac iz kojeg se za kratko vrijeme dođe do posebnog rezervata šumske vegetacije - Japetića!

Stepenice od drveća prema piramidi.
Dalje se ide u smjeru Dragonoša do raskršća-parkinga. Tu se može skrenuti s rute i pratiti crveno-žute markacije, pa po šumici gore i kroz livadu se dođe opet na rutu koja vodi do Velikog Lovnika. Na putu sam susrela dvije planinarke s kojima sam se kojih 50 metara previše zapričala. Naposljetku, svatko je otišao na svoju stranu, ja ipak lijevo do Velikog Lovnika, a žene desno, do gostinjca Sv. Bernarde.
Napokon žig koji je cijeli! (S druge strane pak...gostinjac ne radi, pa vadim vlastite zalihe.)



Slijedi povratak, no odlučila sam se poći za Smerovišće, pa vidjeti može li se kako preko Šipačkog brega natrag. Vegetacija je prekrasna i definitivno želim nastaviti, no gdje je to skretanje? Dobra stvar je da kod ovih samostalnih putovanja i introvert u meni počinje komunicirati s okolinom. Srećom je naišao jedan gospodin planinar koji me uputio prema nemarkiranom putu-klanjcu koji vodi do Šipačkog brega. S mudrom mi napomenom-nemojte skretati sa staze! I dobro je, po stazi stižem do Šipačkog brega na usku asfaltiranu cestu. Susrećem jednu stariju ljubaznu gospođu, kćer i unuku i osjećam se pomalo kao neki lik koji je upao u krivu priču. Na moj upit koliko ima do Malog Lipovca dobila sam odgovor: "Pak vi ste skroz fulali breg!"zubo To me malo zabrinulo, do sad sam se osjećala kao kod sebe u goricama, samo dodajte kojih 300 metara nadmorske visine. No sljedeća rečenica "Imate dobrih 10 minuta po cesti do dole, pa do potoka prek brega" me potapšala po ramenima. Ehh kad bi bar sva pogrešna skretanja izgledala kao na ovoj fotki dolje.


I polako, ali sigurno, zaokružuje se ova priča. Uz malu napomenu da Šoićeva kuća nije (vjerojatno već odavna) otvorena, od kad nije u vlasništvu HPD Japetić, tako da ne znam gdje je žig za SPO (na zdencu nije!).

Pozdrav do sljedećeg izleta!

Oznake: Samoborsko gorje, Japetić, veliki lovnik, sipački breg, šuma, gora, rujan, fora

- 20:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Uvodni post

Od ove godine aktivnije se krećem po gorama i šumama, a u tome mi za sada najbolje služe putevi prvenstveno Hrvatske planinarske obilaznice (HPS), Samoborske obilaznice (HPD Japetić) i Planinarski put Medvednicom (PD HP i HT Sljeme). Uz žigove i trenutno zadovoljstvo kretanja i orijentiranja, imam potrebu i nešto zapisati, pa da lijepi doživljaji ostanu tu spremljeni. Članica sam veselog PD Izletnik, a voljela bih se pridružiti i ljudstvu u HPD Kapeli. Trenutno je u RH oko 116 planinarskih obilaznica (koje zadovoljavaju uvjete Komisije za planinarske putove), pa ću se, osim moguće par zelenih slovenskih divota, fokusirati na lijepu našu.

Prije nego krenem s opisom jučerašnje kružne rute po Samoborskom gorju, stavljam fotkice s prošlih, ne tako davnih izleta. I hvala suputnicama na društvu na Japici i Velikom dolu :)


Rude-Veliki dol-Oštrc, 22.08.2021., KT HPO 5.3.



Eko staza Cesarskom gorom, 05.09.2021., KT HPO 3.8.

Oznake: zelenilo, planinarenje, hobi, gorje, odmor, veselje

- 12:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #