Maca Šumarica

Bio je lipanj, zadnji dan mog godišnjeg odmora. Prevrtah se u krevetu do 9 sati i kao da me nešto navinulo, spremila sam ruksak i uzela u ruke dnevnik Ivanečke planinarske obilaznice. Idemo! Start mi je za razliku od lokacije prve kontrolne točke, bio u Prigorcu (na parkingu gdje počinje većina ruta za uspon na Ivančicu), a od tuda prema lokalitetu Šumi. Obilaznica je, osim na par dijelova gdje su srušena stabla za preći preko (srećom ne velikog) potoka - odlično markirana i lako se prođe. Međutim, nadam se da će se, ako je to ikako moguće, obilaznica malo proširiti i obuhvatiti vrh Ivanščice jer je bez toga kao ljubavna veza bez strasti - sve je ok, ali nema vrhunca. Da se samo s KT3 Žgano vino preko Mrzljaka uspne na Ivanščicu (koja bi bila nova KT), pa spusti preko Pionira (ili Konja ako se treba doći do Info Punkta), zaokružila bi se priča + trasa obilaznice poprimila bi izgled loga Planinarskog kluba Ivanec, kako fora!

Dan je bio idealan za IPO, taman prije toplotnog vala, prošla sam s pauzama za kojih 5 i pol sati, dužine navodno 18,5 km.

Mjesec dana poslije upoznala sam tajnika i ostale planinare PK Ivanca, gdje drugdje nego-kod vrha Ivanšćice. Članovi Kluba imali su odmah nakon mog obilaska čišćenje puta IPO te su postavili nove daske preko potoka kod Ivanečke Železnice. Tada su mi pričali doživljaje iz još uvijek ne tako popularne Makedonije kao destinacije za planinarenje u kojoj su se divno i jeftino proveli, a najavili su i svoje veće izlete na Triglav te na Tenerife (s usponom na najviši vulkanski vrh Španjolske Pico del Teide s 3715 metara). Klub ima puno članova i ove godine slavi 10 godina postojanja, što se stvarno vidi po aktivnosti. Nadam se da predsjednik zbog svih tih obaveza i putovanja ne stigne ovjeravati obilaznice jer se već malo brinem da nakon 2 mjeseca nije Hrvatska pošta nešto krivo (ne)poslala. Ne znam, ali čim više planinarim, tim mi je važnije ono "doma", "lokalno" te mislim da je sama činjenica da uopće postoji planinarska obilaznica super, kamoli da postoji aktivno članstvo koje to održava. No kako god bilo, mogu ja te puteve opet obići, no svakako ću dodati vrh, pa da provjerim je li zaista ostaje u tragu znak viteškog križa. I da, još mi se jedna sitnica urezala - jedinstveni žigovi od neke sofisticirane plastike - koliko god su fora, metalni su mi se do sada pokazali boljima jer bolje prianjaju.
Ostavljam još ovdje za uspomenu par fotografija. Do sljedeće obilaznice!

Ovu obilaznicu osmislili su članovi HPD Željezničar 2020. godine, a ovjereni dnevnik i značku osobno mi je uručio gospon Damir Bajs u prostoru Društva. Prije nego bacim svoja sjećanja s puta u digitalni arhiv, moram napisati da mi je izuzetno drago što sam imala prilike upoznati jednog Željezničara posebno- "Gojzeka" gospona Željka koji mi je definitivno postao jedan od planinarskih uzora i motivatora. Osim što sam s čovjekom mogla ozbiljno razgovarati i ozbiljno se šaliti, kasnije sam saznala da je čovjek prošao sve kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice, popeo Sauleck, svaki vikend negdje planinari, uči mlade povijesti (jer je i profesor), drži školu šaha i promotor je projekta "Pruži mi ruku". Sve te aktivnosti čovjek radi sa stopostotnim oštećenjem vida. Hej, čovječe reci mi da ne možeš, pa ću ti reći da postoje ljudi kojima to nije u rječniku!

Sama obilaznica nije kružna te sam ne tako znane vrhove Samoborskog gorja pohodila u više navrata te u više godišnjih doba. U međuvremenu, promijenile su se neke točke. Točnije, Podjelak, livada na 664 metara, više nije dio obilaznice jer spada u privatni posjed. Svejedno sam kročila tamo po snijegu, nije nešto posebno, ali moglo je biti da sam imala sanjke jer je nagib idealan! Mali Lovnik je slatki greben s lijepim vidikovcem. Što se Travnog vrha tiče, sjećam se samo neke bakice i da sam išla prema Bregani, ali srećom je tu fotka lijepog pogleda. Vidikovac Tepec - bila u prolazu i solo, tako da me divno grozan nagib metalnih stepenica zaobišao(budem već, ali s nekim!), žig je preko puta na kamenu, koliko čitam, pogled je naravno najljepši ikad igdje. Vrh Mali Črnec popnete kada idete do Ruda, slatki je. Lapte je najviša točka obilaznice s 782 metra, no iskreno moram kopati po fotkama jer se doživljaja ne sjećam. To nije slučaj s Ptičjim vrhom blizu Oštrca, zgodna uska staza koja vijuga po samoborskim brdašcima, a pogledi na sve strane, čak i do Alpa. Dražićin kamen je, kako piše, jedan od ljepših vidikovaca Samoborskog gorja, jako blizu Oštrca, a na koji sam stigla iz Braslovja, po tzv. Jurinoj stazi (ne znam ko je Jura, ali teren je fora, pogotovo kada propadate do koljena u snijeg). Rancerje je vrh koji je također u privatnom posjedu te žig nisam uspjela naći. Iako je na 748 metara i već sam prolazila više puta kraj njega, nije me se dojmio. No zato je tu Zub, vidikovac kojeg ću se sjećati zbog 2 stvari. Prvo, pogled sa Zuba je lijep i fora se penjati do njega. Drugo, tamo sam upoznala gospona Miljenka, vodiča Kapelaša koji sretno u mirovini skače po tim bregima.
I to je to! Moja treća obilaznica po ovom gorju, ali s vremenom mi se toliko primilio taj teren da odem češće tamo. Jer realno, od prirode mogu samo učiti, ipak se više mijenja od ljudske gluposti!

Al gdje smo sad mi, a gdje dedek iz doba pećinskih medvjeda?
(pita se Autohtonac u djelu Vladimira Nazora "Dedek Kajbumščak")

Za put dedeka Kajbumščaka čula sam u planinarskoj školici PD Izletnika, a volja za proći ga rodila se kad sam shvatila da ću se Strahinjčici uvijek vraćati jer ima toliko lijepih mjesta za posjetiti (Dedek i Babica, Dedek bez Babice, obilaznica Putevima orhideja, novo obnovljeni planinarski dom Radoboj, planinarska kuća na Strahinjčici, Jelenske pećine...). Zahvaljujući ovoj obilaznici koja ima 8 točaka i 24,5 kilometara, prvi puta sam bila na Slonu i Brezovici, i stekla novu perspektivu Hušnjakovog brda od one uobičajeno turističke. Markacije su vrlo dobre, bio je rujan i još nije počelo padati toliko lišće, ali zapravo je put pregledan i prohodan cijelom trasom. Pretpostavljam da tome pomaže i to što se održao "Kajbumščak trail", pa je staza odlična i za one koji vole brdsko trčanje. U planinarskoj kući na Strahinjčici,kao i uvijek, lijepo ugoste čovjeka. Jedina mala zamjerka bili su žigovi, posebice oni nabijeni u drvo (malo "bolno" izgleda to, a i kora okolo smeta pri otiskivanju žiga).
S obzirom na to da je putem bilo dosta ljepota za vidjeti, napravila sam par fotografija mjesta (prezentacija nema zvuka, no preporuča se gledati uz neke domaće popevke):