Maca Šumarica

Ovu obilaznicu osmislili su članovi HPD Željezničar 2020. godine, a ovjereni dnevnik i značku osobno mi je uručio gospon Damir Bajs u prostoru Društva. Prije nego bacim svoja sjećanja s puta u digitalni arhiv, moram napisati da mi je izuzetno drago što sam imala prilike upoznati jednog Željezničara posebno- "Gojzeka" gospona Željka koji mi je definitivno postao jedan od planinarskih uzora i motivatora. Osim što sam s čovjekom mogla ozbiljno razgovarati i ozbiljno se šaliti, kasnije sam saznala da je čovjek prošao sve kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice, popeo Sauleck, svaki vikend negdje planinari, uči mlade povijesti (jer je i profesor), drži školu šaha i promotor je projekta "Pruži mi ruku". Sve te aktivnosti čovjek radi sa stopostotnim oštećenjem vida. Hej, čovječe reci mi da ne možeš, pa ću ti reći da postoje ljudi kojima to nije u rječniku!

Sama obilaznica nije kružna te sam ne tako znane vrhove Samoborskog gorja pohodila u više navrata te u više godišnjih doba. U međuvremenu, promijenile su se neke točke. Točnije, Podjelak, livada na 664 metara, više nije dio obilaznice jer spada u privatni posjed. Svejedno sam kročila tamo po snijegu, nije nešto posebno, ali moglo je biti da sam imala sanjke jer je nagib idealan! Mali Lovnik je slatki greben s lijepim vidikovcem. Što se Travnog vrha tiče, sjećam se samo neke bakice i da sam išla prema Bregani, ali srećom je tu fotka lijepog pogleda. Vidikovac Tepec - bila u prolazu i solo, tako da me divno grozan nagib metalnih stepenica zaobišao(budem već, ali s nekim!), žig je preko puta na kamenu, koliko čitam, pogled je naravno najljepši ikad igdje. Vrh Mali Črnec popnete kada idete do Ruda, slatki je. Lapte je najviša točka obilaznice s 782 metra, no iskreno moram kopati po fotkama jer se doživljaja ne sjećam. To nije slučaj s Ptičjim vrhom blizu Oštrca, zgodna uska staza koja vijuga po samoborskim brdašcima, a pogledi na sve strane, čak i do Alpa. Dražićin kamen je, kako piše, jedan od ljepših vidikovaca Samoborskog gorja, jako blizu Oštrca, a na koji sam stigla iz Braslovja, po tzv. Jurinoj stazi (ne znam ko je Jura, ali teren je fora, pogotovo kada propadate do koljena u snijeg). Rancerje je vrh koji je također u privatnom posjedu te žig nisam uspjela naći. Iako je na 748 metara i već sam prolazila više puta kraj njega, nije me se dojmio. No zato je tu Zub, vidikovac kojeg ću se sjećati zbog 2 stvari. Prvo, pogled sa Zuba je lijep i fora se penjati do njega. Drugo, tamo sam upoznala gospona Miljenka, vodiča Kapelaša koji sretno u mirovini skače po tim bregima.
I to je to! Moja treća obilaznica po ovom gorju, ali s vremenom mi se toliko primilio taj teren da odem češće tamo. Jer realno, od prirode mogu samo učiti, ipak se više mijenja od ljudske gluposti!

Al gdje smo sad mi, a gdje dedek iz doba pećinskih medvjeda?
(pita se Autohtonac u djelu Vladimira Nazora "Dedek Kajbumščak")

Za put dedeka Kajbumščaka čula sam u planinarskoj školici PD Izletnika, a volja za proći ga rodila se kad sam shvatila da ću se Strahinjčici uvijek vraćati jer ima toliko lijepih mjesta za posjetiti (Dedek i Babica, Dedek bez Babice, obilaznica Putevima orhideja, novo obnovljeni planinarski dom Radoboj, planinarska kuća na Strahinjčici, Jelenske pećine...). Zahvaljujući ovoj obilaznici koja ima 8 točaka i 24,5 kilometara, prvi puta sam bila na Slonu i Brezovici, i stekla novu perspektivu Hušnjakovog brda od one uobičajeno turističke. Markacije su vrlo dobre, bio je rujan i još nije počelo padati toliko lišće, ali zapravo je put pregledan i prohodan cijelom trasom. Pretpostavljam da tome pomaže i to što se održao "Kajbumščak trail", pa je staza odlična i za one koji vole brdsko trčanje. U planinarskoj kući na Strahinjčici,kao i uvijek, lijepo ugoste čovjeka. Jedina mala zamjerka bili su žigovi, posebice oni nabijeni u drvo (malo "bolno" izgleda to, a i kora okolo smeta pri otiskivanju žiga).
S obzirom na to da je putem bilo dosta ljepota za vidjeti, napravila sam par fotografija mjesta (prezentacija nema zvuka, no preporuča se gledati uz neke domaće popevke):