Maca Šumarica

Jednog lijepog i ne prevrućeg dana u kolovozu, uputila sam se na sjever, u mjestašce Štrigova gdje završava, ili za neke počinje trasa Međimurskog planinarskog puta. Odmah moram napisati, i neka se zna da su svi ljudi koje sam srela na putu bili ljubazni, a neki i znatiželjni oko same obilaznice. Tako da, premda sam ja tamo "prek Drave", osjećala sam se dobrodošla u kraj. Obilaznicu održava Planinarsko društvo Bundek iz Murskog Središća, ima 9 kontrolnih točaka, obilaznica je linijska te duga oko 27 kilometara.
Što se tiče nekih posebnosti ovaj put prednjači u količini gorica, kušaonica, vinoteka i kulture loze, tako da definitivno preporučam ako tko planira tamo, posjetiti OPG (Turk je na trasi, ali ima ih vjerojatno još), okupiti društvo i piti di stignete. Put je dobro označen, a gpx trag vam ni ne treba skidati jer u samoj obilaznici ima navedeno pod svakom kontrolnom točkom QR kod s točnim koordinatama. Znači, točno tu gdje je kontrolna točka ćete ju i naći (osim žiga na Bundekovom mostu blizu Šenkovca, to nisam uspjela vidjeti). To sam shvatila kod Železne gore, kad sam promašila stup sa žigom. Odmah blizu, na tom, više vikend naselju čini mi se, upoznala sam jednog starca koji je u 70-ima svaki dan biciklom išao do Čakovca u školu i natrag. Sa srpom u ruci i osmijehom na licu, nastavio je kositi, a ja sam se osjećala kao da se moram vratiti u sadašnje vrijeme. U tome mi je pomogao zaštitnički raspoložen pas koji me slijedio desetak metara, ali je ubrzo odustao. Od svih točaka najviše me iznenadio Vukanovec, bivše izletište, zapušteno ali s lijepim pogledom. Za razliku od njega, dosta ljudi je bilo pri jezeru Jegerseg, između ostalog i jedna obitelj koja se nedavno doselila u Sveti Juraj na Bregu (gdje je KT i poznata crkva) i ostala iznenađena činjenicom da postoji uređena pješačka/biciklistička staza od njih do jezera.

Ovdje ću samo zalijepiti fotku Štrigovske kružne staze koju sam isto prošla. Jako je fora i prolazi kroz Sv. Urban na kojemu možete kupiti vino na vinomatu, vinarije Čermaž. Najveća atrakcija puta je vidikovac Mađerkin breg (nazvan po mađarskoj balerini čiji muž se našao na krivoj strani povijesti), a na kojemu možete pustiti pjesmu po želji i orgulje na vjetar će vam to odsvirati).


Ali tu nije kraj! Međimurje je puno staza! Na ovoj stranici mogu se naći 22 zanimljive staze ukupne dužine 342 kilometara (tu je i MPP i ŠKS): medimurje walk

Oznake: Međimurje, Mpp, štrigova, vino

Ovu planinarsku obilaznicu prošla sam s drugovima iz PD Izletnik. Iako smo još u siječnju nadobudno rezervirali cijelu kuću u Koretićima, u svibnju nas se skupilo ravno 10. Teško mi je pojmiti da je to bilo skoro prije 2 mjeseca, dosta se stvari izdogađalo, a došlo nam je i ljeto. Čega se uopće sjećam i kako je prošlo? Odlično, domaćini iz PK Scout zaista su divni, dogovorili smo s njima hranu, a i počastili su nas palačinkama. Iznenadilo me koliko je društvo kul - popeli su Elbrus, vrh Lenjin (7134 m), većinu alpskih vrhova (Monte Roso, Gran Paradiso, Mont Blanc...) i sl. itd., a nigdje velikih egotrofeja, nemaju neki "reach" na društvenim mrežama, uglavnom, naglasak je na druženju, a manje na agencijama, turizmu i eksploataciji (ako to uopće smijem spomenuti danas). Scoutski centar u Koretićima je samozatajna oaza s izvorom vode, potpuno opremljenim kompleksom (kuhinja, spavaonice, wc, tuševi, ravnica za kampiranje...), tako da smo tamo uživali, iako je tada bilo još hladnjikavo spavati, no imali smo hrpu deka.

Nego, da se ja vratim na izvještaj o samom putu po (gle li čuda opet) zakucima Samoborskog gorja. Ekipa je bila homogena, najdraže pauze su bile kada bi netko od ekipe ugledao krčmu u selu, pa smo obavezno sjeli i osvježili se. U nedjelju su nam se pridružile 3 cure i jedan pesek planinar, te smo zajedno prošli dobru dionicu puta. Sam put je dobro markiran, a vrijeme je bilo idealno, proljetno, bez kiše. U dva dana prošli smo 50+ kilometara te oko 4,8 km visinske razlike, pa se može reći da je ovo jedna malo teža ruta koju je svakako najbolje i najljepše proći s društvom. Zahvalna sam što se izlet uspio realizirati, a neki su već zazivali sljedeću obilaznicu, poput 4 rijeke Karlovačke (koju je naj proći s bajkovima), pa tko zna...
Za kraj, nas par je dobilo i značkicu PK Scout kao uspomenu, a tu ostavljam i mali kolaž.

Hej, idemo dva dana po Medvednici, bude nas troje, ideš s nama? Ma daj, pa što tu imaš hodati toliko? Iznenadili bi ste se, prvotna želja mi je bila proći cijelu Medvednicu kroz 3 dana od Kladešćice do Susedgrada, što je kojih 28 sati hoda bez pauza, tj. 75+ kilometara staze. No, ovaj put smo se skupile nas tri cure da prođemo jednu "samo klasičnu" transverzalu, što znači da smo krenule u subotu ujutro iz Podsuseda, dale se iznenaditi parkom i starom gradinom, gdje je navodno stradao Matija Gubec, prespavale u Snježnoj Kraljici te završile svoj put u Sesvetama, tj. zadnja kontrolna točka nam je bio Planinarski dom Vugrovec. Tamo smo upoznale dvije starice koje su nam uz njihove domaće kolače, ponudile i usmeni povratak u prošlost, u doba kada je na mjestu gdje smo stajale, bilo puno više života i razvijene planinarske kulture.

Hodati od zapada prema istoku medvedničke transverzale nije odabir vrhunskih planinarskih hedonista, ima dosta visinske razlike te ako se prejedete graha na Glavici (poput mene) bude vam mala muka No što je to za mlade ženske poput nas, a srećom moje suplaninarke naoružane su tabletama i pomoći svake vrste.
Sama obilaznica "Planinarski put Medvednicom" ima 17 kontrolnih točaka, od kojih smo mi prošle 13. U prethodnim lunjanjima, kojih mjesec dana prije, obišle smo zagorski dio iz Pile-Horvatovih 500 stuba-Hunjka-Sljeme i natrag, kod kuće Kladešćica sam ja bila još 17.6.2022. gdje su za čudo bili neki članovi, pa mi dali žig, ostala nam je legendarna Puntijarka i Runolist, za što smo rekle da ima vremena, jer kao ipak živimo tu negdje u i oko Zagreba (no vjerojatnije ćemo prije otići nekamo dalje se hladiti, nego tamo sad po ljeti). Uglavnom, za ta 2 dana prošle smo 48+ km i oko 4 km visinske razlike. Sama staza je odlično označena i dobro održavana, a po putu vikendom gotovo uvijek od travnja ima ljudi.
Ovaj izvještaj nije gotov jer obilaznica nije u potpunosti ispunjena, ali tu je mala uspomena na ono što smo prošle.

Grah je pao da baš na Međunarodni dan žena propješačim Medvednicu od juga prema sjeveru do Stubičkih Toplica. Izvrsna ideja za rutu koja se pretočila u planinarsku obilaznicu HPD Željezničara pod nazivom "Beži Jankec". Obilaznica je osmišljena tako da se do prve točke ide s "cugom", a u mojem slučaju bilo je obrnuto. Kontrolne točke su nostalgično slatke i navuku namjernike da osjete stari dio Zagreba i ono što nas spaja preg brega - naš kaj. Službeno, staza ima 27 km (iako primjećujem kod ostalih da se nekako nađe 4-5 km više, ovaj put si nisam mjerila), što je oko 9 sati hoda. Gospon iz Čistoće napravio je prvu fotku mene ispred zgrade zagrebačkog glavnog kolodvora, čime mi je definitivno uljepšao početak dana. U centru je bilo dosta mladih, što mi nikako nije bilo jasno, no onda su se moje, pa ne i tako stare moždane stanice sjetile da su se ti ljudi zabavljali do jutra i da je to još moguće. Sve žigove koji su bili na putu, lako je uočiti, osim kod PK Junac, to nisam našla. Kod Hunjke sam srela 2 trkačice koje su sa zagorske strane dotrčale na najukusnije štrukle na Medvednici, bile su baš sretne i ponosne.
Taj dan bilo je lijepo i sunčano, idealno za hodati, stigla sam u Stubake negdje oko pola 3, cug mi je pobegel, srećom su trgovine radile, pa sam se uputila na kupanac. Terme Stubaki imaju vanjski grijani bazen, pa sam imala prilike još malo uživati na sunčeku. Sve u svemu, ovo je vrlo atraktivna obilaznica koju vrijedi proći i više puta, nije toliko strašna koliko se možda nekima na prvu čini, a kada putu pridodate lijepo vrijeme - ovo je uživancija!
Ovakve šetnje mene istinski ožive, pročiste i ozdrave iznutra. Veselim se idućem posjetu šumama i gorama!

Bio je lipanj, zadnji dan mog godišnjeg odmora. Prevrtah se u krevetu do 9 sati i kao da me nešto navinulo, spremila sam ruksak i uzela u ruke dnevnik Ivanečke planinarske obilaznice. Idemo! Start mi je za razliku od lokacije prve kontrolne točke, bio u Prigorcu (na parkingu gdje počinje većina ruta za uspon na Ivančicu), a od tuda prema lokalitetu Šumi. Obilaznica je, osim na par dijelova gdje su srušena stabla za preći preko (srećom ne velikog) potoka - odlično markirana i lako se prođe. Međutim, nadam se da će se, ako je to ikako moguće, obilaznica malo proširiti i obuhvatiti vrh Ivanščice jer je bez toga kao ljubavna veza bez strasti - sve je ok, ali nema vrhunca. Da se samo s KT3 Žgano vino preko Mrzljaka uspne na Ivanščicu (koja bi bila nova KT), pa spusti preko Pionira (ili Konja ako se treba doći do Info Punkta), zaokružila bi se priča + trasa obilaznice poprimila bi izgled loga Planinarskog kluba Ivanec, kako fora!

Dan je bio idealan za IPO, taman prije toplotnog vala, prošla sam s pauzama za kojih 5 i pol sati, dužine navodno 18,5 km.

Mjesec dana poslije upoznala sam tajnika i ostale planinare PK Ivanca, gdje drugdje nego-kod vrha Ivanšćice. Članovi Kluba imali su odmah nakon mog obilaska čišćenje puta IPO te su postavili nove daske preko potoka kod Ivanečke Železnice. Tada su mi pričali doživljaje iz još uvijek ne tako popularne Makedonije kao destinacije za planinarenje u kojoj su se divno i jeftino proveli, a najavili su i svoje veće izlete na Triglav te na Tenerife (s usponom na najviši vulkanski vrh Španjolske Pico del Teide s 3715 metara). Klub ima puno članova i ove godine slavi 10 godina postojanja, što se stvarno vidi po aktivnosti. Nadam se da predsjednik zbog svih tih obaveza i putovanja ne stigne ovjeravati obilaznice jer se već malo brinem da nakon 2 mjeseca nije Hrvatska pošta nešto krivo (ne)poslala. Ne znam, ali čim više planinarim, tim mi je važnije ono "doma", "lokalno" te mislim da je sama činjenica da uopće postoji planinarska obilaznica super, kamoli da postoji aktivno članstvo koje to održava. No kako god bilo, mogu ja te puteve opet obići, no svakako ću dodati vrh, pa da provjerim je li zaista ostaje u tragu znak viteškog križa. I da, još mi se jedna sitnica urezala - jedinstveni žigovi od neke sofisticirane plastike - koliko god su fora, metalni su mi se do sada pokazali boljima jer bolje prianjaju.
Ostavljam još ovdje za uspomenu par fotografija. Do sljedeće obilaznice!

Ovu obilaznicu osmislili su članovi HPD Željezničar 2020. godine, a ovjereni dnevnik i značku osobno mi je uručio gospon Damir Bajs u prostoru Društva. Prije nego bacim svoja sjećanja s puta u digitalni arhiv, moram napisati da mi je izuzetno drago što sam imala prilike upoznati jednog Željezničara posebno- "Gojzeka" gospona Željka koji mi je definitivno postao jedan od planinarskih uzora i motivatora. Osim što sam s čovjekom mogla ozbiljno razgovarati i ozbiljno se šaliti, kasnije sam saznala da je čovjek prošao sve kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice, popeo Sauleck, svaki vikend negdje planinari, uči mlade povijesti (jer je i profesor), drži školu šaha i promotor je projekta "Pruži mi ruku". Sve te aktivnosti čovjek radi sa stopostotnim oštećenjem vida. Hej, čovječe reci mi da ne možeš, pa ću ti reći da postoje ljudi kojima to nije u rječniku!

Sama obilaznica nije kružna te sam ne tako znane vrhove Samoborskog gorja pohodila u više navrata te u više godišnjih doba. U međuvremenu, promijenile su se neke točke. Točnije, Podjelak, livada na 664 metara, više nije dio obilaznice jer spada u privatni posjed. Svejedno sam kročila tamo po snijegu, nije nešto posebno, ali moglo je biti da sam imala sanjke jer je nagib idealan! Mali Lovnik je slatki greben s lijepim vidikovcem. Što se Travnog vrha tiče, sjećam se samo neke bakice i da sam išla prema Bregani, ali srećom je tu fotka lijepog pogleda. Vidikovac Tepec - bila u prolazu i solo, tako da me divno grozan nagib metalnih stepenica zaobišao(budem već, ali s nekim!), žig je preko puta na kamenu, koliko čitam, pogled je naravno najljepši ikad igdje. Vrh Mali Črnec popnete kada idete do Ruda, slatki je. Lapte je najviša točka obilaznice s 782 metra, no iskreno moram kopati po fotkama jer se doživljaja ne sjećam. To nije slučaj s Ptičjim vrhom blizu Oštrca, zgodna uska staza koja vijuga po samoborskim brdašcima, a pogledi na sve strane, čak i do Alpa. Dražićin kamen je, kako piše, jedan od ljepših vidikovaca Samoborskog gorja, jako blizu Oštrca, a na koji sam stigla iz Braslovja, po tzv. Jurinoj stazi (ne znam ko je Jura, ali teren je fora, pogotovo kada propadate do koljena u snijeg). Rancerje je vrh koji je također u privatnom posjedu te žig nisam uspjela naći. Iako je na 748 metara i već sam prolazila više puta kraj njega, nije me se dojmio. No zato je tu Zub, vidikovac kojeg ću se sjećati zbog 2 stvari. Prvo, pogled sa Zuba je lijep i fora se penjati do njega. Drugo, tamo sam upoznala gospona Miljenka, vodiča Kapelaša koji sretno u mirovini skače po tim bregima.
I to je to! Moja treća obilaznica po ovom gorju, ali s vremenom mi se toliko primilio taj teren da odem češće tamo. Jer realno, od prirode mogu samo učiti, ipak se više mijenja od ljudske gluposti!

Al gdje smo sad mi, a gdje dedek iz doba pećinskih medvjeda?
(pita se Autohtonac u djelu Vladimira Nazora "Dedek Kajbumščak")

Za put dedeka Kajbumščaka čula sam u planinarskoj školici PD Izletnika, a volja za proći ga rodila se kad sam shvatila da ću se Strahinjčici uvijek vraćati jer ima toliko lijepih mjesta za posjetiti (Dedek i Babica, Dedek bez Babice, obilaznica Putevima orhideja, novo obnovljeni planinarski dom Radoboj, planinarska kuća na Strahinjčici, Jelenske pećine...). Zahvaljujući ovoj obilaznici koja ima 8 točaka i 24,5 kilometara, prvi puta sam bila na Slonu i Brezovici, i stekla novu perspektivu Hušnjakovog brda od one uobičajeno turističke. Markacije su vrlo dobre, bio je rujan i još nije počelo padati toliko lišće, ali zapravo je put pregledan i prohodan cijelom trasom. Pretpostavljam da tome pomaže i to što se održao "Kajbumščak trail", pa je staza odlična i za one koji vole brdsko trčanje. U planinarskoj kući na Strahinjčici,kao i uvijek, lijepo ugoste čovjeka. Jedina mala zamjerka bili su žigovi, posebice oni nabijeni u drvo (malo "bolno" izgleda to, a i kora okolo smeta pri otiskivanju žiga).
S obzirom na to da je putem bilo dosta ljepota za vidjeti, napravila sam par fotografija mjesta (prezentacija nema zvuka, no preporuča se gledati uz neke domaće popevke):