|
četvrtak, 28.09.2023.
Kajbumščakov put, rujan 2023.
Al gdje smo sad mi, a gdje dedek iz doba pećinskih medvjeda?
(pita se Autohtonac u djelu Vladimira Nazora "Dedek Kajbumščak")
Za put dedeka Kajbumščaka čula sam u planinarskoj školici PD Izletnika, a volja za proći ga rodila se kad sam shvatila da ću se Strahinjčici uvijek vraćati jer ima toliko lijepih mjesta za posjetiti (Dedek i Babica, Dedek bez Babice, obilaznica Putevima orhideja, novo obnovljeni planinarski dom Radoboj, planinarska kuća na Strahinjčici, Jelenske pećine...). Zahvaljujući ovoj obilaznici koja ima 8 točaka i 24,5 kilometara, prvi puta sam bila na Slonu i Brezovici, i stekla novu perspektivu Hušnjakovog brda od one uobičajeno turističke. Markacije su vrlo dobre, bio je rujan i još nije počelo padati toliko lišće, ali zapravo je put pregledan i prohodan cijelom trasom. Pretpostavljam da tome pomaže i to što se održao "Kajbumščak trail", pa je staza odlična i za one koji vole brdsko trčanje. U planinarskoj kući na Strahinjčici,kao i uvijek, lijepo ugoste čovjeka. Jedina mala zamjerka bili su žigovi, posebice oni nabijeni u drvo (malo "bolno" izgleda to, a i kora okolo smeta pri otiskivanju žiga).
S obzirom na to da je putem bilo dosta ljepota za vidjeti, napravila sam par fotografija mjesta (prezentacija nema zvuka, no preporuča se gledati uz neke domaće popevke):
|
- 20:43 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
srijeda, 23.08.2023.
Ludbreškom planinarskom obilaznicom, 02.06.2023.
Ovu predljetnu sezonu očijukanja s obilaznicama, započela sam početkom lipnja zaputivši se u Centar svijeta. Upravo tamo počinje zanimljiva, premda mi sve upućuje na to da nije često posjećivana - Ludbreška planinarska obilaznica. No, dok su se neki od mojih planinarskih poznanika hvatali u koštac sa visokogorskom stijenjadi, na jedan dan sve koprive LPO-a čekale su poljubiti samo moje noge. I jesu, više puta!
LPO je osmislilo Planinarsko društvo Ludbreg, put je kružni sa osam kontrolnih točaka. Obilazak započinje i završava u središtu svijeta, a put je kojih 23 kilometara dug (više ako idete na Vinkov vidikovac ili se gubite po koprivama).
Staza prvo prolazi kroz prirodne ljepote Otoka Mladosti čvrstim tlom uređenog, močvarnog područja pa pored Bednje i povijesnog Budima te se iza Slanja uspinje na vrh Lijepu Goricu, a zatim nenadano izlazi iz šume u idilično vinogradarsko naselje Graci gdje prevladavaju lijepi i dalekosežni pogledi na dugu ravnicu između Kalničkog gorja i susjedne Mađarske. Nastavak puta slijedi preko brdovitog područja ludbreških vinograda do simpatičnog vinogradskog grebena Sigečaka, a put izlazi van u naselju Globočec. Markacije nadalje, cestom, vode u Ludbreg do poznatog svetišta gdje trasa i završava. Put prolazi kroz doline, polja, šume, vinograde, brežuljke, te mala izdvojena naselja. Sa puta povremeno se otvaraju lijepi vidici prema Ivanšćici, Varaždinu, Čakovcu i Međimurskim brijegovima, na Ludbreg, prema Mađarskoj, na Podravsku ravnicu i prema Koprivnici. Piše da se put može proći za 7 sati (nisam tempirala ovaj put), ali preporučam budućim hodočasnicima da si rezerviraju taj dan i uživaju u krajolicima jer ima se što vidjeti (a možda vas netko i ponudi vinom:).
I da, par dijelova puta je zaraslo, pa su duga odjeća i neka "mačetica" najbolja opcija, ali nemojte se obeshrabriti.
|
- 15:31 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 27.04.2023.
Hrastovičkom gorom u proljeće, 8.4.2023.
Iako je prošlo dosta vremena i koraka koji nisu pretvorni u objavu na društvenim mrežama, pustolovnu priču ili u posebni doživljaj, nekako mi je žao ne zabilježiti sve te obilaske po putevima koji mi, sada sam već sigurna u to, predstavljaju neiscrpno zadovoljstvo. Zato se vjerojatno vraćam blogovanju, dragi blog.hr.
I tako...krenusmo mi jednog suhog travanjskog dana prema Petrinji, po prvi put otkrivati Hrastovičku goru ("Petrinjsku Medvednicu", "petrinjsku lokalnu planinu", "jednu od Zrinskih gora"...), još jedno područje s ostacima Panonskog mora (što smo u biti samo pročitali na edukativnim pločama). Cilj nam je bio vidjeti Piramidu, tj. vrh Cepeliš i planinarski dom te napraviti kružnu rutu do sela Hrastovice (staze 203 i 204). Laganim korakom stigli smo nenadano brzo do Piramide. Dom "Matija Filjak" je bio otvoren, a trojica planinara iz HPD Zrin koji su čuvali kuću, lijepo su nas ugostili i ponudili novu craft pivu ovog kraja (ako ne i jedinu), a koja je stvarno odlična . Dokaz tomu je moje skakutanje po putu na povratku i osjećaj proljetnog ushita pri pogledu na šumsko zelenilo koje počinje bujati. Nakon što smo sišli s dosta široke metalne platforme napravljene oko piramide, dragi čovjek gospon planinar uputio nas je do još jednog vidikovca, tj. drvene čeke koja se ljulja, ali s još boljim pogledom (tzv. Putom kestena). Pri povratku, pokupovali smo ukrašena uskršnja jaja te skrenuli usput još prema "Vratima palisadnog podgrađa"., tj. odvojku do gradine Hrastovica i ruševine crkve Sv. Duh.
Za kraj rute dočekao nas je čopor mladih peseka koji su bili zapravo jako pitomi i poliznuli nas za sretan povratak.
Oznake: hrastovička gora, planinarenje, Petrinja
|
- 14:41 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 01.01.2023.
4 godišnja doba na Japetiću
3.12.2022. - Jesen
Napokon je pao snijeg, a s njime i ideja da odemo na Japetić. Nakon nešto malo više od godine dana aktivnog planinarenja, čini se da mi taj Japetić nije samo faza, već vrh kojemu ću često prilaziti. Sa mnom je i već znani suplaninar po Samoborskom gorju koji skuplja "samo" žigove HPO-a, dok sam ja usput posjetila cvjećarnu u Jaski i nabavila obilaznicu HPD Jastrebarskog "4 godišnja doba na Japetiću". Ovaj put smo se odlučili krenuti iz mjesta Ivančići, a iz samog početka puta nije se dalo naslutiti da nas gore čeka snježno veselje, no ponegdje i gusta magla. U domu Žitnica počeli su kuhati crno vino i moram priznati da se tamo nalazi do sada meni najbolje kuhano vino, sorte portugizac. Subotom nema nešto ljudi, gore je bio snijeg i magla, pa me vino baš obradovalo. Na trenutak sam potpuno zaboravila da je još uvijek kalendarska jesen. Posjetili smo i piramidu, pa polako krenuli istim putem doma.
30.12.2022. - Zima
Noćno planinarenje? Može!
Na poziv dragih prijatelja iz PD Pinklec, pridružila sam se veseloj družini na noćnom pohodu na Japetić. Naš uspon počeo je oko 20:15 iz Šoićeve kuće. Vrijeme je bilo izvanprosječno toplo za zimu, sa sitnom kišom na početku, pa je staza bila blatna. Kada smo stigli do doma, čula se glazba, a uz nju plesno razigrani članovi HPD Jastrebarsko koji već 25. godinu za redom organiziraju noćni uspon. Prema riječima predsjednika Jastrebarskog, sljedeće godine ne bi održali uspon jer će se dom obnavljati. Na moje oduševljenje, točio se kuhani portugizac, a ekipa iz Pinkleca izvadila je finog špeka, luka, kolača i ukulele, na kojeg je pohvalan broj ljudi znalo svirati. Ekipa je bila šarolika, od manje djece do starih, a sam doživljaj planinarenja po noći je poseban. Tim više što se razvedrilo, pa su se vidjele zvijezde. Sve u svemu, jedan jako lijepi zaključak ove planinarske godine!
Sretna nam 2023. godina i da nas čim više planina i šuma osvoji!
|
- 19:11 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 26.12.2022.
Ravna gora (686 m), 26.12.2022.
|
- 21:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
utorak, 13.09.2022.
Belečki planinarski put (BPO), ljeto 2022.
Došlo je vrijeme za obilazak dugo željenog Belečkog planinarskog puta, obilaznice koju je još 2004. godine ustanovilo HPD "Belecgrad". Prilika je to za upoznavanje jednog lijepog dijela južne Ivanščice, koji spada pod Krapinsko-zagorsku županiju. Naglašavam županiju jer jednostavno znate po ljudima da ste došli u jedan novi kraj kojeg krasi ljepota planine (a tu je i narječje).
Kada sam stizala prema mjestu Belec imala sam predosjećaj da neće sve proći tako glatko kao kod prethodnih obilaznica. Premda je za obilazak potrebno kojih 17 km te oko 6-8 sati, planinarski dnevnik treba nabaviti prije polaska jer KT 1 više nije Crkva Majke Božje Snježne, već trgovina preko puta gdje se ide po žig i žvakaće. Ako ne želite ići dva puta kao ja, dobro je to znati, premda HPD Belecgrad ima u planu obnoviti točke i izmijeniti obilaznicu. Ne znajući još ovo, došla sam do gospođe zvonarke koja mi je objasnila da crkva više nije dio obilaznice, a čovjek koji je dežurao kod PK Belecgrad rekao je da više ne puštaju prljave planinare u crkvu. I još k tome u crkvu koja ima najviše zlata po plafonu u cijeloj regiji. Ne tražeći logiku u međuljudskim odnosima, uzimam dnevnik i upućujem se prema ruševinama Belecgrada iz 14. st. (539 m). Kako je suh dan i vikend, bilo je dosta obitelji, pa sam brže krenula prema vrhu Ivanščice, a usput pogledala Babin zub (638 m), Belige (974 m) i Hanjžicu (994 m), sve mjesta koja bih zaobišla da nema ove obilaznice. Neki dijelovi puta su dosta zarasli što skriva markacije te ima i porušenih stabla na stazi, najviše od Beliga do Hanjžice. Nakon najviše točke od 1061 m, nedaleko u pravcu jugoistoka nalaze se ruševine Židovine (691 m), navodno isto nastale kao Belecgrad za obranu od Turaka. Usput blizu pri povratku je i vrh Minžalovac. I to je bilo to za prvi put. Drugi posjet desio se tek nekih mjesec dana kasnije, a u društvu dlakavca krenula sam od trgovine sa žvakama prema ostaloj mi točki Osinec, tj. zgodnim vidikovcem Mali Osinec na 521 m. Potom smo, uz male administrativno-zagorske muke uspjeli ovjeriti obilaznicu, a dobi se i ogromna značka. Budući da na vratima PK Belecgrada nema naljepnica i mog društva, nadam se da ću se, već jednom sretnom prilikom, vratiti ovdje s većom ekipom-za treću sreću.
|
- 07:40 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 11.07.2022.
Jaskanski planinarski put, 9.7.2022.
Budući da me obilaznice, van mojih lutanja i druženja na planinarskim izletima, oduševljavaju svojom pričom, odlučila sam proći i Jaskanski planinarski put. I to dva dana nakon kiše jer je vjerojatnije tada vidjeti pršteće slapove na više mjesta (između Plešivice i Japetića kod Marićkinog mlina te koritom Dubokog potoka do prekrasnog slapa Brisalo). Slovo J se često može vidjeti na stablima Samoborskog gorja, pa mi je teren bio djelomično dobro poznat. Osim što je ljeti sve življe i divnije za vidjeti, u šumi je uvijek manja temperatura i bilo je ugodno za hodati. Sveukupni dojam nakon prođenog - bilo je zapravo prekrasno. No ponukana proživljenim, osjećam potrebu u dnevnik zapisati i neke "tips&tricks" za proći JPP u jednom dahu. Međutim, ako ovisite o javnom prijevozu - ukupnom putu od 11 sati i 25 minuta aktivnog hoda treba dodati 3 i pol sati hoda do Gornje Vasi za Samobor, pa uživancija traje 2 dana, za što HPD Jastrebarsko preporučuje noćenje u domu Žitnica (s najljepšim pogledom).
Savjeti za lakši prolaz JPP u jednom ljetnom danu
-započeti rutu čim ranije, ruta nije kružna i za proći sve u jednom danu treba pomoć dobre vile/vilenjaka da vas dovede na početak i odvede na kraju rute
-uzeti naglavnu lampu (za one koji su zaspali i započeli rutu u 9h) i powerbank za slabiju bateriju na mobitelu
-oprema: osnovna planinarska, hrana, 3L tekućine, 3 dodatne majice i još jedne hlače, čarape i gaće
Najzahtjevnije dionice su mi bile od KT1-KT2 (prva) te od KT7-KT8 (zadnja). Naime, od Okić-grada do Popovdolske pećine vodi strmi put, a nagib je toliki da jedino pomaže korijenje od drveća za primiti se. Nije problem proći, no izgleda da do sada, gdje god bih se penjala do nekih pećina, bude tako. Zadnja dionica-od Zidanih pećina do slapa Brisalo ide koritom Dubokog potoka te je inače prekrasno proći kada je ljetni dan. Meni je bila avanturica za proći jer se mračilo, teren je sklizak, vodostaj solidan, a isprva ne bih primijetila sajle i klinove koji su srećom tamo. Premda lijepo piše u jaskanskom dnevniku da se prelazi na lijevu obalu korita i strmo uspne uz metalnu užad te se tako zaobiđe do slapa, upravo je zbog ovoga vrlo važno st(ići) po danu jer je, logično, vidljivost otežana. Lekcija naučena, JPP Prolazeći koritom, put me podsjetio na koncepciju rute PD Yeti na Moslavačkoj gori-kombinacija žuborećeg potoka uz poneko žičano osiguranje, samo puno šire i strmije. Zanimljivo je da bih za početak i kraj rute trebala koristiti ruke, što za penjanje, što za prelazak preko porušenih stabla.
U sjećanju će mi ostati kuharice u Žitnici i gulaš od vrganja, pastir podno Zečaka koji mi je dao motivaciju da krenem dalje i stignem prije mraka, jedini stanovnici mjesta Pećno - jedna obitelj koja živi daleko od asfalta i ima lijepe kravice, hammock i mačke pred trijemom kuće s predivnim pogledom, u sada već-vikend naselju Grabarak.
JPP će uskoro navršiti 43 godine postojanja i jako mi je drago da se društvo sjetilo povezati te prekrasne vidike nikad dosadnog parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Put od kojih 35 km i 2.79 km visinske razlike (slabi mi povjerenje u aplikacije tako da ovo uzimam cum grano salis) prošla sam s pauzama za 12 i pol sati, a za veliko finale puta, pojavio se mjesec koji je osvijetlio dovoljno put do Vranječkog slapa i dolaska mog vilenjaka koji me odveo u civilizaciju.
Oznake: jaskanski planinarski put
|
- 08:17 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
srijeda, 29.06.2022.
Grgosova špilja i Muzej grada Samobora
Još jedno neizostavno mjesto za izlet je špilja u Otruševcu. Otkrio ju je gospodin Josip Grgos 1973. godine kada je minirao to područje za proizvodnju vapnenca. Dio za posjetitelje obuhvaća špilju s velikom dvoranom bogatom špiljskim ukrasima (stalaktiti, stalagmiti, stalagmati, špageti...) . Špilje su jedno prekrasno, no vrlo osjetljivo mjesto, zato pretpostavljam da nije sve dostupno posjetiocima. Naime, samo vrškom vašeg prsta možete zaustaviti tisućljetni proces rasta nekog špiljskog ukrasa. Ono što je apsolutni hit u Grgosovoj špilji jest mali otvor u glavnoj dvorani koji sve prozračuje. Na poučnoj stazi iznad špilje može se vidjeti otvor ove zanimljive "puhaljke". Posjetila sam još par špilja u RH i svaka ima svoje posebnosti, no Grgosova mi za sada jedina na 30 metara dužine ima toliko puno zgusnutih ukrasa. Ova galerija majke prirode proglašena je zaštićenim geomorfološkim spomenikom prirode.
Grgosova špilja dio je Poučne staza Otruševec, koja u dva kilometra vodi kroz još 8 točaka u kojima se upoznaje život, običaji i legende otruševečkog kraja.
I za kraj obilaska ove prekrasne planinarske obilaznice, posjetila sam Samoborski muzej u dvorcu (bivšeg vlasnika ilirskog preporoditelja Ferde Livadića). Na dva kata muzeja mogu se vidjeti fosili iz Zaprešić brega, neolitički ostaci kamenih sjekira iz Gregurić brega i okolice Samobora, fotografije pronađenih tumula arheološkim istraživanjem Budinjaka (iz 9.-5. st.pr.Kr.) i slično. Neke točke ove obilaznice možete pronaći i na srednjovjekovnoj karti arheoloških lokaliteta Samoborskog kraja (Veliki Lovnik, Plessivicza, Lipovecz).Tu je i preostalo stakleno posuđe iz tvornice stakla Osredek iz 1904. godine.
Naposljetku, premda nisu točke obilaznice, svakako vrijedi pogledati ruševine starog grada Samobora čija je maketa također u muzeju te vidikovac Tepec (14 metara visoku anindolsku piramidu).
|
- 10:23 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 16.06.2022.
Obilaznicom po Petrovoj gori
Nakon istraživanja po Moslavačkoj gori, logičan slijed je udahnuti malo i šume Petrove gore. Za ovu rutu koristio mi je vodič i dnevnik "Planinarske obilaznice Petrova gora" (PD Šumar). Obilježene staze podijeljene su na Crvenu i Zelenu, a podrobnije informacije mogu se naći na stranicama planinarskih društava: OSMICA-Karlovac te PD Šumar. Oduševila me ideja i ruta ovih staza, a ako je za vjerovati daljinaru, u otprilike 27 km može se vidjeti zaista vrijedan dio ljudske povijesti na ovom području te ponoviti gradivo iz biologije. Žao mi je samo što je drveni dio poučne zelene staze neobnovljen te što je spomenik Vojina Bakića vandaliziran. Ali zato su šume pune života, uspjela sam vidjeti kunu, izduženu dlakavu životinjicu koja je taman prolazila puteljkom (pored KT5 - Rimski put). Petrova gora je još 1969. godine proglašena značajnim krajobrazom te predstavlja jedinstveni šumski ekosustav s većinom, bukovim šumama i velikim brojem životinja i biljaka.
Osim toga, Petrova gora poznata je i kao memorijalni park u kojem je 85 lokaliteta i obilježja NOR-a (danas već sigurno puno manje, po stazi sam naišla na neke vandalizirane). Kada se dođe do KT2- kompleksa Partizanske bolnice, u kući, koja je predstavljala glavnu prijemnu zgradu, nalaze se tekstovi o samom osnivanju te o ljudima koji su u takvim vremenima solidarno djelovali. Prema navodima, u prvoj bolnici (ne kod ove KT2) sagrađenoj 1941. godine, liječeno je 97 ranjenika i bolesnika, a spašeno 80 skrivenih u zemunicama. Već sljedeće godine njemačke i ustaške snage bolnicu su bombardirale, no ubrzo je sagrađena na mjestu današnje obilaznice nova- Centralna partizanska bolnica koja je do 1944. godine imala 30 različitih objekata (u kojima bi se održavale nastava, kino projekcije i predstave). Ta druga bolnica prema navodima imala je 10 000 ranjenika, od kojih je njih 1060 umrlo i sahranjeno na groblju pored. Bolnica je 25. svibnja 1945. godine preseljena u Karlovac.
Nastavljam po stazi od Magarčevca preko Velikog Velebita do Malog Velebita (prepoznatljivog po većim kamenima), pa sve po Zelenoj stazi do Kraljevog groba, Malog Petrovca (pored starog pavlinskog samostana), Velikog Petrovca (sa spomeničkim kompleksom Vojina Bakića), pa po Rimskoj stazi natrag do Lovačkog doma Muljava.
Zeleni dio staze s poučnim pločama (o šumi, ekosustavu, izvorima energije, recikliranju i sl.) idealan je za školu u prirodi. Nadam se da će se i taj dio obnoviti, kao što se sada obnavlja i pavlinski samostan kod Malog Petrovca.
Sve u svemu, zaključujem da se u ovaj jedinstveni spoj prirode i društva vrijedi iznova vraćati.
|
- 22:30 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 05.05.2022.
Jelenskim tragovima po Moslavačkoj gori, 30.4.2022.
Vikend je, datumi u kalendaru kada se obilježava Valpurgina noć te Međunarodni praznik rada. Bez previše razmišljanja, srce me odvuklo u Regionalni park Moslavačku goru. Do sada sam vidjela kraj obilježen obilaznicom PD Yeti iz Kutine, a ovaj put želja mi je pogledati sjeverni dio Parka i znamenitosti po putu, za što me većinom (jer GPS signala baš i nema) služila zanimljiva planinarsko-turistička karta.
Ruta ovog šumarenja izgledala je ovako: parking (kod Garić grada)-početak staze (preko puta jezera Podgarić)-odmorište Pešut-kamenolom Samarice-Kamene kugle-vrh Mjesec-jezero Pleterac-Košuta grad-Jelengrad-Kaluđerov grob-povratak na parking (duža ruta uz potok). Računajući jedno gubljenje u šumi i pokušaj dolaska do srednjovjekovne utvrde Gradina pred sam zalazak sunca, to je put od 41.07 km i 9 sati i 53 minute nevjerojatnog guštanja. Iako nisam to očekivala, veliki dio puta je markiran, ali ima dijelova koji nisu i gdje treba načuliti sva osjetila. Čini mi se da sam većinom hodala po srednjovjekovnom putu jer ruta, kao što se može i vidjeti po karti, spaja sve navedene kasnosrednjovjekovne utvrde. Ako se itko ikada odluči za ovako duži posjet staništu jelena, košuta i bambija, za razliku od mene, valja krenuti čim ranije ili pak, nije zgorega ni ostati "zarobljen" u tom kraju duže.
Petnaestak minuta od odmorišta Pešut prepoznatljivog po nadstrešnicama i stolovima te poljskim wc-om s tepihom od bršljana , stižem do geološkog lokaliteta Garjevica - "kamenih kugli". Migmatitne stijene u Garjevici su jedno od najmističnijih mjesta u Regionalnom parku Moslavačka gora. Na lokalitetu unutar mase granita izdvajaju se manja kuglasta tijela migmatita, koja su oblikovana u procesu nastanka (hlađenja) stijene tzv. kuglastim lučenjem. (...) Migmatiti se sastoje od svijetlih pruga (leukosoma) i tamnih dijelova (melanosoma). Zanimljiva je činjenica da u portugalskom geoparku Naturtejo ima selo Monsanto gdje su kuće sagrađene između velikih granitnih kugli, nastalim kao i ove na Moslavačkoj gori (cijeli geopark je na listi UNESCO-ve prirodne baštine). Te kugle su same po sebi fascinantne, a sljubljene s potokom, daju prizore jedne netaknute prirode koja umiruje oči.
Blizu potoka ide makadamska cesta s koje skrećem desno u šumu po nemarkiranom puteljku i krećem do vrha Mjesec (354 m). Tu skrećem sjeverno prema jezeru Pleterac, koje je, kako saznajem, ograđeno i u privatnom vlasništvu. Malo je ironično što se tamo nalazi i kuća-izletište podignuta 1961. godine u spomen na prve partizanske jedinice u Moslavačkoj gori te političkog i vojnog rukovodstva koja su se u toku NOB-e nalazila na ovom području. Iako ne volim gacati po tuđoj zemlji planete Zemlje, bilo je par posjetioca, što me ipak ohrabrilo za posjet, no ipak ne skroz do Kamenoloma Pleterac. Od najsjevernije točke moje rute - jezera, polako kružim do Košutgrada i Jelengrada. Za razliku od Jelengrada, od Košutgrada (čija izgradnja datira najkasnije iz 14. st.) ostao je dio kamenog zida, dok su temelji odavno obrasli i prekriveni. Da ste došli do Košutgrada (232 m) isprva znate samo po stupiću/smjerokazu, a da bi ste vidjeli ostatke, valja se popeti na nešto strmije brdo i istražiti ga. Jelengrad pak, udaljen kojih 40 minuta, ima očuvane vanjske obrambene zidove. Budući da je cijeli plato na kojem je stari grad izgrađen, opasan dubokim opkopom, arheolozi nagađaju da se u ulaznu kulu pristupalo drvenim (podiznim) mostom. Odmah uz zidine, napravljeno je zgodno mjesto s klupama i stolom za odmor, što sam s guštom iskoristila. Slijedi najizazovniji dio rute, do Kaluđerovog groba, po planinarskom putu. Tko god da je markirao ovo područje, zapravo mu zahvaljujem jer sam sigurno stekla vještinu više. Naime, iz smjera Jelengrada prema Kaluđerovom grobu valja skrenuti oštro lijevo na makadamu, za šumu, što je i označeno. Također, odlično su označena i dva stabla koja sam tek naknadno zamijetila, vraćajući se iz šume gdje sam umalo zalutala u nekakve divlje dijelove. Stvar je u majci prirodi, sve je obraslo i sve se zazelenilo. Ovaj dio puta hodala bih po šumi bez utabane staze, ali zapravo dobro markirane. Iako sam se malo pribojavala krda svinja, primjećivala bih "samo" jelensku družinu te pred kraj puta čula i riku/poziv vjerojatno jelena. To je njihov dom, a ja moram požuriti jer me čeka još par sati koje treba "skratiti". Dolazim napokon i do Kaluđerovog groba (437 m), ujedno jedne od četiri visinske kote Moslavačke gore (uz Humku, Vis i Mjesec). O ovom mjestu postoji legenda da je tu pokopan neki monah, no više od toga nisam uspjela naći. Valja se vratiti u ljudski beton, pa sam zadnjih par kilometara trčala (snagom...bambija) do raskrižja koje vodi srednjovjekovnoj utvrdi Gradini (preskočenoj na početku puta), no već je sunce pozdravljalo, pa nije bilo smisla bauljati po mraku. Vraćam se te ubrzo dolazim do početne točke u Podgariću. Moslavačka gora puna je geoloških i arheoloških poslastica i sva sreća da je pao mrak jer se vjerojatno još ne bih zaustavila, a ovaj post bi se pisao puno predugo. Mogu si samo zamisliti kako je bilo planinarki Tatjani Šavorić koja je zapisivala 45 uzastopnih dana i 1100 km prođenih Via Adriaticom (po zimi!), u svoj, sada već i objavljen putopis na skoro 300 stranica. No neka, barem nećemo odmah sve zaboraviti. Do sljedećeg šumskog lutanja!Oznake: Moslavačka gora, neutabani put
|
- 17:03 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|