Maca Šumarica

utorak, 13.09.2022.

Belečki planinarski put (BPO), ljeto 2022.

Došlo je vrijeme za obilazak dugo željenog Belečkog planinarskog puta, obilaznice koju je još 2004. godine ustanovilo HPD "Belecgrad". Prilika je to za upoznavanje jednog lijepog dijela južne Ivanščice, koji spada pod Krapinsko-zagorsku županiju. Naglašavam županiju jer jednostavno znate po ljudima da ste došli u jedan novi kraj kojeg krasi ljepota planine (a tu je i narječje).
Kada sam stizala prema mjestu Belec imala sam predosjećaj da neće sve proći tako glatko kao kod prethodnih obilaznica. Premda je za obilazak potrebno kojih 17 km te oko 6-8 sati, planinarski dnevnik treba nabaviti prije polaska jer KT 1 više nije Crkva Majke Božje Snježne, već trgovina preko puta gdje se ide po žig i žvakaće. Ako ne želite ići dva puta kao ja, dobro je to znati, premda HPD Belecgrad ima u planu obnoviti točke i izmijeniti obilaznicu. Ne znajući još ovo, došla sam do gospođe zvonarke koja mi je objasnila da crkva više nije dio obilaznice, a čovjek koji je dežurao kod PK Belecgrad rekao je da više ne puštaju prljave planinare u crkvu. I još k tome u crkvu koja ima najviše zlata po plafonu u cijeloj regiji. Ne tražeći logiku u međuljudskim odnosima, uzimam dnevnik i upućujem se prema ruševinama Belecgrada iz 14. st. (539 m). Kako je suh dan i vikend, bilo je dosta obitelji, pa sam brže krenula prema vrhu Ivanščice, a usput pogledala Babin zub (638 m), Belige (974 m) i Hanjžicu (994 m), sve mjesta koja bih zaobišla da nema ove obilaznice. Neki dijelovi puta su dosta zarasli što skriva markacije te ima i porušenih stabla na stazi, najviše od Beliga do Hanjžice. Nakon najviše točke od 1061 m, nedaleko u pravcu jugoistoka nalaze se ruševine Židovine (691 m), navodno isto nastale kao Belecgrad za obranu od Turaka. Usput blizu pri povratku je i vrh Minžalovac. I to je bilo to za prvi put. Drugi posjet desio se tek nekih mjesec dana kasnije, a u društvu dlakavca krenula sam od trgovine sa žvakama prema ostaloj mi točki Osinec, tj. zgodnim vidikovcem Mali Osinec na 521 m. Potom smo, uz male administrativno-zagorske muke uspjeli ovjeriti obilaznicu, a dobi se i ogromna značka. Budući da na vratima PK Belecgrada nema naljepnica i mog društva, nadam se da ću se, već jednom sretnom prilikom, vratiti ovdje s većom ekipom-za treću sreću. smijeh

- 07:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2022.

Jaskanski planinarski put, 9.7.2022.

Budući da me obilaznice, van mojih lutanja i druženja na planinarskim izletima, oduševljavaju svojom pričom, odlučila sam proći i Jaskanski planinarski put. I to dva dana nakon kiše jer je vjerojatnije tada vidjeti pršteće slapove na više mjesta (između Plešivice i Japetića kod Marićkinog mlina te koritom Dubokog potoka do prekrasnog slapa Brisalo). Slovo J se često može vidjeti na stablima Samoborskog gorja, pa mi je teren bio djelomično dobro poznat. Osim što je ljeti sve življe i divnije za vidjeti, u šumi je uvijek manja temperatura i bilo je ugodno za hodati. Sveukupni dojam nakon prođenog - bilo je zapravo prekrasno. No ponukana proživljenim, osjećam potrebu u dnevnik zapisati i neke "tips&tricks" za proći JPP u jednom dahu. Međutim, ako ovisite o javnom prijevozu - ukupnom putu od 11 sati i 25 minuta aktivnog hoda treba dodati 3 i pol sati hoda do Gornje Vasi za Samobor, pa uživancija traje 2 dana, za što HPD Jastrebarsko preporučuje noćenje u domu Žitnica (s najljepšim pogledom).

Savjeti za lakši prolaz JPP u jednom ljetnom danu

-započeti rutu čim ranije, ruta nije kružna i za proći sve u jednom danu treba pomoć dobre vile/vilenjaka da vas dovede na početak i odvede na kraju rute
-uzeti naglavnu lampu (za one koji su zaspali i započeli rutu u 9h) i powerbank za slabiju bateriju na mobitelu
-oprema: osnovna planinarska, hrana, 3L tekućine, 3 dodatne majice i još jedne hlače, čarape i gaćeyes

Najzahtjevnije dionice su mi bile od KT1-KT2 (prva) te od KT7-KT8 (zadnja). Naime, od Okić-grada do Popovdolske pećine vodi strmi put, a nagib je toliki da jedino pomaže korijenje od drveća za primiti se. Nije problem proći, no izgleda da do sada, gdje god bih se penjala do nekih pećina, bude tako. Zadnja dionica-od Zidanih pećina do slapa Brisalo ide koritom Dubokog potoka te je inače prekrasno proći kada je ljetni dan. Meni je bila avanturica za proći jer se mračilo, teren je sklizak, vodostaj solidan, a isprva ne bih primijetila sajle i klinove koji su srećom tamo. Premda lijepo piše u jaskanskom dnevniku da se prelazi na lijevu obalu korita i strmo uspne uz metalnu užad te se tako zaobiđe do slapa, upravo je zbog ovoga vrlo važno st(ići) po danu jer je, logično, vidljivost otežana. Lekcija naučena, JPPcool Prolazeći koritom, put me podsjetio na koncepciju rute PD Yeti na Moslavačkoj gori-kombinacija žuborećeg potoka uz poneko žičano osiguranje, samo puno šire i strmije. Zanimljivo je da bih za početak i kraj rute trebala koristiti ruke, što za penjanje, što za prelazak preko porušenih stabla.


U sjećanju će mi ostati kuharice u Žitnici i gulaš od vrganja, pastir podno Zečaka koji mi je dao motivaciju da krenem dalje i stignem prije mraka, jedini stanovnici mjesta Pećno - jedna obitelj koja živi daleko od asfalta i ima lijepe kravice, hammock i mačke pred trijemom kuće s predivnim pogledom, u sada već-vikend naselju Grabarak.

JPP će uskoro navršiti 43 godine postojanja i jako mi je drago da se društvo sjetilo povezati te prekrasne vidike nikad dosadnog parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Put od kojih 35 km i 2.79 km visinske razlike (slabi mi povjerenje u aplikacije tako da ovo uzimam cum grano salis) prošla sam s pauzama za 12 i pol sati, a za veliko finale puta, pojavio se mjesec koji je osvijetlio dovoljno put do Vranječkog slapa i dolaska mog vilenjaka koji me odveo u civilizaciju.

Oznake: jaskanski planinarski put

- 08:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2022.

Grgosova špilja i Muzej grada Samobora

Još jedno neizostavno mjesto za izlet je špilja u Otruševcu. Otkrio ju je gospodin Josip Grgos 1973. godine kada je minirao to područje za proizvodnju vapnenca. Dio za posjetitelje obuhvaća špilju s velikom dvoranom bogatom špiljskim ukrasima (stalaktiti, stalagmiti, stalagmati, špageti...) . Špilje su jedno prekrasno, no vrlo osjetljivo mjesto, zato pretpostavljam da nije sve dostupno posjetiocima. Naime, samo vrškom vašeg prsta možete zaustaviti tisućljetni proces rasta nekog špiljskog ukrasa. Ono što je apsolutni hit u Grgosovoj špilji jest mali otvor u glavnoj dvorani koji sve prozračuje. Na poučnoj stazi iznad špilje može se vidjeti otvor ove zanimljive "puhaljke". Posjetila sam još par špilja u RH i svaka ima svoje posebnosti, no Grgosova mi za sada jedina na 30 metara dužine ima toliko puno zgusnutih ukrasa. Ova galerija majke prirode proglašena je zaštićenim geomorfološkim spomenikom prirode.

Grgosova špilja dio je Poučne staza Otruševec, koja u dva kilometra vodi kroz još 8 točaka u kojima se upoznaje život, običaji i legende otruševečkog kraja.

I za kraj obilaska ove prekrasne planinarske obilaznice, posjetila sam Samoborski muzej u dvorcu (bivšeg vlasnika ilirskog preporoditelja Ferde Livadića). Na dva kata muzeja mogu se vidjeti fosili iz Zaprešić brega, neolitički ostaci kamenih sjekira iz Gregurić brega i okolice Samobora, fotografije pronađenih tumula arheološkim istraživanjem Budinjaka (iz 9.-5. st.pr.Kr.) i slično. Neke točke ove obilaznice možete pronaći i na srednjovjekovnoj karti arheoloških lokaliteta Samoborskog kraja (Veliki Lovnik, Plessivicza, Lipovecz).Tu je i preostalo stakleno posuđe iz tvornice stakla Osredek iz 1904. godine.
Naposljetku, premda nisu točke obilaznice, svakako vrijedi pogledati ruševine starog grada Samobora čija je maketa također u muzeju te vidikovac Tepec (14 metara visoku anindolsku piramidu).

- 10:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2022.

Obilaznicom po Petrovoj gori

Nakon istraživanja po Moslavačkoj gori, logičan slijed je udahnuti malo i šume Petrove gore. Za ovu rutu koristio mi je vodič i dnevnik "Planinarske obilaznice Petrova gora" (PD Šumar). Obilježene staze podijeljene su na Crvenu i Zelenu, a podrobnije informacije mogu se naći na stranicama planinarskih društava: OSMICA-Karlovac te PD Šumar. Oduševila me ideja i ruta ovih staza, a ako je za vjerovati daljinaru, u otprilike 27 km može se vidjeti zaista vrijedan dio ljudske povijesti na ovom području te ponoviti gradivo iz biologije. Žao mi je samo što je drveni dio poučne zelene staze neobnovljen te što je spomenik Vojina Bakića vandaliziran. Ali zato su šume pune života, uspjela sam vidjeti kunu, izduženu dlakavu životinjicu koja je taman prolazila puteljkom (pored KT5 - Rimski put). Petrova gora je još 1969. godine proglašena značajnim krajobrazom te predstavlja jedinstveni šumski ekosustav s većinom, bukovim šumama i velikim brojem životinja i biljaka.


Osim toga, Petrova gora poznata je i kao memorijalni park u kojem je 85 lokaliteta i obilježja NOR-a (danas već sigurno puno manje, po stazi sam naišla na neke vandalizirane). Kada se dođe do KT2- kompleksa Partizanske bolnice, u kući, koja je predstavljala glavnu prijemnu zgradu, nalaze se tekstovi o samom osnivanju te o ljudima koji su u takvim vremenima solidarno djelovali. Prema navodima, u prvoj bolnici (ne kod ove KT2) sagrađenoj 1941. godine, liječeno je 97 ranjenika i bolesnika, a spašeno 80 skrivenih u zemunicama. Već sljedeće godine njemačke i ustaške snage bolnicu su bombardirale, no ubrzo je sagrađena na mjestu današnje obilaznice nova- Centralna partizanska bolnica koja je do 1944. godine imala 30 različitih objekata (u kojima bi se održavale nastava, kino projekcije i predstave). Ta druga bolnica prema navodima imala je 10 000 ranjenika, od kojih je njih 1060 umrlo i sahranjeno na groblju pored. Bolnica je 25. svibnja 1945. godine preseljena u Karlovac.

Nastavljam po stazi od Magarčevca preko Velikog Velebita do Malog Velebita (prepoznatljivog po većim kamenima), pa sve po Zelenoj stazi do Kraljevog groba, Malog Petrovca (pored starog pavlinskog samostana), Velikog Petrovca (sa spomeničkim kompleksom Vojina Bakića), pa po Rimskoj stazi natrag do Lovačkog doma Muljava.


Zeleni dio staze s poučnim pločama (o šumi, ekosustavu, izvorima energije, recikliranju i sl.) idealan je za školu u prirodi. Nadam se da će se i taj dio obnoviti, kao što se sada obnavlja i pavlinski samostan kod Malog Petrovca.

Sve u svemu, zaključujem da se u ovaj jedinstveni spoj prirode i društva vrijedi iznova vraćati.



- 22:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.05.2022.

Jelenskim tragovima po Moslavačkoj gori, 30.4.2022.

Vikend je, datumi u kalendaru kada se obilježava Valpurgina noć te Međunarodni praznik rada. Bez previše razmišljanja, srce me odvuklo u Regionalni park Moslavačku goru. Do sada sam vidjela kraj obilježen obilaznicom PD Yeti iz Kutine, a ovaj put želja mi je pogledati sjeverni dio Parka i znamenitosti po putu, za što me većinom (jer GPS signala baš i nema) služila zanimljiva planinarsko-turistička karta.

Ruta ovog šumarenja izgledala je ovako: parking (kod Garić grada)-početak staze (preko puta jezera Podgarić)-odmorište Pešut-kamenolom Samarice-Kamene kugle-vrh Mjesec-jezero Pleterac-Košuta grad-Jelengrad-Kaluđerov grob-povratak na parking (duža ruta uz potok). Računajući jedno gubljenje u šumi i pokušaj dolaska do srednjovjekovne utvrde Gradina pred sam zalazak sunca, to je put od 41.07 km i 9 sati i 53 minute nevjerojatnog guštanja. Iako nisam to očekivala, veliki dio puta je markiran, ali ima dijelova koji nisu i gdje treba načuliti sva osjetila. Čini mi se da sam većinom hodala po srednjovjekovnom putu jer ruta, kao što se može i vidjeti po karti, spaja sve navedene kasnosrednjovjekovne utvrde. Ako se itko ikada odluči za ovako duži posjet staništu jelena, košuta i bambija, za razliku od mene, valja krenuti čim ranije ili pak, nije zgorega ni ostati "zarobljen" u tom kraju duže.

Petnaestak minuta od odmorišta Pešut prepoznatljivog po nadstrešnicama i stolovima te poljskim wc-om s tepihom od bršljana yes, stižem do geološkog lokaliteta Garjevica - "kamenih kugli".
Migmatitne stijene u Garjevici su jedno od najmističnijih mjesta u Regionalnom parku Moslavačka gora. Na lokalitetu unutar mase granita izdvajaju se manja kuglasta tijela migmatita, koja su oblikovana u procesu nastanka (hlađenja) stijene tzv. kuglastim lučenjem. (...) Migmatiti se sastoje od svijetlih pruga (leukosoma) i tamnih dijelova (melanosoma).
Zanimljiva je činjenica da u portugalskom geoparku Naturtejo ima selo Monsanto gdje su kuće sagrađene između velikih granitnih kugli, nastalim kao i ove na Moslavačkoj gori (cijeli geopark je na listi UNESCO-ve prirodne baštine). Te kugle su same po sebi fascinantne, a sljubljene s potokom, daju prizore jedne netaknute prirode koja umiruje oči.
Blizu potoka ide makadamska cesta s koje skrećem desno u šumu po nemarkiranom puteljku i krećem do vrha Mjesec (354 m). Tu skrećem sjeverno prema jezeru Pleterac, koje je, kako saznajem, ograđeno i u privatnom vlasništvu. Malo je ironično što se tamo nalazi i kuća-izletište podignuta 1961. godine u spomen na prve partizanske jedinice u Moslavačkoj gori te političkog i vojnog rukovodstva koja su se u toku NOB-e nalazila na ovom području. Iako ne volim gacati po tuđoj zemlji planete Zemlje, bilo je par posjetioca, što me ipak ohrabrilo za posjet, no ipak ne skroz do Kamenoloma Pleterac. Od najsjevernije točke moje rute - jezera, polako kružim do Košutgrada i Jelengrada. Za razliku od Jelengrada, od Košutgrada (čija izgradnja datira najkasnije iz 14. st.) ostao je dio kamenog zida, dok su temelji odavno obrasli i prekriveni. Da ste došli do Košutgrada (232 m) isprva znate samo po stupiću/smjerokazu, a da bi ste vidjeli ostatke, valja se popeti na nešto strmije brdo i istražiti ga. Jelengrad pak, udaljen kojih 40 minuta, ima očuvane vanjske obrambene zidove. Budući da je cijeli plato na kojem je stari grad izgrađen, opasan dubokim opkopom, arheolozi nagađaju da se u ulaznu kulu pristupalo drvenim (podiznim) mostom. Odmah uz zidine, napravljeno je zgodno mjesto s klupama i stolom za odmor, što sam s guštom iskoristila. Slijedi najizazovniji dio rute, do Kaluđerovog groba, po planinarskom putu. Tko god da je markirao ovo područje, zapravo mu zahvaljujem jer sam sigurno stekla vještinu više. Naime, iz smjera Jelengrada prema Kaluđerovom grobu valja skrenuti oštro lijevo na makadamu, za šumu, što je i označeno. Također, odlično su označena i dva stabla koja sam tek naknadno zamijetila, vraćajući se iz šume gdje sam umalo zalutala u nekakve divlje dijelove. Stvar je u majci prirodi, sve je obraslo i sve se zazelenilo. Ovaj dio puta hodala bih po šumi bez utabane staze, ali zapravo dobro markirane. Iako sam se malo pribojavala krda svinja, primjećivala bih "samo" jelensku družinu te pred kraj puta čula i riku/poziv vjerojatno jelena. To je njihov dom, a ja moram požuriti jer me čeka još par sati koje treba "skratiti". Dolazim napokon i do Kaluđerovog groba (437 m), ujedno jedne od četiri visinske kote Moslavačke gore (uz Humku, Vis i Mjesec). O ovom mjestu postoji legenda da je tu pokopan neki monah, no više od toga nisam uspjela naći. Valja se vratiti u ljudski beton, pa sam zadnjih par kilometara trčala (snagom...bambijazubo) do raskrižja koje vodi srednjovjekovnoj utvrdi Gradini (preskočenoj na početku puta), no već je sunce pozdravljalo, pa nije bilo smisla bauljati po mraku. Vraćam se te ubrzo dolazim do početne točke u Podgariću. Moslavačka gora puna je geoloških i arheoloških poslastica i sva sreća da je pao mrak jer se vjerojatno još ne bih zaustavila, a ovaj post bi se pisao puno predugo. Mogu si samo zamisliti kako je bilo planinarki Tatjani Šavorić koja je zapisivala 45 uzastopnih dana i 1100 km prođenih Via Adriaticom (po zimi!), u svoj, sada već i objavljen putopis na skoro 300 stranica. No neka, barem nećemo odmah sve zaboraviti. Do sljedećeg šumskog lutanja!

Oznake: Moslavačka gora, neutabani put

- 17:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.04.2022.

Avantura Istriana, KT HPO 10.1., 10.2., 10.3.

Sjedam u kombi sa osmero nepoznatih ljudi te krećemo put Istre, točnije, na Ćićariju. Od tada nadalje započinje putovanje kojeg ću se rado prisjećati. Plan nam je bio uspon na vrh Orljak (1106 m) iz Račje Vasi te na vrh Žbevnicu (1014 m) iz Bresta, za što je kombi zapravo idealno prijevozno sredstvo. Plan se ostvario, i prije predviđenog vremena, pa smo stigli još obići i Županj vrh (1138 m). Ono što me posebno oduševilo je društvance iz HPD Zagreb-Matice kojemu šaljem veliki virtualni zagrljaj zbog inkluzivnog planinarenja. To je pokazatelj koliko smo napredni i humani u stvaranju društva jednakih mogućnosti. Ukupno smo prešli kojih 15 i nešto kilometara po sunčanom, vjetrovitom, a dijelom i kišovitom vremenu. Da parafraziram vodiča, svatko je od nas dobio svoj komadičak neba, onu puzzlu koja nam je falila da upotpuni tjedan.

- 22:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 23.04.2022.

Od Lobora do vrha Očura, KT HPO 3.4. i 3.5.

Svanula je i ta poluoblačna subota, 23. travnja, koju sam, nakon tjedana kiše i lutanja po ne pretjerano markiranim šumama, odlučila provesti na dobro markiranoj Ivanščici, ili srednjovjekovno rečeno - Očuru. Kako za jednodnevne izlete često ne planiram destinaciju, uspjeh je što sam u društvu već znanog suplaninara krenula put Lobora, mjestašca iz kojeg naša ruta počinje. Iz Lobora smo krenuli put ostataka Oštrcgrada na 746 mnv sa zgodnim vidikom. Tamo smo susreli zanimljivu ekipu matematičara koji su razgovarali o nekim formulama, razmijenili par riječi i fotografija te sam imala tu čast zubo utisnuti nekima i prvi žig u njihovu knjižicu HPO-a. Na starim zidinama nalaze se žigovi čak triju obilaznica, što govori o ljepoti i posjećenosti ovih staza. Malo smo ubrzali i pozdravili se s nadasve zabavnom ekipom i krenuli do vrha Ivanščice, tj. do Pasarićeve kuće gdje nas je čekao moj dobri "suplaninar s Ivanščice". Nakon izvrsnog jela u lijepo održavanom domu te uz želje za ponovnim susretom negdje na Kalniku, krenuli smo natrag. Kako se ne bih vraćala baš po istom, išli smo do Hanjžica, preko Beliga i PK Majera do Lobora, dok je moj suputnik slijedio širu cestu, no vremenski je slično. Nisam uspjela vidjeti sad Belecgrad, no svakako mi je želja obići ljepote Belečkog planinarskog puta, tako da ću se prvom zgodom vratiti. Aktivno smo hodali 4:40h i prešli 19.6 km, tako da ovaj izlet svrstavam u sportsko-rekreativno ispucavanje naših tijela koja su, danas, više nego ikad, disciplinirana u sjedećim položajima i čekaju svoj red, plan i program.



- 13:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2022.

Žumberačkim krajem...KT HPO 6.5.

Plan da odem na kratko malo u zagrljalj šuma Medvednice, slikovito rečeno, pokopan je kraj groblja Šestine. Volim druženje i planinarenje, ali taj dan kao da mi je duh Medvednice na prepunom parkingu s velikom ekskurzijom poručio: "Idi tamo malo jugozapadnije, primit će te moja dobra susjeda-Žumberačka gora."
Temperatura se već malo podigla kada sam stigla na utrku Krabat Trail 2022 sa startom u Sošicama, novu utrku u organizaciji Društva za sport i rekreaciju Jastreb extreme. Kasnije sam pročitala da utrka nosi ime Krabat po žumberačkom uskoku, plemiću i ratniku, a kojemu su tijekom povijesti pripisana i mistična svojstva - mogućnost letenja i čaranja te predaja da iz zrna žita može stvarati vojnike. Po njemu je snimljen film, čita se lektira u Njemačkoj te je imenovana jedna regija u Saskoj po njemu.
No dobro...nisam baš očekivala ni ovo, no čini se da je većina trkača već završavala utrku, pa im neću smetati. I tako je i bilo. Uputila sam se prema slapu Sopot, ali preko zgodne stazice koja će tek dobiti table čija metalna postolja su postavljena u šumi, kao i brojač posjeta financiran sredstvima iz EU fondova. Ima dosta slapova Sopot, no ovaj je vjerojatno dobio naziv po selu Sopote, kroz kojega prolazim i dolazim do umirujućih šumova vode.

Sopotski slap nalazi se na 700 metara nadmorske visine, a kaskadama je podijeljen na tri dijela ukupne visine 40 m. Od tuda krećem putem vode prema Vodicama te nešto dalje skrećem za Ječmište. Cijelim putem su postavljene dodatne trakice za trkače, no nije bilo nikoga, osim kod vrha - dvije planinarke su taman užinale na 976 mnv. Samo malo dalje od Ječmišta, pruža se još ljepši vidik.
Slijedi povratak preko Vodica. Naposljetku, posjetila sam još usput dolinu potoka Slapnica sa svojim prekrasnim slapovima. Do Brisala ću drugom prilikom, no i Vranječki slap, iako zapušten, stvarno je prekrasan. Taj dan su tamo bile i dvije vile koje su upijale zadnje zrake sunca. Sa zalaskom krećem betonskom gradu. Tko zna, možda se jednom odvažim i produžim svoje boravke u šumi, no konformizam je za sada prejak.
Do sljedećeg zapisa! I sretan nam 21. ožujak, svjetski dan šuma!

- 23:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.03.2022.

Rekreacijska ruta do gradine Tuščak, KT HPO 6.1. i KT SPO 17

Koliko god je sunčano, treba se još dobro zamotati ujutro za hod po šumi. Tako "zamotana" uputila sam se u društvu suplaninara prema gradini Tuščak iz mjestačca Stojdraga. Uz jedno pogrešno skretanje, tj. prerani prelazak potoka Jarek, stigli smo do ostataka srednjovjekovne utvrde - gradine Tuščak, nastale prije otprilike 700 godina. Prema navodima, u branič kuli visokoj 25 m, boravili bi vlasnici i vojna posada, dok druga kula-paiasa, namijenjena samo plemićima, nije nikada dovršena. Sama priroda putem me više oduševila, pa prenosim ugođaj u kolažu :)

- 23:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2022.

Ljepote Mons Claudiusa, KT HPO 2.1.

Došlo je vrijeme za dužu stazu i kruženje po Moslavačkoj gori. Iznenadila me atraktivnost Kružnog puta po Moslavačkoj gori kojeg održava PD YETI iz Kutine. Izgleda da ću morati opet tamo kada se sve zazeleni. Moja ruta počela je u Podgariću, mjestačcu gdje se prvo na brdu uoči 20 metara širok Spomenik revolucije naroda Moslavine. Kod parkirališta pred asfaltirani put prema Garić-gradu, stigao je autobus pun planinara i još pokoji automobil. Premda sada nije bilo mojih suplaninara, susretala bih ugodno raspoložene ljude putem, dok me drugom polovicom rute pratio duh druga Yetija. Desetak minuta nakon hodanja uzbrdo po uskom asfaltiranom putu, dolazim do prve znamenitosti-Garić-grada koji je tu od 13. stoljeća.


Par kilometara uzbrdo od srednjovjekovne utvrde, nalazi se prvo raskrižje, a lijevo se skreće za najviši vrh Moslavačke gore - Humku (487 mnv). Ubrzo skrećem po Yetijevom putu desno niz potok, do Bele Crkve te do vidikovca s vrhom Vis (442 mnv) što je i točka HPO-a.


Na jednoj informativnoj web stranici o Moslavačkoj gori, predstavljene su sve divote ovog kraja, kojih ima previše za zaustaviti se ovdje na ruti, na dan u vikendu kada ništa ne pada i kada treba nekako sublimirati tjedni stres od ovoliko informacija i medija danas. Za svaki slučaj da ne zaboravim, vratila sam se na Yetijev puteljak uz potok Crkveni jarak i krenula put jezera "Mikleuška".Tu počinje afterparty, jedina je nezgoda možda sklisko lišće kojeg ima puno na samoj stazici koja je pod nagibom uz potok jer se tu nema za što baš primiti. No na jednom dijelu puta Yetijevci su stavili sajle i to je odlično poslužilo!


Stižem do jezera Mikleuška. Sunce mi grije kapke dok odmaram uz šum vode. Dosta dobro mjesto za zen stanje. Dalje me čeka duži povratak preko Kolčenice i Gornje Jelenske stazom Yetija.


Po putu sam uspjela naići i na par rascvjetanih biljčica (jaglac, divlji zumbul i plućnjak).


Uz par opetovanih "Yeti uspona", ruta polako završava. Put je bio kondicijski zahtjevniji (25 km) i premda sam uspjela posnimiti ovu ljepotu, ona zapravo nije na slici, niti ju se može naći na Googlu, Canvi, Shopify-u, Instagramu, Facebooku...a niti na blogovima. Taj osjećaj čovjek stekne kada boravi tamo gdje mu je nekoć bilo stanište.

- 20:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #