Maca Šumarica

Nedjeljno sivilo i maglu odlučila sam gledati s visoka na sunčanom Samoborskom gorju, baš kako priliči zimogroznima. Ovaj put u društvu entuzijastičnog planinara, pa mi je vrijeme još brže prošlo. Naša kružna ruta počinje u Rudama i ide po rudarsko-botaničkoj poučnoj stazi. Iako nam nije bilo u planu, točno u 10 sati pojavljujemo se kod rudnika gdje nas je "dočekao" vodič Željko koji upravo počinje obilazak, daje nam zelene kute i kacige i ulazimo u jedan je od najstarijih europskih rudnika bakra i željeza.

Par zanimljivosti o rudniku: za "zlatno doba" rudarenja smatra se 16. st. kada je iskopano najviše bakra i radilo preko 200 rudara, većina rudara je došla iz Njemačke i Austrije, za gablec su rudari jeli rudarsku greblicu - slani kolač od sira i oraha ili zelenja, a kolač je danas dio nematerijalne kulturne baštine Hrvatske sa zaštićenim geografskim porijeklom, rudari su bili pobožni ljudi te imaju svoju zaštitnicu Svetu Barbaru (u jednom dijelu svog nesretnog života, Barbara se skrivala u planinama), o rudniku danas brine KUD Oštrc a nastavljaju se i novi projekti, pa za 4 godine možemo očekivati prošireni centar za posjetitelje. I da - u većini rudnika žive bergmani (ljudi planine), patuljasti čovci s obraslim bradama koji rudarima kradu zlato.
Naš put se nastavlja dalje, uzbrdo i nizbrdo do Plešivice.
Glad za onim što nas čeka u domu dr. Maks Plotnikov malo nas je ubrzala prema starom gradu Okiću, a do tamo smo krenuli preko Popovog dola. Nakon Medvrha i Velikog vrha, kod Zuba zastane dah od pogleda prema Popovdolskoj pećini, starom gradu Okiću i neznanom mi vrhu u daljini (edit: dio Medvednice) lijevo preko mora magle. Ubrzo stižemo do starog grada Okića, okrepljujemo se u domu i polako vraćamo prema Rudama (s druge strane). Nažalost botanički vrt nije održavan, ali zato se kroz taj dio puta lijepo vide Oštrc, Rancerje i drugi dijelovi uvijek prekrasnog Samoborskog gorja.

Oznake: Samoborsko gorje, planinarenje

Promišljanjem u pauzama od obaveza i skrolanjem po Čaplarevom "Planinarskom vodiču po Hrvatskoj", nadobudna klinka u meni odabrala je kružnu rutu po Samoborskom gorju. Ovaj put sam solo, pa se treba dobro informirati, ne želim zalutati u neke zahtjevne predjele i izbjegavam penjanje po stijenama ili zahtjevne dionice. Zahvaljujući super stranici planinarenje.hr, odabrana je ruta: Šoićeva Kuća » Mali Lipovac » Velika Vrata » Japetić » Veliki Lovnik » Šoićeva Kuća (i gps trag je tu!:).

No, u praksi, malo sam ju drukčije zaokružila i u rutu po povratku dodala » Šipački breg.

Čini se da je kod Šoićeve kuće uvijek gužva vikendima, što je za očekivati jer osim prekrasnog gorja, odlično je mjesto za sve uzraste i čini mi se, vježbanje orijentacije.

Početak planinarske staze ide kroz slatki Mali Lipovac iz kojeg se za kratko vrijeme dođe do posebnog rezervata šumske vegetacije - Japetića!

Stepenice od drveća prema piramidi.
Dalje se ide u smjeru Dragonoša do raskršća-parkinga. Tu se može skrenuti s rute i pratiti crveno-žute markacije, pa po šumici gore i kroz livadu se dođe opet na rutu koja vodi do Velikog Lovnika. Na putu sam susrela dvije planinarke s kojima sam se kojih 50 metara previše zapričala. Naposljetku, svatko je otišao na svoju stranu, ja ipak lijevo do Velikog Lovnika, a žene desno, do gostinjca Sv. Bernarde.
Napokon žig koji je cijeli! (S druge strane pak...gostinjac ne radi, pa vadim vlastite zalihe.)


Slijedi povratak, no odlučila sam se poći za Smerovišće, pa vidjeti može li se kako preko Šipačkog brega natrag. Vegetacija je prekrasna i definitivno želim nastaviti, no gdje je to skretanje? Dobra stvar je da kod ovih samostalnih putovanja i introvert u meni počinje komunicirati s okolinom. Srećom je naišao jedan gospodin planinar koji me uputio prema nemarkiranom putu-klanjcu koji vodi do Šipačkog brega. S mudrom mi napomenom-nemojte skretati sa staze! I dobro je, po stazi stižem do Šipačkog brega na usku asfaltiranu cestu. Susrećem jednu stariju ljubaznu gospođu, kćer i unuku i osjećam se pomalo kao neki lik koji je upao u krivu priču. Na moj upit koliko ima do Malog Lipovca dobila sam odgovor: "Pak vi ste skroz fulali breg!" To me malo zabrinulo, do sad sam se osjećala kao kod sebe u goricama, samo dodajte kojih 300 metara nadmorske visine. No sljedeća rečenica "Imate dobrih 10 minuta po cesti do dole, pa do potoka prek brega" me potapšala po ramenima. Ehh kad bi bar sva pogrešna skretanja izgledala kao na ovoj fotki dolje.


I polako, ali sigurno, zaokružuje se ova priča. Uz malu napomenu da Šoićeva kuća nije (vjerojatno već odavna) otvorena, od kad nije u vlasništvu HPD Japetić, tako da ne znam gdje je žig za SPO (na zdencu nije!).

Pozdrav do sljedećeg izleta!

Oznake: Samoborsko gorje, Japetić, veliki lovnik, sipački breg, šuma, gora, rujan, fora