Maca Šumarica

ponedjeljak, 22.11.2021.

Rude-Rudnik Sv.Barbara-Plešivica-Okić-Rude, KT HPO 5.1. i KT 5.2.

Nedjeljno sivilo i maglu odlučila sam gledati s visoka na sunčanom Samoborskom gorju, baš kako priliči zimogroznima. Ovaj put u društvu entuzijastičnog planinara, pa mi je vrijeme još brže prošlo. Naša kružna ruta počinje u Rudama i ide po rudarsko-botaničkoj poučnoj stazi. Iako nam nije bilo u planu, točno u 10 sati pojavljujemo se kod rudnika gdje nas je "dočekao" vodič Željko koji upravo počinje obilazak, daje nam zelene kute i kacige i ulazimo u jedan je od najstarijih europskih rudnika bakra i željeza.

Par zanimljivosti o rudniku: za "zlatno doba" rudarenja smatra se 16. st. kada je iskopano najviše bakra i radilo preko 200 rudara, većina rudara je došla iz Njemačke i Austrije, za gablec su rudari jeli rudarsku greblicu - slani kolač od sira i oraha ili zelenja, a kolač je danas dio nematerijalne kulturne baštine Hrvatske sa zaštićenim geografskim porijeklom, rudari su bili pobožni ljudi te imaju svoju zaštitnicu Svetu Barbaru (u jednom dijelu svog nesretnog života, Barbara se skrivala u planinama), o rudniku danas brine KUD Oštrc a nastavljaju se i novi projekti, pa za 4 godine možemo očekivati prošireni centar za posjetitelje. I da - u većini rudnika žive bergmani (ljudi planine), patuljasti čovci s obraslim bradama koji rudarima kradu zlato.
Naš put se nastavlja dalje, uzbrdo i nizbrdo do Plešivice.
Glad za onim što nas čeka u domu dr. Maks Plotnikov malo nas je ubrzala prema starom gradu Okiću, a do tamo smo krenuli preko Popovog dola. Nakon Medvrha i Velikog vrha, kod Zuba zastane dah od pogleda prema Popovdolskoj pećini, starom gradu Okiću i neznanom mi vrhu u daljini (edit: dio Medvednice) lijevo preko mora magle. Ubrzo stižemo do starog grada Okića, okrepljujemo se u domu i polako vraćamo prema Rudama (s druge strane). Nažalost botanički vrt nije održavan, ali zato se kroz taj dio puta lijepo vide Oštrc, Rancerje i drugi dijelovi uvijek prekrasnog Samoborskog gorja.

Oznake: Samoborsko gorje, planinarenje

- 10:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 09.11.2021.

Horvatove stube iz Markuševca, 7.11.2021., KT HPO 4.3.

Činjenica da je na ovim prostorima živio čovjek koji je osam godina, slikovito rečeno, nosio kamene po krškom dijelu Medvednice da bi napravio stubište od 500 kamenih stuba koje ide kroz špilju Medvednicu, nadahnulo me da malo produžim korak i odlučim se na 18 kilometara upoznavanja jednog mi novog dijela Medvednice. Polazak iz Markuševca vodi stazom 22 koja se nastavlja na stazu 20 preko livade Danjka do prijevoja Hunjka, pa kojih kilometar i pola do Horvatovih stuba. Isprva sam ih usprkos natpisima promašila jer mi se taj dio činio tako stran svemu što sam na putu vidjela-taj čudesan krški dio, s jamama, škrapama, stijenama, špiljama...sve je tu zgusnuto na jednom malom mjestu. Neke stube nisu već toliko cijele kao prije, no na dijelovima su osigurani klinovi i jedna sajla te se prolazi bez teškoća.


Kraj Horvatovih stuba nalazi se i zaštićeni spomenik prirode - jedna od najstarijih običnih tisa u Hrvatskoj (moćno drvo koje liječi karcinom ili pak može paralizirati živčani sustav). Što se povratka tiče, od podnožja Stuba (kod izletišta Srnec) može se skrenuti desno i ići sve do Stubičkih Toplica ili pak lijevo prema Sljemenu ili Puntijarki, što je informacija koju me pitalo dvoje ljudi tamo, no nažalost tada nisam znala. :)

Oznake: Horvatove stube, Hunjka, tisa

- 20:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 02.11.2021.

Grebengrad i Veliki Lubenjak, 2.11.2021., KT HPO 3.3.


Promišljanje o žigovima planinarskih obilaznica
Šetnja po šumi mi je prije bila najnormalnija aktivnost...miris borovih iglica, boje, vlaga, svi godišnji uvjeti i sva njena lica...Lijepo je kad si na ti s nečim divljim. No kako to već biva u kompleksnosti života, čovjek ode u beton ili se pretvori u avatara i uzme ga Matrix. I baš zbog toga, tjeram svoje tijelo u planine, na staze, po šumi. Ne mora to biti staza koja završava sa žigom planinarske obilaznice, donedavno nisam ni doživljavala markacije, kamoli žigove. Nisam ni nosila neku posebnu opremu, bila bi poput našeg obiteljskog psa- gacala po blatnom lišću i veselila se što uopće idem bilo kamo. Bezbrižno i spontano. No zašto onda žigovi, i to u ovo digitalno doba? Sada i dnevnik možete voditi tu na blogu, čak ima i e-dnevnik HPO-a. Možda će i planinarska društva krenuti u tom smjeru za svoje obilaznice. No, na stranu ako zaista postoje (što unaprijed sumnjam) fanatici koji ne vide ni kuda su došli niti gdje su, već ih samo zanima žig, mislim da ima nešto u samoj radnji dolaska na vrh gore koje ti daje neku ljudsku nagradu. Malo koja odrasla osoba ne želi doći do vrha brda/planine kada krene planinariti, to je jednostavno u našoj prirodi, i većina nas se onda i poslika tamo, a tu je i žig kojeg možete naći samo tamo na vrhu i na trenutak iskoristiti za uspomenu. Još nije izmišljeno ništa drugo što možete odnijeti s vrha planine a da je trajno i usput vam da informaciju na koliko ste metara nadmorske visine bili 60 minuta prije nego ste pojeli grah i spustili se natrag u Šestine (recimo:). To je za sad još uvijek najbolja motivacija za onaj sportski dio planinarenja i to može samo pomoći u tome da se čovjek više kreće. Meni je drago kada vidim neke postove šetnji po "poznatom teritoriju", iako netko ide tamo samo po taj žig jer vidikovca nemate, ipak se makne paučina i utaba staza da recimo ovaj pas - moj suputnik s prve fotke može lakše proći.
Da ne nabrajam koristi hodanja po ovom "luxury premium all organic no photoshop" zraku.
Trk u šumu po žig i zrak dok su još besplatni!

Oznake: domajenajljepše, pas planinar, studeni, grebengrad

- 20:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #