Umjesto da vrijeme provedeno u HR, čekajući da nam sinovi završe školovanje, učim i naučim njemački, ja sam radio sve i svašta. Uglavnom sam uređivao okoliš, pokušavao srediti kaos u kući, ponešto prodati, ponešto baciti.

Školovati sinove nije baš nešto što bi mogao proglasiti zabavnim i jednostavnim poslom.
Problemi u srednjoj školi, nešto manji na faksu, prve ljubavi, neostvarive želje i planovi sinova, koji su vidjeli što si drugi mogu priuštiti pa su onda i oni htijeli nešto slično.
Sve u svemu, mogli smo im priuštiti mnogo više, no i to što su imali bilo je daleko više od onoga što smo imali mi, u njihovim godinama.
I zato me nije pekla savjest što im nisam ispunio baš sve želje
.
Nakon završetka srednje škole, stariji sin se zaposlio. Razočaran nekolicinom profesora u gimnaziji, koji su im doslovno, bez ikakvog razloga vadili mast iz tijela, jednostavno je zamrzio školu i uopće nije pomišljao da bi se dalje školovao.
Iako je svaka generacija, pa i moja, imala svoje dobre i loše profesore, ova je generacija imala nesreću da su pojedine profesorice, frustrirane svojom nemoći da postanu netko i nešto, odlučile svoj bijes usmjeriti na uništavanje pojedinih učenika, među kojima je bio i moj sin.
Srećom, on je sin prilično tvrdoglave obitelji, koje nije lako slomiti, pa osim što je, uz pomoć tih jedinki uspio zamrziti školu, nije zamrzio i život.

Radio je, zaljubio se, prekinuo s djevojkom, pa još malo radio, a onda prelomio i otišao s majkom u Njemačku.
Tamo je upisao višu školu za fizioterapeutiku, usput je ponešto radio i zarađivao, završio školu, zaposlio se i počeo raditi. No, ta ga struka nikako nije privlačila. Radio je to preko volje i bilo je jasno da neće dugo tako. Radeći, pokušavao je položiti prijemne ispite za policijsku školu, no upasti u tu elitnu državnu školu bilo je jako teško. No, on je čvrsto odlučio da će to učiniti. Pokušao je jednom, pa drugi put, pa kada su ga opet odbili, pokušao je na drugom mjestu i uspio. Upisao se i vidi se da uživa. Najbolji je u svojoj klasi i ne misli stati na tome! Za njega je život i rad u HR ostao samo dijelić povijesti, a HR država za posjet prijateljima, rodbini i odlazak na more!

Mlađi sin je završio gimnaziju i upisao strojarski fakultet, kojeg je završio s pohvalom dekana sveučilišta. Za razliku od mene, on je cijelo vrijeme studija učio njemački jezik i naučio ga. Njegov životni put bio je zacrtan od samog početka upisa na fakultet. Nisam siguran da mu je neko poduzeće moglo ponuditi takve uvijete rada i plaću da bi ostao raditi u HR!
Nakon što je diplomirao, naš konačni odlazak se približio na najviše mjesec dana.

Uslijedili su tjedni i mjeseci selidbe. Mlađi sin je pronašao posao u gradu koji je više od 300 kilometara udaljen od gradića u kojem smo sagradili kuću i poželio uzeti sa sobom dio namještaja, posuđa, alata.

I sada smo tu gdje jesmo. Imamo veliku kuću u HR, u kojoj nitko ne živi a koja nam služi samo kao mjesto gdje prespavamo kad dođemo u HR. Djeca su preko djeda dobili gomilu zemljišnih čestica, uglavnom poljoprivrednih, koje su iznajmili, no o dijelu čestica se moraju brinuti, a to nije nimalo lagano kada si gotovo 1000 kilometara udaljen!

Svi smo u Njemačkoj, a sve što imamo imamo u obliku nekretnina u HR!
To se zove mrtvi kapital!
Kada bi takvu kuću, kakvu imamo u HR imali u Njemačkoj, bili bi jako sretni.
I umjesto da uživamo u kući u koju smo utrošili svu ušteđevinu i još mnogo više, kuća stoji, propada, a svaki mjesec, bez obzira da li netko bude u njoj ili ne, košta minimalno 150 eura!

A za to sam opet kriv samo ja i nitko drugi.
Ja i moj glupi patriotizam, nepopravljivi optimizam da ću svojim radom i novcem pomoći svojoj državi, koja me školovala i odgojila. Mislio sam da ću, sa svojom obitelji, živjeti u kući u kojoj ima mijesta za tri obitelji, da će nam država omogućiti zapošljavanje, dovoljnu zaradu i normalan život.

Bio sam optimist, barem sam to tada mislio.
Ustvari, bio sam glup i naivan!

Oznake: luzer