Već treću godinu živim u Njemačkoj.
Da mi je netko, prije dvadeset godina rekao kako ću svoj životni put završiti u Njemačkoj, nasmijao bih mu se u facu.
Moš misliti.
Već sam živio u Njemačkoj i nije mi se baš svidjelo. Ustvari, kad malo bolje razmislim uopće mi nije bilo loše. Bio sam vlasnik svog poduzeća, imao sam dvadeetak zaposlenih, koji su radili u Njemačkoj, dobro sam zarađivao, imao sam stan, a i supruga je došla samnom, zaposlila se i s dvije plaće bilo nam je skroz OK!
No, cijelo sam vrijeme "patio" za životom u HR.
I umjesto da zarađeni novac uložim u kuću u Njemačkoj, ja sam, kao veliki patriot, sve što sam zaradio, potrošio u HR.
Sagradio sam kuću bez kune kredita, vratio se iz Njemačke, zaposlio se, vratio i suprugu iz Njemačke, zaposlio je i ubrzo shvatio kako je to bio jedan od mojih najgorih odluka u životu.
Suprugu su iskorištavali toliko da je počela oboljevati. Na prevaru su je doveli iz Njemačke i umjesto posla koji su joj obećali, poslali je na sasvim drugi posao.
Radila je po cijele dane, išla na posao i bolesna, a plaća joj je bila za plakati.
Ja sam mijenjao poslove tolikom brzinom da više nisam znao što uopće radim. Morao sam, jer što got sam krenuo raditi, uglavnom je bilo po sistemu - puno rada za malo novaca.
Svi su me pokušali prevariti, nasamariti, pa i sama Lijepa naša država potrudila se da moje poduzeće, koje je za vrijeme Domovinskog rata bilo jedno od sto poslovno najuspješnijih u HR ( a nisam se bavio ratnim profiterstvom ), dovede pred zid i likvidira ga.
Tada sam se zaposlio u osiguravajućem društvu, ubrzo postao jedan od boljih osiguravatelja ali i shvatio da biti jedan od boljih, ako nisi "zemo" članovima uprave, ustvari ne znači ništa drugo nego biti jedan od onih koji će morati raditi svake godine sve više i sve bolje!
Ispalo je da sam radio po deset i više sati dnevno, za novac koji je bio jedva u prosjeku za RH.
A onda su me, opet na lijepe oči, uz pomoć moje naive i mobinga kojeg sam preživljavao na poslu, vrbovali za drugo osiguravajuće društvo.
I opet "jovo na novo". Umjesto da mi priznaju moju stručnost i iskustvo, morao sam opet od početka!
Opet sam, nakon više od 8 godina rada u osiguranju, postao djačić prvašić!
Položio sam ispit, postao voditelj i uskoro dobio otkaz, jer moje zapošljavanje nije bilo zbog moje stručnosti nego zbog portfelja, kojeg sam ponio sa sobom.
Treće i posljednje osiguranje u kojem sam se zaposlio, bilo je ujedno i najbolje organizirano. Osjetio sam da bih ovdje mogao učiniti sve o čemu sam mogao samo sanjati.
Već na početku pokazao sam da znam kako se to radi. No, opet sam, po treći puta, prvo morao u školu i naravno u prvi razred, jer nisam imao ujaka u upravi, niti strica, niti maminog ljubavnika na nekom rukovodećem mjestu, pa sam unatoč tome što sam imao više iskustva i veći portfelj od svojih voditelja, opet morao u pučku školu!
No, uspio sam dobiti otkaz prije početka nastave i sve to kao kolateralna žrtva sukoba između konkurentskih osiguranja.
I to je bio kraj mojeg "službenog " rada u RH!
Bilo je još pokušaja, no sve se svodilo na to da bih opet, bilo gdje se zaposlio, morao prvo upisati prvi razred, položiti ispite, koje sam položio već nekoliko puta i tek tada, ako Bog da, početi, naravno od početka, graditi svoju karijeru.
Za to više nisam imao niti volje, niti vremena!
Tada sam, ponovno shvatio, kakav sam luzer. U Njemačkoj sam imao sve. Dobar posao, stan, novaca i više nego dovoljno. A ja se vratio u HR. - Budaletina kakve nema!
A onda je moja supruga odlučila okrenuti novu stranicu u našem životu. Na opće iznenađenje poslodavca, dala je otkaz i vratila se u Njemačku. Za nju je HR postala država u koju će, u budućnosti, dolaziti samo na odmor ili u posjet rođacima i prijateljima!
Ja sam ostao brinuti se za našu djecu. Plan je bio da završe školovanje, zaposle se, a onda otići za njom!
I bi tako
Oznake: luzer
