Prije skoro godinu dana napisao sam blog o našem sudstvu. Ono što sam napisao nije ništa novo niti revolucionarno. Danas pišem drugi dio na istu temu!
" Prije neki dan upoznat sam s još jednim slučajem. Slučaj je jednostavan da jednostavniji ne može biti. Faktički je pokrenut formalni spor kojim samo treba potvrditi jedan ugovor, koji je pravno valjan ali nije ovjeren kod javnog bilježnika! Taj formalni spor je formalno tužena stranka, bez ikakvog dokaza, pretvorila u imovinski spor. Naravno, sudu to odgovara jer su dobili još jedan predmet, koji je lako riješiv, a ipak je predmet. Odvjetnici trljaju ruke jer po svakom uratku naplate svoju tarifu. Država trlja ruke jer od svake naplate zastupanja pobere 25% poreza i svi sretni i zadovoljni, osim možda onih, koji su silom - prilika, u najboljoj namjeri da srede zemljišne papire, pokrenuli formalnu tužbu. Ali, tko im je kriv kad se prije nisu raspitali o posljedicama! No, ono što je najtragičnije u cijelom sistemu je činjenica da se na ročištima pričalo o svemu i svačemu, samo ne o onom zbog čega je sve pokrenuto, da je sudac sve to dopuštao i da je na kraju veliko pitanje kakva će biti presuda? Ustvari, kako tuženi ničim nisu dokazali da je dokument falsificiran, presuda može biti samo jedna. Da, ali mi smo u Hrvatskoj, u državi gdje se donose sudske odluke koje nemaju veze s zdravim razumom, niti su potkrijepljene dokazima. Pa ako se u cijelu zbrku uplete i nešto "sa strane", što nitko neće moći dokazati, presuda bi mogla biti vrlo zanimljiva, a formalni spor biti rješen tek možda odlukom Vrhovnog suda ( što u okrilju ovog suda ne bi bilo nikakvo iznenađenje )!"

Ovo je dio teksta objavljen u prvom dijelu.
Ovaj slučaj dobio je svoj nastavak!
Naime, prije nekoliko dana donesena je nepravomoćna presuda tog slučaja. I gle čuda. Baš kako su tužitelji predvidjeli, iako tužene nisu ničim dokazale da je tužba neosnovana, sudac je odbacio tužbu!
I tako je formalna tužba, koja se temelji na ugovoru sklopljenom između tadašnjeg vlasnika parcele i njegovih unuka, a koja je formalnom tužbom trebala biti samo potvrđena, odbaćena!

Ništa čudno!

U prijašnje opisanom slučaju, u Blogu Nedodirljivo sudstvo 1. dio, sudac, na izricanju konačne presude, nakon što je presuda već izrečena, a koja je vraćena prvostupanjskom sudu samo zato jer su dva ovlaštena vještaka dali različite procijene ( a koji su se u međuvremenu usaglasili ), odlučuje kako je slučaj isuviše kompliciran, te da ne može donijeti konačnu odluku!!!
Ponavljam! Prvostupanjski sud je donio presudu na koju se tuženi žalio. Drugostupanjski sud uvažava žalbu ali samo u dijelu u kojem nije izrijekom rečeno o visini procijene vrijednosti objekta oko kojeg se vodi spor i vraća prvostupanjskom sudu predmet, kako bi usaglasio procijene dvaju ovlaštenih procijenitelja! Procijenitelji se usaglašavaju i time je sve riješeno. Sudac treba još samo potvrditi prijašnju presudu i objaviti usaglašenu vrijednost procijenjene nekretnine. No, sudac, umjesto toga donosi presudu kako je spor isuviše kompliciran, te da ne može donijeti odluku!
I sve to nakon punih 20 godina sporenja. I sve to unatoč činjenici kako su svi papiri čisti i kako je predmet mogao biti okončan iste godine kada je spor pokrenut!

Vratimo se "formalnoj" tužbi!
Dakle, iz presude prvostupanjskog suda vidljivo je da su tužitelji očito falsificirali potpis svoga djede, te da su ovom tužbom željeli ozakoniti ugovor!
Nije li to kažnjivo?
No, protiv njih neće biti pokrenuta tužba za krivotvorenje potpisa ( barem ne još ), jer u obrazloženju presude ne navodi se opravdana sumnja u to, već da tužitelji nisu uspjeli dokazati da je potpis originalan!
To što tužene ničim nisu dokazale kako potpis nije originalan, te čak i priznale da je to potpis tadašnjeg vlasnika, sud nije uzeo u obzir.

Kao osoba koja je , nekada, prije mnogo godina, u gimnaziji imala predmet Logika, moram se upitati kojom logikom zdravog razuma, oni koji su u isto vrijeme potpisali ugovor kada i tadašnji vlasnik parcele, moraju na sudu dokazati da je potpis tadašnjeg vlasnika originalan?
Nije li logično da onaj tko osporava ugovor uz tvrdnju da tadašnji vlasnik to nije potpisao, dokaže svoje sumnje koje su temelj osporavanja?

Da, ali to je logika samo nas, obićnih smrtnika. Suci očito imaju svoju logiku!

U ovom slučaju bilo je dovoljno samo izraziti sumnju, bez ikakvog dokaza, da to tadašnji vlasnik nije potpisao i sucu je to bilo dovoljno za odbacivanje tužbe!

Srećom, postoji drugostepeni sud, a onda i Vrhovni, pa na kraju i Europski sud za ljudska prava. Valjda će, barem neki, prihvatiti logiku obićnog puka ( i tužitelja ) i donijeti odluku prema dokazima, a ne prema posebnoj sudačkoj logici!

A sve je počelo formalnom tužbom, prije godinu dana, koja je trebala biti gotova u roku odmah.
Vjerojatno se zato i zove formalna!

( zaboravih napisati nešto što je, vjerujem, glavni faktor trajanja svih sudskih predmeta.
Novac!
Svako pokretanje spora košta. Svaki uradak odvjetnika - košta. Pa nakon presude - sudske pristojbe. Pa onda sudske pristojbe na žalbe, pa odštetni zahtjevi, pa razne nadoknade, pa........! I kome je onda u interesu, osim onima koji pokreću tužbu, da spor traje što kraće? )

Da, da. To je naše sudstvo!

Oznake: Sudomor 2