Uletio je brzo u moj život, a još brže iz njega izašao. Bila je to jedna od onih veza, od kojih iskre frcaju na spoju, sve je puno masnih viceva, a i onih drugih, osmijeh razvučen od uha do uha. On je bio moj Zagorac. Neobično visok, a čak su mu i obrve bile plave.

Inicijativu je imao on. Izašli smo dva puta i taj sam dan poslala njemu tri sms fore. Ni na jednu nije odgovorio. Nije mi dao vrag mira jer ja znam, i to podvučeno znam da sam mu se dopala( i ja to ponekad znam ;) i nazvala sam. Bezličan glas sa sekretarice je rekao birali ste broj koji nije unesen. A bio jest do toga dana, ili dva dana prije toga dana....Zagledala sam se u daljinu i nisam mogla zamisliti što se je to desilo. Mislim kako se je to desilo. Čovjek, broj, postoje i onda odjednom ne postoje.

Ni sada ne mogu pojmiti što se i tko se zapravo tu dogodio. Iskreno doista ni sada nemam pojma. Ljudsko ponašanje je za mene ponekad velika tajna. Kako sam ga vidjela svega dva puta i unatoč tome što sam se od srca smijala njegovim šalama izašao je iz mojih misli vrlo brzo. Kao i cijeli događaju. Bila je zo jedna od onih naših bizarnih priča, koju svatko od nas ima.

Do danas. Danas sam dobila jedan od onih nemogućih mailova koji predviđaju ime Vaše najveće ljubavi i ko za vraga posložilo se je njegovo ime. Jest da s tim imenom znam još par ljudi, ali samo sam s njim toiimenim uopće izašla. Cijela je priča izašla na svijetlo dana, a s njom i neka pitanja.

Onda sam odmahnula glavom. Stvari kruže mailovima kao što su nekada kružile poštom. Niti bi se ikad desilo nešto posebno lijepo kad bi se napravilo traženo, niti bi se desilo nešto ružno kad se ne postupilo po tim instrukcijama.

Crne mačke sam davno izbacila iz sustava i to tako da sam useljavanjem u kuću udomila prekrasnog crnog mačka kojeg sam jednostavno zvala Crni. Voljela sam ga beskrajno i bilo mi je smiješno gledati koliko se ljudi napljuju kad je moj Crni u blizini. A bio je odličan mačak, lovio miševe, i na koncu nestao bez traga.

Gotovo poput gospodina iz priča, međutim njegova sjena postoji u virtualnom svijetu. Crnoga, a kamoli njegovu sjenu nisam vidjela davno.

Ipak jesam sujevjerna u jednom dijelu. Glede dimnjačara i snova....Glupo i znam da je bez veze. Istina je da volim vidjeti dimnjačara i taj dan mi je posebno tada drag i veseo. Svojim snovima ne vjerujem jer nikada nisu imali neko značenje, ali snovi moje mame su zbilja...Uglavnom kad ona počne sanjala sam, ja uopće ne slušam jer znam da slijeduje nešto loše. I to vrlo loše.

Od tajanstvenog ponašanja do dimnjača i snova....doista sivi dan sa zlatnim točkicama.

Ustala rano, naravno prije sedam, jer me još muči vrijeme...nisam još se privikla malo duže prispati.

Otišla do posl. partnera, na poreznu, u banku....

Pročitala njen post.

Odjurila na posao. Iskreno sad čekam gablec, da bih imala energije raditi.

I razmišljala malo o životu. Poslala par sms-ova na koje nisam dobila još odgovor, a možda ni neću. Izorganizirala, svijeće i aranžmane, dogovorila frizera.

Dugi dan, doista...Mračni i teški. Sve je sivo. No nekako mi sve zlatno. Poput kose, koja je sada boje starog zlata. Rep na vrhu glave, koji mi odmah skine par godinica.

....naizgled organizirana i precizna...možda ima istine u tome...no u meni čući poriv...i ono vječno pitanje...hoće li zazvoniti telefon...hoće li se javiti...što će ona reći nakon svega, danas na kraju dana...
....da li će itko primijetiti da sam dosita izgubila dvije kile zadnjih dva tjedna....
....čekala sam mail, ponovo i nije stigao...
....a već se dogovara o proslavi ljeta gospodnjeg 2006....neizmjerno se veselim toj proslavi...
...neizmjerno se sutra veselim jednom brijegu....
....neizmjerno bih me veselio njegovo poziv, da sada u ovom trenutku....pitam se da nije možda telefon pokvaren pa zato ne može zazvoniti... makinalno uzimam telefon zovem prijateljicu i sve je u redu...

Ustala sam naravno sat ranije, bila gotova s poslom sat ranije, bila u Toplicama, bila na ručku, pogledala Deed-a, odmorila oko i sad idem staviti kavu, malo mlijeka. Poslovnom partneru idem odnijeti PDV i ine papire kasnije oko devet.

Ovaj tjedan obzirom na okolnosti generalno sam u zakašnjenju, a opet sam stigla na vrijeme.

Ni samoj mi nije najjasnije.

Istina je da ovaj tjedan nije baš bilo previše snage u meni...Dva dana me preplavila tuga na par sati, a onda sam kretala dalja. Ipak osjećam da je nekako lakše....Ne muče me ni pitanja ni odgovori...Za sada....

I neobičan mi je taj jedan sat, vrlo.

Neobičan mi je skroz taj običaj. Kažu ekonomski opravdan, ali ne znam iako danas dobih sat vrlo mi fali onaj proljetni, pa ti valjda dođe na isto.
I nikako na zelenu granu sa satovima.

I danas skoro polomila retrovizor. Krivo sam procijenila širinu Miška i retrovizorom zapela. Palo je ogledalo na pod i nije se razbilo. Nisam mogla vjerovati. Frajeru je opal blatobran. Uglavnom počeo je priču o gazdi (kombi je bio sigurno njegov), žena je bila kraj njega, a kraj mene preplašeni nećak. Tražio je dvjesto kuna i dala sam.

A sve radi branitelja koji je parkirao kombi tako da nisam mogla van s parkinga tj. krivo procijenila situaciju. Kad sam ga pitala kako može tako nepropisno parkirati i zagraditi izlaz rekao je, a ja nisam mogla vjerovati da je on invalid domovinskog rata i da on ima pravo parkirati gdje hoće....Da sam muško možda bih opsovala, ali kao žensko bijelo sam pogledala i nisam mogla vjerovati. Ne ja to doista nisam mogla vjerovati....

Večeras tzv. alfa žena nema spoj. A valjda zato što ipak nisam alfa žena zasad :))).

Šala ponuda je bilo, no nisam nešto pri volji.

Pri duši je kako je.

Oči bole.

Upravo na čašicu razgovora krećem....Čekam je danima...

Najdražu.

nemojte...mislim nemojte doslovno uzimati moje riječi...ja tu ne lažem...ali istina ima tisuću lica, a i ja sam proživjela pa dosta godina...stvari se ponekad odnose na ono danas, a ponekad i na nesto prije cetiri godine, prije deset godina, a nekad napisem i zelje i ono će se ostvariti možda sutra, a možda i za deset godina...Naravno možda i nikad. Nije bitno.

Tema je vlastito snalaženje u životu...Da ja pišem o prošlosti, da ja pišem o sadašnjosti, ja pišem o budućnosti, željama, tajnama i svemu po malu. Pišem o prijateljima, prijateljicama, nećacima, kavama, ručcima, tuzi, veselju, suzama i osmjesima...i pišem...

Prvo da pojasnim definiciju "alfa" muškarca....Oni postoje, kao i "alfa" žene. No kao što ste primijetili i jedan i drugi pojam su pod navodnicima. O svojoj inferiornosti...Nikada. No kako jedan famous bloger kaže. Ako je život umjetnost podložan je kritici. Pa ja kritiziram svoj ponekad. Možda to zvuči....izgleda bi bio točniji pojam kao nevoljenje sebe i silne mambo jumbo gluposti. Nisu...

Vjerujte volim sebe, jer da ne volim ne bih mogla voljeti druge ljude...

A glede mambo jumbo...

Vrtim samo ponekad svoj film....I baš jučer, ko za vraga, netko meni vrlo bitan i vrlo "alfa" mi je rekao da sam sve ljepša i ljepša i izvana i iznutra...Skoro sam opala sa stolca, a onda umjesto da na takav kompliment trepnem okecama i kažem hvala, ja sam se narogušila i još ga poštola po drugom pitanju...Još me čovjek na kraju pitao pa kaj imam protiv njega....

Zbunjola....Ili ne...Nije bitno meni da sam lijepa u njegovim (ne onog iz priče gore)očima. Meni je bitno da on mene voli....Skroz do kraja...Da bude moj...Samo moj...Pogotovo petkom i subotom uveče, a i nedjeljom cijeli dan. Vrlo.

Žena mi kaže...Budite žensko...I jesam....ali...ali...ali...(mogu ja to ali kao pokvarena vinilka)....

Ja znam da lijepo izgledam. Dapače vrlo sam zadovoljna svojim izgledom. Vrlo sam zadovoljna i stanjem svoje duše (tam zbilja možete vidjeti sve dugine boje)....ali se znam zbuniti...I to kritiziram na sebi....Loptica nemoj biti zbunjena....Loptica odrasti malo....

Sorry nisam stvarno Cosmo žena...Ne mogu u pravom momentu baciti pravu spiku...Ne zato što nisam dovoljno pametna, nego zato što to nisam ja...

I nisam osvetnica...i neću Vam sve reći što Vas ide...Niti želim, niti sam ikome sudac i tko sam ja da dignem glas...Privatno...

Volite me ili ne volite onakvu kakva jesam....a velik dio mene je upravo tu na ovom blogu i vjerujte Loptica i svima Vama doskoči....s vremena na vrijeme...

U društva sam ugodna i zanimljiva. Znam slušati, ali i nasmijati, a i ona sam osoba kojoj će mnogi od Vas sve reći bez straha od osude...Ima uši. Čujem. Ima oči vidim. A neke stvari i osjetim....

...Post kontra...post odgovor na jedan mail...i možda na jedan komentar...

Vjerujte danas za stolom pred ovim kompom sjedi žena koja bi mogla svoju kosu prodati jer je dovoljno duga da nekom bude ekstenzija, sjedi žena u čijem oku sjaji jedan zlatni list....Sjedi žena koja ga je danas saslušala dva puta....slijedi žena kojoj je jedan prijatelj poslao tako krasan mail da joj je zasjala suza u oku, sjedi žena koja je dobila kraljevski mail od kojeg joj je zatreperilo srce i sjedi žena koja će za sat ili manje krenuti u petak, u odmor u društvo...a to sam ja. Loptica. I vjeruj, onog momenta kad si rekao ja ženim drugu, vjeruj mi mogla sam ti reći jednu tako ružnu istinu, a nisam, jer nisam ja ti, i iako se mi slamalo srce u tom momentu nije mi imalo smisla slomiti tvoje u hiljadu komadića.

I ne, ne odnosi se to na tebe....nevjerojatno mi je, iako ja znam tko, što i o kome pričam, puno se ljudi tu negdje pronalazi i puno ljudi misli da je upravo ta rečenica namijenjena njima...

Nisam Cosmo žena i ponosna sam zbog toga....Zamislite biti danas Unikat u ovom industrijskom svijetu. mr Right....bolje ti požuri...jer....Sky is the Limit...

I Miško jučer opet nije htio upaliti. Zalila sam mašinu. Danas sluša....

Pusa svima, a posebno Riječanki i Regini. Djevojke vi ste mi uzor....Ne ma vas svijet...

I slobodno viči Riječanka...Treba podviknuti na me koji puta...Kad si u Zg...vodim te na kolače, ako si voljna da podvikneš i u živo....

Vaša Loptica na putu za Alfa ženu

Po našim je nogama šuštalo lišće....Naravno spetljala sam se kao uvijek. On zgodan, pametan i visok, a ja još jednom uspijevala mlatiti gluposti.

Užasno me nervira ta moja osobina. Kad god je u blizini neki "alfa" muškarac, tj. netko tko mi se sviđa ja mlatim gluposti, u stvari razgovaram pa blago rečeno bedasto.

Ovako sam počela jer me je moja prijateljica mailom pitala što je bilo s D....

I što da ja napišem njoj. U principu bila sam presretna jutros kad se mail pojavio. Što joj reći. G. ja sam ti još uvijek u osnovi bedasta. Kad mi se muškarac sviđa počinjem pričati o mjestu roza boje u marketing kampanjama diljem svijeta. Umjesto da trepćem okecama. Ili bar da šutim.

Pitao me neki dan jedno virtualno muško biće. Jesi ti ona koja misli da je uvijek iznad...Nisam znala što mu reći. Ne mislim da bi je bilo tko iznad ili ispod, ali činjenica je da svi ne izgledamo jednako, nismo jednako pametni, nismo mnogo toga...

Vidjeh na primjeru jedne blogerice da dobrom dijelu muške populacije ide na živce kaj žena zna znanje. Unatoč tome što je sama, nije osamljena jer je vrlo tražena u društvu. Biti će da je draga i pametna...i da dobro priča viceve...da zna slušati ljude...Ja znam da zna pisati...I svaki joj post ima smisao...I više od toga.

A jesen jest i sada zlatna...Pitam se što li će donijeti...Mislim ova jesen...

Mail se pojavio i moja G. tvrdi da jedina konstanta u našim životima su naše obitelji. Prijatelji odlaze i dolaze i na njih se dugoročno ne možeš osloniti. Pitam se koliko je u pravu. U stvari ja znam da je ona u pravu....Obitelj prije svega. Jer nitko te ne može toliko voljeti, sve ti oprostiti, toliko te nagraditi kao obitelj. Možda i stoga me još više ljuti činjenica da sam ja nesposobna osnovati vlastitu. On i ja. Ili on, njegova djeca i ja...Ili on, njegova djeca, mali bebač i ja...I moja sadašnja obitelj i njegova obitelj.

Pustih li želja poput grana koje će još malo biti puste. Jer iza jeseni stiže zima....

On je grozan i užasan. Došao je na promociju sinu u vojnoj odori umjesto u svečanom odijelu. One su naslijedile bunde, slike, antikna ogledala, a on ništa ne valja. Jer je otišao. Jer više nije mogao....

Da, doista je sve on kriv...Doista su ga bez razloga voljele, one, njihova djeca unuci....Danas se okreću on njega. Danas je on bahat i grozan. Danas je on onaj koji ne pita.

Jeli doista tako u životu. Da li doista netko tko je trideset godina bio nekome dobar, odjednom i sada postane grozan. Netko tko je osigurao da se taj dio života snimi, ponese za sadašnji trenutak.

One s njim nisu trebale brinuti, njihove probleme je riješavao netko drugi, tj. on.

Ne ...ja doista ne znam....

Na televiziji glupa serija. Pompozni osjećaji....Izmišljeni ljudi i događaji. Na drugom kanalu stvarni ljudi koji se ponašaju, svatko je svakome vuk.
A život romane piše i stvari. I nitko nikad ne zna istinu. Bar ne cijelu.

Nitko ne može ući onom drugom u glavu, razumjeti tuđe osjećaje, razloge i sve. I sve je manje demokracije. Odricanja i ljubavi...Davanja...smijeha...Baš smijeha....Vicevi se šalju sms-om, ljubav se izjavljuje mailom, mijenjaju nas za tamo neke.

Homo egoist je na djelu...I danas sam čula nešto....I nije me zgrozilo...Uopće...Više me ništa ne čudi.

I samo sebe vidimo....Kao da je svijet pun ogledala....A sami smo ih tamo postavili....

Ili serija ili laži promotivnih poruka...Pitam se gdje je nestala istina i gdje je nestala ljubav....oprost i ljubav...

A ima je...Ima je na tone...Kao i sretnih trenutaka. Izađimo malo iz svojih čahura. Odreknimo se na samo jedan dan ciničnog pogleda na svijet i nazovimo nekoga za koga znamo da je potrebit....Volimo bez očekivanja, dajmo bez naplate....

Dočekala me u hladnjaku. Fina i ukusna. Promet srednje gustoće. Radovi napreduju. Sudar na mostu Slobode. Uobičajene zagrebačke stvari.

Mobitel mi je vježbao plivanje i sad ne valja. Bezecirala sam neku Motorolu. Kao stiže za dva dana. Na preklop. Obožavam mobitele na preklop. A i ona je imala Motorolu. I moj prvi Telit je bio na preklop. Provjeravam novčanik. Da imam za pizzu. Nije ni deset, a ja gladna da gladnija ne mogu biti. Nije stvar u hrani, nego u onom osjećaju u želucu, kad Vam se isti okreće.

A prvo staviti ću zdravlje na lice. A drugo. Nazvati ću nju....Optutovala je i odmara...

Odmara u ovoj zlatnoj jeseni. Dani topli, gotovo vrući....

A sada potraga za istinom i bitkom i tek jedan sms....jedan...i još jedan...

Odgovor na mail nisam dobila. Nadala se jesam. Možda još stigne. No u životu nema natrag, koliko god mi htjeli.

Preda mnom je topla kava. Usne žeđaju. Za još malo Jamničke. Koke su opsjele dvorište jer je djed zaboravio zatvoriti vrata.

Preda mnom i ekran. Malo ću pogledati naokolo. Malo ću prosurfati u ovom vjetrovitom danu.

Gledam kalendar, mislim da je vrijeme da nazovem prijateljicu....

A čekam njih, svoj rod. Ljude koji me nakon osamnaest godina nisu prepoznali. Ne danas me puno ljudi nije prepoznalo. Za razliku od brata. Svi su rekli isti tata. A njemu se to ne sviđa. Od sebe samih pobjeći ne možemo. Iznenadilo me to...Neprepoznavanje kod drugih ljudi. Očekivali su nekog drugog, a to sam bila tamo ja Loptica.

A pjevali su Krist jednom stade na žalu....

....hvala Prijateljice

Stizali su pozivi, onda je nazvao on. Moj davnašnji prijatelj. Ljubav iz prvog osnovne. Zašto nije zvao. Čovjek je bar bio iskren. Živio sam svoj život. Zamjeriti mu ne mogu. Radi dvadeset sati na dan i nema se mjesta za mene. A onda sam saznala njen mail. Mail moje prijateljice. Jednom davno prekinuta je veza, i ja sam danas napisala mail. Malo zbrčkan. Što nekom reći nakon četiri godine. Jer četiri je godine i jako puno, a i malo. Jer situacija se nije promijenila. Ona neudana, ja neudana. A sve se promijenilo...

Doista sve se promijeni u jednom danu, satu ili minuti. A kamoli u četiri godine. A čula sam novosti. U biti o drugima. I bi mi drago. Bi mi izuzetno drago. U danima tuge, jada i čemera, znaju se i dešavaju se ponekad vrlo lijepe stvari. Suze i smijeh. Kiša i sunce....i ona narodna o Ciganima...

A nisam baš nešto sročila to pismo. Ne onako kako sam htjela. A sad čekam Jamničku. Žedna i spremam se na spavanje. Rano, ali danas na vrijeme...

Svijeću sam jučer zapalila jer tu no s petka na subotu prestalo je kucati njegovo srce. Njega nema više. Mog tate..Zadnja tri tjedna se je mučio beskrajno dugo i teško. Nije znao za sebe. Rak se proširio i potpuno ga uništio. Ipak, umro je u bolnici, gdje je dobio najbolju njegu.

U zadnjih nekoliko puta što sam bila uz njegovu glavu silno se trudio da mi nešto kaže. No tijelo ga je svaki put odbilo poslušati. I tako su stvari ostale s njegove strane neizrečene.

Nismo zapalili svijeću i stavili je na ogradu, kao što je to običaj ovdje jer moj tata i ja davno ne dijelimo istu kuću. Gotovo devetnaest godina. I tako sam zapalila istu kod kapelice Sv. Ante, onog istog koji drži dijete u naručju. Kao što je on mene nosao po cijelom Trnju i nasipu i hvalio se svojom krasnom kćeri odjevenom u bijelu haljinicu.

Kao i svaki čovjek imao je i dobrih i loših strana, ali sad ga više nema i gdjegod da je pogriješio, više to ne može ispraviti i popraviti. No davno mu oprostih i ja, moja mama, ali ne i moj brat.

Moja ljubav prema njemu izaziva čuđenja, pa i ova tuga koja se provlači cijelo ljeto. Suze i dalje teku jer znam da ga više nikad neću vidjeti, dodirnuti, posvađati se s njim...našaliti, nasmijati, popiti kavu...što god...

Ipak s druge strane, drago mi je da se više ne muči. Njegova je patnja okončana, a moje suze će biti isplakane....iako svi mi kažu da im nema mjesta.

Ne nisam imala jučer snage jasno to tu reći. Doista nisam. A danas. Noćas sam ga sanjala u dobi od pedesetak godina. Njegovu osmrtnicu...Grozan san....I teški su dani preda mnom, no čini mi se da je ono najgore iza mene.

Jučer su stizala saučešća ljudi koje nisam čula po deset godina. Kažu običaj je takav. Možda....šutjeti je bolje...

I neka prime ispriku svi prema koja sam jučer bila hladna, ljuta i otresita....udrrmalo me sve te...iako znam da više ne pati i da je tako najbolje...

A ja...Danas u novi dan, sutra novi dan...i opet i opet....

Danas sam zapalila svijeću.

...prvi dio jutra..odvaljen..kava popijena...papiri čekaju...plan je u glavi...spremna na dugi dan...južina je...posloženo sve...ili nije....

Plan za ručak...Kisela repa s grahom....

a danas...

Samo znam da ću vjerojatno raditi do 20 h. Dugo...Trebala bih izaći. No kako se nakon svega opustiti. Ponekad ni ja nemam snage. I nemam. I nije južina u pitanju.

A mislim da neću. Mislim izaći...Poslala sam rođendansku čestitku...Popila malo vode...I sad još malo vijesti...Kucanje...koncentracija...

Vijest na BBC-u...U Pakistanu ljudi masovno umiru od posljedica potresa...U Izmiru novi potres. Ljudima otkazivalo srce...

Kad će neka lijepa vijest. Ivana Ivanović odnijela ručak sirotoj starici...U stvari Ljubičić i Ančić opet pobjeđuju. To jesu dobre vijesti...

Isprekidani post, isprekidane misli...A htjela sam pisati o ljubavi...ali za nju i danas nema cajta....Nema doista. Već sam postala i predmet šale. Ne smeta me to. Uopće. I sama se sebi smijem. Jer sam smiješna. :)))

Između Radmanovog intervju-a, cijele medijske trakavice oko ptičke gripe od koje navodno boluje dvadeset ljudi na svijetu pitam se gdje je nestala i što je to istina.

Wilma juri prema SAD, ako već nije stigla, a činjenica jest da su Američani (volim taj arhaizam)posjekli šume od Meksičkog zaljeva, do Kanade kako bi mogli imali obradivo tlo. A sad imaju uragane (koje bi nekad usporile šume)...I to treći u zadnjih mjesec dana.

Vijest na BBC-u nisu dobre. U Kašmiru na tisuće ljudi nisu dobili nikakvu pomoć, a zima je na vratima. Umire se. Novine se raspisale kako Pliva krši pravila medecinskih istraživanja i ugrožava živote....A što je sa spašavanjem tih istih....I nije li to još jedna novinarska patka.

Samo odmahujem glavom. Ako profesor Radman govori o genetski modificiranom čovjeku kao realnosti, onda zasigurno isti ili ista šeću zemljom....
Kad sam čitala Radmanov intervju, kao da sam ponovo čitala Asimova. Različiti ljudi. Neki žive tristo. neki osamdeset godina. Turisti u svemiru su postali realnost. Kina izvela uspješan let u svemir. Iran slijedeći na udaru Mr. Grma....

I još jedan post pro-life na blogu napisan od strane Pegy.....Druga piše o malom kućnom ljubimcu....Kiša pada, a sunce sije. I ne prvi puta ove godine...

Uglavnom istina je da mi se je jutros probušila guma. Još jedan od pehova s Miškom. Istina je da sam jučer bila na frizuri i da nisam kod frizera progovorila dvije riječi. Samo sam čitala žutu literaturu. I naravno nisam niš pametno pročitala.

Vlada nam se uslikala s dimnjačarem. I onda kaže da Hrvati nisu praznovjerni....

Ma šalim se....Nismo....A čizme su na nogama. Iako jest malo toplije, ali hladno jest tu negdje pri duši.

Tek pokoja serija za razbribrigu i knjige koje polako bivaju čitane.

Mislila sam da danas mogo predahnuti, a ono čeka me ubitačan tempo....

Dokle. Doista dokle???? E Loptice, kad ćeš doći k pameti....

Dummy Ball :)

Listopad je mjesec izvješća. Presija je jaka i teška. No stvari se riješavaju jer se riješiti moraju. Magla je jutros u mnogome otežala promet. Kao i radovi na cestama, kao i sudari. Ljudi su nepažljivi, a često i nervozni za volanom i nezgode se dešavaju. Tome svakako pridonosi i velik broj starih kamiona na cestama. Teretni nam se promet barem se meni tako čini utrostručio zadnju godinu dana.

A zima jest tu. I ja jesam u čizmama. Jer doista je postala tako hladno, a na staklu, debeli, debeli led.
Ovaj tjedan vrlo rano liježem. Izmorio me tempo ovih izvješća. Još samo jedan i gotova su sva. U bti nisu jer do kraja mjeseca moraju su napraviti i PDV-obrasci.

A danas tek stižem kući u pet popodne. Jedini normalan dan ovaj tjedan. Naveče moram izvršiti plaćanja.

A sutra se nadam da ću otići na frizuru. Doista nisam stigla do frizera ovaj tjedan, a vrijeme mi je. Kosa jest čista i uredno je sklupljena na vrhu glave, ali....

A onda još ludnica do kraja tjedna, a u subotu proslava. Šogorica slavi ljeto trideseto. Ne muči je godine, muče je kolači. Pa će joj mama ispeći jedan, svekrva jedan, a ja naravno nijedan jer prvo nisam baš tome vješta, a drugo nema i vremena. Priložila sam za odojka. A na jelovniku će vjerojatno biti i francuska salata.

I tako mađarica, jaffa koce i čupavci. I puno pića. Za mene naravno Jamnička. Koju i sada pijem.

Odlučila sam smanjiti kave na najviše dvije dnevno, tj. ne piti kavu u ovoj mjeri kao sada jer pretjerujem.

A loše me vijesti ne zaobilaze. Mama je bila na mamografiji i nađene su neodređene promjene na dojki. Mora na daljnje pretrage. Jučer smo se tome smijale. Da smijale, dragi moji blogeri. Čini mi se da je Černobil bio mnogo strašniji nego što su priznali mediji tada.....

A ako su skrivali razmjere Černobila, pitam se u kojoj se mjeri govori istina o ptičjoj gripi...Da, pitam se.

Danas je to on za mene i bio. Strugala sam naime led s auta. Ne samo da je ljeto gotovo, nego jesen klimatski je prešla u zimu. I jesam, danas jesam razmišljala o čizmama i toploj jakni. No nisam još bila sebi priznati vrijeme je i za takvo odijevanje.

Danas je dobar dan. Sunce. Dobra atmosfera. Puno posla. No ne brine me to. Dio je već gotov i upravo idem poslati mail. Pospremiti papire i nastaviti dalje.

Što ću joj danas reći. Doista nemam blage veze. On je naravno nazvao....

Mama je očekivala da ću se pojaviti na ručku iako sam glasno i jasno rekla, ne, nema me cijeli tjedan.

Nije shvatila jer sam prošli cijeli tjedan bila doma na ručku.

I brat je tražio pomoć. I nitko drugi. Ni zvao ni pitao. Naizgled miran dan.

I još je daleko kraj. Mislim dana. Iako, sada i u ovom momentu duša pomalo spava....zašto dani moraju biti tako dugački i zašto se ne može predahnuti. Tek na koju minutu uz blog....I to je ukradeno. No neka....

A led na Mišku. A tek je 17. listopad.....Ili već...Godine...2005....

Posjetilo nas sedamnaest državnika. Stajali smo u redovima. Bila je gužva. Koštalo je. Pa što. Koliko košta da se ne čuje za Hrvatsku. Koliko košta da nitko ni ne pita za nas.

Hrvatska nema takav centar u kojem bi mogla ugostiti na visini takve delegacije. Nisu svi mogli doći na vrijeme i zamislite bila je magla u desetom mjesecu u Zagrebu.

Totalno medijsko ludilo. Nitko ne govori o zasluzi ljudi koji su uspjeli tolike uglednike dovesti k nama. Da li to nešto znači. Pa mislim da da.

Mislim da je daleko bolje biti prva vijest na BBC-u kao organizator summita, nego kao zemlja u ratu što smo bili devedesetih.

HTV o drugorazrednosti zemalja koje su bile na njemu. Ma nemojte me nasmijati. Koje su danas zemlje drugorazredne. Samo one koje se takvima smatraju.

Hrvatska je drugorazredna. Zato pol Europe želi imati svoj komadić hrvatske grude tj. nekretnine. I teško da je Italija drugorazredna zemlja.

I zamislite jedna tako drugorazredna zemlja se plasirala po treći put zaredom na svjetsko prvestvo na kojem igra u prosjeku tek svaka deseta zemlja na svijetu.

"Drugorazredan" Hrvat je danas osvojio Beč. A to je samo danas i ove dane.

I film "Oprosti za kung fu" osvojio nagradu na kako će neki kritičar reći "drugorazrednom" festivalu u Poljskoj. Što mislite što bi rekli Poljaci da ovo pročitaju.

Neki dan sam napisala post o klasnim podjelama. Napali ste me i dokazali da toga nema da je to stvar jedne moje projekcije...A sad čujem na HTV-u drugorazredne zemlje.

Pa mislim da onaj tko je rekao da nam je televizija antidržavna je danas, bio prilično u pravu. Jer što nije u redu i nije. I ne dešava se svaki dan da je Hrvatska centar svijeta. Jer barem u sedamnaest zemalja je njihov Dnevnik počeo ili je možda druga vijest bila Predsjednik ili Premijer je u Hrvatskoj.

A za Hrvatsku se zna i čuje. A možda je to upravo ono što neke smeta.
By the way bio je i rekordan promet na burzi...Ili sam ja nešto krivo čula.
Mislim da nisam, ali sam opet kontra main stream-a. A baš me zanima što ćete i da li nešto reći.

Pusa svima

Opposition Ball

Nismo pisali tri dana i danas svi imamo potrebu nešto reći i objaviti.
Ove sunčane nedjelje kad Zaprešić slavi deset godina bivanja kao grad moja je dan ispunjen.

Upravo čekam ćevape. To će biti ručak. Bila na plivanju s nećakom u Toplicama. Poslije pojet tati i ujni. Ujna opet dobila upalu pluća i na Jordanovcu, jer su pluća bila bolesna cijele prošle zime.

Naveče se spremam na kazališnu predstavu, a poslije na koncert Pejakovića. Možda padne i koji ples.

Možda se neki od Vas pitaju kako u ovim danima mogu plesati i veseliti se.
Ne znam kako, ali mogu. Jučer sam se smijala do suza kad je moj nećak, đak prvak u autiću u lunaparku vozio svoju simpatiju. Ona i on (nije kviz) su toliko uživali da sam se ja smijala od srca.

Danas je opet plan za lunapark. Cijeli si je posjet već isplanirao. I autići, i vlakić i skakanje i kuća strave.

Inače nije mi jasno zašto ovo današnje sunce imam potrebu podijeliti s Vama. A imam doista.

Da i danas nema frizure. Kosa je...Recimo to lijepo mladenačka. Evo stigli ćevapi.

Bok ljudi.

Hungry Ball

U jednom pitorestkonom gradiću s nekim tko mi zapravo i ništa nije značio u životu povela sam razgovor o Hrvatima ratnicima.

Sve je nabrojao. Kako su Hrvati bili plaćenici u davna vremena(njih čak nekoliko desetaka tisuća), a nije ih se moglo skupiti ni par tisuća za obranu od Turaka (mislim da je riječ o bitki kod Sigeta), kako je stoga Marija Terezija dozvolila naseljavanje Krajine od strane Vlaja. Kako Krsto Frankopan i Petar Šubić su zaslužili Bečko Novo Mjesto jer su doista kovali urotu, tj. prodali se Turcima.
Uglavnom pikanterija, na pikanteriju. Povijest nigdje znana, nigdje s moje strane pročitana.
Očito je da ipak negdje neke stvari pišu i očito da se više zna nego što se zna.

Kao primjerice da je Aleksandrijska biblioteka u Vatikanu, da je u Vatikanu pohranjeno puno toga više nego što se pretpostavlja ….i kriju nepobitne istine. Koje se mnogima ne bi svidjele.

U danima kad intenzivno molim, a da, dragi moji blogeri ja molim ovih dana, sve mi je to neobične i poput projekcije u mračnoj dvorani, naviru dijapozitivi mog života.

Neki dan je pao komentar. Smijeh kad sam ušla….Nisam obratila pažnju, uopće nisam obratila pažnju i za par minuta donijela šalicu kave i sjela u to društvo. Šala i pošalica…Nije me smetala. Dapače. Kao ni prosti mail od neki dan. Učinio me živom.

Zapravo htjela sam napisati priču. Priču o jednom plavokosom muškarcu kojeg davno pokriva hrvatska gruda. Ne znam mu ime. Samo nadimak. Pilot. Pohađao je srednju zrakoplovnu u Mostaru. Među prvima je poginuo u tom našem malom gradiću. Bila je to jedna od mojih platonskih ljubavi. Još i danas vidim njegove nebesko plave oči i svijetlu kosu i blistav osmijeh. A dugo ga nema. Gotovo petnaest godina.

A sjetim se mnogih dijapozitiva svog života. Veselja i živosti. Tuluma i plesanja do zore. Branja grožđa, logorovanja s izviđačima, pjesama, stražama, divljih svinja na Papuku. Pjesama do doboko u noć. Grlenog navijanja. Žapca koji više nije isti. I Vičevića kojem sam bila simpatija, ali kao po običaju i tada nisam znala čitati verbalne i neverbalne poruke.

U sredini, a po strani, a sada skroz po strani. Ne mislim i na stranputici….Uglavnom primijetila sam da se nešto dešava. Ljudi najednom imaju potrebe sa mnom pričati. Neki dan u redu. Prije koji dan susjeda. Danas susjeda, invalid u kafiću. Dugi prijateljski razgovori nepoznatih ljudi. Gotovo kao da je na mom licu izraz, da želim pričati, dobronamjerna sam i prijateljska i saslušati ću Vas. I slušam. I čuje se puno, puno toga. A telefon je danas zvonio i zvonio. Mnogo razgovora i dogovora…Najava i odjava…

Jučer je tatina liječnica bila vrlo mlada, ali vrlo profisionalna i odmjerena. Otkazuju organi, jedan po jedan, ne može govoriti, nije pri zdravoj pameti. Tužan i mučan kraj. I poveo se kasnije razgovor o lijepim smrtima. O ljudima koji su umrli nenadano, pali kao trava pod kosom, ali zapravo umrli su lijepo. Nisu se mučili. I njihove smrti su me žalostile. No bilo je lakše. Mnogo lakše. Istina je velika da ovo što proživljavam sada ja, proživljaju mnogi i mnogo, mnogo puta. Bol je utkana u sve pore nas samih i prihvaćamo je od malena. I koliko god da duša moja u procijepu jest i na momente me preplavi ogromna tuga, ne mogu da se ne sjetim naslova: Dobar dan tugo. Glup naslov….

Opet mi je misao pobjegla. Opet su prsti otipkali nešto, nešto što ne mogu promijeti…

A doza kave je popijena. Doza prijateljstva za taj dan je dana i dobijena. Kao i slodoled. Par papira ide na svoje mjesto, a ja u vikend.

Bratu je pukla guma….Ljut je. On ljut, ja tužna. Za polubrata ne znam. Ništa ja ne znam, ali ljudi misle da razumijem. A možda i da. Možda je upravo ovo i sada presudan dio mog puta.

Pilot spava. Da Dušane, Pilot spava, ubijen i pokopan na hrvatskoj grudi. I ja se pitam zašto. I ne postavljam pitanje onog gore, nego Tebi, koji si s one strane Dunava.

...nježno zavaranje vrata i učenje engleskog

....sve samo da se zaboravi

....on se danas sramio svoje tete, već je velik i ne želi da teta dođe pred njega u školu...tata mu je rekao da ide sam....on želi biti sam....

.....mlađi protestira...

...peku se kesteni....

......da peku se danas kesteni.....

...a baš mi kesten pire...ili jednu schwarld tortu....ja bih jedan osmijeh....

...ja bih jedno rame....

...a mlađi se je nećak došao primiti...postavljati pitanja

....horor priča na tv-u....sanja koja ne zna izgovoriti epilepsiju

....i počinje engleski....live

Nismo se čuli četrnaest mjeseci. On je prekinuo komunikaciju, promijenio je mobitel i nije javio novi. Danas sam ga nazvala na fiksni telefon. Nije ga bilo kući. Javio se za pola sata na mobilni. Riječ je o mom dobrom prijatelju, nešto kao ratnom sudrugu.

Dogovorili smo nabrzinu kavu. Pokušala sam kavu dogovoriti s bivšom kolegicom s posla. Ništa nisam spomenula. Neobavezan poziv. Naravno radi se i ne izlazi se uopće. Zakopala se u kuću. Koja kava. Ni kino, ni kazalište, ni izložbe ništa ne zanima tu mladu ženu. A draga je. Vrlo. Vrlo je draga i zajedno smo sjedile jedna do druge dvije pune godine. Čak malo više. I pričale . I pričale. I radile. Ali i pričale. Otišle na poneku kavu.

A nije stvar u novcu jer ga ima. I nije stvar u lijenosti jer je vrijedna....

U čemu je onda stvar. Ne razumijem. Vjerojatno bi nju to trebalo pitati. No ona ne želi dati odgovor. Barem ne meni....

A i zadnji put kad smo se našle, ja sam malo zaribala. Morala sam povesti nećaka jer ga nije imao tko čuvati, a dijete ko dijete bilo nestrpljivo. I parkirala sam se u sasvim krivoj garaži.

I tako to. Povremeno se parkiram u krivoj garaži.

Koje li ironije?????

Parkiranje u krivoj garaži....

:)))))

Stvarno mi je smiješno. Mislim smijem se sama sebi....a sada...dalje...krećem u dalje...polako i pažljivo....

Driving Ball

Izum novog doba...Ili starog. Telefon. U zadnjih deset minuta okrenula pet brojeva...I svi nisu bili za razgovor...Vjerojatno krivo doba dana.
A tako je to. Mini godišnji je pri kraju. Umjesto deset radila sam pet sati dnevno ovaj tjedan. A i sutra tako.
Na stolu knjige ženski časopisi. Pročitala Seksualni život moje ujne od Mavis Cheek. Knjiga me je iznenadila, a i ne.
Nije me iznenadilo to što se ljudi ne mogu nikako odreći nekih stvari. I nije me iznenadilo to da se ljudima u pedesetima dešavaju stravstvene ljubavi, pa i kasnije. Iako znam ljude tih godina koji bi na to odmahnuli rukom.
Još jedan poziv. A onda malo zdravlja na lice...

Mineralna popijena i upravo idem jesti ćušpajz ili ti varivo. Rano moram krenuti jer danas u ovaj sunčani dan vrlo je vjerojatno da ću ga zadnji put vidjeti. Najgore je što me neće prepoznati, što nismo razmijenili niti razgovarali o onome poslije. On nije htio, a nisam niti ja.
Znao je da ga volim. Bio je toga svjestan, ali ponekad mislim da mu možda nije bilo ni bitno.

U nedjelju je mama tj. njegova prva molila za njega. Da se ne muči više. Da ode u miru. Četvrtak je, u bolnici je i tu je, a nije tu....

No možda nadođe, možda sve ovo prođe...Iako nade nema....

Teško je kad nade nema.....Čak niti ne tinja...

A sada....jedan krugu po virtualnom svijetu i u novi dan. No prvo kako sam rekla. Malo zdravlja na lice....

A njemu samo malo manje muka....A onoj koja mi se jučer smijala u lice, a nije se ni udostojala javiti da je u komi. Eh...Zaista i doista na bitnim stvarima pokazujemo tko smo i kakvi smo. A tugujem najviše ovih dana zbog njegovih muka. Samo da se ne muči više.

A sad još jedan poziv....

Da duše ima. I mnogo više nego što ponekad vidimo i znamo. Izvana zna biti haj. Ali iznutra zna biti još više haj. Oni su bogati, uspješni, imaju sve....No i daju. Odlučili su vratiti. Kćeri su htjele brata i našle ga u Nazorovoj. Imale su novaca za jakne s potpisom i takve stvari, ali bilo im je važnije svoga bracu kojeg su same izabrale odvesti u kino. Ili kazalište. A onda su ga dobvele dome. I roditelji ga prigrlili. I taj njihov sin ima pravu mamu i tatu. Tamo negdje. Ali de facto oni su roditelji, iako nisu i de jure. I ne žele to biti. U svati nije im bitno. Bitno im je dati ljubav. No question asked.

Čula sam tugu u njenom glasu. Bilo joj je loše. I čula cijelu ovu priču. Taknula me u dušu i razveselila...Da ima dobrih ljudi...Ima doista ima dobrih ljudi...

I više nego što mislimo i više nego što sanjamo. Samo smo se povukli u svoje kućice. Ne gledamo kroz prozor i ne izlazimo van. Ovo mislim naravno figurativno jer svi izlazimo i svi smo na cesti non stop.

A malo njih koji su spremni imati prijatelje toliko daju da su ih drugi počeli iskorištavati. I tu nastaje velik problem. Za njih.

Jučer sam prosula ideju. Zašto muškarci kao što je to običaj stotinama godina u nas Hrvata ne bi čestitali Božić barem deset svojih najbližih susjeda. Jer samo muško smije stupiti u tuđu kuću taj dan. Žensko biće navodno donosi nesreću na Božić.
A običaje bi ipak valjalo poštovati.

I danas sam čula nešto od svoje mudre sove....Nije bitno jesi li žensko ili muško. Nema razlike među djecom. Žene rade muške poslove, muškarci ženske. A moj nećak si konstno želi nalakirati nokte. Iako mu se jako sviđaju curice, ali svđa mu se i lak za nokte.

-------------------------

Žena je primila posao. Radila je kao knjigovođa, sad bi trebala raditi marketing. Kao zna. To je jednostvavno. Ne bi se složila. Nije nimalo. Stalno moraš imati na umu kamo želiš doći, kako će konkurenti reagirati, tko su tvoji kupci i kakav odjek imaš u javnosti. Početi radi početka. I rečenica. Do sada nismo imali marketing. Pa kad nismo. Neka ga radi neko nestručan kojem se učinilo zgodno da.....

Kao da meni padne na pamet operirati nečiju šaku. Možda i bih. Ali nakon šest godina fakulteta i četiri specijalizacije, ne znam koliko asistencija, pa negdje s 55 bi bila možda spremna za samostalnu operaciju. Pa nije i s 55 kasno, ali...

Fascinira me kako se u ekonomije svatko usudi svašta raditi i svatko to zna.

A kako zna vidjeli smo na Latinici neki dan.

P.S. doza iskrenosti...za svaki posao koji se počela raditi u sferi ekonimije tvrdila sam da znam iako objektivno sam znala samo teoriju....no učila sam i pitala mnoge...čitala isčitavala...kako su drugi...često copy paste.....i by the way ipak sam položila sve ispite na magisteriju, znači 6 godina ekonomskog obrazovanja (formalnog), četiri godine sveopćeg (ali uglavnom matematičkog obrazovanja) formalnog, osnovnu ni ne računam...

Pa kad sam išla i čuvati klince u Englesku sam znala to raditi jer sam vodila pčelice i poletarce godinama...
A kao uvijek su mi tumačili da nisam za djecu....Pa možda i nisam prirodno nadarena, ali dala sam si truda pročitati par priručnika i proći formalne treninge, naučiti igre i posvetiti se njima...

Znam da ništa ne znam i što više učim manje znam...

Da, shvatili ste, danas sam bila ugodno iznenađena. Vrlo....Svijet se promijenio...U nekim stvarima nabolje, a u drugim imamo vremena da ih promijenimo....Na bolje....

A sad telefonski poziv...Naravno da se kreće. Jer ipak se okreće...

Kako sam na polugodišnjem, odspavala sam do 9.30. Složila papirologiju i nalakirala nokte.

Pitanaja đaka prvaka: Da li će sve kokoši na ovom svijetu morati biti ubijene. Odgovor možda.

Polako curi nos. Novine pune naslova. Pola Seksulanog života moje ujne pročitano.

Slažem se s Mrakom da jesmo najproduktivniji od 8-16h. Ali da nam se namjerno uništava privatan život. Mislim da tome dosta sami kumujemo.

Par puta sam nazvala dugogodišnju prijateljicu. Prije mjesec dana je rekla smanjiti tempo. Želi se posvetiti sinu. I nazvala je tri puta i svaki put je bila na odlasku, u žurbi i što ja znam.

Djeca imaju puno vanškolskih aktivnosti. Ima i moj nećak. I roditelji se žrtvuju, a ponekad ih samelje mlin tog života.

I svi se onda čude da ne mogu razmijeniti više od dvije, tri kurtuazne rečenice, što se priča po redovima ili ne znam što.

Obiteljske ljude i razumijem. Ali što je sa solistima. Kako to da one nemaju vremena. Zašto i kako smo svi postali stranci.
A jučer se jesam napričala. O frizurama. Bezazleni nevini razgovori o kosu i Plavušama i nama svima.

No nokti su nalakirani. Danas sam tipo sportivo. Traperice, cipele, plava hipi majica i crvena jakna. I još mala na put oko "svijeta". Šalim se. Samo po zg. županiji.

A sad još malo zdravlja na lice....Pojesti ručak...i on we go.....

Pusa svima, a ne samo njima

Sport Ball

Problem otuđenja nije samo moj. Evo danas su se dvije mame žalile kako nemaju vremena. Od jutra do sutra na poslu, kuhinji, zadaćama, treninzima i nemaju naprosto vremena. Ni za što. Ni za koga.

Osim za muža. A i s njima je komunikacija uglavnom telefonska. (zašto je VIP prestigao T mobile-čuvena = tarifa)....

Ljudi se ne vide. Važno je čisto, speglano. Dotuklo nas europsko radno vrijeme koje često ne znači 4 već i 6, konkretno dans je gužva na Selskoj bila oko 6.30 naveče.

Nije čudno što vikendom ljudi jure u shopping centre. Prošlo je vrijeme kad se u nabavu moglo za vrijeme pauze. Da prošla su mnoga vremena.

I svi se žale. No nitko ne poduzima ništa. Nitko nema vremena za bližnjeg svoga. Možda najbližeg i da.

Malo smo previše toga ipak preuzeli sa Zapada. Ili su nam nametnuli. Ma molim Vas. Pusti izgovori. Kao što ja večeras imam vremena a ovaj blog, i sutra za posao, a mogla sam se družiti s navijačima i otići u Peštu.

Ništa ode ja na gutljaj razgovora. Kome...Bratu...

Mislim da nazovem bilo koju frendicu u ovo doba....Bile bi šokirane. Učiniti nešto bez plana...A kojeg li šoka :))))

A kako promijeniti...Poznanstva s aerobika, salse, knjižnice su tako površna i nedostatna....Eh imam odlične četiri knjige.

Crna voda

Seksuani život moje ujne

Kiparica

Job

Učlanila sam se u knjižnici nakon dvije godine...Nije bilo vremena....Ma mora ga biti....

No kojim naslovom početi????

Ona je danas bila tužna.

Porasao joj tlak. Ne osjeća se dobro. Udebljala se dosta. I nesretna je. A vrlo je draga. Rekla sam posjetite liječnika jer sigurno stvar samo nije u hrani. Jer nije. Poznajem je dobro. I vidim da je disciplinirana. Iako je brige pritisle. A jesu i mene. No neke stvari smo riješile i ona i ja. I otići će liječniku. I početi vježbati, a za početak je popila tabletu za tlak jer bio je 160 preko nešto.

Ona je danas bila vesela. Ne ova prva ona, jedna druga ona. Pekla je pitu od oraha i jabuka. Muž joj skuhao ručak. Unuci dobri ko kruh.

On je jučer bio vagabund. Ima sedam i đak je prvak. No kući je išao najduljim mogućim putem. No nije znao da ga je tata imao pod nadzorom i da je sve vidio. A osim toga pola ulice se vratilo iz škole pola sata prije njega. Naučiće. Još je mali. Je prefrigani, ali svi smo imali sedam, pa i njegovo tata i znamo štoseve.

On je jučer bio veselica. Prošla ga je faza cviljenja, sad je dobrica. Učili smo engleski. Ima tri i pol. Happy now čuje kao happy how. I teti je dao pet pusa. Izgleda da smo on i ja potpisali primirje.

On je danas duboko izdahnuo. Na vidiku je rješenje njegova problema. Želim da ga riješi. Vjerujem da će riješiti.

On je danas ima kravatu s biljarskim kuglama. Dobar štos.

A ona nam je svima priredila sladoled. I meni. Iako nisam njihova.

Njega nema ovaj tjedan...Odmara, slavi rođendan. Jedna interesantna muška Vaga.

Ona je danas odvozila još dva sata u autoškoli. Kuplung gas najveći problem.

Ona se predomislila i postavila pitanje. No nije imala vremena saslušati odgovor. Neka. Pitala je i to je nešto. To je zapravo fantastično.

A ja sam danas izgubila blog, ali dobila puno više...I ne samo sladoled....

Što sam to dobila. Po suncu, umjesto da šećemo mi telefoniramo. Takvo je vrijeme. Opet presije i rokovi. Tko pita. I tko skita. A šetati ću. Da danas ću šetati. Upravo krećem. Kroz minutu ili dvije. Upiti posljednje zrake sunce ove prohladne jeseni.

U Pragu preko 20. I slušam sportski radio jer jedino na njemu se u Hrvata emitiraju BBC vijesti na hrvatskom. Razlika je drastična. U pristupu, nastupu i opsegu.

Opet kasnimo i to puno....Iskrivljavamo istinu. I ne samo mi. Očito. A blogovima se sve više vjeruje.

Vijest:
Strabag je kod ZAPREŠIĆA postavljao betonski blok 15m* 1m bez zaustavljanja prometa. Grdosija je visila na dva konpca. I tko tu nema pameti...Nije mi jasno. E ovo mi danas nikako nije bilo jasno.

Danas sam se užasno prestrašila.. Glupo, možda bezrazložno ali jesam. Kraj Zaprešića se radi nadvožnjak nove autoceste tj. novog traka. Danas sam prošla ispod ogromnogbetonskog bloga koji je visio na dizalicama na dva čelična užeta. Mislim da nam to nisu trebali priuštiti. Stisla sam gas i projurila. A strah je bio užasan. Preplavio me na moment. Blok je inače bio dug petnaestak metara, visok metar, širok 30 cm i dese metara iznad automobila. Zar je doista nužno tako u životu stvari raditi i vraga izazivati. Ovo je pitanje Strabagu. Naime oni to rade. Bar tako piše na tabli na početku tih radova. Zar je doista ovo danas bilo potrebito?

Cijeli sustav, ponedjeljak-nedjelja, dan ima 24 sata, sat 60 minuta, ovaj 60 sekundi, mjesec od 28-31 dan, godina 12 mjeseci sve me to ponekad zbunjuje.

Jedan moj propali date je važno spomenuo ovu temu i prozborio kako je vrijeme vrlo dogovorna kategorija tj. da se hoće sve bi se lako moglo promijeniti na bolji i jednostavniji način. Mene je ta spika, asosirala na Zvijezdane staze gdje su datumi brojevi koje ja nikako ne mogu razumijeti. A kao dobra sam s brojevima.

Inače sustav Ponedjeljak-Nedejlja mi je vrlo, kako bih se izrazila nepraktičan. Prvo prebrzo mi prođe, a dva dana odmora se mi često pretvore u nijedan i onda rintam u komadu četrnaest dana što mi se nimalo ne sviđa, a kažu da nije dobro ni po zdravlje. Jer kao važniji su nam vikendi nego godišnji odmori. Glede odmaranja tijela i duše.

Danas se slavi Dan mentalnog zdravlja. Slušala sam vjestice na radiju, ovih dana su u novinama osvanuli rijetki članci, ali ako je u pitanju 10% populacije s tim problemima, mislim da sve to skupa zahtijeva malo više priče i razumijevanja.

Po meni danas u svijetu nije najveći problem mentalno zdravlje, niti možebitna nadolazeća pandemija gripe. Mislim da je najveći problem otuđenost.

Ne mogu reći da nitko za ni za koga ne mari, jer to naprosto ne bi bila istina, ali da se mari sve manje i to je istina.

Primjer 1.
Ona ima šezdesetak godina. Susjeda nam je i sama je. Nešto se pokvarilo s vratima. Traži mog očuha. Koji isto ima šezdesetak godina i rado će priskočiti u pomoć.

Primjer 2:
Sunce je danas. Žena neodređenih godina, dotjerana, gablecuje sama na terasi zaprešićkog kafića i čita novine. Ispija lagano kavicu. I nitko baš nitko je nije niti oslovio niti pozdravio cijelo to vrijeme. Viđam je često i sram me je priznati nisam niti ja to učinila.

Primjer 3:
Stanuju jedni kraj drugih godinama. Dječica zajedno rastu, ali oni se ne druže. Kuća pored kuće, no nikad nisu bili ni jedni drugima na kavi, a kamoli kakvo susjedsko druženje. Poput čestititanja Nove Godine. Nada.
Sad su djeca krenula na plivanje. Dogovorili su se ipak i svaki dan jedan tata ili mama vozi to troje dječice...No tu komunikacija prestaje zasad.
I sve što pričaju je vezano za djecu.

Primjer 4.
On godinama nabavlja za svoju obitelj. Pristojno je obučen, i svaki dan sjedne u isti kafić popiti pelinkovac i mineralnu i pročitati novine. To radi već sedam godina i do prije šest mjeseci je komunicirao isključivo s konobarima. Sad ga tu i tamo netko pozdravi od gostiju. Da bi ga oslovio, popričao sačuvaj Bože.

Eh Hrvati i Hrvatice....kamo je otišla naše druženje, dobrosusjedstvo, otvorenost ljudima i idejama....Zar doista moramo toliko kopirati Zapad i koliko je to dobro za naše mentalno zdravlje.

I hvala onoj koja nije odgovorila na moj poziv. Da, danas je doista jako teško dignuti slušalicu, a kako sam liberalna i dozvoljavam da ipak to čovjeku nije ponekad zgodno, mislim da je red uzvratiti poziv....

A Ružno pače- baš su krasno plesali i sve su otplesali cijelu priču. Lijepo. Ali u polupraznom kazalištu gdje je cijena karte manja od one u Cinestaru. Na mnogo se mjesta mijenjaju vrijednosti.

Što mi sami možemo učiniti da ipak ne bude tako? Voljela bih čuti Vaše prijedloge.

Please.

Eye Ball

Postoje neki filmovi koji su u našim razmišljanjima postali presudni i nekii redatelji koji ne mogu pogriješiti.
Pogađate riječ je o Lucu Bessonu i Nikiti. Iako i Veliko plavetnilo je vrlo blizu.

A jučer nisam mogla skinuti pogled s filma. Neprilagođena ubojica, narkomanka izrasla je na kraju u ženu s dušom. I prva stvar na slobodi koju je potražila i našla bila je ljubav.

U biti malo su mi se miješale scene kultnih francuskih filmova. Očekivala sam golotinju glavnog glumca u jednom kadru, ali to je već drugi film.

Luc Besson i uvijek isti početak. Kamera vrlo brzo prelazi preko površine i nezaobilazni Jean Reno. Da nezaobizalni. Čistač.

A francuski mi progovarao s ekrana. Moj je toliko loš ali prepoznajem riječi popur regardez, netoyer (to sam sigurno krivo pročitala) i udaraju me poput maljem.

Cijeli taj film me je i onda i sada udario poput maljem. Ubojstva. Koja se broje, koja ne...Što je grace ili ženstvenost....
Da duboko u noć, zagledavanje u jedan svijet, gotovo Ludlumov svijet iako Nikita nema okosnicu s njim. I milijun pitanja. Najednom u glavi tko je bio Carlos i otkud pojedini ljudi izvuku inspiraciju. Kao što svojevremeno tvrdili da je Spielberg imao fotografiju the aliena i po toj napravio E.T.

A nećak mi je danas htio pokazati što je naučio u školi plivanja. Nemoguće jer teti je duša danas spavala. Idemo na predstavu. Ružno pače. On, ja i moja mama. Još da nađem ulicu na Internetu jer ja nikad nisam bila u dječjem kazalištu. No za sve ima prvi puta.

Kao i moje slaganje osobne cool liste. Opet moram presložiti ili neću. Ili hoću. Jer čitam,čitam još puno njih. Na blog dolazim se nasmijati, na blog dolazim pročitati neobične priče, pjesme, stavove i igrokaze. Živjela savezna američka država Crna gora..

Mama upavo odlazi na misu. Ja ne idem. Još i dugo me već ništa ne vuče Bogu. Čudim se, sama se sebi čudim. Promjenama u sebi. Na čelu par nestašnih prišteva. Upravo idem platiti račun. I dan će proći. Malo ću navrati naokolo, pročitati Vas, pogledati gdje je točno to kazalište i opet malo spavati. Dan je siv, a onda ću gledati plesanje tj. Ružno pače. Baš se veselim. Jako se veselim.

A vjerujem ne samo da su Hrvati gospodari mora, nego i zelenih travnjaka. Čestitam kockasti.

Najednom to smeta Slovencima. No to smo oduvijek bili. Od stoljeća sedmog. Hrvati žive tu, plove, i ne samo Jadranom nego svim svjetskim morima. Hrvati su danas jedni od najcjenjenijih moreplovaca. Ima ih gotovo na svakom brodu. I nisu mornari. Mnogi su kapetani, strojari i još danas mi je u ušima živa ona radijska emisija u kojoj su se naši pomorci javljali ženama.

Jučer gledala Ivu. Ako je istina samo 10% što je najavio možda, možda ipak bi moglo biti mnogo mnogo bolje.

Danas vozila prijatelja na tekmu. Sve puno kockica. I Žuje kao obavezan rekvizit.

Odustala od šetnje morem. Brali smo kestene. Za četrdeset minuta nabrali preko deset kila. Troje odraslih i svoje dječice. Koja su više cvrkutala nego brala. Mali vrapčići.
Brali na našem tajnom mjestu gdje više nitko ne dolazi jer, jer ljudi to ne rade više...sve je zaraslo...i ljudi tamo ne idu...Idu na druga mjesta.

A sunce je sjalo. Predveče kiša. Doista treba iskoristiti svaku zraku.
By the way kvadratni metar u Hoto vilama je 1600 eura, a bio 1380. Za one koji su kupili i već prodali pristojna zarada. Sutra otvorenje. Navodno neće biti tako zatvoreno naselje kako je prvotno zamišljeno.No rampa i ograda su tamo. I poneki cvijet.

E da, kod Ive mi se dopalo što je pozitivno govorio o nama Hrvatima. Nisam ga nikad previše slušala, ali ovo mi se jučer dopalo. Kao i Merlić, a kao i snimka nekih naših faca prije petnaest godina. Petnaest godina nove Lijepe Naše...

Nadam se da cura mog prijatelja ga ipak nije natjerala na dane češkog filma. Ipak je danas dan nogometa. I pobjede. Da vjerujem u pobjedu.

Sutra kao što znate ili možda ne slavimo Dan neovisnosti, a danas je bio dan peglanja kartica.

Bila sam i u Metro-u i u King Krossu. Ljudi na sve strane. U Metro-u sam u redu čekala sat, a u Pittarelu pola sata. U drugim je dućanima King Krossa bilo slično.

Kupovalo se kao da su u pitanju ogromno rasprodaje. Nisu, nego Hrvati ne mogu valjda u dućan na dva dana pa navalili.

Ma mislim da nije u tome stvar. Jer recimo nikad nisam vidjela toliki red u prodavaonici cipela. Nigdje doista. Ovlaš sam pogledala kolekciju, nisam kupovala sebi nego bratu cipele i vidjela, da uočila sam da ipak imaju daleko najpovoljnije cijene u gradu.

Mami sam kupila onu travu koja na vrhu ima krasno crveno lišće. Molim ime, ako neko zna. Lišće je široko i mesnato i na vrhu vrlo crveno..

Evo počela kupovati i cvijeće i 10kg Ariela.Kila je gratis, a i cijena je manja 7 kuna nego u Ipercoop-u. Uvijek tako kupujemo. I uvijek Ariel. Iako jesam a akciju kupujmo hrvatsko mama insistira na tom prašku jer najbolje pere. Njeno privatno mišljenje.

By the way promakla mi je akcija za sušilicu rublja. Sad je najjeftinija tri tisuće kuna, a bila je 2300. Ako neko zna nešto povoljnije pa rado bih da me uputi.

Sviđa mi se i akcija od VIP-a pa ću tako promijeniti svoju tarifu. Jer sam izračunala da ću tako povoljnije proći. Čini mi se da je po akcijama VIP ipak korak isped T Coma, a moram priznati da ona beba slatka reklama mi pomalo ide na živce. Poslušajte malo što spiker priča i malo je to izvan vremena. Bar podjela budućih zanimanja.

U Metro-u sam ćaskala. Šogorica pobjegla popušiti cigaretu, a ja se zapričala s jednom obitelji iz Stenjevca. Vrlo simpatični ljudi. I prošlo vrijeme. A pričali o Big brotheru, ekologiji, uraganima, detergentima, proštenju u Stenjevcu i ispričali si toliko stvari koliko li si već nepoznati ljudi mogu ispričati u nekom redu. Nisu bili nervozni, a nisam ni ja. Red se ipak mora poštovati.

Primijetili smo da bi ipak mogli trgovci ili tko već kad su u pitanju takvi redovi podijeliti (prodati) kakvu kavu, sok, mineralnu ili što već kad se toliko čeka. Mislim sad su pred nama skoro Božićne gužve i možda nije loša poslovna ideja. Ili nuditi ljudima degustacije. Zabaviti ih malo u redovima. U osnovi, obzirom da u Metro-u prosječna kupovina sigurno nije ispod 1000 kuna mislim da dvije kune za kavu bi bilo primijećeno.
S pozitivne strane. Iako realno gledajući ljudi ipak tamo kupuju jer su cijene najpovoljnije. A na čekanje računaju. A to je prednost kupovanja za gotovinu-povoljne cijene. Barem u nas.

Evo dva dana shoppinga. Vrlo neubičajeno za mene. Jučer DM, gdje sam pokupavala sve gelove za tuširanje (nisam bila tri mjeseca) tamo i kremu za lice, koje je postalo tako osjetljivo, da samo mogu koristiti Lorealovu kremu za suhu kožu i to noćnu. Jer je koža toliko suha....

A sad polako. Pogledati program, namjestiti krevet. Uzeti knjigu i malo, malo, malo možda čitati. Ili napisati govor. Vrijeme je možda za jedan govor.

Sunce sramežljivo proviruje u današnjem danu.

Danu u kojem je Miško opran, pa se šepuri na ovom suncu.

Danu u kojem sam našla izgubljenu fakturu.

Danu u kojem sam popila tri kave dosad.

Veselim se. Veselim se ovom vikendu. S nećakom ću na bazen da provjerim koliko je i kako naučio plivati u školi plivanja. Veselim se novom kupljenom ružu. Veselim se što sam konačno nakon tri mjeseca stigla do DM-a.

Čemu se još veselim. Zelenilu ove livade na koju moje oko baca pogled.

Čokoladi koju sam sinoć s guštom pojela.

Veselim se mini godišnjem slijedeći tjedan, tj. prepolovljujem svoje obaveze. To će mi činiti dobro. Malo sporiji tempo.

Opet je zašlo, ali nebo se ipak plavi.

U sivilu i kiši proteklih dana teško je ipak bilo zamisliti plavo nebo. Ali ono je tu danas.

Sanjam jednu laganu šetnju pored mora, u kojoj bi vjetar mrsio moju kosu, a ja se recimo divila kamenim kućama naše lijepe Dalmacije. Tipkajući pitam se što me spriječava. Doista nitko i ništa.

Otići po jesenski miris mora. Zašto ne?

....razgovor ugodni za kraj dana...

....škola života za kraj dana....

....škola ljubavi za kraj dana...

...opet bore smijulje...da one koje volim...te bore....skroz ih volim

...i savjeti...

...traženi i nađeni

...i šetnja Jarunom, ne danas...ali za koji dan

...s ženom koja me zna u svim mojim bojama

...i jedna prešućena priča...

...jedna priča je danas izašla na svijetlo dana

...i neka...isprika je uslijedila

....iako nije bila potrebna, ali osjećam da jest

...loptica zaboravi priču tko tebe kamenom ti njega kruhom

....loptica..uvreda se uvredom vraća....ako je riječ o ljudima za koje ti je stalo

...loptica zatvori vrata zauvijek...

...loptica...ako ti nije stalo ignoriraj.....

....loptica....baš mi je bilo lijepo razgovarati s tobom....

...hvala

xxx Just Ball

Mislim da je konačno vrijeme, nakon 20 godina nečinjenja toga, upravo to napraviti.

Problem skupo i jeftino. Onom koji radi je jeftino. Onom koji plaća je skupo.

Ili nije. Ponudila sam da odem. Dam sve podatke. I odem. Jer znam koliko je posla napravljeno i koliko to košta u cijeloj priči i mene, moju obitelj i moj privatan život.

No nije bitno.

Na stolu su njoki s pršutom. Upravo idem po kolu. Pola sata odmora u ovom danu. Zasluženo ili ne, ali ipak samo mojih pola sata.

Sorry ljudi. Malo sam pretjerala. Doista i izvinjavam se.

Ne mislim da nisam vrijedna. Jesam. Koliko i svi drugi. Svaki posebno i na svoj način. A da je za mene crno vrijeme. Je. Tata je na samrti...Nailazam na krive ljudi. Trudim se maksimalno, ali kao da razbijam glavu o zid.

No proći će. Sve prođe...

I sve dođe. Pa i vrijeme kad sam Loved Ball.

Sve se okrene i u moju korist. Ponekad. Skroz i dođe....

A ona me danas tješila, a vi špotali, s pravom i u potpunosti. Jer nisam napisala istinu. Na koja god vrata pokucam otvore, ali da širim lošu vibru istina je. Bar jučer. A danas je drugačije....Danas...

Promjena stila. Nude se opcije. Priječjica sluša i špota me.

Dano mi je i dat ću....

Veselih blogova.

Sunca u danima, sunca u ljudima, sunca u sebi.

Sunca u svakom. I nikome, nikome više neću dati da suze ronim zbog besćutnosti i ograničenosti ljudi kojima nije stalo.

A meni je stalo.

Doista mi je stalo.

Sun Ball

Naslov je pitao moj nećak...

Napisao je u posveti:

Žubori, žubori u beskraj
studen zrak

I stoji to napisano zelenom olovkom na prvoj strani njegove knjige.

A moja knjiga...

Danas je on meni rekao:

Nisam imao nikoga do 26, ne znaš moju tešku karmu.

Znam da njegova nije imala nikog do 30....

On studira, ima cilj, voli je beskrajno. On je dijete rastavljenih roditelja, mama teško bolesna, morao prekinuti studij da ih zbrine.

Ona je djevojka visokg društva. No djevojka koja zna što je bol i patnja. Završila je studij.

Mislila je da je on nije vrijedan. Okrenuo se i otišao. Drugi dan je nazvao.
Upisao je na veleučilište. Guguću, imaju cilj, dalek, godinu i pol dana, ali što je to prema beskraju.

On nema snage za ponovu prošnju. No bude. Skupiti će je on. Kupili su i krevet. Njih dvoje imaju prvu zajedničku stvar. Krevet. U njenoj sobi, ali njihov krevet.

Čekaj Loptice, ne tuguj, već će neko potrgati svoje noge da budeš njegova. No on ne zna sve.
Ne zna da si neki od nas dozvoljavaju da mi drugi nismo dovoljno dobri. Zapravo zna. Jer to je njemu rekla njegova draga. Nemaš faks, nisi dovoljno ambiciozan.

A razlika između nas i njih je da mi sve postižemo sami. Za svaku sitnicu plaćamo punu cijeni i preplaćujemo. Ljudi koji su imali sve i imaju sve, ne razumiju niti poštuju tu borbu, za dan, za kunu, za obrazovanje, za računalo, za kino kartu ili esprit majcu.

I ne vole se družiti. Ipak je Marx imao pravo po pitanju klasa.

Teško je zapravo kad izađeš iz okvira svoje klase. Postoje kolege koje se s tobom piju kavu, ali nisi njihov rang, tj. nikad te neće pozvati doma.
Ovi otkud si otišao te ne žele, jer ti ih previše podsjećaš na njihove propuštene prilike. A k tome vlada i fama da mi iz nesređenih obitelji ne znamo pružiti ljubav na pravi način.

Sve je to vrlo teško i svi smo mi u životu ponekad i negdje na prekretnici. U potrazi za društvom, poznantstvima i prijateljima, a kamoli ljubavima.

Koje se ne dešavaju svaki dan. Uopće, a kad se i dese, mnogi od nas ili njih su previše kukavice ili...ma teško je reći...

Recimo ona je izdala knjigu. Sve o njeni prebogatim, a zapravo nesretnim prijateljicama. Možda da smo u životu malo voljniji kretati se što vertikalno ili dijagonalno možda bi ipak stvari bile bolje. I to mnogo.

I rekao je:

U tišini zore, sve je blago u noći...

Zato lako Vam noć by Unloved ball

Hrvatska potpuno surađuje s Haago. Čujem i ne vjerujem.
Dan siv, siv, i onda mrak, a u mraku prijatelji. Neobavezni razgovor. Tko smo, što smo. Propitujemo, razgovaramo. Kako dalje. Gdje dalje. S kim dalje.

Telefon je zvonio. I zvonio. I odgovori. Nepovoljni za neke.
A sad malo ajvara, samoborski kotlet i malo tijesta.

Da slučajno ne bi smršavila :)))

U ovom danu bila je fina kava, klopa i ljudi. Ne nije se radilo o meni. O jednoj mladoj i dragoj osobi, kojoj je ovo prvi puta. Kosnulo me. Napisala sam. A sad dalje. I ona i ja.
A kava je fina. Idem raditi. Da idem raditi. Skroz. Temeljito i točno. Raditi sa zaboravom.

Ona danas pije votku.

Ona suze roni.

Svakodnevica hrvatskog kapitalizma.

Još jedna plaća i finito.

Danas ja nisam ona.

Ali žao mi je. Iskreno i duboko. Doista mi je žao.

Glava puca...Ne nisam ništa pila, ali očito sam se prehladila...Oblačno je i sivo. I tisuće planova u novom danu. Realno samo dva. Posvršavati poslove i krenuti popodne u kino. S nećakom.

Film s kokicama, Pepsi, nescafe i kupljenim ružem. U Cinestaru imaju odličnu parfumeriju i ruž, da moj ruž me tamo čeka.

Kako...Iz ove perspektive nesnosne glavobolje, sve se to čini vrlo daleko.
No kao i obično zanemariti ću sve simptome i krenuti. Kao i obično glavom kroz zid. Jer dala sam neka obećanja. A ja svoja ispunjavam.
Obično, u poslu uvijek. Gotovo ili čak uvijek. U stvari uvijek.

A nedjelja. Kava popijena. Za noge šljiva (iako smo počeli s grijanjem).
A njegova se mama jučer požalila. Nije me bilo tjedan dana. Ništa nije jeo. Nije kupio ni pola kruha. Samo mu je klađenje na pameti. Ne prepoznaje da je i to ovisnost. Istina, slažem se s njom. No imam li ja pravo pametovati prijateljima. Miješati se.Nešto reći. Kad me nitko nije pitao. U stvari ima li pravo itko od nas nekome ispod 18 ili čak 15 sugerirati,a da ovaj to ne traži ili ova. U svijetu prepunom instant savjeta. U svijetu kad cijela jedna industrija časopisa, , blogova i ne znam čega sve ne živi od savjeta. I tvoj onda postane tako, tako banalan. Jer svi su oni banalni. A do kraja znati nečiju situaciju. Utopija.

By the way, vidim da ima kod mene griješaka glede č i ć. Nije da je to ne znam, ali ne znam tipkati, tj. fulam slovo na tastaturi, a onda kad nešto napišem, obično nemam vrijemena ispravljati. Ni volje, iskreno...Je ovo je rekreacija. Mentalna rekreacija.

O njemu: (kojem ne pitajte)
Ima vranu kosu, s pokojom sijedom. Nosi naočale. Lijep neobavezan osmijeh. Savršeno tijelo, savršena pamet....Nisam ga privllačila...

O njemu:
Ima vranu kosu, tvrdi da nema sijede. Krasan in and out. Nema više savršeno tijelo, niti je ikad imao savršenu pamet....Nikad ga nisam privukla.

O njemu:
Kosa je neodređene boje. Pokoja sijeda na zaliscima. Prekrasan iznutra, a na vas blistav osmijeh i nesavršeno tijelo. No lijep. Lijep i lijep. Možda je u muškaraca nepristojno biti lijep i sladak, ali on to je. Da njega privlačim, ali nije to nešto što on želi. Nije.

O njemu:
Plave kose, naočale. Ružan in, ružan out. Otišao i sretno mu bilo. No ponekad i dan dan me srce zebe. Kako nisam vidjela. A nisu bile u pitanju leće.

O njemu:
Znam da postoji. Kako izgleda. Nemam pojma. Prvi koji me je beskrajno volio i otišao. Pod parolom bit ćemo prijatelji. Naravno da nikad nije niti nazvao. Ili nije to naravno.

O njemu:
Pitao je kako sam. Ne mene. Moja prva ljubav. Što meni znači da je pitao za mene. Bili smo prijatelji 22 godine. No nema ničega...Nada...

Soba je savršena. Srčeko stoji. Ogledalo stoji. Krećem u SIVI DAN. Hrabro i polako.

Pusa svima,

Earth Ball

Kava je počela pričom. Pozvani smo na zabavu, a prijatelj nas iznevjerio za prijevoz. Ja se ponudila.

I danas odpodne bila na zabavi.

Menu:

Gulaš od veprovine s noklecima na vatri
Odojak
Grah salata
Zelena salata
Luk
Kolači

Zabava....Trio harmonika, gitara i violina i hrvatske pjesme

Bela za razonodu u kojoj sam zgubila

Smrznula se ko pas

E da bila iz Ruda, već tam prema Jaski u viksi

Društvo veselo...I veselo...Ne mojih godina, ali tko to pita...

Jedan posve drugačiji dan....Zabava moje mladosti...

Doma me dočekala orehnjača...Koju klopam... Idem se otuširati vrućom vodom da malo tu hladnoću istisnem iz kostiju.

Pozdrav by Sky Ball...Visoko danas...happy..tko bi to rekao...tko bi to danas ujutro rekao....Iznenađujući dan

Spavala dugo, dugo. I doista dugo....

Jučer platila desetu ratu za Miška. Skoro servis, registracija, promjena guma.

Novi je dan, ali mene nešto guši.

By the way nisam jučer pitala Zašto onog gore. Jer davno sam shvatila da njega ne smijem ništa pitati, a i kad pitam dobijem po vugla:)

Nisam iznimka....Nisam pravilo....Nisam bila Lopticaskocica jučer....Bila sam ja....Jedna druga ja...I kao da ja nisam otipkala taj post...A jesam...

Sad slijedi brzinsko posremanje i jutarnja kava. S prijateljem. Kroz pola sata. Sunce sije i ja ću na sat zaboraviti probleme, neću ih spomenuti.
Pričati ću o nogometu (da Loptica o tome zna pričati), o kozmetici, o ovom babljem ljetu. Pričati ću o ničemu ozbiljnom.

Onda ću ubiti oko. I raditi...Pa raditi...I još raditi...Pa tako do kasnih večernjih sati....Danas ne idem van...Ne zbog posla, nego zbog predaha.
Dati ću sebi subotu odmora...OVo će biti subota rada i odmora....Mama je stigla....Brzo na pospremanje...Dok sam živa i ćitava :)))