Izum novog doba...Ili starog. Telefon. U zadnjih deset minuta okrenula pet brojeva...I svi nisu bili za razgovor...Vjerojatno krivo doba dana.
A tako je to. Mini godišnji je pri kraju. Umjesto deset radila sam pet sati dnevno ovaj tjedan. A i sutra tako.
Na stolu knjige ženski časopisi. Pročitala Seksualni život moje ujne od Mavis Cheek. Knjiga me je iznenadila, a i ne.
Nije me iznenadilo to što se ljudi ne mogu nikako odreći nekih stvari. I nije me iznenadilo to da se ljudima u pedesetima dešavaju stravstvene ljubavi, pa i kasnije. Iako znam ljude tih godina koji bi na to odmahnuli rukom.
Još jedan poziv. A onda malo zdravlja na lice...
Mineralna popijena i upravo idem jesti ćušpajz ili ti varivo. Rano moram krenuti jer danas u ovaj sunčani dan vrlo je vjerojatno da ću ga zadnji put vidjeti. Najgore je što me neće prepoznati, što nismo razmijenili niti razgovarali o onome poslije. On nije htio, a nisam niti ja.
Znao je da ga volim. Bio je toga svjestan, ali ponekad mislim da mu možda nije bilo ni bitno.
U nedjelju je mama tj. njegova prva molila za njega. Da se ne muči više. Da ode u miru. Četvrtak je, u bolnici je i tu je, a nije tu....
No možda nadođe, možda sve ovo prođe...Iako nade nema....
Teško je kad nade nema.....Čak niti ne tinja...
A sada....jedan krugu po virtualnom svijetu i u novi dan. No prvo kako sam rekla. Malo zdravlja na lice....
A njemu samo malo manje muka....A onoj koja mi se jučer smijala u lice, a nije se ni udostojala javiti da je u komi. Eh...Zaista i doista na bitnim stvarima pokazujemo tko smo i kakvi smo. A tugujem najviše ovih dana zbog njegovih muka. Samo da se ne muči više.
A sad još jedan poziv....
Post je objavljen 13.10.2005. u 11:08 sati.