Ustala sam naravno sat ranije, bila gotova s poslom sat ranije, bila u Toplicama, bila na ručku, pogledala Deed-a, odmorila oko i sad idem staviti kavu, malo mlijeka. Poslovnom partneru idem odnijeti PDV i ine papire kasnije oko devet.

Ovaj tjedan obzirom na okolnosti generalno sam u zakašnjenju, a opet sam stigla na vrijeme.

Ni samoj mi nije najjasnije.

Istina je da ovaj tjedan nije baš bilo previše snage u meni...Dva dana me preplavila tuga na par sati, a onda sam kretala dalja. Ipak osjećam da je nekako lakše....Ne muče me ni pitanja ni odgovori...Za sada....

I neobičan mi je taj jedan sat, vrlo.

Neobičan mi je skroz taj običaj. Kažu ekonomski opravdan, ali ne znam iako danas dobih sat vrlo mi fali onaj proljetni, pa ti valjda dođe na isto.
I nikako na zelenu granu sa satovima.

I danas skoro polomila retrovizor. Krivo sam procijenila širinu Miška i retrovizorom zapela. Palo je ogledalo na pod i nije se razbilo. Nisam mogla vjerovati. Frajeru je opal blatobran. Uglavnom počeo je priču o gazdi (kombi je bio sigurno njegov), žena je bila kraj njega, a kraj mene preplašeni nećak. Tražio je dvjesto kuna i dala sam.

A sve radi branitelja koji je parkirao kombi tako da nisam mogla van s parkinga tj. krivo procijenila situaciju. Kad sam ga pitala kako može tako nepropisno parkirati i zagraditi izlaz rekao je, a ja nisam mogla vjerovati da je on invalid domovinskog rata i da on ima pravo parkirati gdje hoće....Da sam muško možda bih opsovala, ali kao žensko bijelo sam pogledala i nisam mogla vjerovati. Ne ja to doista nisam mogla vjerovati....