Nismo se čuli četrnaest mjeseci. On je prekinuo komunikaciju, promijenio je mobitel i nije javio novi. Danas sam ga nazvala na fiksni telefon. Nije ga bilo kući. Javio se za pola sata na mobilni. Riječ je o mom dobrom prijatelju, nešto kao ratnom sudrugu.

Dogovorili smo nabrzinu kavu. Pokušala sam kavu dogovoriti s bivšom kolegicom s posla. Ništa nisam spomenula. Neobavezan poziv. Naravno radi se i ne izlazi se uopće. Zakopala se u kuću. Koja kava. Ni kino, ni kazalište, ni izložbe ništa ne zanima tu mladu ženu. A draga je. Vrlo. Vrlo je draga i zajedno smo sjedile jedna do druge dvije pune godine. Čak malo više. I pričale . I pričale. I radile. Ali i pričale. Otišle na poneku kavu.

A nije stvar u novcu jer ga ima. I nije stvar u lijenosti jer je vrijedna....

U čemu je onda stvar. Ne razumijem. Vjerojatno bi nju to trebalo pitati. No ona ne želi dati odgovor. Barem ne meni....

A i zadnji put kad smo se našle, ja sam malo zaribala. Morala sam povesti nećaka jer ga nije imao tko čuvati, a dijete ko dijete bilo nestrpljivo. I parkirala sam se u sasvim krivoj garaži.

I tako to. Povremeno se parkiram u krivoj garaži.

Koje li ironije?????

Parkiranje u krivoj garaži....

:)))))

Stvarno mi je smiješno. Mislim smijem se sama sebi....a sada...dalje...krećem u dalje...polako i pažljivo....

Driving Ball