Danas je to on za mene i bio. Strugala sam naime led s auta. Ne samo da je ljeto gotovo, nego jesen klimatski je prešla u zimu. I jesam, danas jesam razmišljala o čizmama i toploj jakni. No nisam još bila sebi priznati vrijeme je i za takvo odijevanje.

Danas je dobar dan. Sunce. Dobra atmosfera. Puno posla. No ne brine me to. Dio je već gotov i upravo idem poslati mail. Pospremiti papire i nastaviti dalje.

Što ću joj danas reći. Doista nemam blage veze. On je naravno nazvao....

Mama je očekivala da ću se pojaviti na ručku iako sam glasno i jasno rekla, ne, nema me cijeli tjedan.

Nije shvatila jer sam prošli cijeli tjedan bila doma na ručku.

I brat je tražio pomoć. I nitko drugi. Ni zvao ni pitao. Naizgled miran dan.

I još je daleko kraj. Mislim dana. Iako, sada i u ovom momentu duša pomalo spava....zašto dani moraju biti tako dugački i zašto se ne može predahnuti. Tek na koju minutu uz blog....I to je ukradeno. No neka....

A led na Mišku. A tek je 17. listopad.....Ili već...Godine...2005....