Svijeću sam jučer zapalila jer tu no s petka na subotu prestalo je kucati njegovo srce. Njega nema više. Mog tate..Zadnja tri tjedna se je mučio beskrajno dugo i teško. Nije znao za sebe. Rak se proširio i potpuno ga uništio. Ipak, umro je u bolnici, gdje je dobio najbolju njegu.
U zadnjih nekoliko puta što sam bila uz njegovu glavu silno se trudio da mi nešto kaže. No tijelo ga je svaki put odbilo poslušati. I tako su stvari ostale s njegove strane neizrečene.
Nismo zapalili svijeću i stavili je na ogradu, kao što je to običaj ovdje jer moj tata i ja davno ne dijelimo istu kuću. Gotovo devetnaest godina. I tako sam zapalila istu kod kapelice Sv. Ante, onog istog koji drži dijete u naručju. Kao što je on mene nosao po cijelom Trnju i nasipu i hvalio se svojom krasnom kćeri odjevenom u bijelu haljinicu.
Kao i svaki čovjek imao je i dobrih i loših strana, ali sad ga više nema i gdjegod da je pogriješio, više to ne može ispraviti i popraviti. No davno mu oprostih i ja, moja mama, ali ne i moj brat.
Moja ljubav prema njemu izaziva čuđenja, pa i ova tuga koja se provlači cijelo ljeto. Suze i dalje teku jer znam da ga više nikad neću vidjeti, dodirnuti, posvađati se s njim...našaliti, nasmijati, popiti kavu...što god...
Ipak s druge strane, drago mi je da se više ne muči. Njegova je patnja okončana, a moje suze će biti isplakane....iako svi mi kažu da im nema mjesta.
Ne nisam imala jučer snage jasno to tu reći. Doista nisam. A danas. Noćas sam ga sanjala u dobi od pedesetak godina. Njegovu osmrtnicu...Grozan san....I teški su dani preda mnom, no čini mi se da je ono najgore iza mene.
Jučer su stizala saučešća ljudi koje nisam čula po deset godina. Kažu običaj je takav. Možda....šutjeti je bolje...
I neka prime ispriku svi prema koja sam jučer bila hladna, ljuta i otresita....udrrmalo me sve te...iako znam da više ne pati i da je tako najbolje...
A ja...Danas u novi dan, sutra novi dan...i opet i opet....
Post je objavljen 23.10.2005. u 09:34 sati.