Ljubav kroz riječi jedne žene
Graz
Putovanje bez zaustavljanja na granicama, bez kontrola, ispitujućih pogleda i onog čudnog osjećaja prelaska na tuđi teritorij, opušta. Zemlji, domovini svih nas, granice i podjele ne predstavljaju ništa. Samo je ljudski rod u svom postojanju izmislio granice, napravio podjele. Nepotrebne, svjesni smo toga, samo što nitko iz povijesti, nije spreman izvući pouke. Nije teško zamisliti kako bi lijep i jednostavan život bilo bez svih podjela i predrasuda koje je ljudski rod stvorio.
****
Ovaj put uputili smo se u Štajersku (Zeleno srce Austrije). Jedno od odredišta bio je i njezin glavni grad; Graz.
Neću pričati o kulturno povijesnim znamenitostima.
Ono što me fasciniralo, je odnos stanovnika prema bogatom kulturnom naslijeđu. Uređena pročelja i fasade starih zdanja. Cijeli grad je kao izlog u dućanu. Blistav i čist. Miran i ugodan. Ne tako davno, Graz je, kažu, bio grad umirovljenika. Danas je grad studenata, grad mladih. Stoga ne čudi (što me posebno veseli), veliki broj uličnih svirača.
U svakom gradu odaberem jedno mjesto(ili ono mene) na kojem provedem najviše vremena. U Grazu bilo je to Schloßberg, brdo visine 475m, na čijem se vrhu nalaze ostaci srušenog dvorca.
Za doći na vrh mogli smo birati između stepenica, uspinjače ili lifta. Iako ne volim visine, odlučujemo se popeti stepenicama.
Nismo pogriješili. Kako na sve u ovom gradu, tako se i ovdje vodila briga o mjestima za odmor. S odmorima, ili bez, nemjerljiva je ljepota onog što na vrhu nađemo.
Ispod nas Graz kao na dlanu. Gradom teče rijeka Mura. Žubori život.
Sjedimo na suncem okupanoj terasi. Ne žurimo se spustiti dole. Uživamo u miru. U idiličnoj ljepoti.
Vratit ćemo se, odlučili smo.
Oznake: graz
28.03.2023. u 22:21 | 20 Komentara | Print | # | ^Ljutnja
Sve što šutnjom nakupljamo, eksplodira ljutnjom. U krivo vrijeme. Na krivi način. U ljutnji rečeno probamo popraviti. U ljutnji napisano, ostaje kao podsjetnik;
"Nemoj me tražiti
Izbrisala sam te sa svih stranica sjećanja
Zaboravila sve note koje smo riječima skladali
Utopila u zaboravu sve čežnje
S kojima smo u san tonuli
Pustila neka rijeka odnese sve nade
S kojim smo se budili…"
Kad ljutnja prođe, s manjim ili većim posljedicama, osjećamo se kao ispuhani balon. Razmišljamo o onome što nas je naljutilo. Zašto nas je naljutilo? Ne trebamo se pitati.
Ljutnja je kao ljetna oluja. Kao erupcija vulkana.
Obuzme nas. Preplavi. Uzdrma sva osjetila.
Teško ju je kontrolirati. Ne možemo je zaustaviti.
Ljutnja je emocija.
Kad (i ako) naučimo ljutnju kontrolirati, kad naučimo u ljutnji ne vikati, tek tad, učimo se emocionalno otvarati.
U školi života, ljutnja je predmet iz kojeg često moramo na produžnu nastavu i popravni ispit.
Oznake: šutnja i ljutnja
15.03.2023. u 18:53 | 14 Komentara | Print | # | ^Radost rađanja
Proljeće je radost rađanja.
Ljepota življenja zove na buđenje.
Procvjetali proplanci proljetnicama
propupale grane pupoljcima
ptice gnijezda grade na granama
srne pasu na obroncima
pčele ,bumbari i leptiri
na mirisnim cvjetovima.
Uz simfoniju zvukova
šuma se u zelenu odoru obukla.
U beskraju mira, vrtlog nemira.
Ljepota življenja u nastajanju,
čarolija zajedništva u postojanju.
Oznake: proljeće
10.03.2023. u 16:15 | 12 Komentara | Print | # | ^Bosonoga /3
Druge godine u svibnju, otac joj je , za završetak škole kupio cipele. Nove. Znala je da nije zaboravio, znala je da joj nije oprostio sramotu koju mu je učinila. Kad je svjedodžbu s pohvalnicom ponosno ocu pokazala, izbjegavajući njezin pogled pun iščekivanja, rekao joj da sjedne za veliki astal.
-Drago dijete, počeo je neodlučno, znam da očekuješ kako ćemo te poslati u srednju školu. Znamo da si pametna, znamo da si zaslužila, ali od toga neće biti ništa. Ne ovdje.
Tena je plakala. Otac je zamišljeno gledao kroz prozor, majka nervozno poravnavala skute. Ne gledajući je, otac je nastavio.
- Tena dušo, teško mi je ovo reći, ali, na razgovor me pozvao Ivanov otac. On je Ivanu zabranio da se viđate. Ti znaš da je on sin jedinac bogatog oca. Znam da se volite, znam da živimo u društvu koje nas drugačije uči, ali, moraš znati da svaka ptica svome jatu leti. Ti nemaš dukate. Ja ti za miraz nemam što dati. Ovu nedjelju otići ćeš kod moje sestre u Split. Pazit ćeš njezinu djecu i ići u školu. Tako smo se dogovorili. Ti i Ivan ste mladi. Prva ljubav se pamti, prva ljubav, rijetko se živi.
Plakala je neutješno. Majka ju je zagrlila.
-Znam da su ti sada svi snovi porušeni. Nitko od nas svoj put ne bira. Svi slijedimo ono, što nam je u poslanju zapisano. Zapamti dobro što ću ti reći; ako ste ti i Ivan jedno drugom suđeni, bit ćete zajedno. Od sudbine se ne može pobjeći.
Ravnicu je zamijenila morem i pučinom. Čovjek snuje, život određuje, govorili su ljudi. Kasnije, život ju je odveo u daleku Australiju. Daljina je učinila svoje. Ili sudbina? Svejedno.
Četrdeset godina kasnije…
Vlak se ravnicom provlačio. Blatnjave sokake, zamijenili su asfaltirani putevi. Na zrelim žitnim poljima kosce su kombajni zamijenili. Umjesto snoplja, bale slame po poljima su ležale.
Kuće, ranjene mecima i granatama, zjapile su prazne kao podsjetnici ,što rat ,i čovjek čovjeku može učiniti. One nove, i one obnovljene, podsjećale su da unatoč i usprkos svemu, život ide dalje.
Sve se promijenilo, tužno je razmišljala. Samo je Nebo, Sunce i Slavonska ravnica ostala ista.
A ljudi? Ljudi su kao suncokreti u polju. Prema suncu se ravnaju. Od istoka do zapada. Od izlaska do zalaska. Od rođenja do odlaska. Bosonogi, i oni u cipelama.
Sišla je s vlaka, izvukla ručku kofera, izula cipele i spustila se na poljski put. Topla zemlja grijala joj je stopala. Oživjela su sjećanja, ravnicom razbacana. Prignula se, uzela šaku tamne zemlje i pomirisala.
Miris Slavonske zemlje, ni kiša, ni daljine ne mogu isprati!
U daljini, nazirale su se krošnje voćnjaka. Ubrzala je korak.
„Možete me odnijeti daleko.
Možete me presaditi duboko.
Korijeni moji još i sada žive
u voćnjaku starom,
najljepšem na svijetu“….u stihu je napisala.
(priča na natječaju Mirko Jirsak , dijeli peto mjest)
06.03.2023. u 19:36 | 4 Komentara | Print | # | ^
Bosonoga/2
S krova se kiša slijevala. Oprala je noge i ušla u široki školski hodnik. Pred vratima razreda stala je, duboko udahnula, pokucala i tiho otvorila vrata . Provirila je u učionicu. Sve glave okrenule su se u njezinom smjeru. Nastavnik ju je mrko gledao šuteći.
-Oprostite što kasnim, tiho je rekla. Mogu li ući?
-Kad si već tu, uđi, rekao je. Sva si mokra. Sjedni u zadnju klupu.
Bila mu je zahvalna na tome. Sjela je pazeći da nitko ne vidi da je bosa, nadajući se da je danas neće ništa pitati. Biologija je njezin najdraži predmet i već je pitana. Prevarila se. Danas je i nastavnik bio krivo nasađen. Namrgođeno je pogledao Tenu, govoreći da dođe naprijed i na kosturu imenuje sve kosti ljudskog tijela.
Sjedila je ukočeno.
-Što je tebi danas, pitao je otvarajući dnevnik? Hoćeš li dva dana prije kraja škole jedinicu?
Digla se i hrabro krenula između dva reda klupa. Noge su joj bile teške. Topot bosih peta na ulaštenom hrastovom podu, čuo se kao udarac malja. Ili joj se samo tako činilo? Čula je tiho smijuljenje i šaptanje. Pognute glave hodala je naprijed. Topot peta nadglasalo je lupanje srca. Boljela su je leđa od podsmješljivih pogleda. Taj dan, naučila je da par koraka može biti jako dug put, i da tišina, govori više od tisuću riječi.
-Tena, gdje ti je obuća, zabezeknuto je nastavnik pitao.
-U blatu, odgovorila je, u pod gledajući.
-Idi na mjesto, suosjećajno je rekao. Ne moraš odgovarati.
U Teni se nešto prelomilo. Do maloprije blijedo lice, zajapurilo se. Digla je glavu, pogledala nastavnika, pa onda cijeli razred.
-Svi se ponašate kao da nikad bosi niste bili, rekla je hrabro. Goli i bosi se rodimo, zar nas tako niste naučili!?
Nastavnik je potvrdno klimnuo. U razredu je bila tišina.
Odgovorila je na pitanje i vratila se na mjesto. Tek što je sjela oglasilo se zvono. Sjedila je, pognute glave. U ušima joj je bubnjalo. Teško je disala. Nije bila zabrinuta radi ismijavanja, bila je zabrinuta za roditelje. Posebno za oca. Pošten i vrijedan čovjek, otac troje djece, trudio se i uspijevao s majkom prehraniti obitelj. Svakog prijatelja i prolaznika dočekati i počastiti. Čovjek kojemu su ponos , dostojanstvo i poštenje, ljudskost i empatija najvažnije ljudske osobine. Jedino čega se bojao, je ovo, što je ona danas napravila. Znala je da će se po selima pričati da je, njegovo dijete, bosonogo u školu došlo. Nije znala kako će mu to objasniti.
-Pomakni se.
Podigla je pogled. Ivan je sjeo do nje.
-Nemoj biti tužna. Ti si moja bosonoga ljepotica. Donio sam sestrine cipele. Nadam se da će ti biti dobre.
Zahvalno ga je pogledala. Ivanova kuća bila je pokraj škole. Srce je lupalo kao pomahnitalo. Nije bogatstvo u novcu, znala je, bogatstvo je, kao i ljubav, u srcu.
-Pepeljuga i princ, govorili su dječaci, djevojčice su se grohotom smijale.
Popodne je kiša prestala. Kapljice na žitnim poljima ljeskale su na suncu. Voda se s polja povukla. Klasje osušilo, zrela žitna polja zamirisala. Kopači su kukuruz pjevajući kopali, kosci žito kosili. Jesen je zrelim dunjama mirisala. Brao se i komušao kukuruz. Sijala ozima pšenica. Kad su polja zabijelila, oživjela su dvorišta. Vrijeme svinjokolje, vrijeme čijanja perja, oslikavanja tikvica. Vezli su se peškiri, tkalo laneno platno….
Topot bosih peta zamijenilo je usplahireno lupanje srca. Prva ljubav je kao prva zraka sunca što rosno klasje miluje. Čista kao izvor vode. Mirisala je na zrele dunje žute, na sve cvijeće ovog svijeta. Na kirvaju, Ivan je Teni poklonio licitarsko srce. Na večer, dok je mjesec nebom gospodario, prvi nespretni poljubac joj je ukrao. Bili su budni i sanjali.
Bosonoga/1
Probudilo ju je udaranje kišnih kapi. “ Sretan ti četrnaesti rođendan Tena“, promrmljala je. Digla se, odmaknula zavjesu i tužno gledala kako se voda slijeva niz prozorska stakla. Avlija je bila puna lokvi po kojima su, uz glasno gakanje, guske gacale. U šljiviku, rodne grane k zemlji su se povile. Po poljima kukuruza, između redaka, voda je stajala. U daljini, rijeku Dravu, mutnu i nabujalu, izmaglica je prekrila. I mirise lipe ,kiša je isprala.
Tužna, sjedne na krevet. Sestra se negodujući okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. Brat je na svom krevetu spavao snom pravednika.
Čula je da se majka probudila. Znala je da je vatru već naložila, kruh zamijesila i stavila peći. Na verandi je, uz glasno negodovanje, otac skidao radničke cipele. Bio je ljut na lipanj. Na lipanjske kiše. Na cijeli svijet. Vraćajući se iz noćne smjene, obilazio je pšenično polje.“ Sad kad bi zrno trebalo zreti, danima pada; govorio je. Ako ovako nastavi, ne znam kako ću nas prehraniti. Zrno će biti puno snijeti, a kruh gorak“. Majka mu je rekla da psovkama i ljutnjom, nebo neće razvedriti.
Jednog dana, razmišljala je, odužit će im se za svu nježnost, ljubav i brižnost koju su nam pružali.
Uzdahnula je, digla se i uzela haljinu preko stare bakine škrinje prebačenu. Mama joj je lani na sajmu kupila. Stara je, ali lijepa i uščuvana. Njezine cipele su se raspale, a dok kiša pada, ocu sigurno ništa neće govoriti. Zamolila je sestru za cipele koje više nije nosila.
-Što ćeš s njima, vidiš da se đon odlijepio?, pitala je.
-Zalijepit ću ga, rekla je.
Obukla je haljinu koja joj je stajala kao salivena. Ispod bakine škrinje izvadila je cipele i dobro ih pogledala. Na vrhu su još malo zijevale, ali će, nadala se, izdržati. Duge plave lokne u konjski rep je svezala.
Kad je majka otvorila vrata, dugo je Tenu gledala.
-Dušo moja, već si odrasla, jedra žena, rekla je gledajući je. Haljina ti lijepo stoji, ali cipele, ovo blato neće izdržati, zabrinuto je dodala.
Dok je izišla na blatnjavi sokak, cipele su propustile. Jedan broj veće, i po suhom su klapale, a po blatu i vodi su se izuvale. Prolazeći šorom vidjela je zabrinuta lica uz prozor priljubljena. Znala je da će zakasniti ako ne požuri. Ubrzala je korak. Blato je učinilo svoje. Cipele su na vrhu opasno“ zinule“.
U blizini škole, blatnjavi sokak bio je uzoran konjskim kopitima i kotačima zaprežnih kola, što je znatno otežavalo pješačenje. U jednom trenutku, cipele su ostale u blatu. Bosim nogama mijesila je blato, razmišljajući što učiniti? Otići bosa u razred, ili se kući vratiti!? Ne možemo zabraniti kiši da pada, suncu da sja, ni ljubavi da se rađa; znala je. Ako se vrati kući, Ivana neće vidjeti!
01.03.2023. u 18:53 | 13 Komentara | Print | # | ^
