Ljubav kroz riječi jedne žene
Bosonoga/2
S krova se kiša slijevala. Oprala je noge i ušla u široki školski hodnik. Pred vratima razreda stala je, duboko udahnula, pokucala i tiho otvorila vrata . Provirila je u učionicu. Sve glave okrenule su se u njezinom smjeru. Nastavnik ju je mrko gledao šuteći.
-Oprostite što kasnim, tiho je rekla. Mogu li ući?
-Kad si već tu, uđi, rekao je. Sva si mokra. Sjedni u zadnju klupu.
Bila mu je zahvalna na tome. Sjela je pazeći da nitko ne vidi da je bosa, nadajući se da je danas neće ništa pitati. Biologija je njezin najdraži predmet i već je pitana. Prevarila se. Danas je i nastavnik bio krivo nasađen. Namrgođeno je pogledao Tenu, govoreći da dođe naprijed i na kosturu imenuje sve kosti ljudskog tijela.
Sjedila je ukočeno.
-Što je tebi danas, pitao je otvarajući dnevnik? Hoćeš li dva dana prije kraja škole jedinicu?
Digla se i hrabro krenula između dva reda klupa. Noge su joj bile teške. Topot bosih peta na ulaštenom hrastovom podu, čuo se kao udarac malja. Ili joj se samo tako činilo? Čula je tiho smijuljenje i šaptanje. Pognute glave hodala je naprijed. Topot peta nadglasalo je lupanje srca. Boljela su je leđa od podsmješljivih pogleda. Taj dan, naučila je da par koraka može biti jako dug put, i da tišina, govori više od tisuću riječi.
-Tena, gdje ti je obuća, zabezeknuto je nastavnik pitao.
-U blatu, odgovorila je, u pod gledajući.
-Idi na mjesto, suosjećajno je rekao. Ne moraš odgovarati.
U Teni se nešto prelomilo. Do maloprije blijedo lice, zajapurilo se. Digla je glavu, pogledala nastavnika, pa onda cijeli razred.
-Svi se ponašate kao da nikad bosi niste bili, rekla je hrabro. Goli i bosi se rodimo, zar nas tako niste naučili!?
Nastavnik je potvrdno klimnuo. U razredu je bila tišina.
Odgovorila je na pitanje i vratila se na mjesto. Tek što je sjela oglasilo se zvono. Sjedila je, pognute glave. U ušima joj je bubnjalo. Teško je disala. Nije bila zabrinuta radi ismijavanja, bila je zabrinuta za roditelje. Posebno za oca. Pošten i vrijedan čovjek, otac troje djece, trudio se i uspijevao s majkom prehraniti obitelj. Svakog prijatelja i prolaznika dočekati i počastiti. Čovjek kojemu su ponos , dostojanstvo i poštenje, ljudskost i empatija najvažnije ljudske osobine. Jedino čega se bojao, je ovo, što je ona danas napravila. Znala je da će se po selima pričati da je, njegovo dijete, bosonogo u školu došlo. Nije znala kako će mu to objasniti.
-Pomakni se.
Podigla je pogled. Ivan je sjeo do nje.
-Nemoj biti tužna. Ti si moja bosonoga ljepotica. Donio sam sestrine cipele. Nadam se da će ti biti dobre.
Zahvalno ga je pogledala. Ivanova kuća bila je pokraj škole. Srce je lupalo kao pomahnitalo. Nije bogatstvo u novcu, znala je, bogatstvo je, kao i ljubav, u srcu.
-Pepeljuga i princ, govorili su dječaci, djevojčice su se grohotom smijale.
Popodne je kiša prestala. Kapljice na žitnim poljima ljeskale su na suncu. Voda se s polja povukla. Klasje osušilo, zrela žitna polja zamirisala. Kopači su kukuruz pjevajući kopali, kosci žito kosili. Jesen je zrelim dunjama mirisala. Brao se i komušao kukuruz. Sijala ozima pšenica. Kad su polja zabijelila, oživjela su dvorišta. Vrijeme svinjokolje, vrijeme čijanja perja, oslikavanja tikvica. Vezli su se peškiri, tkalo laneno platno….
Topot bosih peta zamijenilo je usplahireno lupanje srca. Prva ljubav je kao prva zraka sunca što rosno klasje miluje. Čista kao izvor vode. Mirisala je na zrele dunje žute, na sve cvijeće ovog svijeta. Na kirvaju, Ivan je Teni poklonio licitarsko srce. Na večer, dok je mjesec nebom gospodario, prvi nespretni poljubac joj je ukrao. Bili su budni i sanjali.
