Sve što šutnjom nakupljamo, eksplodira ljutnjom. U krivo vrijeme. Na krivi način. U ljutnji rečeno probamo popraviti. U ljutnji napisano, ostaje kao podsjetnik;
"Nemoj me tražiti
Izbrisala sam te sa svih stranica sjećanja
Zaboravila sve note koje smo riječima skladali
Utopila u zaboravu sve čežnje
S kojima smo u san tonuli
Pustila neka rijeka odnese sve nade
S kojim smo se budili…"
Kad ljutnja prođe, s manjim ili većim posljedicama, osjećamo se kao ispuhani balon. Razmišljamo o onome što nas je naljutilo. Zašto nas je naljutilo? Ne trebamo se pitati.
Ljutnja je kao ljetna oluja. Kao erupcija vulkana.
Obuzme nas. Preplavi. Uzdrma sva osjetila.
Teško ju je kontrolirati. Ne možemo je zaustaviti.
Ljutnja je emocija.
Kad (i ako) naučimo ljutnju kontrolirati, kad naučimo u ljutnji ne vikati, tek tad, učimo se emocionalno otvarati.
U školi života, ljutnja je predmet iz kojeg često moramo na produžnu nastavu i popravni ispit.
Post je objavljen 15.03.2023. u 18:53 sati.