Ljubav kroz riječi jedne žene
Trijaža
Težak dan. Sparan. Moram obaviti prije dogovorenu pretragu. Otkazala bih ja zakazani termin, ali, djeca su uporna. Djecu treba slušati. Sad znam kako je njima ponekad bilo.
****
Sjedimo na propisanim razmacima na ulasku u bolnicu. S maskama na licu. Maske skrivaju osmijeh, distanca stvara otuđenost.Pod maskom postajem nervozna. Bezvoljna.
Rekli su da se naoružam strpljenjem, da ću dugo čekati. Vadim križaljku i olovku. Stavljam torbu na krilo, križaljku na torbu. Nakon dva riješena pojma naočale se zamaglile. K vragu vrućine i maske! Vadim iz torbe maramice, brišem naočale, stavljam križaljku u prvobitni položaj. Otključavaju se staklena vrata. Tehničar zove jednog pacijenta. I mene. Iznenađena, dižem se s torbom u jednoj, olovkom i križaljkom u drugoj ruci.
Na redu je trijaža. Ja to zovem gnjavaža.Gospodin pokazuje na sredstvo za dezinfekciju.
-Samo da spremim rekvizite, kažem mu.
Začuđeno me gleda i strpljivo čeka.
-Evo, možemo početi, kažem mu, stišćući aparat sa sredstvom za dezinfekciju.
Mjeri mi temperaturu. 35,2.
Na nekoliko pitanja uredno odgovaram.
-Imate li problema s disanjem?, pita me.
-Samo kad imam masku, odgovaram .
Vidim da nervozno diže obrve.
-Jeste li bili u kontaktu sa zaraženim?
-Ne da bi znala, odgovaram.
Smijući se pruža mi olovku da se potpišem.
Obavljam pretragu, vani s guštom odlažem masku, u prvi kafić idem na kavu.
Jedna od mnogih
Lupanje na vratima prekinulo je njegovo mahnitanje.
- „Opet si zvala policiju! Platit ćeš mi za ovo!“ Pogledao ju je luđačkim pogledom, udario nogom sklupčano tijelo, okrenuo se s treskom zatvarajući kuhinjska vrata.
Čula je kako se svađa s policajcima, zatim im objašnjava da je u pitanju mala bračna nesuglasica, dodajući da je on istaknuti član društva, da se s njime kao s „običnim“ljudima, ne mogu ponašati. Dižući se s poda , briše krv s razbijene usnice. Pazeći da bosom nogom ne stane na razbijene čaše i tanjure, došla je do stola i teškom mukom sjela.Nije se trudila maknuti razbacane ostake hrane. Osjećala se jadno, bespomoćno, posramljeno. Suze su nekontrolirano tekle. Boljelo ju je cijelo tijelo.
Dok je ON obuvao cipele, s komode u hodniku uzela je ključeve i dala policajcu. Sutra, poslije „hlađenja“, trebat će mu.
Zatvorila je ulazna vrata. Poslije tuširanja, pred velikim ogledalom u hodniku pustila je ručnik. Tupim pogledom gleda tijelo prekriveno modricama. Na natkoljenici, od udarca nogom, veliki hematom. Na vratu otisci prstiju. Ispod lijevog oka oteklina. Razbijena usnica. Više se ne pita zašto? Oblači ogrtač , odlazi u dnevni boravak. Umorno se spušta u fotelju.
*****
Što osjeća? Ništa. Ne osjeća ništa. Sve što je bilo, daleko je i nebitno.
Sjedi sklupčana u fotelji. Sjene se provlače zidovima. Na kraju, vraća se tamo gdje je sve počelo bez ružnih riječi i grubih postupaka. Na početak, kada ju je ljubavlju i pažnjom modelirao kao kipar glinu. Svjesno ili nesvjesno? Svejedno.
Ljubav je slijepa, kažu. Ne vidi ono što drugi vide.
Govorili su joj da je stariji od nje.“ Ljubav ne poznaje godine,“ odgovarala je. Rekli su joj da je oženjen bio. Da je iza njega jedan propali brak.“ Bolje je loš brak okončati, nego u lošem braku ostati, odgovarala je. Treba li ga zbog toga osuđivati?“ Upozoravali su je da oprezna bude, da je njihova ljubav bajka, da bajke ne postoje? Nisu bajke romantične večere, egzotična putovanja, recitiranje Rilkea i Baudelairea, strastvene priče pokraj otvorenog kamina, znala je.“ Zašto je teško prihvatiti da i takve ljubavi postoje?“, pitala ih je. Zamjerili su joj što je prijatelje zaboravila. “ Nikoga nisam zaboravila, opravdavala se, samo sam prioritete posložila“.Rekli su joj da se njemu podčinila, da ON umjesto nje misli i odlučuje. Znala je da to istina nije. Ona se samo ljubavi posvetila. Prestala se opravdavati. Odustali su i poželjeli joj sreću u zlatnom kavezu. Ljudi su ljubomorni, zaključila je. Daleko od znatiželjnih pogleda, živjeli su njihovu ljubav.
S vremenom, naučila je kako mu istaknuti položaj u društvu mnogo znači. Statusu je prilagodio i način života . Život u elitnom dijelu grada u modernoj vili, vožnja u crnom Mercedesu. Važno je bilo u Bossovom odijelu i kravati biti viđen na svim kulturnim događanjima ,u pratnji supruge koja uz to što je mlada ,lijepa i visokoobrazovana, je tiha i nenametljiva , koja ga u svemu podržava. Važno mu je bilo kako ga drugi vide i doživljavaju. Naučila je da ne voli ići na događanja u njezinoj radnoj sredini, probajući joj objasniti kako je to i za nju gubitak vremena. Umjesto toga išli su kamo je on želio, ili su radili ono što je on volio. Važno je bilo što on želi. Manje važno bilo što ona misli, želi i osjeća. Zajedničko življenje je prilagođavanje, upoznavanje, povjeravanje, povjerenje , razumijevanje , prihvaćanje i loših navika i osobina. Ako je ljubav iskrena, jedan drugog prihvaćamo sa svim vrlinama i manama. Treba mu vremena, tješila se na početku.
Kada se ON, od dobrog muža i nježnog ljubavnika pretvorio u zlostavljača?
Kada se osjetio siguran, kada se opustio!? Kada su traume iz odrastanja oživjele? Možda onda, kada je odijelo i kravatu zamijenio trapericama i majicom, kada se nije morao dokazivati, kada nije bio poznato ime!? Kada je bio ono što jest , nesigurna istraumatizirana osoba pomračenog uma!?
Pali cigaretu . Duboko udahne dim. Jedno od pravila upravo je prekršila. Kada je počela živjeti i ponašati se po njegovim pravilima? Kada je postala jedna od mnogih žena koje masnice i modrice prekrivaju debelim slojem pudera, jedna od onih koje ostaju i trpe vjerujući u obećanja kako se nikad više neće ponoviti? Možda onog dana kada joj je prvi put rekao da je glupa, a ona je šutjela unatoč tome što nije glupa!? Ili onog dana kada joj je rekao da je kurva, a znala je da nije kurva , usprkos tome, nije mu proturječila? Je li se to dogodilo kada je prvi šamar dobila, a nije mu vratila ,nije se okrenula i otišla, kada mu je dozvolila da otiske prstiju na njezinom licu liječi poljupcima , kada mu je dozvolila da zadovolji svoju seksualnu glad, ne primjećujući da njoj do seksa nije!?
Kad je ljubav ravnodušnost zamijenila?
Kada je naučila da je idealno nerealno, da ne postoji ? Ili onog dana kada je naučila da ljude ne možeš promijeniti, ako oni to ne žele? Možda one noći kada je poslije psihičkog i fizičkog zlostavljanja ispričao svoju priču? Nije bila sigurna kleči li pred njom zlostavljano dijete koje oca moli za oprost, ili muž koji je postao svjestan što je učinio. Rekao je da žrtve odrastaju u zlostavljače i da zato ne želi djecu imati. Obećao je stručnu pomoć potražiti.
Oprostila mu je ono što se ne oprašta. Od zlostavljača pretvorio se u pokajnika. Iskupljivao se nježnošću, cvijećem, poklonima.... Do sljedećeg puta. Svaki sljedeći put bilo je sve gore. Nije birao riječi, nije birao sredstva. Isprike i obećanja zamijenile su prijetnje. Nekad postojana, odlučna ,hrabra žena postala je depresivna. Potrošila je sva opravdanja i sva opraštanja.Potrošila se dižući se s poda u masnicama i modricama sakupljajući krhotine samopoštovanja i dostojanstva. Ljubav je zamijenilo suosjećanje, suosjećanje gađenje prema njemu, prema sebi. Davno porušeni mostovi prijateljstva stvorili su izoliranost i osamljenost. Njegov položaj u društvu, nemoć. Postala je ravnodušna. Bilo joj je svejedno. Nije je bilo briga. Balansirala je na rubu , vrtjela se u krugu.
Kada je strah pobijedila hrabrost?
Živjela je u uvjerenju kako ono što se događa u njihova četiri zida tamo i ostaje. Da nije tako naučila je nakon zadnjeg povratka s bolovanja. Liječila je masnice i modrice pod šifrom anemije i oslabljenog imuniteta. Na pitanje kolegica u zbornici je li se oporavila, potvrdno je odgovarala. Za „njezinu bolest“ većina je znala neki od prirodnih lijekova koje su joj toplo preporučile. Najstarija kolegica listala je dnevnik ne sudjelujući u razgovoru. Kada su ostale same otvorila je torbu, izvadila posjetnicu i pružila joj. „Ako želiš posjeti ovu liječnicu. Bolest od koje ti boluješ češća je nego što misliš. Ima je u svim porama društva. Sve dok o njoj iskreno ne razgovaraš sa stručnom osobom, teško ćeš se oporaviti. Govorim ti iz osobnog iskustava,“ rekla je značajno je gledajući. Dok je s dnevnikom u ruci prolazila, majčinski ju je zagrlila.
Taj dan sakupila je hrabrost i posjetila psihoterapeutkinju . Naučila je da su najteže rane koje su duboke, koje ne krvare, koje se ne vide, a bole. Krenula je na dug i neizvjestan put koji traži hrabrost i odlučnost. Prošlo je vrijeme laži i njegovih pravila. Odlučila se za iskren razgovor. Pečat „razumijevanja“ ostavio je na njezinom tijelu. Dok se s poda dizala, donijela je odluku!
****
Otvara ormar, u kofer sprema stvari. Uzima mobitel ,zove , zapisuje adresu. Zaključava ulazna vrata. Ključeve zlatnog kaveza stavlja u poštanski sandučić. Sjeda u auto i odlazi na sigurnu adresu.
Šareni, mirisni, nježni
Često se žalimo na vremeske prilike i neprilike. Tmurni smo, razdražljivi, nezadovoljni.
Pokraj poljskog puta cvjetaju.
Odolijevaju vjetru, kiši, suncu. Šareni, mirisni, nježni.....
Radost bude i nadu daju.
Oznake: poljsko cvijeće
11.07.2020. u 22:11 | 14 Komentara | Print | # | ^keep distance
Čovjek je društveno, emotivno , prilagodljivo, pokorno i poslušno biće. Naravno ,ne svi. Uvijek postoji suprotnost gore navedenom. Zadnjih mjeseci, privikavamo se na drugačiji život.Prilagodba je dio opstanka htjeli mi to ili ne. Kako se prilagođavamo boljemu, tako se navikavamo na drugačije, lošije. Netko na lakši, netko na teži način.
****
Jedna sam od onih koja se teško prilagođava novonastaloj situaciji. Sretnem neki dan prijateljicu koju nisam vidjela od lani. Ne razmišljajući, zagrlim je. Brzo se ona odmakne opominjući me da još nije vrijeme za zagrljaje. Uz isprike odmaknem se na propisani razmak. Predbacujem si spontanost i nesmotrenost. Jesam li ja neodgovorna ,ili ona previše oprezna?
Da su ljudi postali previše oprezni (rekla bih sebični), naučila sam u jednom danu. Na velikom križanju, stvorila se gužva za skretanje u desno. Nervozni vozači trube. Kćerka izađe iz auta da vidi što se događa. Jednoj gospođi auto je ostao u defektu. Od svih nervoznih vozača i znatiželjnih prolaznika, kćerki se pridružio jedan gospodin , pa su zajedno odgurali auto na pločnik.
Ako je ovaj događaj pokazao uznapredovalu sebičnost, naredni je pokazao svu ljudsku bešćutnost. Starijem gospodinu, poslije izlaska iz dućana, pozlilo je. Teško je vjerovati onome što vidite. Prolaze ljudi pokraj njega, bolje reći, obilaze ga. Prizor koji je teško bez suza u očima gledati.
Jesmo li u strahu za vlastiti život postali bešćutni?
Treba li i u ovakvim situacijama držati distancu!?
Jesu li se empatija i ljudskost izgubile u obaveznom razmaku?
Jesu li oni, koji u takvim i sličnim situacijama pružaju ruku, neodgovorni?
*****
Prilagođavajući se klimatskim promjenama, postali smo meteoropati, nervozni, razdražljivi,ćudljivi , baš kao i vrijeme. Ako sam lani mislila kako je to loše, ove godine život me,( i ne samo mene), naučio kako postoje i gore stvari za čovjeka i čovječanstvo.
Ako smo se do ove godine ponašali( ili trebali ponašati) po moralnim i etičkim načelima, od ove godine, ponašamo se prema uputama, preporukama, naputcima. Naravno da se prema tome trebamo ponašati, ali, gdje je nestala spontanost, srdačnost, gdje su nestale one male stvari koje su nam mamile osmijeh na lice i sreću? Gdje je ,osobna sloboda , sloboda mišljenja i odlučivanja?
Proći će vrijeme korone. S tugom, sjetit ćemo se svih onih koji su otišli s njome.
Hoćemo li se nakon toga vratiti dobrom, starom načinu života gdje je zagrljaj poželjan, gdje razmak nije potreban?
Hoćemo li bez straha za vlastito zdravlje, potrebitom pružiti pomoć?
Hoćemo li ponovno biti ljudi s ljudskošću, čovjek s čovječnošću?
Oznake: ljudi, prilagodba
02.07.2020. u 19:53 | 18 Komentara | Print | # | ^