Ljubav kroz riječi jedne žene
Trijaža
Težak dan. Sparan. Moram obaviti prije dogovorenu pretragu. Otkazala bih ja zakazani termin, ali, djeca su uporna. Djecu treba slušati. Sad znam kako je njima ponekad bilo.
****
Sjedimo na propisanim razmacima na ulasku u bolnicu. S maskama na licu. Maske skrivaju osmijeh, distanca stvara otuđenost.Pod maskom postajem nervozna. Bezvoljna.
Rekli su da se naoružam strpljenjem, da ću dugo čekati. Vadim križaljku i olovku. Stavljam torbu na krilo, križaljku na torbu. Nakon dva riješena pojma naočale se zamaglile. K vragu vrućine i maske! Vadim iz torbe maramice, brišem naočale, stavljam križaljku u prvobitni položaj. Otključavaju se staklena vrata. Tehničar zove jednog pacijenta. I mene. Iznenađena, dižem se s torbom u jednoj, olovkom i križaljkom u drugoj ruci.
Na redu je trijaža. Ja to zovem gnjavaža.Gospodin pokazuje na sredstvo za dezinfekciju.
-Samo da spremim rekvizite, kažem mu.
Začuđeno me gleda i strpljivo čeka.
-Evo, možemo početi, kažem mu, stišćući aparat sa sredstvom za dezinfekciju.
Mjeri mi temperaturu. 35,2.
Na nekoliko pitanja uredno odgovaram.
-Imate li problema s disanjem?, pita me.
-Samo kad imam masku, odgovaram .
Vidim da nervozno diže obrve.
-Jeste li bili u kontaktu sa zaraženim?
-Ne da bi znala, odgovaram.
Smijući se pruža mi olovku da se potpišem.
Obavljam pretragu, vani s guštom odlažem masku, u prvi kafić idem na kavu.
