Težak dan. Sparan. Moram obaviti prije dogovorenu pretragu. Otkazala bih ja zakazani termin, ali, djeca su uporna. Djecu treba slušati. Sad znam kako je njima ponekad bilo.
****
Sjedimo na propisanim razmacima na ulasku u bolnicu. S maskama na licu. Maske skrivaju osmijeh, distanca stvara otuđenost.Pod maskom postajem nervozna. Bezvoljna.
Rekli su da se naoružam strpljenjem, da ću dugo čekati. Vadim križaljku i olovku. Stavljam torbu na krilo, križaljku na torbu. Nakon dva riješena pojma naočale se zamaglile. K vragu vrućine i maske! Vadim iz torbe maramice, brišem naočale, stavljam križaljku u prvobitni položaj. Otključavaju se staklena vrata. Tehničar zove jednog pacijenta. I mene. Iznenađena, dižem se s torbom u jednoj, olovkom i križaljkom u drugoj ruci.
Na redu je trijaža. Ja to zovem gnjavaža.Gospodin pokazuje na sredstvo za dezinfekciju.
-Samo da spremim rekvizite, kažem mu.
Začuđeno me gleda i strpljivo čeka.
-Evo, možemo početi, kažem mu, stišćući aparat sa sredstvom za dezinfekciju.
Mjeri mi temperaturu. 35,2.
Na nekoliko pitanja uredno odgovaram.
-Imate li problema s disanjem?, pita me.
-Samo kad imam masku, odgovaram .
Vidim da nervozno diže obrve.
-Jeste li bili u kontaktu sa zaraženim?
-Ne da bi znala, odgovaram.
Smijući se pruža mi olovku da se potpišem.
Obavljam pretragu, vani s guštom odlažem masku, u prvi kafić idem na kavu.
Post je objavljen 28.07.2020. u 23:51 sati.