29.11.2007., četvrtak
pst
|
Meni treba malo duže da shvatim da se nešto događa, ali kad shvatim ondak i reagiram. Daklen. Tišina. Vidi tu |
Zlatna medalja za šarm i glumu
|
Moje me malo pseto pobijedilo na svim frontovima. Em je ljepši od mene. Em je šarmer na kub. Em ga svi glade, paze i maze. Em je razmažen i to mu se priznaje. Em svakog raznježi i pripitomi... Em.. Ali to što doživjeh jučer  . Dođem doma s posla. Uzmem pasa i krenemo u akciju "ljekarna". Po C vitamin za pušača u kući. Jer ako pušiš moraš jest C vitamine kažu pametni. A ljekarna nam nije baš blizu. Mislim nije ni daleko. Ali nije u nekoj našoj osnovnoj šetnji, niti jako blizu kuće, niti jako blizu livada po kojima mi interveniramo. Uđem, ostavim malog pasa vani, rečem "čekaj". Dođem do pulta kadli izvana čuješ jezivo plakanje. Cviljenje. Tuljenje. Urlike tuge. Ono, srce da ti se slomi. Naravno.  Zmija u tijelu psa igra svoju igru. E da ga ne poznajem. Nabio glavicu na vrata i plače li plače. ( digresija: kad sam prošli put, još u ljeti išla frizeru išao je samnom. Bilo je ljeto vrata svuda otvorena pa mišljah, čekat će vani. I tako bijaše. Prvih 12 sekundi. Ja sam sjela na stolac, pas je bio na lajni udaljen jedno 5 metara od mene. I krenuo plakat. Da ga ne poznajem, još bih se i bila sažalila.  Odmah su se sve ženske glave okrenule prema meni. Probole me pogledom "kaaako možeš ti okrutna zvijeri". Te se kćer od vlasnice salona ustala i rekla "ja ga ne mogu slušat kako plače, ja ću ga odvezat i dat ću ga vama u krilo". Bingo! TO I JEST BIO CILJ LUKAVCA. LIJE u tijelu psa!  Pak sam ostatak frizure dočekala sa njim u krilu , a žene uokolo bile su sretne i zadovoljne. Samo što im suze nisu počele kapat iz očiju od sreće i raznježenosti. ) Slična se situacija ponovila jučer. Pred ljekarnom. Lukava zmija krenuo sa svojom predstavom. Ušla sam dakle unutra, došla do pulta, kadli vidim tri ženske glave okrenute prema meni sa pogledom negodovanja. Ono spržile bi me da mogu. Opet ja vještica. Kako objasnit da je to gluma i predstava? Kako objasnit da je mali pas savršeno sposoban čekat vani 5 minuta? Kako objasnit da nisam nečovjek i odurna hulja. Kamen od žene? I tada, u tom momentu, kad sam se usudila pogledat u lice jednoj od negodovateljica pita ova (nikad ju u životu vidjela nisam). "A jel to ?"i kaže njegovo ime. Ne smijem reć ime jerbo ako netko s posla pročita .... I tako . Ja u šoku. ZA NJEGA SE ZNA! Znaju mu i ime. Odakle? Nemam pojma. Previše sam fino odgojena pa nisam pitala a bila bih rado, više nego bilo što drugo bila bih pitala "odkud znate da je to..". Eto. Mislim neka se zna. Pas mi je poznat u čitavom naselju. Pa se nešto mislim sad ćemo krenut na osvajanje općine. Zatim na županiju. Osvojit ćemo Hrvatsku! Mi idemo dalje! |
28.11.2007., srijeda
|
DJ je danas pisao o tome kako je krenuo pisat blog. Pa me sjetio da sam i ja prije godinu dana krenula pisat. Moji su razlozi bili duboko i veliko razočaranje, pa sam pokušala kockice posložit u svojoj glavi. Pišući, mislila sam shvatit ću i bit će mi lakše. Ja sam tip koji analizira i koji voli znat gdje je i što je. Isto volim bit korak unaprijed ako je ikako moguće. Obično nije. Volim moć procijenit situaciju u kojoj jesam , onda mi je puno lakše nosit se s njom. Zato obično uzmem papir i olovku, napišem sve na papir, pa kad vidiš crno na bijelom nekako ti se u glavi poslože kockice. Zato sam krenula pisat. Za sebe. No se sve pretvorilo u nešto drugo. U početku nitko nije čitao, što mi je odgovaralo. Poslije krenulo s komentarima pa sam morala počet "pazit" što pišem, jer komentari hoćeš nećeš djeluju subjektivno, pogotovo ako si u stanju da sebi pokušavaš objasnit nešto.Tada ti komentari „smetaju“ jer te vode na neki drugi put. U svakom slučaju tu sam di jesam. Razočaranje koje me je drmnulo i jako vratilo unatrag bilo je što smo pokušali napravit nešto sami. Htjela sam u nekoj daljnoj budućnosti ne bit ovisna o ovom poslu, krenut sa nečim svojim. I jednog dana, ako bi bilo moguće ostavit posao. To na dugi rok bilo nešto u mojoj glavi. Možda bih i ostala u firmi ali ne bih bila ovisna o plaći koju ovdje dobivam. Ne bih morala slušat i gledat ljude koje baš ne cijenim i ne poštujem. Ne bih morala slušat jutarnju dernjavu i vikanje. Histeriju. Bila bih slobodna! Te krenusmo radit. I propadosmo. Radili smo čestitke i razglednice. Za početak. I krenulo je. Čak smo počeli prodavat čestitke (u Zadru su bile na prodaji) na veliko. Prodavali smo ih i na malo. No kad je krenulo naveliko nitko sretniji od mene. Zatim smo krenuli radit razglednice. To mi je bio jedan od ljepših perioda mog života. Sjeli bismo u auto i otišli slikat ciljani grad. Ili mjesto. Upoznali bismo neki novi grad,neko novo mjesto. Vozili smo se okolinom, učili, zabavljali se i usput slikali. Ma bilo je prekrasno. I to je bilo pomalo krenulo. Prodali smo i razglednice nekih mjesta nekim mjestima. Od prve takve zarade napravili smo večeru! Mislim, nije bila velika zarada, ali je bila ZARADA! Na računu novac od onoga ŠTO SMO SAMI NAPRAVILI!! I tako sam ja maštala. I sanjarila. I uživala radeći to! I onda je krenulo fijasko. Napravili smo (bez lažne skromnosti) prekrasne razglednice Kumrovca - staro selo. I uspjeli dogovorit da ih oni uzmu. (Bez skromnosti oduševili su se). I sve bi bilo ok, da sam ja trgovac. Al nisam. Poštena sam i jebeš ga! Primili su i odlučili da će cijena razglednice bit 7,50 kuna. Pri čemu sam ja popizd...! I poštena kakva jesam napisala sam im pismo. U kojem ih ljubazno molim da smanje cijenu. Dala sam argumente, pismo je bilo valjda na dvije strane. Ljubazno pismo. Rekla sam da u Opatiji iste razglednice koštaju 3 kune. Da ih molim da stave cijenu barem na 4. I to sve u ljubaznom tonu. Molim Vas je riječ koju sam najviše koristila. I tu smo pali. Optužena sam da "vrijeđam čovjeka pred penzijom". Neznam čime. Nazvalo me i reklo da nam vraćaju razglednice i da s nama više ne žele imati posla. I sve u tom tonu. Ostala sam zgrožena. Budući da smo morali imat i barcode, koji usput rečeno nije jeftina investicija, i koji svake godine treba ponovo plaćat to smo shvatili da novac DAJEMO ali ne zarađujemo. Okvirni dogovor bio je da ako u 2 godine ne uspijemo prestat ćemo. A Kumrovac nam vratio 800 naručenih (i plaćenih od naše strane) razglednica. I eto. Strašno me to bilo pogodilo. Nisam uspjela, nisam uspjela, stalno mi je išlo glavom, a pogotovo nakon početnih uspjeha. I sada mislim da bismo uspjeli da smo nastavili, al dogovor je dogovor. Moraš se držat dogovora i radit kompromise i tu sebi najviše zamjeram. (Mada razumijem. Svi argumenti su na strani -prekid. Svi razumski činioci su na strani prekid.) Pri čemu sam ga se držala ali bila sam protiv. Tolika silna želja i volja – moja naravno -morala je dovesti do uspjeha. Možda ne u zadanom roku, ali ja bih bila išla i dalje. Kumrovac bih bila shvatila kao neuspjeh, ali me on ne bi bio slomio. Nakon nekog vremena uspjela bih se pridignut,nasmijala bih se, vjerojatno rekla "a jesu budale" i išla bih dalje. Uspjela bih bila, da nije bilo tog dogovora. I tu malo zamjeram drugoj strani-Muškarcu. Koji nije vjerovao u mene. Ni u sebe. Možda je to bilo i najveće razočaranje od svih razočaranja.On i njegov stav- mi to ne možemo (ti to ne možeš). Usput, u jednoj knjizi su naše razglednice. Čovjek je pisao knjigu i nazvao nas i rekao da bi volio imat u svojoj knjizi. Bijasmo na promociji, knjigu imam doma i tako, nekako sam ponosna na sebe. Eto u takvom stanju sam bila otvorila blog. Mislila sam – daj si nešto za radit, piši, lupaj sve samo da ne razmišljaš o neuspjehu. Još i sad kad se sjetim dođe mi nekako teško. Prošlo je vrijeme, ja sam si našla druge zanimacije ali nemogu prežalit to razdoblje kada sam imala krila. I kada sam letjela. Sada lagano hodam po zemlji,kljucam i pokušavam ne biti jako nesretna. A jesam. Jer na posao ne dolazim radosna nego više onako : ah proći će i tih 8 sati. Kolege ne volim i ne cijenim, teško mi je slušati ih i razumjeti. Teško mi je prihvatiti ih. Sada čekam da se oporavim od neuspjeha, da mi krila ponovo narastu i možda jednom opet….. Ovaj post je za moju dušu. Da si pojasnim stvari. Da si pojasnim KOJE od svih je bilo najveće razočaranje. Ono koje me je slomilo. A to je bilo - dogovor. I to što sam izdala sebe držeći se dogovora.Sama sebi sam skresala krila. A što se pisma tiče, pisala bih ga opet. I ja sam ekonomista. Diplomirani. I ne može mi baš svako lupat da zna bolje od mene. Jer nezna. (sad malo otrova : pogotovo ne zagorac pred penzijom) I pismo bih napisala opet, a razglednice bih uzela i sama natrag. Nije pismo to što je sporno. Sporno je što se nije vjerovalo u mene! U nas! Što nismo iznašli snage da idemo naprijed, unatoč tom "porazu". Imala sam osjećaj kao da se jedva čeka da se TA MOJA ideja završi. To je bilo najgore od svega. Velika bol. Kao da mi Muškarac "dozvolio" da se malo igram a zatim oduzeo igračku jer u nju nije vjerovao. A nisam se igrala. Naradila sam se ko kobila. I mislila sam ozbiljno.  Možda griješim dušu, ali eto takav mi je osjećaj. Osjećaj da me Muškarac krivo procijenio i ocijenio. I rekao sebi i meni "ona to ne može". A uz takvu "podršku" neprijatelji ti ne trebaju. Imaš ih u svom dvorištu. (ih patetike znam. ali post je za moju dušu, patetika je za moju dušu). |
27.11.2007., utorak
Crtice
26.11.2007., ponedjeljak
Vikend
|
Kako da se učini zanimljivim opis vikenda u kojem si radio Sizifov posao? Prao ormar. A sve je krenulo nevino. Već dugo gledam plastične vješalice u ormaru i već dugo mislim "ma ja bih imala drvene". Cca 6 mjeseci ih gledam i cca 6 mjeseci mi ide glavom "ajde si kupi drvene". Tako sam u tom zen stanju bila do prošle subote u kojoj mi je došlo do glave da ako želim drvene vješalice moram se i pokrenut i otić ih kupit, jer dobra vila na koju sam računala nešto štrajka u zadnje vrijeme. Te sjednem u auto i krenem u pohode za drvenim vješalicama. Kika mi najbliža, sigurna sam da ih tamo ima. Bingo. Nađem. Uzmem 3 paketa i krenem na blagajnu. O redu u kojem sam stajala sat vremena neću pričat jer mi se odmah tlak diže na 220. Petnaest puta htjela sam ostavit vješalice i otić van, ali mi je neki mali u glavi govorio "htjela si vješalice, imaš ih. Ako sad ne izdržiš taj red opet će proći 6 mjeseci. Sad si već tu, vrijeme si izgubila. Pričakaj , nemoj se nervirat, uči se strpljenju" i tako dalje i tako dalje. Piljila sam okolo, cupkala s noge na nogu, bijesna, ljuta, nemoćna, kao uostalom i svi ostali u tom redu, jedino što nisam gunđala nego sam u miru izdržala teror čekanja. Jest da sam kao tempirana bomba kasnije pukla na drugom mjestu, al sam red stoički izdržala. Bingo. Dođem doma. Izvadim stvari iz ormara, usput misleć ok, sad ću si i garderobu malo pregledat, vidjet što imam što nemam, što trebam poklonit, što bacit. I kako to već ide. Daklen stavim svu robu van, krenem ju skidat sa starih vješalica i stavljat na nove. Usput radim i gore opisano.Odvajam što je za bacit. Što za poklonit. I da sam bila pametna tu bi posao bio gotov. Finito. Kraj. Točka. Zaboravi. Gotovo. No.. ja sam podigla pogled! Greška! jer.. sam vidjela da je ormar ono ne zmazan ali ne ni čist, a štanga koja drži vješalice već je nekako potamnila. I krene lančana reakcija : oprati ormar, prefarbati štangu. Ipak sam još mogla stat, da sam samo malo pametnija bila. No nažalost inteligencija je u tom trenutku odlučila da će me na neko vrijeme napustiti. Cijelu proceduru neću opisivati jer ona je trajala do nedjelje popodne. Najprije sam ofarbala štangu. Krivom bojom, bojom za zidove (već sam napomenula da me inteligencija bila odlučila napustit na neko vrijeme). Usput sam ofarbala i pola ormara. Ajd dobro, ionak ga moram oprat, pa neću sad radit od te farbe problem. Onda sam shvatila da boja za zidove nemre ić na drvo (inteligencija se vratila na sekundu). Pa sam išla tražit boju za drvo. U podrum. Pa sam prefarbala štangu. Neću pisat ni kako to izgleda kad imaš kist koji je bio umočen u crvenu boju a ti nemaš razređivač da ga opereš a sada farbaš sa bijelom. Uglavnom, boja izgleda nekako barbi ružičasto. Cijelo to vrijeme pas me je sažalno gledao. No dobro. Ofarbala sam štangu i pola ormara. Oprala ormar. Otišli piškit. Vratili se , pali u krevet (ako netko misli da je pranje ormara lagan fizički posao, dokazat ću mu suprotno time da mu idući puta omogućim da opere moj). Nedjelja. 7 sati. Piškiti. Jesti. Krenuti vidjeti da li se boja osušila . O daa jeee. Krasna roza.  Tu se inteligencija ipak vratila pa smo pas i ja zaključili da je to super i da nećemo farbat ponovo. Nikako. O neee. Ali... Imamo mi hasure. Odlučismo još, kad je bal, stavit i hasuru na zid ormara tek toliko da malo promijenimo izgled istoga. (inteligencija opet odlazi od nas). Mislimo, pih, to je 10-ak minuta posla. Desetak minuta pretvorilo se u nedjeljno jutro. Jer..išli smo po čavliće u Getro.. . Čavlići bi morali držat hasuru. Logično naravno. Imaš čavliče, bingo. A gdje je čekić??Čekić je na kućici. Da idem po novi čekić? Na kućicu? Posudit od susjeda? Kupit novi?No sam problem riješila petom mojih najdražih cipela. I eto. Sada nam se u kući smiješi čist ormar sa rozom štangom i hasurom na stropu i zidu ormara. Zanimljivo jest. Kad ga otvorim kao da sam u nekoj pećini. Morat ću pripazit ako bi mi došli gosti da ga pred njima ne otvaram. Mislim, mogli bi svašta pomisliti, a ionako mi rejting slab jer pušim i imam pasa. Sad kad bi još vidjeli KAKAV ormar imama i da imam Barbie štangu, možda bi poduzeli korake da me negdje smjeste. No tu još nije bio kraj. Trebalo je vratit sve natrag. Trebalo je usput i cipele pregledat. A cipele ko cipele, bezobraznice jedne nisu baš čiste da se sjaje. Pa ondak eto uzesmo četku, uzesmo kremu i očistismo usput i sve cipele. E ondak mi je bilo dosta! Mislim mali pas je ionako samo ležao na krevetu i bacao sažalne poglede prema meni i hrpi koju sam bila izvadila. Davao mi je moralnu podršku tihim režanjem. Popodne smo stoga proveli u šetnji razmišljajuć o tome kako treba srediti podrum. I kako bi možda bilo dobro da tražim mjesec dana neplaćenog jer majstor sam za napravit problem tamo gdje ga nema. I ako krenem sređivat podrum, znam ja samu sebe, past će mi na pamet neka suluda misao. Na primjer da podrum ofarbam, ili da...ne znam još, ali moj mozak me sigurno neće izdati u tim kritičnim trenucima kad je potrebno da on nešto zakomplicira. Stoga idem sad pitat jel mogu dobit mjesec dana neplaćeno. "Zašto?" pitat će me "Da si sredim podrum." "Pa zar mjesec dana?" pitati će "Da, znam da je malo" odgovorit ću "ali nekako ću vjerojatno uspjet". &UPDATE Za ručkom sam čitala novine. I prebrojala sam žene u saboru. Na onoj nacrtanoj listi. SDP 18 žena "IduDalje" 10 žena. Mislim da ne moram posebno naglasit da su sdp žene ljepše, nasmiješene i nekako poletnije izgledaju. "IduDalje" žene su stisnutih usana (mislim i ja bih bila kad bi morala bit u toj stranci), obučene u crno... Pa ti reci! |
Izbori i osmjeh
|
Što napisat nakoj jučerašnjeg dana? Nisam ni znala koliko sam PROTIV dok nije objavilo rezultate neslužbene ankete. Di -IvoIdemoDalje- nisu vodili. TEK SAM TADA shvatila koliko ih ne volim. (Znam da ih ne volim, al nisam znala da ih tako jako ne volim).Jer sam skočila do neba od radosti čuvši da NE VODE!!!! (Neću priznat da sam malkice zaplesala. I poljubila pasa od sreće. I onako cupkala sam po stanu ). A neki veliki kamen pao je s moje duše. Čula sam ga kako pada. Osmjeh mi nije silazio s lica. Ono, nisam si mogla pomoć, samo sam se smješkala. Anketu sam bila ispunila. Kasnije sam čula da IvoIdemoDalje kaže da NJIHOVI glasači ne popunjavaju ankete. Poslije sam shvatila i zašto. Zato što su nepismeni. I još kaže HebrangStrašni da NJIHOVI glasači glasaju navečer jer su radili. Mislim, ma nemoj. To bi mi bio vic godine da HebrangSilni nije ispričao već strašno puno sličnih viceva. I tako, jutros sam upalila TV da vidim kakvo je stanje i bilo je 60/57. Dobro je dobro. Polako se približavamo utikaču. Možda u ovoj zemlji i upalimo svjetlo. A i tužni uzdasi njeni mi ne kvare raspoloženje. Naprotiv. Znam zašto su. Uzdasi mislim. Pa mi sve to izaziva osmjeh na licu. Što ona više uzdiše to je moj osmjeh širi.  I ne mogu ga skinut. Sve i da hoću. A neću.  |
23.11.2007., petak
Petak
|
Mali je pas ostao dežurati pred frižiderom. U kojem se nalazi njegov ručak. Izvađen iz frizera i stavljen da se otopi. No nikad ne znaš što se sve može dogoditi mislim da on misli, pa se odlučio dežurat. U stražarskom položaju definiranog pred frižiderom sam ga ostavila , a u istom ću ga vjerojatno nać kad se vratim s trudbeničkog dijela dana. Zlatica (muha-gost) se preselila u kupaonu. Bit će da joj petarde smetaju. A tamo ima malog prijatelja. Mravca. (Za sada dok ne vidimo hoće li mravac ostati ili ne, nećemo mu davat ime.) Koji hoda po kadi. Lijevo-desno, desno lijevo. Ja sam pak morala doć na posao. No sam mirna jer mi je carstvo pod kontrolom, svi živi i zdravi. Pramenovi su ispali posve dobro. Ako u obzir uzmemo da se uopće skoro i ne vide te da me je ošišala onako kako ne volim te napravila frizuru kakve voli kraljica Viktorija, ostalo moram reć da je ok. Mislim kosu još imam a to je najvažnije. Na trapericama mi je otišao cifršlus. Na majci mi se klima gumb. Lijevi brisač na autu uopće ne briše. Desni radi kao lud. Na rukama mi ostalo boje. S obzirom na frizuru s karijerom se mogu pozdravit na neko vrijeme.  Za svaki slučaj obukla sam suknju, tek toliko da se vidi da sam žensko. I za kraj pozdrav petkom, onako kako me naučio moj malo lud prijatelj: "Pozdrav Vam šaljem štujući Vas. Pozdravljam i vaše suradnike te suradnike vaših suradnika. Bilježim se sa štovanjem." |
22.11.2007., četvrtak
Četvrtak
21.11.2007., srijeda
da se makne politika
|
Hmm Moje opredjeljenje je lijevo. Uvijek lijevo i uvijek socijalno. To je definirano, to se nikad neće izmijeniti. I to sam ja. (Nekad zbog toga sretna nisam, ali što ćeš iz te kože ne moš). Zašto to pišem? Zato što u skladu sa svojim dubokim unutarnjim uvjerenjem pokušavam bit i takav društveni tip. Naime, kad idem glasat, a do sada sam išla uvijek glasam za ono što je lijevo. Do sada me je SDP bio zadovoljavao. Jest da je imao svojih uspona i padova, ali to je bilo to. Tako isto bih radila i ja da sam na vlasti. Smirivala bih. Muljala. Lagala. A sve u cilju održanja mira. Desno i sredina me plaše. I to i u privatnom životu a i u društvenom. Smiren sam tip. Ponizan. Više sam ono "ajde da se ne svađamo". Mirna sam, tiha sam, povučena sam. (osim zadnjih godina kada sam se morala naučit borit za sebe. No to nije moja priroda, to je umjetno, to je zato što moram. Zbog opstanka a i da zadržim zdrav razum- jedino blago koje posjedujem!). I tako. Kada je pobjeđivao HDZ i kada su se izvikivale parole, kada se vikalo, kada je bilo svega i svačega mene je to plašilo i odbijalo me. Kada su mali ljudi postali silnici. Kada su se svi busali u prsa i vikali. Stalno i uvijek vikali. Kada su svoj život i svoje odluke stavili u ruke nekog drugog. Kada i danas odlaze na grob tog drugog i govore mu "pomozi nam". (na to mi se povraća). Moj život i moje odluke su samo moji. I ne dozvoljavam NIKOM ali baš Nikom da odlučuje o MOM životu. I zato ne poštujem ljude koji svoj život daju u ruke nekom tamo predsjedniku. Na kraju krajeva čovjeku kojeg uopće ne poznaju. Odvratno. I maloumno. Al takvi su. Ja nisam. Od velikih strasti ništa velikoga nikad nije izašlo. A nikad ni neće. Strast je vatra koja brzo izgori, a nakon toga ne ostaje ništa. Velike stvari rade se u miru. Spokoju. Tišini. To je životna istina. Samo mir i smirenost dovode do nečega. I eto. Budući da je ovo što mi se nudi vrlo daleko od onoga što unutra osjećam ne želim ić na glasanje. Ne želim bit dio opće neljudske euforije. Općeg trenda "udri". No mi se danas smješio Kanader sa stranica novina. Pa sam ipak odlučila. Idem! Idem, ali samo zato gospodine prmijeru i vođo stranke da tebe i tebi slične više ne gledam i ne slušam ako je to ikako moguće. Ako će moj glas PROTIV tebe nešto napraviti da više ne budeš na vlasti, ondak idem. A za koga? Ne znam. SDP više ne govori mojim jezikom. Nitko više ne govori mojim jezikom. Sve su to muljatori i ljudi kojima se svidjela vlast pa glume i glumataju. Međutim idem. Na licu ću mjesta odlučit što ću i kako ću. Možda za zelene. |
|
Od komentara na muhu-gosta čovjeku se zavrti u glavi. Uglavnom prevladava mišljenje da bi se gost trebao najurit. Mislim, di je tu kršćanski duh??? A gost je otišao sam. Nema ga više. Sad, pitanje jel otišla da pozove svoje il je otišla zato što je otišla ili ju je možda mali pas pojeo?!? Sve u svemu opet smo sami. Naravno, ako se nije dogodio slučaj pod broj1) "idem po svoje". To će se vidjeti u dogledno vrijeme. Danas sam opet zakasnila na posao. Pa me Vrli pitao :"ti spavaš ili se nešto događa?". Na što sam ja promrmljala nešto nerazumljivo.Onak nešto sam rekla sebi u bradu, ali ni ja nisam shvatila što sam to rekla. No njemu sam ionako nerazumljiva, stoga se ne brinem. Vrli se je ipak lijepo ponio i samo se nasmješio "ma nema veze". Što bi me oborilo s nogu, da već s istih nisam oborena. A ne moš dvaput bit oboren to ti je. Fizika je to. Ondak bi me i treći put oborilo da već prije nije. Naime i kolegica bila ljubazna kad sam joj rekla da nešto ne mogu napravit. "OK" rekla je samo. Eto tako. Negdje gubiš negdje dobivaš i ide život. |
20.11.2007., utorak
Gost u kući
|
Mi doma imamo jednog gosta. Koji nam se nepozvan uselio. I već je s nama par dana. Nije baš da smo sretni ali druželjubivi smo i gostoprimljivi, stoga ga nećemo otjerati van. Malom pasu smeta naš gost, a ja mu lijepo govorim "moraš bit gostoprimljiv, ne možeš tako. Treba se znat ponašat". Tako ja to njemu govorim. No mali pas ne sluša i ne sluša.  Stalno laje i tjera ju. A naša gošća se seli. Malo je u kupaoni, malo je u kuhinji a malo iznad kreveta. E tu mali pas poludi pa ju hoće pojest. Ali ja nedam. Gost je gost i točka. Gosti se ne jedu. Malo se samo bojim što ako je to izvidnica!?! Onda neće bit dobro.  Ako je to muha samac ondak u redu, neka ostane. No što ako je ona muha-izviđač??? Ako su ju poslali da vidi kakvi smo a zatim svi dođu? Što onda? Tu sad imam velike dileme? Hamletovske : biti ili nebiti, otjerati ili ostaviti? Ako ju ne otjeram što li će bit? Hoće li mi dovesti i familiju i prijatelje? Ako ju pak otjeram a ona jadna nema kud neću si oprostit dok sam živa i zdrava?!?!? Možda je mali pas u pravu? Možda ipak da pustim da pojede gosta namjernika? Jer ako je gost namjernik samo zakamuflirana izvidnica i ako kaže "čujte dobro je tu. Ima kupaona i topla voda. Ima frižider, a i grijanje dobro radi. Režije se redovito plaćaju. Dođite." što ćemo mi onda? Stoga ako netko ima slična iskustva voljela bih da ih podijeli samnom. Mislim. Da li je ispravno i kršćanski gosta otjerati ili pojesti ili gostu treba pružit sve moguće gostoprimstvo i ljubaznost? Napominjem još jednom - moguće je da je gost kamuflaža. Petokolonaš i izdajnik. Poslan od stranih sila. Da izvidi situaciju, te da se podmuklo uvuče u jedno domaćinstvo. Vita jela zelen bor... |
Zaglavili na aerodromu
Domaću ili stranu???19.11.2007., ponedjeljak
Puževa kućica
16.11.2007., petak
|
GUBITAK Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači - dobivati. Richard Bach |
15.11.2007., četvrtak
Slatkica &Update
14.11.2007., srijeda
Kad ni crveno ne pomogne
|
Jučer baš nije puno pomoglo što sam obukla crvenu majcu. Utorak. I još sam se presvlačila, jer sam se sjetila ups utorak, obuci crveno. Dan je bio više nego strašan. Krenuo je sa telefonom i priglupim pozivima. U pozadini svega naravno dnevna i stalna vika i deračina jer ona svijet vidi kao mjesto ratovanja. (Usput rečeno istu muzičku podlogu imam i danas. Frkće, sikće, dere se. Važna je). Teško je izdržat tuđu histeriju. Jer hoćeš nećeš polako prelazi i na tebe. Pa postaneš nervozan. Nije mi jasno kako VEĆ ujutro može počet huktat ko lokomotiva. Meni su jutra lelujava, jer imam nizak tlak, jer sam još pospana, jer još dremuckam. I da i hoću ne mogu baš puno energije dat od sebe. Više sam onako : dobro, dobro, polako, sve ćemo polako. I tako jutro je krenulo naopačke. Em sam zakasnila na posao. (Što me baš previše ne opterećuje. Mislim se, ak dobim otkaz možda mi napravite uslugu). Ionak mi ih je svih dosta. Onda je vrli šef imao predstavu tipa "vidi me kako sam važan". Te mi stoga ponovio što JA trebam radit po 12-ti puta. Na što sam pukla. Pak sam mu odgovorila glasom i tonom "ne jebi, dost mi te je". Poruku nije shvatio, pa je nastavio u revijalnom tonu : e-mailom. Na što sam mu odgovorila u istom tonu e-mailom. Tu je napokon stao. I prestao. Te me je pozvao u svoju sobu "čuj, molim te, ako možeš i ako imaš vremena možeš li malo doći?". Na što sam ja umiljatim glasom odgovorila "naravno, stižem odmah". Te smo se time pomirili i sad ćemo si par dana bit dobri. Do iduće predstave. Njegove. Predstave "važan sam". No nekako sam izdržala dan. Radni. Uz samo još jedno pucanje. Kad me nazvalo iz privatnog života i odredilo što ja trebam napraviti da bi ONA bila zadovoljna. Tu sam popucala po svim šavovima. Poklopila slušalicu. Stavila glavu na stol i razmišljala da li da se ubijem odmah ili da to ostavim za nešto kasnije. Ostvila sam za nešto kasnije. Nekako sam izdurala radno vrijeme. I taman mislila gotovo je, kadli zvoni telefon i kolega traži da ide samnom doma u mom smjeru. Da ga vozim drugim riječima. Što sam odradila šutnjom u autu. Kašljucao je, pokušavao nešto reć, pokušavao bit duhovit, no sam to odradila šutnjom. I baš me briga. Iskipala sam ga na tramvajskoj stanici, duboko odahnula i pomislila "dobro, super, najgore sam odradila". Zajeb. Teški. Došla sam doma da prošetam pasa. Pasa nema. Jer je moja vrla mama došla i odvela ga BEZ DA ME OBAVIJESTI. Popizdila sam skroznaskoz, sreća da je nije bilo, jer čula bi me. Znači za pasa ne moram brinut neko vrijeme, krećem u nove pobjede. Presvlačenje nabrzinu i odlazak u slastičarnu po Bohem kocku, sjedanje u auto i put Ustanove. Žurim, žurim da stignem prije 5 jer do 5 radi kantina. A ona hoće kavu. Iz kantine. Zaglavila u prometu. Boem kocka mi se smješi sa suvozačeva sjedala, ja gmizim metar po metar. Na ekranu minute se pretvaraju u sate a ja gmizim u koloni. Stignem puno prekasno. Ona uznemirena. "Gdje si. Čekam te već sat vremena. Rekli su mi da ćeš doći poslije posla" "Oprosti" govorim "zaglavila sam u prometu". I tako je to išlo. Iste rečenice. "Danas će mi se dogoditi nešto strašno" govori ona. "Što" pitam ja. "Danas ću prestati mokriti". Pa ti reci. Sjeda i diže se. "Zašto si uznemirena?" "Zato što te čekam već sat vremena. A tebe nema. Rekli su mi da ćeš doći poslije posla" I sve ukrug. Strpljenja imam. Za nju da. Ponavljam "oprosti" 16 puta u minuti. "Evo lijepe gospođe" viče druga. E to mi je malo uljepšalo dan. Mislim da sam lijepa čujem možda jednom u dvije godine. I to ako imam sreće. , da me netko uopće primijeti.Obično to čujem od slijepih ljudi, al dobro nećemo sad u detalje. Napokon krenem doma, isisana. Izmoždena. Čizme me tiskaju, umorna sam. A doma me čeka pas koji se duri jer me nije vidio čitav dan. I nemoguć je. I čeka me neodneseno smeće. I čeka me telefonski poziv. Njenog muža . Koji mi očitava bukvicu. Puknem po 5 put u danu. Očitam i ja njemu. Oboje vičemo. Upadamo jedno drugom u riječ. "Idem kuhat grah. Volim te znaš, ali stvarno si nemoguća" viče on "idem kuhat grah". Te time završava svađu. Pametniji od mene. Izluđene. Pa je dan završio mojom histerijom. I nabrajanjem Muškarcu. Svega što ga ide i što ga neide. On mrtvo- hladan. Naravno. Njegov je dan bio normalan. Moj nije. Niti jedan nije. Jer radim s osobom koja bi trebala biti u Ustanovi. Al objasni ti to nekom. Neide. Nema šanse. Jer nitko neće shvatit sve dok ne doživi isto. A kako nisam zločesta ne želim da drugi doživljavaju isto. Jer to je pakao. |
Za dobro jutro
|
Vozi čovjek potpuno novog BMWa po gradu i stane na semaforu. Odjednom DUM!, tip izađe i vidi da mu se odozada u BMW zabio neki stari Fićo i razbio mu pola straznjeg dijela. Tip poludi, a iz Fiće izađe Mujo i kaže " Sori stari, ali molim te nemoj praviti probleme i zvati policiju, pogledaj kakav auto voziš ti a kakav ja sirotinja." Tip se sažali...pa kaže ''ajde u redu Mujo'' i on sjedne u auto i krene dalje. Samo do prvog semafora. Čim je stao čuje DUM! Izađe iz auta i vidi da se ponovo Mujin Fićo zabio u njega. Totalno poludi, ali Mujo izađe i kaže : "Daj stari , molim te ne pravi frku. Imam petero djece , nezaposlenu ženu i deset kredita, samo mi još fale problemi sa policijom". Tip se opet malo smiri i krene do sljedećeg semafora. Stoji, gleda u retrovizor i nemože vjerovati. Opet mu se priblizava isti Fićo i DUM! zabije se u njega. Tip sav očajan izlazi iz auta, a iz Fiće mu maše Mujo i viče : "Dobro je ! Vozi, ja sam!" |
13.11.2007., utorak
Zaljubljena mišica Lola
12.11.2007., ponedjeljak
Dedicated to Filipinka
Kvačice iliti štipaljke- eksperimentalna faza
11.11.2007., nedjelja
nedjelja
|
Jutros buđenje u 7 . Sa jezikom malog pasa u mom uhu. Njegovim repom oko moje glave. Skakanje po meni snenoj. Kad je mene probudio krenuo je budit osobu 2. Istim stilom. Jezik u uho. A i spavali nismo baš najbolje jer maloj zvijeri treba sve više i više mjesta. Te nakon što sam pitala Muškarca "jesi dobro spavao" odgovor je bio " ako spavanje na 12 centimetara širine smatraš dobrim spavanjem, onda jesam". No bitno da je mali pas zadovoljan. Onda šetnja. Odradio Muškarac. Onda kava. Doručak. Liječenje od jučerašnjeg nikotinskog predoziranja. Muškarac i pas otišli na kućicu provjerit jel trava raste i da li su sve travke na svom mestu. U slučaju da raste. Ja se vučem i liječim se cigaretama. Klin se klinom izbija. Igračke male zvijeri svuda su po stanu. Onda ja ljuta spremim sve u njegovu ležalicu. ("Dobro što je ovo? Jel imam psa ili dijete? Ne da spremam za tobom, spremam i za njim"). Pri čemu pretjerujem jer si Muškarac pospremi sam. Onda pas ljut sve izvadi i ponovo ih razbaca po stanu. Strateški. Kost pod stol. Loptica u hodnik. Šlapa za griženje na krevet. Patkica koja tuli (e ta dovodi do ludila, jer nikad ne znaš gdje je dok nisi na nju stao, a ona je kasno) ima fleksibilno mjesto ovisno o raspoloženju. Moja šlapa na krevet. Da se grize u trenucima dokolice. Muškarčeva šlapa u kupaonu. Da se grize u trenucima dokolice. Čarapa izvučena iz ladice u trenucima naše neopreznosti, sada izgrižena,nenosiva, nema fiksnu poziciju. Sada je tu, sad je tamo. Moj grudnjak izvučen iz ladice u trenucima kad nisam obratila pažnju povlači se po podu. Kad bi nam došli gosti ne znam što bi o nama mislili. Stoga živimo ko samotnjaci nikog ne zovemo u stan, jer dobar dojam koji ostavljamo vani svojim ponašanjem i ugodnim nastupom, bio bi pokvaren istog trena kad bi gosti ušli u stan. Stoga se zakračunavamo te sa eventualnim posjetiteljima razgovaramo preko zatvorenih vratiju. Kažemo im da smo bolesni od opake bolesti i da ne otvaramo vrata da ih ne zarazimo.Da bismo bili uvjerljiviji stavljamo maramice preko nosa da nam glas zvuči bolesno. I tako.Ja spremim. On vrati.  Ja spremim. On vrati. Trenutno je sve spremljeno jer malog pasa nema doma. Čim se vrati, zna se što slijedi. Stoga : Dajem psa u dobre ruke!!! Malog, slatkog crnog psa dajem u dobre i smirene ruke. Ljudima jačih živaca od mojih. Ljudima većeg strpljenja. Ljudima koji imaju 24 sata vremena baviti se istim. Ljudima koji su naspavani. Ljudima koji u 7 ujutro imaju volje bauljat po parku. Ljudima koji mogu spavat u položajima joge, ja više ne mogu, stara sam čovječe. Kosti mi nisu elastične kao nekad. Živci mi nisu obnovljiva kategorija. Uz uvijet : ni pod koju cijenu ne primam ga natrag. Ko uzeo uzeo. Povratka nema. |
10.11.2007., subota
Kad bi po meni bilo
|
Tada bi to bilo ovako : svaka osoba koja bi htjela uć u politički život i okruženje morala bi proći test. Test bi imao tri koraka pa tko preživi, preživio je i vrata za ulazak u politički svijet bila bi mu odškrinuta. Korak jedan : Svatko tko želi ući u politički život i jednog dana biti političar prvo bi morao mjesec dana biti osoba drugog spola. Tehniku -kako pretvoriti muškarca u ženu i ženu u muškarca još nisam usavršila i tu je slabost mog cjelokupnog testa. I sad. Znači svatko bi morao biti osoba drugog spola i mjesec dana živjeti u njegovoj/njenoj koži.Problem -žena u muškarca- nije velik. Ženama bi to bilo olakšanje i tu je druga slabost mog testa. Naime, kad bi žene mjesec dana bile muškarci , opustile bi se te bi i dalje htjele ostati muškarci. Naime, ne bi morale razmišljati, ne bi morale previše raditi, samo bi morale izigravat dječarca od 12 godina. Budući da biti muškarac traži napor tipa "kako da što duže ostanem sin svoje mame", to bi se ženama sve to previše svidjelo, počele bi mislit kako je život u stvari lijep i ne bi se htjele vratit u svoju kožu. Pa bismo stoga imali previše muškaraca na svijetu, što povlači da bismo imali i dosta ratova, tehnika bi vladala našim životima, stanovi bi nam bili dosta neuredni, rublje bi bilo zaprljano, suđe neoprano, smeće neizneseno, potrošnja pive prasla bi do neslućenih razmjera pa bi se trebalo otvarat novih pivovara, nogomet bi morao imat puno veće stadione........... Da bi bila ipak ravnoteža u mom testu znači imamo i obratnu situaciju. A ta je da svako muško koje hoće u politiku mora neko vrijeme bit žensko. E sad. Isti naravno ne bi voljeli ostat u toj koži. Jer bi morali : prat suđe svaki dan, čistit, brinut, čak i intelektualno se napregnut. Ne bi bilo pive. Morali bi proći jednu menstruaciju. Morali bi stajati i slušati susjedine jadikovke jer bi se to od njih očekivalo. Morali bi se javljat na telefon i slušat svoju mamu i sve njezine nebuloze a k tome ostat još nasmiješeni. Morali bi posvetit pažnju svom partneru i k tome ostat nasmiješeni. Morali bi ga tapšat i smješkat mu se kad isti pokaže neko novo otkriće "vidi, shvatio sam KAKO se pere kada" na primjer. I još bi ga morali s osmjehom pohvalit , zadržavši u sebi misao "bože s kojim idiotom ja to živim?" Jer bi se to od njih očekivalo. Morali bi kupovat zavjese, voziti se tramvajem, pokazivati ogromno strpljenje i razumijevanje za druge, pri tom imat stalni smješak na usnama inače bi bili "vidi ove gunđave". Zatim bi morali slušat i proživljavat upucavanja raznih vrsta, boja i dezena a da pri tom ne popizde skroz naskroz i totalno. Ima sad tu materijala za napisat što bi oni sve morali, ali vrijeme mi ističe, suđe me čeka za oprat, rublje za stavit na štrik, pa ne mogu baš cijeli dan provest na blogu nabrajajuć što bi sve oni morali. A toliko bi mi trebalo. Cijeli dan. I još bi mi bilo malo. No nadam se da sam bit prikazala. E sad. Nakon tih mjesec dana vratili bi se svi u svoju kožu. Muškarci u mušku , žene u žensku - samo mi sumnjivo da bi žene htjele natrag, kažem tu je slabost moga testa, mislim da bi one radije ostale stvarat oružje za neki budući rat, nego se vratile u svoj život u kojem MORAJU bit tješiteljice i razumjevateljice. No dobro. Tu bi ondak ako su to preživjeli prešli na: Korak dva Korak dva bi bio idućih mjesec dana. Ovo bi bilo ovako : svatko bi dobio neku malu garsonjeru na primjer. (Veći stan nije dobro dat, jer bi ga se moralo stalno spremat. Pa ne bi bilo vremena za ostalo. Kupovinu krumpira, guljenje istog te kuhanje istog.) Nešto novaca. I to bi bilo to. Pa bi se od njega/nje tražilo da u tih mjesec dana : sam sebe prehrani. da ide na posao UREDNO obučen , počešljan, namazan ili obrijan - to ovisi o spolu. Naglasak je na SAM SEBE, dakle bez pomoći ikoga. Možda se čini lako? Garantiram da bi nakon tjedan dana svako muško tražilo odustajanje. Jer ne bi našlo ČISTE čarape. "Di mi je brijaći aparat" pitalo bi u prazno. "Di sam ono stavio toalet papir?" pitalo bi u prazno. Nakon tjedan dana svako muško bilo bi u kaosu. Zato mu i dajemo mjesec dana, da se eventualno iz kaosa izvuče. Ako zna. I ako može. Žene bi se snašle bolje. Bile bi uredne i opeglane, bile bi nasmiješene. Ako bi se prošao i korak dva ima još i dio treći. Korak tri : Nakon što su prošli oba testa, a preživjeli su, možemo dakle smatrati da su eventualni kandidati dobre sirovine. Zato sad krećemo u stvaranje političog lika. Naime, istome bi dali papir i olovku, te praznu sobu i još mjesec dana vremena. Za to vrijeme morali bi napisati program svoje stranke. SAMI!!!! sJEST i napisat. Naglasak je na sami. Progam bi morao bit konkretan sa nagaskom na KAKO!!!!! I još bi jedno pravilo važilo a to je da program ne smije imati riječi : trebalo bi, morali bi. U stvari ne bi se smjelo pisati u pasivu. A ako se slučajno napiše u pasivu i pobjegne rječca "trebalo bi", ondak bi oni to "trebalo bi" imali i obrazložit. Definirat TKO bi trebao i definirat ŠTO bi trebao. Naglasak je na definirat. Mislim da bi mnogi od sirovina ovdje skiksali. Skiksali bi na prijelazu iz teorije u praksu, odnosno sa poglavlja "program moje stranke općenito" u poglavlje "NAČINI kako sam zamislio da se to ostvari". E tu bi bio kraj. Onaj koji prođe sva tri koraka, po meni može bit političar. Smije uć u politički život. Smije MI se kao građanu obratiti a da ga ja slušam. Smije mi iznijeti program stranke jer sada bih znala da iza tog programa stoji osoba koja je SVE prošla i KOJA ZNA SAMA preživjet, koja razumije probleme suprotnog spola i koja je program definirala na temelju životnog iskustva. Ovako, budući da test nije prošao niti jedan od likova na našoj političkoj pozornci moja odluka je da mi oni nemaju što reć. Nemaju što dat. I da glasat za njih jednostavno i definitivno NEĆU. Jer onaj koji mi dolazi opeglan i u kravati u sabor - za njega znam da si kravatu nije odabrao sam, te si odijelo nije odnio sam u kemijsku čistionu. A tko ne zna kravatu odabrat sam, spada u one koji ne znaju KAKO. Al znaju srat. A sranja mi već podosta i za ovaj i za drugi život. Pogotovo tuđih. Pogotovo od onih za koje smatram da mi ni do koljena nisu. Jer, ako je netko političar u ovoj zemlji onda sam to ja. I meni slični. Koji znaju održati SVOJE domaćinstvo a da se ono ne raspadne u svoje sastavne dijelove, koji znaju riješiti svoje probleme a da pri tom ne kukaju novinarima da im je teško (ajd dobro malo na blogu). Koji znaju BEZ vanjskih dugova održati svoj svijet. Ne vidim što će mi onda netko drugi? Ako sam si sama sposobna riješiti svoje probleme i ako znam KAKO zašto da glasam za nekog tko to nezna?? Zašto bih svoj glas davala nekoj osobi koja se ujutro diže pa ga šofer čeka da ga vozi na posao? Žena odlučuje o boji kravate. Jede u restoranu. Laprda gluposti i pravi me idiotom. Ne zna di je najbliža kemijska čistiona. Čudom se čudi da tramvaji ne voze. Čudom se čudi što su majstori takvi kakvi jesu. Čudom se čudi da mora stajati u banci i do sat vremena. Čudom se čudi da cvijeće ne raste ako ga ne zalijevaš. Čudom se čudi da se žarlja nije zamijenila sama. A izgorila je. Čudom se čudi da netko ima samo jedan sat zaboga miloga. Hvala ne. Idemo dalje! Ali bez mene ovoga puta! Samo vi idite. Dalje mislim. Ja ću ostat tu di jesam. Zadovoljna sa sobom, zadovoljna sa (većim dijelom) svijeta oko sebe. MOG svijeta. Koji ne dozvoljavam da mi oduzimate! Ni da mi ga blatite. Ni da pravite od mene idiota. Hvala ne. O.a. Post je inspiriran jučerašnjom pogrešnom odlukom : upalit ću tv. I drugom pogrešnom odlukom - gledat ću to. (predstavljanje kandidata). Pa me tresnulo razočaranje. Ogromno. Pa sam nakon toga ove misli iz posta imala u glavi. Cijelu večer. A ujutro kad sam se probudila misli su ostale iste. Kao ono, prespavala sam, bit će drugačije. Nije drugačije, mislim isto kao i sinoć. Pa sam morala to napisat, za svoju dušu. Razočaranje mi ogromno. Svi samo lupetaju notorne gluposti a iz prikrajka viri poziv "glasaj za mene, sviđa mi se imat moć". I još mi se nešto priviđa : priviđa mi se jedna rečenica. "Dobar glas daleko se čuje". Mislim. Ako si dobar ne moraš sam sebe reklamirat zar ne? Reklamirat će te tvoja dobrota. Drugi će govorit o tebi i tebi nije potrebno da sam pričaš o sebi. A ovi svi sami sebe reklamiraju. Pričaju o sebi da su najbolji. Meni to smiješno. Odvratno. Agresivno i nametljivo. Ono što je dobro sigurno nije nametljivo i agresivno. Jer mu to nije potrebno. Samo ono što je loše, treba nametljivost i treba agresiju i treba pritisak. U svakom slučaju ovaj post je za moju dušu. Točnije za smirenje iste. |
09.11.2007., petak
na zapadu opet ništa novo
|
Na Zapadu pod milim bogom ništa novo. Ustaj, popi kavu, obuci se i pravac posao. Ondak se bori za dokazivanje da ti tu radiš, jer zatvorilo parkiralište. "Nemate akreditaciju?" "Ne nemam akreditaciju" uz široki osmijeh jedva nabačen al moraš inače te neće pustit pa ti nađi onda di ćeš parkirat. Kupovanje cigareta i slušanje "ovo ništa tu ne valja. Kako je meni teško, lijepo sam im rekla da novine donesu ranije a ne sada..." i okretanje očima, cupkanje na mjestu i želja da nestanem, da me nema, da ne moram svako jutro prolazit istu priču. Pozdrav na porti. "Imaš novi kaput?" Da. Prepričavanje gdje i kako je kupljen. Zaključak da je dobar osim malo prekratak. Ulazak u sobu gdje je ona na telefonu, viče , dere se. Njena histerija. Stanje znači normalno. Tonem. Misao "ubacuje sina. Hoće ga zaposlit. Trebat će me izgurat da se za njega nađe mjesto. Oprez ". Ili pretjerujem. Možda nije. Možda postajem paranoična. Ulazak šefa.Njegova predstava. Njegovo mahanje rukama. Ko vjetrenjača je. Odlazak po kavu. Zgražavanje nad pulskom tragedijom. Otvaranje bloga i čitanje komentara. Pregled emailova. Odgovaranje na suvisle. Ostalo sve već viđeno, sve neoriginalno. Brisanje inboksa. Brisanje senda. Praženjenje delete . Pisanje posta. Objava. A zatim kretanje u odrađivanje jučerašnjeg obećanja.  ("Možete nam pomoći"? "Naravno da mogu"). |
08.11.2007., četvrtak
Pročitala sam & vestica crvena
NNNI
07.11.2007., srijeda
predstava jutarnja.
06.11.2007., utorak
Uradak novi. Najnoviji.
Pročitala sam
05.11.2007., ponedjeljak
Bagno Vignoni
jazz festival u Zagrebu
03.11.2007., subota
algoritam za formiranje cijena
|
Baš sam si neki dan razmišljala koji je. Naime, idem tako na posao, dođem do porte a na porti mi se smiješe mali anđelćići. Pomislim "ih, što su slatki mogla bih kupit jedan". Pogledam cijenu i smiješi mi se "10 kuna jedan". Iduća mi pomisao bila: "opa, netko se zanio. neću kupit". Ondak neko popodne krene domaćica u dućan kupit grah, da skuha i ona jednom nešto, da joj svi ne pričaju da nezna kuvat. Grah je kuvala pred cca mjesec dana. I kupila ga na istom mjestu, istu mjericu za 6 kuna. Ovoga puta isti je grah vrla domaćica platila 10 kuna. Te krenula mislit. Prvo je bilo ovo "jebote što poskupljuju to nije normalno". Drugo je bilo ovo "Kak može odmah dignut za 4 kune?" i treće je onda bilo ovo : "dobro, pa kako su oni to formirali cijenu?" o.a. autorica ovog posta diplomirani je ekonomista. Podrazumijeva se da bi nešto o ekonomiji trebala znat. Podrazumijeva se da su učili i o formiranju cijena.Podrazumijeva se da nisu učili da preko noći cijena naraste za 70%. No, formiranje cijena u hrvatskoj je nekako čudno. Izvan tokova. Izvan onog što se učilo , izvan svega. I ondak je kuvarica i autorica ovog posta došla do slijedećeg zaključka : Hrvatska je došla do vrlo jednostavnog načina kako se cijena formira . Ona se formira ovako : Ujutro se vlasnik trgovine probudi. Nakon doručka kaže sam sebi : čovječe, ovaj mi auto star. Morao bih si kupit novi. I ode do svog malog dućana te skine cijenu : grah 6 kuna i stavi novu grah 10 kuna. Vrlo sličan algoritam imaju i ostali koji rade nešto sa svojim rukama. Anđelčiće na primjer. Oni to rade ovako. Mama napravi anđelćiće , stavi ih u kutijicu da bi ih odnijela nama na portu. Pomisli : hmm, stavila bi cijenu od 5 kuna. I taman kad krene stavljat tu cijenu pojavi se muž u kuhinji i kaže :"čuj otišo nam akumulator". Tup. Cijena je 6 kuna. No, taman kad krene definirat cijenu od 6 kuna ulazi sin u kuhinju i viče : moramo platiti izlet sutra 100 kuna. E sad mama već odlučuje da bi cijena anđelčića morala bit 7 kuna. No, uto zvoni telefon. Ona se javi a sa druge strane njena familija. Koja kaže da moraju staviti novi nadgrobni spomenik na didin grob. Fijuu, cijena je porasla na 9 kuna. I baš kad misli zatvorit kutiju sa anđelčićima evo ti ulazi mlađi sin i pokazuje joj potrgane tenisice. Cijena raste na 10 kuna. Sva je sreća da je tada morala ić odnijet anđelčiće nama na portu, jer da je pričekala zvonio bi telefon a na drugoj strani bila bi njena teta kojoj hitno treba 12 tisuća eura za novi auto jer ovaj je upravo skršila. Jer bi cijena narasla za još 1 kunu. Eto, shvatila sam I hrvatsku ekonomiju. Jer ona se ne uči na fakultetu. A ne uči se zato što je fleksibilna i promijenjiva. Danas ovakva sutra onakva. I kako onda moš učit nešto takvo jer taman kad položiš ispit to se promijeni i ondak ni profesor ni student ne znaju jel ovaj pao ili prošao. Naime, ako je jučer polagao ispit a jučer su vrijedili jedni zakoni, a student te naučio i položio, ono danas vrijede drugi zakoni di si onda? Jesi pao il si prošo? Dileme, dileme. Stoga je odlučeno na višim razinama da budući da je hrvatska ekonomija ovisna o više različitih faktora: vremenu, meteorološkoj prognozi, količini oblaka na nebu, psihičkom stanju trenutnog Ministra, zdravlju supruge bivšeg ministra, vodostaju rijeka i jezera na istoku zemlje, vodostaju rjeka na sjeveru ,raspoloženju strine od čovjeka na porti u Ministarstvu unutarnjih poslova, stanju nadgrobnih spomenika na zapadu zemlje, stanju automobila u cijeloj zemlji, količini izleta za osmoškolce u idućoj godini, kreditnoj sposobnosti rođaka iz trećeg koljena, se ista neće učit na fakultetima, već će se učit oni školski primjeri gdje sve ovisi o tržištu i gdje se ekonomski zakoni poštuju, ali samo iz ogromnog neznanja o gore navedenim faktorima. Mislim da bismo glat mogli na natjecanje za ekonomsku inovaciju godine. Ta bi bila "novi način formiranja cijena". Možda bismo dobili Nobelovu nagradu. Al to ti je. Kad smo mi skroman narod. Pa se ne želimo isticati našim dostignućima. I tako jedino ostaje da ja evo napišem ovaj post, te u njemu pohvalim nove tendencije u ekonomiji naše zemlje. U kojoj se formiranju cijene daje puna i posebna pažnja. Gdje se istoj prilazi temeljito i savjesno, a ne ofrlje kao u drugim netemeljitim i tržišno orjentiranim ekonomijama. A svi vrlo dobro znamo da su tržišno orijentirane ekonomije ujedno i nehumane ekonomije. Tamo zaboga stvarno nitko ne razmišlja o nadgrobnom spomeniku za baku. Nego samo o profitu. Pa ću, kad pošaljem algoritam Akademiji iduće godine za nobelovu nagradu nazvati ga :"Humano i ljudsko formiranje cijena u hrvatskoj ekonomiji". |