|
Baš sam si neki dan razmišljala koji je. Naime, idem tako na posao, dođem do porte a na porti mi se smiješe mali anđelćići. Pomislim "ih, što su slatki mogla bih kupit jedan". Pogledam cijenu i smiješi mi se "10 kuna jedan". Iduća mi pomisao bila: "opa, netko se zanio. neću kupit". Ondak neko popodne krene domaćica u dućan kupit grah, da skuha i ona jednom nešto, da joj svi ne pričaju da nezna kuvat. Grah je kuvala pred cca mjesec dana. I kupila ga na istom mjestu, istu mjericu za 6 kuna. Ovoga puta isti je grah vrla domaćica platila 10 kuna. Te krenula mislit. Prvo je bilo ovo "jebote što poskupljuju to nije normalno". Drugo je bilo ovo "Kak može odmah dignut za 4 kune?" i treće je onda bilo ovo : "dobro, pa kako su oni to formirali cijenu?" o.a. autorica ovog posta diplomirani je ekonomista. Podrazumijeva se da bi nešto o ekonomiji trebala znat. Podrazumijeva se da su učili i o formiranju cijena.Podrazumijeva se da nisu učili da preko noći cijena naraste za 70%. No, formiranje cijena u hrvatskoj je nekako čudno. Izvan tokova. Izvan onog što se učilo , izvan svega. I ondak je kuvarica i autorica ovog posta došla do slijedećeg zaključka : Hrvatska je došla do vrlo jednostavnog načina kako se cijena formira . Ona se formira ovako : Ujutro se vlasnik trgovine probudi. Nakon doručka kaže sam sebi : čovječe, ovaj mi auto star. Morao bih si kupit novi. I ode do svog malog dućana te skine cijenu : grah 6 kuna i stavi novu grah 10 kuna. Vrlo sličan algoritam imaju i ostali koji rade nešto sa svojim rukama. Anđelčiće na primjer. Oni to rade ovako. Mama napravi anđelćiće , stavi ih u kutijicu da bi ih odnijela nama na portu. Pomisli : hmm, stavila bi cijenu od 5 kuna. I taman kad krene stavljat tu cijenu pojavi se muž u kuhinji i kaže :"čuj otišo nam akumulator". Tup. Cijena je 6 kuna. No, taman kad krene definirat cijenu od 6 kuna ulazi sin u kuhinju i viče : moramo platiti izlet sutra 100 kuna. E sad mama već odlučuje da bi cijena anđelčića morala bit 7 kuna. No, uto zvoni telefon. Ona se javi a sa druge strane njena familija. Koja kaže da moraju staviti novi nadgrobni spomenik na didin grob. Fijuu, cijena je porasla na 9 kuna. I baš kad misli zatvorit kutiju sa anđelčićima evo ti ulazi mlađi sin i pokazuje joj potrgane tenisice. Cijena raste na 10 kuna. Sva je sreća da je tada morala ić odnijet anđelčiće nama na portu, jer da je pričekala zvonio bi telefon a na drugoj strani bila bi njena teta kojoj hitno treba 12 tisuća eura za novi auto jer ovaj je upravo skršila. Jer bi cijena narasla za još 1 kunu. Eto, shvatila sam I hrvatsku ekonomiju. Jer ona se ne uči na fakultetu. A ne uči se zato što je fleksibilna i promijenjiva. Danas ovakva sutra onakva. I kako onda moš učit nešto takvo jer taman kad položiš ispit to se promijeni i ondak ni profesor ni student ne znaju jel ovaj pao ili prošao. Naime, ako je jučer polagao ispit a jučer su vrijedili jedni zakoni, a student te naučio i položio, ono danas vrijede drugi zakoni di si onda? Jesi pao il si prošo? Dileme, dileme. Stoga je odlučeno na višim razinama da budući da je hrvatska ekonomija ovisna o više različitih faktora: vremenu, meteorološkoj prognozi, količini oblaka na nebu, psihičkom stanju trenutnog Ministra, zdravlju supruge bivšeg ministra, vodostaju rijeka i jezera na istoku zemlje, vodostaju rjeka na sjeveru ,raspoloženju strine od čovjeka na porti u Ministarstvu unutarnjih poslova, stanju nadgrobnih spomenika na zapadu zemlje, stanju automobila u cijeloj zemlji, količini izleta za osmoškolce u idućoj godini, kreditnoj sposobnosti rođaka iz trećeg koljena, se ista neće učit na fakultetima, već će se učit oni školski primjeri gdje sve ovisi o tržištu i gdje se ekonomski zakoni poštuju, ali samo iz ogromnog neznanja o gore navedenim faktorima. Mislim da bismo glat mogli na natjecanje za ekonomsku inovaciju godine. Ta bi bila "novi način formiranja cijena". Možda bismo dobili Nobelovu nagradu. Al to ti je. Kad smo mi skroman narod. Pa se ne želimo isticati našim dostignućima. I tako jedino ostaje da ja evo napišem ovaj post, te u njemu pohvalim nove tendencije u ekonomiji naše zemlje. U kojoj se formiranju cijene daje puna i posebna pažnja. Gdje se istoj prilazi temeljito i savjesno, a ne ofrlje kao u drugim netemeljitim i tržišno orjentiranim ekonomijama. A svi vrlo dobro znamo da su tržišno orijentirane ekonomije ujedno i nehumane ekonomije. Tamo zaboga stvarno nitko ne razmišlja o nadgrobnom spomeniku za baku. Nego samo o profitu. Pa ću, kad pošaljem algoritam Akademiji iduće godine za nobelovu nagradu nazvati ga :"Humano i ljudsko formiranje cijena u hrvatskoj ekonomiji". |