Tada bi to bilo ovako :
svaka osoba koja bi htjela uć u politički život i okruženje morala bi proći test.
Test bi imao tri koraka pa tko preživi, preživio je i vrata za ulazak u politički svijet bila bi mu odškrinuta.
Korak jedan :
Svatko tko želi ući u politički život i jednog dana biti političar prvo bi morao mjesec dana biti osoba drugog spola. Tehniku -kako pretvoriti muškarca u ženu i ženu u muškarca još nisam usavršila i tu je slabost mog cjelokupnog testa.
I sad. Znači svatko bi morao biti osoba drugog spola i mjesec dana živjeti u njegovoj/njenoj koži.Problem -žena u muškarca- nije velik. Ženama bi to bilo olakšanje i tu je druga slabost mog testa. Naime, kad bi žene mjesec dana bile muškarci , opustile bi se te bi i dalje htjele ostati muškarci. Naime, ne bi morale razmišljati, ne bi morale previše raditi, samo bi morale izigravat dječarca od 12 godina. Budući da biti muškarac traži napor tipa "kako da što duže ostanem sin svoje mame", to bi se ženama sve to previše svidjelo, počele bi mislit kako je život u stvari lijep i ne bi se htjele vratit u svoju kožu. Pa bismo stoga imali previše muškaraca na svijetu, što povlači da bismo imali i dosta ratova, tehnika bi vladala našim životima, stanovi bi nam bili dosta neuredni, rublje bi bilo zaprljano, suđe neoprano, smeće neizneseno, potrošnja pive prasla bi do neslućenih razmjera pa bi se trebalo otvarat novih pivovara, nogomet bi morao imat puno veće stadione...........
Da bi bila ipak ravnoteža u mom testu znači imamo i obratnu situaciju. A ta je da svako muško koje hoće u politiku mora neko vrijeme bit žensko.
E sad. Isti naravno ne bi voljeli ostat u toj koži. Jer bi morali : prat suđe svaki dan, čistit, brinut, čak i intelektualno se napregnut. Ne bi bilo pive. Morali bi proći jednu menstruaciju. Morali bi stajati i slušati susjedine jadikovke jer bi se to od njih očekivalo. Morali bi se javljat na telefon i slušat svoju mamu i sve njezine nebuloze a k tome ostat još nasmiješeni. Morali bi posvetit pažnju svom partneru i k tome ostat nasmiješeni. Morali bi ga tapšat i smješkat mu se kad isti pokaže neko novo otkriće "vidi, shvatio sam KAKO se pere kada" na primjer. I još bi ga morali s osmjehom pohvalit , zadržavši u sebi misao "bože s kojim idiotom ja to živim?" Jer bi se to od njih očekivalo. Morali bi kupovat zavjese, voziti se tramvajem, pokazivati ogromno strpljenje i razumijevanje za druge, pri tom imat stalni smješak na usnama inače bi bili "vidi ove gunđave". Zatim bi morali slušat i proživljavat upucavanja raznih vrsta, boja i dezena a da pri tom ne popizde skroz naskroz i totalno.
Ima sad tu materijala za napisat što bi oni sve morali, ali vrijeme mi ističe, suđe me čeka za oprat, rublje za stavit na štrik, pa ne mogu baš cijeli dan provest na blogu nabrajajuć što bi sve oni morali. A toliko bi mi trebalo. Cijeli dan. I još bi mi bilo malo.
No nadam se da sam bit prikazala.
E sad. Nakon tih mjesec dana vratili bi se svi u svoju kožu. Muškarci u mušku , žene u žensku - samo mi sumnjivo da bi žene htjele natrag, kažem tu je slabost moga testa, mislim da bi one radije ostale stvarat oružje za neki budući rat, nego se vratile u svoj život u kojem MORAJU bit tješiteljice i razumjevateljice.
No dobro. Tu bi ondak ako su to preživjeli prešli na:
Korak dva
Korak dva bi bio idućih mjesec dana. Ovo bi bilo ovako : svatko bi dobio neku malu garsonjeru na primjer. (Veći stan nije dobro dat, jer bi ga se moralo stalno spremat. Pa ne bi bilo vremena za ostalo. Kupovinu krumpira, guljenje istog te kuhanje istog.) Nešto novaca. I to bi bilo to. Pa bi se od njega/nje tražilo da u tih mjesec dana :
sam sebe prehrani.
da ide na posao UREDNO obučen , počešljan, namazan ili obrijan - to ovisi o spolu.
Naglasak je na SAM SEBE, dakle bez pomoći ikoga.
Možda se čini lako?
Garantiram da bi nakon tjedan dana svako muško tražilo odustajanje. Jer ne bi našlo ČISTE čarape. "Di mi je brijaći aparat" pitalo bi u prazno. "Di sam ono stavio toalet papir?" pitalo bi u prazno. Nakon tjedan dana svako muško bilo bi u kaosu. Zato mu i dajemo mjesec dana, da se eventualno iz kaosa izvuče. Ako zna. I ako može.
Žene bi se snašle bolje. Bile bi uredne i opeglane, bile bi nasmiješene.
Ako bi se prošao i korak dva ima još i dio treći.
Korak tri :
Nakon što su prošli oba testa, a preživjeli su, možemo dakle smatrati da su eventualni kandidati dobre sirovine. Zato sad krećemo u stvaranje političog lika.
Naime, istome bi dali papir i olovku, te praznu sobu i još mjesec dana vremena. Za to vrijeme morali bi napisati program svoje stranke. SAMI!!!!
sJEST i napisat. Naglasak je na sami.
Progam bi morao bit konkretan sa nagaskom na KAKO!!!!!
I još bi jedno pravilo važilo a to je da program ne smije imati riječi : trebalo bi, morali bi. U stvari ne bi se smjelo pisati u pasivu. A ako se slučajno napiše u pasivu i pobjegne rječca "trebalo bi", ondak bi oni to "trebalo bi" imali i obrazložit. Definirat TKO bi trebao i definirat ŠTO bi trebao. Naglasak je na definirat.
Mislim da bi mnogi od sirovina ovdje skiksali. Skiksali bi na prijelazu iz teorije u praksu, odnosno sa poglavlja "program moje stranke općenito" u poglavlje "NAČINI kako sam zamislio da se to ostvari".
E tu bi bio kraj. Onaj koji prođe sva tri koraka, po meni može bit političar. Smije uć u politički život. Smije MI se kao građanu obratiti a da ga ja slušam. Smije mi iznijeti program stranke jer sada bih znala da iza tog programa stoji osoba koja je SVE prošla i KOJA ZNA SAMA preživjet, koja razumije probleme suprotnog spola i koja je program definirala na temelju životnog iskustva.
Ovako, budući da test nije prošao niti jedan od likova na našoj političkoj pozornci moja odluka je da mi oni nemaju što reć. Nemaju što dat. I da glasat za njih jednostavno i definitivno NEĆU.
Jer onaj koji mi dolazi opeglan i u kravati u sabor - za njega znam da si kravatu nije odabrao sam, te si odijelo nije odnio sam u kemijsku čistionu.
A tko ne zna kravatu odabrat sam, spada u one koji ne znaju KAKO. Al znaju srat. A sranja mi već podosta i za ovaj i za drugi život. Pogotovo tuđih. Pogotovo od onih za koje smatram da mi ni do koljena nisu. Jer, ako je netko političar u ovoj zemlji onda sam to ja. I meni slični. Koji znaju održati SVOJE domaćinstvo a da se ono ne raspadne u svoje sastavne dijelove, koji znaju riješiti svoje probleme a da pri tom ne kukaju novinarima da im je teško (ajd dobro malo na blogu). Koji znaju BEZ vanjskih dugova održati svoj svijet.
Ne vidim što će mi onda netko drugi? Ako sam si sama sposobna riješiti svoje probleme i ako znam KAKO zašto da glasam za nekog tko to nezna?? Zašto bih svoj glas davala nekoj osobi koja se ujutro diže pa ga šofer čeka da ga vozi na posao? Žena odlučuje o boji kravate. Jede u restoranu. Laprda gluposti i pravi me idiotom. Ne zna di je najbliža kemijska čistiona. Čudom se čudi da tramvaji ne voze. Čudom se čudi što su majstori takvi kakvi jesu. Čudom se čudi da mora stajati u banci i do sat vremena. Čudom se čudi da cvijeće ne raste ako ga ne zalijevaš. Čudom se čudi da se žarlja nije zamijenila sama. A izgorila je. Čudom se čudi da netko ima samo jedan sat zaboga miloga.
Hvala ne.
Idemo dalje!
Ali bez mene ovoga puta!
Samo vi idite. Dalje mislim. Ja ću ostat tu di jesam. Zadovoljna sa sobom, zadovoljna sa (većim dijelom) svijeta oko sebe. MOG svijeta. Koji ne dozvoljavam da mi oduzimate! Ni da mi ga blatite. Ni da pravite od mene idiota.
Hvala ne.
O.a. Post je inspiriran jučerašnjom pogrešnom odlukom : upalit ću tv. I drugom pogrešnom odlukom - gledat ću to. (predstavljanje kandidata).
Pa me tresnulo razočaranje. Ogromno. Pa sam nakon toga ove misli iz posta imala u glavi. Cijelu večer. A ujutro kad sam se probudila misli su ostale iste. Kao ono, prespavala sam, bit će drugačije. Nije drugačije, mislim isto kao i sinoć. Pa sam morala to napisat, za svoju dušu.
Razočaranje mi ogromno. Svi samo lupetaju notorne gluposti a iz prikrajka viri poziv "glasaj za mene, sviđa mi se imat moć".
I još mi se nešto priviđa : priviđa mi se jedna rečenica. "Dobar glas daleko se čuje". Mislim. Ako si dobar ne moraš sam sebe reklamirat zar ne? Reklamirat će te tvoja dobrota. Drugi će govorit o tebi i tebi nije potrebno da sam pričaš o sebi. A ovi svi sami sebe reklamiraju. Pričaju o sebi da su najbolji. Meni to smiješno. Odvratno. Agresivno i nametljivo. Ono što je dobro sigurno nije nametljivo i agresivno. Jer mu to nije potrebno.
Samo ono što je loše, treba nametljivost i treba agresiju i treba pritisak.
U svakom slučaju ovaj post je za moju dušu. Točnije za smirenje iste.
Post je objavljen 10.11.2007. u 08:20 sati.