Marketing
Vikend
Kako da se učini zanimljivim opis vikenda u kojem si radio Sizifov posao?
Prao ormar.
A sve je krenulo nevino. Već dugo gledam plastične vješalice u ormaru i već dugo mislim "ma ja bih imala drvene". Cca 6 mjeseci ih gledam i cca 6 mjeseci mi ide glavom "ajde si kupi drvene". Tako sam u tom zen stanju bila do prošle subote u kojoj mi je došlo do glave da ako želim drvene vješalice moram se i pokrenut i otić ih kupit, jer dobra vila na koju sam računala nešto štrajka u zadnje vrijeme.
Te sjednem u auto i krenem u pohode za drvenim vješalicama. Kika mi najbliža, sigurna sam da ih tamo ima. Bingo. Nađem. Uzmem 3 paketa i krenem na blagajnu.
O redu u kojem sam stajala sat vremena neću pričat jer mi se odmah tlak diže na 220. Petnaest puta htjela sam ostavit vješalice i otić van, ali mi je neki mali u glavi govorio "htjela si vješalice, imaš ih. Ako sad ne izdržiš taj red opet će proći 6 mjeseci. Sad si već tu, vrijeme si izgubila. Pričakaj , nemoj se nervirat, uči se strpljenju" i tako dalje i tako dalje. Piljila sam okolo, cupkala s noge na nogu, bijesna, ljuta, nemoćna, kao uostalom i svi ostali u tom redu, jedino što nisam gunđala nego sam u miru izdržala teror čekanja. Jest da sam kao tempirana bomba kasnije pukla na drugom mjestu, al sam red stoički izdržala.
Bingo.
Dođem doma. Izvadim stvari iz ormara, usput misleć ok, sad ću si i garderobu malo pregledat, vidjet što imam što nemam, što trebam poklonit, što bacit. I kako to već ide.
Daklen stavim svu robu van, krenem ju skidat sa starih vješalica i stavljat na nove. Usput radim i gore opisano.Odvajam što je za bacit. Što za poklonit.
I da sam bila pametna tu bi posao bio gotov. Finito. Kraj. Točka. Zaboravi. Gotovo.
No..
ja sam podigla pogled!
Greška!
jer..
sam vidjela da je ormar ono ne zmazan ali ne ni čist, a štanga koja drži vješalice već je nekako potamnila. I krene lančana reakcija : oprati ormar, prefarbati štangu.
Ipak sam još mogla stat, da sam samo malo pametnija bila. No nažalost inteligencija je u tom trenutku odlučila da će me na neko vrijeme napustiti.
Cijelu proceduru neću opisivati jer ona je trajala do nedjelje popodne. Najprije sam ofarbala štangu. Krivom bojom, bojom za zidove (već sam napomenula da me inteligencija bila odlučila napustit na neko vrijeme). Usput sam ofarbala i pola ormara. Ajd dobro, ionak ga moram oprat, pa neću sad radit od te farbe problem.
Onda sam shvatila da boja za zidove nemre ić na drvo (inteligencija se vratila na sekundu). Pa sam išla tražit boju za drvo. U podrum. Pa sam prefarbala štangu. Neću pisat ni kako to izgleda kad imaš kist koji je bio umočen u crvenu boju a ti nemaš razređivač da ga opereš a sada farbaš sa bijelom. Uglavnom, boja izgleda nekako barbi ružičasto.
Cijelo to vrijeme pas me je sažalno gledao.
No dobro. Ofarbala sam štangu i pola ormara. Oprala ormar. Otišli piškit.
Vratili se , pali u krevet (ako netko misli da je pranje ormara lagan fizički posao, dokazat ću mu suprotno time da mu idući puta omogućim da opere moj).
Nedjelja. 7 sati. Piškiti. Jesti.
Krenuti vidjeti da li se boja osušila . O daa jeee. Krasna roza.
Tu se inteligencija ipak vratila pa smo pas i ja zaključili da je to super i da nećemo farbat ponovo. Nikako. O neee.
Ali...
Imamo mi hasure. Odlučismo još, kad je bal, stavit i hasuru na zid ormara tek toliko da malo promijenimo izgled istoga. (inteligencija opet odlazi od nas). Mislimo, pih, to je 10-ak minuta posla.
Desetak minuta pretvorilo se u nedjeljno jutro. Jer..išli smo po čavliće u Getro... Čavlići bi morali držat hasuru. Logično naravno. Imaš čavliče, bingo. A gdje je čekić??
Čekić je na kućici. Da idem po novi čekić? Na kućicu? Posudit od susjeda? Kupit novi?
No sam problem riješila petom mojih najdražih cipela.
I eto.
Sada nam se u kući smiješi čist ormar sa rozom štangom i hasurom na stropu i zidu ormara. Zanimljivo jest. Kad ga otvorim kao da sam u nekoj pećini. Morat ću pripazit ako bi mi došli gosti da ga pred njima ne otvaram.
Mislim, mogli bi svašta pomisliti, a ionako mi rejting slab jer pušim i imam pasa. Sad kad bi još vidjeli KAKAV ormar imama i da imam Barbie štangu, možda bi poduzeli korake da me negdje smjeste.
No tu još nije bio kraj. Trebalo je vratit sve natrag. Trebalo je usput i cipele pregledat. A cipele ko cipele, bezobraznice jedne nisu baš čiste da se sjaje. Pa ondak eto uzesmo četku, uzesmo kremu i očistismo usput i sve cipele.
E ondak mi je bilo dosta!
Mislim mali pas je ionako samo ležao na krevetu i bacao sažalne poglede prema meni i hrpi koju sam bila izvadila. Davao mi je moralnu podršku tihim režanjem.
Popodne smo stoga proveli u šetnji razmišljajuć o tome kako treba srediti podrum. I kako bi možda bilo dobro da tražim mjesec dana neplaćenog jer majstor sam za napravit problem tamo gdje ga nema.
I ako krenem sređivat podrum, znam ja samu sebe, past će mi na pamet neka suluda misao. Na primjer da podrum ofarbam, ili da...ne znam još, ali moj mozak me sigurno neće izdati u tim kritičnim trenucima kad je potrebno da on nešto zakomplicira.
Stoga idem sad pitat jel mogu dobit mjesec dana neplaćeno.
"Zašto?" pitat će me
"Da si sredim podrum."
"Pa zar mjesec dana?" pitati će
"Da, znam da je malo" odgovorit ću "ali nekako ću vjerojatno uspjet".
&UPDATE
Za ručkom sam čitala novine. I prebrojala sam žene u saboru. Na onoj nacrtanoj listi.
SDP 18 žena
"IduDalje" 10 žena.
Mislim da ne moram posebno naglasit da su sdp žene ljepše, nasmiješene i nekako poletnije izgledaju.
"IduDalje" žene su stisnutih usana (mislim i ja bih bila kad bi morala bit u toj stranci), obučene u crno...
Pa ti reci!
Post je objavljen 26.11.2007. u 11:06 sati.