09.11.2007., petak
na zapadu opet ništa novo
|
Na Zapadu pod milim bogom ništa novo. Ustaj, popi kavu, obuci se i pravac posao. Ondak se bori za dokazivanje da ti tu radiš, jer zatvorilo parkiralište. "Nemate akreditaciju?" "Ne nemam akreditaciju" uz široki osmijeh jedva nabačen al moraš inače te neće pustit pa ti nađi onda di ćeš parkirat. Kupovanje cigareta i slušanje "ovo ništa tu ne valja. Kako je meni teško, lijepo sam im rekla da novine donesu ranije a ne sada..." i okretanje očima, cupkanje na mjestu i želja da nestanem, da me nema, da ne moram svako jutro prolazit istu priču. Pozdrav na porti. "Imaš novi kaput?" Da. Prepričavanje gdje i kako je kupljen. Zaključak da je dobar osim malo prekratak. Ulazak u sobu gdje je ona na telefonu, viče , dere se. Njena histerija. Stanje znači normalno. Tonem. Misao "ubacuje sina. Hoće ga zaposlit. Trebat će me izgurat da se za njega nađe mjesto. Oprez ". Ili pretjerujem. Možda nije. Možda postajem paranoična. Ulazak šefa.Njegova predstava. Njegovo mahanje rukama. Ko vjetrenjača je. Odlazak po kavu. Zgražavanje nad pulskom tragedijom. Otvaranje bloga i čitanje komentara. Pregled emailova. Odgovaranje na suvisle. Ostalo sve već viđeno, sve neoriginalno. Brisanje inboksa. Brisanje senda. Praženjenje delete . Pisanje posta. Objava. A zatim kretanje u odrađivanje jučerašnjeg obećanja.  ("Možete nam pomoći"? "Naravno da mogu"). |