Kad si ranjiv onda je najbolje zavući se u svoju kućicu.
(ovako bih željela provest neko vrijeme...)
Inače će te "dušebrižnici" i "oni koji znaju kako ti je" dotuć.
Do kraja.
Mislim, ako nije dovršeno, oni su tu da te dovrše.
Mislim. Ono , bio si u borbi i poražen si.
Na podu si. Boli te.
Ali to nije dovoljno.
Još će te netko nazvat telefonom pa ti reć "da je zabrinut za tebe".
Ili
"daj izađi van, pa prijatelji smo sto godina".
"ohhh, nisam znao." (naravno da nisi kad ti nisam rekla. A nisam ti rekla baš zato da izbjegnem objašnjavanja. Tetošenja tebe kad je to meni potrebno. Praviti se da sam dobro.)
Sve sam to htjela izbjeć.
(..a ovako reagiram na "pa pričaj...")
Htjela sam zalizati rane i krenuti dalje.
Al ne moš ti to . Uvijek će se nać netko tko će znat kako ti "pomoć".
pa će reć
"ako želiš pričat pričaj"
A ti ne želiš pričat. Jednostavno se želiš zavući u sebe. Odbolovat.
I krenut dalje.
Ali ne. Uvijek postoji netko tko će reć
"ja te slušam pričaj".
I sad. Ako ne pričaš, uvrijedi se do neba, pa onda još moraš brinut i o njegovim emocijama . Ako pričaš ne osjećaš se dobro, jer pričom ništa nisi dobio ni izgubio. Osim vremena možda.
Zašto nitko ne može šutjet?
Zašto nitko ne može biti TAJ pravi prijatelj kad se već svi na to pozivaju?
Zašto ne može samo biti tu, bez "ako ti se priča pričaj"?
Ali ne može.
Stoga je vrijeme da se povučem u svoju kućicu i da zaližem svoje rane.
|