26.04.2007., četvrtak
5 ljubavnih + torbica
|
Eto. Djelotvorna kakva jesam ja sam to napisala. Dalo mi je misliti, ali bar sam imala o čemu za vrijeme glupo-dosadnog sastanka.:) /Hvala Tyche sad bar znam koje su mi najdraže  /Glazbeni ukus mi je prizeman. Slušam sve instrumentalno, sve što nema riječi, samo muzika. Osim jazza ,tu moraš misliti i biti koncentriran a to mi se neda. Sav new-age i sve što nema riječi, a mene čini smirenom to volim. Ljubavne ne ljubim jer mi idu na živce . Pa je odabir takav kakav je : 1. "Cesarica" Oliver Dragojević. Definitivno prva. 2. Peter Gabriel & Kate Bush "Dont give up" 3. "Kad hodaš" Riblja Čorba. 4. Cyndi Lauper - "Time After Time" 5. "Feelings" Morris Albert Dalje : viola,dayafterday, 012station, caricavrta,laprdava tko hoće, kome se da I evo je! Još spojiti i gotova je!     I još ću uz nju napraviti remen. Pa će to biti kombinacija . Naziv torbice je "remek djelo zlatnih ruku" potpis : skromna |
isto o poslu
|
IH. Mogla bi ja tako do sutra nabrajati što se na poslu radi. Recimo da uz muškarce žene nose sokove. Ja imam 52 kile. I ne mogu puno nositi jer nemam fizičku snagu. Pa kad je zvalo "stigli su sokovi, ajde dođite po njih" /treba ih odnijeti uz stepenice i do sobe/ ja sam otišla do mog šefa i rekla "muški dodjite pomoći". Odgovor je bio "ja neću, ja sam šef" "ja ne mogu ja sam bolestan". Pa su nosile žene. Ja sam odnijela jednu turu i nisam više mogla. Drugi puta sam rekla "ne gledajte mene, ja neću nositi" /naravno nisam timski radnik/ Kako god okreneš nije dobro./Pazi, on neće on je šef. Zemljo otvori se!/ Nisam to očekivala pa sam ostala u šoku. Jad i bijeda. I tako to svaki dan. Hrvatska stvarnost. I tko ne bi počeo prezirati muškarce??? Počneš se pitati "tko je to odgajao????" /pitala sam doma Muškarca "jel to normalno da žene nose teško ili .." On se zgrozio. / Ajde, bar doma imam Muško. Osim kad je ribanje kade u pitanju. Tu štekamo. Napravi on to, ne mogu sad biti nepravedna, ali napravi "evo sada ću, samo da...." I ajde malo da ga pohvalim kad već stalno nešto gunđam protiv njega : da, i kuha da, i pere suđe da, i nosi smeće da, i radi u kući da, i hoće pomoć da, i dobar je. Osim što sam ja zrak, on zemlja. Pa bi ja sve odmah. A kod tih Bikova ništa nije odmah. Sve treba pripreme. Planove. Strategiju I on bi stalno nešto pričao. Meni se ne priča. On bi da se ne svađamo. Meni se svađa. On bi bajku od života. Samo što bajke ne postojeEh, dobro. Sad sam ga pohvalila, da se nebi reklo da nisam. Sad mogu opet počet gunđat! |
25.04.2007., srijeda
ništa nastavak o poslu i hitnosti
|
Ja na ovom blogu više manje lupam bedastoće i pokušavam naći veseliji i bezbrižniji dio sebe. Jer mi ostatak života nije sjajan ni bajan. Pa ako ne mogu promijeniti svoju stvarnost, a ono mogu pokušati djelovati na sebe. Na način da se trudim ne vidjeti baš svako zlo koje se događa, i ne raditi paniku iz svakog problema u životu. I na blogu pisati o dobrim i pozitivnim stvarima, ili o lošim stvarima na način da od njih ne stvorim veliku senzaciju i problem. Tim više što oko sebe imam ljude kojima je najdraži hobi : obezvređivanje. Obezvređivanje u cilju uzdizanja sebe! To ne želim raditi i takva ne želim biti! Velika većina ljudi živi na slijedeći način : JA SAM NAJVEĆI a ostali su smeće! Nisam takva! Ne želim niti biti takva! I zgražam se kad shvatim da oni to OZBILJNO misle. Odgajana sam socijalno. Odgojena sam da : "nikad nemoj jesti a da ne ponudiš drugima. Drugi su možda gladni a neugodno im je pitati" Odgajana sam još :"uvijek se digni u tramvaju starim ljudima. Njima je teško" I tako za sve. Odgajana sam :"misli na druge, nisi sama na svijetu" I zgrozim se ponovo svaki puta kad vidim da i ostali nisu tako odgojeni. Da ostali za druge ljude kažu "đubre" "smeće". /Ovo doživljavam svakodnevno pa znam o čemu pričam/ Zato se velikom većinom pokušavam zezati i sve stvari o kojima pišem a koje mi se ne sviđaju pišem sa ironijom. Jer je to način da on njih ne napravim problem. Zato se ispričavam na komentarima koji nisu uvijek ozbiljni. Većinom se zezam. I BTW U prilog prošlom postu. Dobila sam novi zadatak. Koji je "HITAN". Na što sam ja rekla "ne mogu tako. Puna tri dana radim na HITNOM zadatku za drugog korisnika. Ne mogu sada stati" "Možeš. TO nije tako HITNO. Ovo je HITNIJE" I kako da ostaneš normalan? Nisam glupa, nisam neobrazovana, nisam loš radnik. Baš obratno. I to ti je kad na jednog radnika dođe 6 neradnika. Jer... ovaj drugi HITNIJI je samo zato da izvučem kolegicu iz govana. Zato jer ona nezna. Pa ću ja odraditi njeno. A daj ti na glas to reci?!?!' Mogu uzeti knjižicu i odšetati se kući. Dakle, šuti, radi HITNO, otplati kredite a tek onda gunđaj.........:))) |
ništa posebno, samo posao
|
Ganjaju me. Svi me ganjaju. Ponekad se osjećam kao konj koji vuče kola, a na kolima sjedi kočijaš (više njih pa se izmjenjuju, a ponekad su svi istovremeno) koji me još tuku bičem. A ionako vučem najbolje što mogu, bič nije potreban, samo me boli a ne povećava moju efikasnost. Daju mi rokove. Rokovi su :"jučer". Pa pitaju svakih 12 minuta : "jel gotovo?" "kako ide?" I onda se pitaju :"a kaj si nervozna?" Kako ne bi bila Ali sada je još i dobro, kako je znalo biti prije. Znala sam ostajati na poslu do 10 navečer. Dok se nisam opametila. Pa otišla doma u 16 kako i treba. Pa bilo pitanje :"a kud ti ideš?" "doma, kud bi išla?" "sad?" "da sad, moje radno vrijeme je upravo završilo" Pa bilo mjesec dana durenja. (Ne s moje strane ).I tako sam se opamećivala malo po malo. Kad god bi reklo "hitno je" ja bih na sebe djelovala. Pa bi rekla sebi :"hitno je njima ne tebi. tko im je kriv kad sve rade u zadnji čas". Pa bih tako usporavala sebe. I bilo ok. A sada opet krenulo. Samo što se ja više nedam. "Bit će gotovo kad bude gotovo". Kraj diskusije s moje strane. Objašnjenje : radim. Radim već 3 dana, neki dan sam ostala do 5. I radila i doma. Ali što neide neide. Brže nemože. I eto. Nadam se da će danas biti gotovo. Tako da skinem s vrata jednu "hitnu" stvar. Pa me čeka idućih 13 "hitnih". Sreća da me to više ne dodiruje kao prije. Sreća da sam shvatila da od 15 hitnih stvari NITI JEDNA NIJE HITNA. Sreća da sam shvatila da su to samo tuđe ambicije, a ne posao. Jer ako je posao posao onda nije hitan. Jer svatko normalan zna da se ništa ne može obaviti "jučer". A ovo je novo remek djelo u nastajanju: /od samohvale nitko još nije umro /   |
23.04.2007., ponedjeljak
Nove torbice
Napravila sam dvije nove torbice. 
Ovu sam već dala prijateljici. Slična je onoj koju sam već napravila. /Mada je ona prva malkice bolja/ Ovo je druga. Fotke su s mobitelom. Pa nisu bogznašto. To ide drugoj prijateljici.   Sve sam bolja i bolja. (Kad me nitko neće hvaliti, moram se hvaliti sama.) A post je stavljen samo zato da maknem one vampirske o krvi, doktorima, boleštinama, ljudskoj sebičnosti... |
 I tako ja dođem doma u petak, čeka me navečer odlazak na rođendan, oblačenje, kupanje, kosa, šminkanje (ipak dolaze cure čiji su muževi uspjeli, moram biti u top-formi i top izgleda), otvaram vrata stana, svjetlo na sekretarici žmirka. Ajde preslušat ću porkuku, tko bi to mogao zvati, mislim si ja bezazleno. Kad tamo.."ovdje vaša doktorica, stigli su nalazi, kad dodjete doma odmah me nazovite da ih iskomentiramo". Ovo iskomentiramo me dotuklo. Noge su mi se presjekle. Mozak odmah krenuo raditi :"da, znala sam. Umirem, to je sto posto. No dobro, sad se skuliraj, što je tu je, umrijet ćeš, ali to odradi dostojanstveno. Svi jednom moraju umrjeti, ti ćeš odmah i što sad?". Vrtim broj, ruke mi se tresu, noge me ne drže /što je u redu, ipak sam teško bolesna..zar ne?/. Dobijem doktoricu, kad veli ona, "dođite mi odmah na još jedan pregled" E tu sam već bila polumrtva. Ništa ne govori samo onako zabrinuto odmah da dodjem. Ja nazovem Muškarca /kad umireš moraš to javiti okolini / i kažem mu što je i da moram ići odmah na pregled. Isprepadam njega, isprepadam sebe. Veli on doći će pa idemo skupa. Organiziram čuvanje pesa. Obučem crno /umirem, red je da se obučem u crninu/ i krenemo mi.  I što? Kaže doktorica : broj leukocita vam je ogroman. Jel vas što boli? Ništa me ne boli. Jeste li prehlađeni? Nisam. Imate li kakvih problema? Nemam. Jel vas BILO GDJE boli? Nigdje. Ajde još jedan pregled. Ništa ona ne nađe. Opet pitanja. Jel vas BILO ŠTA boli? Ništa. I kaže ona meni ovako : ako u roku od 3 dana bude bilo što sumnjivo (temperatura, poremećaj) vi se odmah javite na Hitnu. Otišla sam na rođendan. Tamo sam se prepušila, popila tonu coca-cole , ništa alkohol, došla doma rano ujutro. Malo spavala i probudila se u 7. Glava me rasturala. Uglavnom preživjela sam. Sad me čeka novo vađenje krvi, sistematski pregled i drugi laboratorij. Pa ti reci... A možda je samo obična prehlada. U svakom slučaju, zahvalna sam doktorici da je tako reagirala. Nekako imaš osjećaj da joj nije svejedno. A ovo mi se dogodilo upravo sad. Pušim na hodniku i prolazi kolega sa dva peciva. Koja mirišu. Ja /guska/ pitam "jel te mogu zamoliti griz peciva". Mislim glupače.  On kaže "ne možeš", tonom "skini mi se s k...." i prođe. Osjećam se užasno glupo. I kao da me je netko polio s hladnom vodom.  /o.a. kolega je 28 dana u mjesecu u PMS-u. Ja sam se zabunila pa sam mislila da je ovo ona 3 dana kad nema PMS/. |
20.04.2007., petak
Sve zaljubljeno...
...oko mene. Osim mene. Pas mi sjedi na prozoru i plače. Zaljubio se i sad ne zna što bi. Ona se isto zaljubila, i bilo bi tu sexa i potomstva, kad bi gazdarica dala. Ne ja! Ona druga gazdarica. I onda ja moram svog pesonju uzeti u ruke i odnijeti doma onako tužnog, da bi on odmah na prozor i ostatak dana i noći visio na prozoru čekajuć kad će mu se draga pojaviti. Draga opet, s druge strane, da. I ona bi. I ona se zaljubila. Samo gazdarica neda.  I onda smo svi tužni. Osim one gazdarice. Koju ne volim. Jer mi pesa čini nesretnim. I svog pesa čini nesretnim. Izgleda da je samo ona sretna u toj kombinaciji.Onda se i Brbljava zaljubila. U stvari "znaš, jedan ti se zaljubio u mene. Ali kad je ružan. I onda me je pitao koje boje ja volim a ja sam mu lagala.""Zašto sam lagala? Pa neću da zna koje boje volim" "Kad se zaljubio? Pa kad smo igrali graničara i ja sam ti dala 10 golova i onda smo igrali nogomet i ja sam opet dala 10 golova i onda se on zaljubio u mene" "Ma kad je ružan." "Pa ne znam kako izgleda.Ružan je" "Daaaaaaaaaaaaaj prestani SRAM ME JE" Muškarac je ionako uvijek zaljubljen. Osim kad kupuje čavle, alatke i najnovija dostignuća tehnike i tehnologije . Ostalo vrijeme je u ružičasto-romantičnom stanju. Zen stanju. Djeluje nedjelovanjem. Što se najviše očituje kad treba oribati kadu. Ili usisati stan. E tada je , čudom,baš u romantičnoj fazi. Pa ga treba pustiti.  A ja? Ja to sve moram držati pod kontrolom. KAD da se stignem zaljubiti?? Kad?  Osim toga moram i sebe držati pod kontrolom. I svoju krvnu sliku. Za koju , da bi se držala pod kontrolom, treba dati krv. Što ne volim. Pa sam tako danas napravila čitavu scenu. Ne mogu si pomoći. Ulovi me panika, sva se ukočim. Prije sam maltretirala ljude oko sebe da idu samnom kad dajem krv. Još uvijek ih maltretiram ali više nitko neće samnom. Pa moram sama. Pa sam smislila tehniku i taktiku. Budući da sam ukočena, blijeda, paralizirana odmah svima kažem kako se osjećam i "molim Vas budite nježni samnom, jer ja vam lagano umirem". Pa se oni nasmiju. Misle da sam blesava. Čim se oni nasmiju, odmah su bolje volje. I nježniji. Pa pričaju samnom. Pa paze. Pa me tetoše. A to sam i htjela. Eto. Svi sretni i zadovoljni. Ostali zaljubljeni, ja dala krv i preživjela. Kud ćeš ljepšeg početka dana? |
18.04.2007., srijeda
Rad je stvorio čovjeka/hoće li ga i uništiti?
Penzija je sve dalje i dalje a ne sve bliže i bliže.Čitam da ćemo raditi do 65. Baš super. I to kao htjele smo si emancipaciju pa evo nam je. Podlo i pokvareno! Baš sam ljuta! Ljuta sam ko pas. I što će se dogoditi? Jedva ću dočekati 65. Prvog dana penzije, kad ću napokon misliti da počinjem živjeti, bez ranojutarnjeg ustajanja dobit ću infarkt. To je pod sigurno! Ili će me lupit po plućima. Ili po bubrezima!Ili po kuku. Ili po očima. Već će me nešto lupit to ziher! I završit ću u bolnici. I tamo će mi govoriti : "dobro bakice, sad se okrenite da vam damo inekciju". "Ajde bakice" /bakice ..jer ću tako izgledati : staro, istrošeno, jadno i nikakvo "dajte nam sad ruku da vam pronađemo žilu pa da vam damo infuziju". I tako će bakica završiti svoj život. A za sebe sam imala sasvim druge planove. Ovako sam si razmišljala. Uzet ću si svoju penziju, stavit šešir na glavu /slamnati/, obući haljinu, staviti još dvije tri haljine, par hlača i par vesti u kofer i sjesti na prvi autobus i odo vidjeti svijet. Odo u Meksiko, Egipad, Peru za početak. Visa karticu u đep od jakne. Pa onda Australiju. Pa onda dalje. Kud me put nanese. Pa gdje mi se sviđa tamo ostanem. Neko vrijeme. Koliko mi se sviđa. Da, i u Kanadu moram otić. I Ameriku ali samo ono što sam si odlučila vidjet, ne zanima me sva. I kad da to sve obavim? Kad? Ako radim do 65, odnosno ako radim 5 godina više nego što su mi rekli kad sam počela radit. A kvaka nije u tome. Jer... kad ja stignem do 65 baš će se netko sjetiti da treba promijeniti zakon i da bi žene mogle raditi do 70-e. Jer dugo žive! Pa kad žive neka i rade! A da sad ne pričam kako ćemo samo izgledati kao radnice-udarnice: Jedva ćemo hodati. Nećemo se moć same vozit jer nećemo vidjet pa ćemo tražiti susjede da nas dovezu do posla.I natrag. Ili djecu. Ili unuke. Praunuke čak.. Dakle, za doći na posao trebati ćemo aktivirati cijelu familiju. Netko od njih morat će nas voziti. Tako ćemo stići do posla ali će trebati doći do ureda. Po stepenicama. Po kojima ne možemo same. Pa će trebati aktivirati pola firme da nam pomogne. Da nas drži za ruku jednu, a drugom ćemo se držati za ogradu. I bingo! Točno u 9 biti ćemo u uredu. Uspuhane. U 9,15 trebat će popiti prvu tabletu. Onu protiv senilnosti. Budući da smo još umorne od dugog i teškog uspona to ćemo morati moliti mlade snage da nam odu po vodu u WC. Sad kava. Moljakat ćemo da nam je donesu u ured, jer nećemo moći sami otići po nju. Ili ako odemo po nju, nećemo ju moć donijeti natrag, jer će nam se ruke tresti pa ćemo sve prolijati. Pa onda iznova. Po kavu. Pa do ureda... Ok. Točno u 10 počinjemo raditi. Tražimo onaj papir od jučer na kojem su brojevi telefona koje treba nazvat. Papir smo pronašle nakon par desetaka minuta. Sad treba početi zvati. Ali... naočale za čitanje ostavile smo doma, a uzele samo one za pisanje i druge za gledanje na daleko. Pa ne vidimo brojčanik. Pa molimo nekog mladog da nam okrene broj jer ne vidimo ni broj na papiru ni brojčanik na telefonu. Obavljeno. Sad razgovaramo. No na drugom kraju je mlada i TIHA osoba. Koju ne čujemo. Pa molimo da govori glasnije. Ona to učini. Nije dovoljno glasno. Čujemo svaku 3 riječ ali ne razaznajemo smisao rečenice. Molimo da priča glasnije. Ona urla. Shvaćamo! Ali... treba zapisati ono što smo čule. A kako? Kad naočala nemamo. Opet mlade snage. Molimo ih da nam zapišu. Eto. Obavile smo sva tri razgovora. Već je 13 sati. Posao gotov za danas. Treba jesti. Budući da ne možemo po stepenicama gore dole, predugo bi trajalo, molimo nekoga da nam nešto donese za pregrist. Sad jedemo. Polako. Jer nemamo sve zube. U 14 je druga tableta. Žuta okrugla. Ne znamo zašto je ta, ali piše na kutijici za tablete. Opet voda. Opet molimo. Ili odemo same. Na način da se šuljatmo uza zidove da bismo pipkanjem došli do WC-a. Bingo. I druga tableta je riješena. Sad odmor. U 15 sati polako se počinjemo spremati za doma. Jer..da bismo sišle po stepenicama trebati će dosta pa moramo krenuti barem pola sata ranije. Pa polako. Nikud nam se ne žuri. Svoj smo posao efikasno i brzo obavile, sad možemo odahnut. I tako će prolaziti naš radni tjedan. Na kraju mjeseca dobit ćemo plaću. Koju ćemo dati doktorima. Ili susjedima u znak zahvalnosti što su nas vozili na posao. Ili praunucima isto u znak zahvalnosti što se ujutro dižu i oblače nas budući da nam se ruke i noge tresu. Ili ortopedima za novu štaku. Ili zubarima za novo zubalo. Svejedno kome. Nama ništa neće ostat ionako. Osim naravno zadovoljstva što smo bile korisne i efikasne društvu i okolini. Netko je stvarno jako pametan što je izmislio da žena radi do 65. Dignut ću mu spomenik . Spomenik "Ljudskoj gluposti u svom punom sjaju". Pljačka. Eto što ti je to. Pljačka. Mog vremena ! JER... netko nas dobro j... A pogotovo sa rečenicom "htjele su emancipaciju". JER... ja sam se sa pravima rodila! Imam ih. I ne moram nikoga moliti da mi ih da!! Pogotovo ne primitivnu mušku strukturu. Koju ne priznajem. Niti priznajem "emancipaciju" po njihovom razmišljanju. "emancipacija" kao riječ je tvorevina muškog uma. Koji se boji. Pa obezvrjeđuje. Sreća da ipak nisu svi takvi. Inače bi se mi žene mogle odmah ubit. Na licu mjesta. |
Kako "vidim"
|
Evo o čemu sam našla jučer samu sebe da razmišljam. Jer moj je mozak neka odvojena cjelina. Radi sam za sebe, nezavisno od okolnosti i ostatka tijela. Pa se onda ja moram posvetiti svom mozgu kao zasebnoj cjelini, dati mu pozornost i pažnju i tada shvatim što ja imam u svojoj glavi. Evo o čemu je jučer on mislio. Sam za sebe, nepozvan, ničim izazvan. Mislio je o tome kako on "vidi" ljude na blogu . Naime,svi mi stvaramo slike u svojoj glavi. I moj je mozak stvorio sliku o svakome, ali mi to do sada nije rekao. Jučer mi je rekao. I evo slika koju on "vidi" : dosadna - roza trenirka. noga preko naslona stolice. lice ne vidim.Kosa crna ko ugljen. dayafterday - kratka rudlava plava kosa. mršava. champs- kovrčava kosa. puno kose. crveno-smeđa ?!blaga. nježna. carica vrta - bijela kuta. lornadoone - još ništa. slika još nije stvorena. premalo se "znamo". laprdanje - nasmijana, sitna?!? grintavac - visok; možda ali samo možda duga kosa...ili skroz,skroz kratka. fizikalac - "vidim" mu suprugu i dijete. njega ne. tyche - prije nego sam vidjela sliku, mislila sam da ima ravnu kosu. smeđu. mama44 - vidjela sam sliku. pa znam. novivjesnik - e to ne mogu zamisliti. premalo informacija. srednje visok.novinar? ekonomist? cnn - isto ne mogu zamisliti. naočale. viola - duga smeđa kosa. visoka. nosi suknje često../i naravno PREKRASNA crvena torbica od špage preko ramena.../ ; sorry moram si raditi reklamu... Eto. Ne možeš vjerovati koje asocijacije mozak stvori. |
17.04.2007., utorak
Kupovala sam
|
Napokon da sam si i ja nešto kupila. Jučer je registriran auto. Mislim, eto zašto radim. Za lim. Pa mi već dosta. Da budem u prnjama. Gola i bosa. Sa osnovom garderobe i vječnim improvizacijama. Pa sam si dala truda. Međutim sam imala premalo vremena. Pa sam kupila samo : dvije majce - koje mi ne trebaju. Levis traperice - koje su napokon Levis a ne "idimidođimi" marka gdje nakon prvog pranja ode gumb. Ili cifršlus. Ili nešto treće. Samdalice dječje. Odnosno, u dječjem dučanu. Gdje ima i moj broj. Za traperice. Plave. Kožne. Pa sam sada riješila svoj "sportski image". U idućem naletu bacam se na svoj "ženstveni " izgled. Iduće tražim cipee za suknju. Torbu za cipele za suknju. Suknju imam. Vidi vraga..nešto imam. Onda dolazi "službeni ". izgled Poslije toga "romantični ". izgled A iza toga "ozbiljni ". izgled A onda ću trebati sve ispočetka, jer dok ja to sve obavim i zaradim i pokupujem ovo što imam bit će već staro i iznošeno. Eto, život žene je težak. Naporan. NemogućNikad kraja kupovanju. I da. Frizura mi je sve gora i gora. Izgledam kao albino. Još ću si prefarbati trepavice u bijelo i bit ću potpuno i totalno nevidljiva. I još sam to platila.... I znam da je glupi post. Obično žensko trabunjanje. Al mi dosta ozbiljnosti. Obaveza. Odgovornosti. Strogosti. Problema. Razmišljanja. Rješavanja. Baš hoću biti pravo žensko. Tipično. Da crkućem i pričam o garderobi. I da ništa drugo ne znam, ne vidim , ne čujem. Došlo mi. I da. Muškarac je na sve to rekao : "pa vidiš. Registrirali smo auto. A ne znam koja žena izađe registrirati auto i dođe doma sa novim hlačama i cipelama i dvije majce". To je muško razmišljanje. Koje u sebi ima jaaaaako puno nelogičnosti. Prvo. Koja žena uopće ide registrirati auto? Prava žena sjedi doma i farba nokte. Koje ima . Dugačke. A evo ti mene na svakoj registraciji...Drugo. Rečenica je zvučala konačno. Kao, sad si kupila i gotovo je. On misli da je to to. Kao imam nove hlače, i sad smo 2-3 godine mirni. (I sad kao možemo nastaviti sa kupovinom alatki, čavala i svih čuda tehnike. Koja sva imamo. Ali su zastarjela. Pa treba kupiti nova.) Nisam se obazrela na te komentare. . Ako ne zna što mu se sprema, ja mu neću to govoriti Vidjeti će i sam. A svi vrlo dobro znamo da je zdravije sam otkrivati nego da ti netko unaprijed sve kaže. I da. Noćas mi je mali pasonja spavao na ramenu. Onu malu glavicu od 20 dkg je stavio na moje rame. I ja se nisam pomaknula pola noći. Jer je to prekrasan osjećaj. I ne bi se pomaknula čitav dan da je trebalo. To obično ne radi. Spava negdje na dnu kreveta ili u svojoj košarici, nikad meni na ramenu. Pa se danas smješkam cijeli dan. Raznježio me. "Kako je malo potrebno da budemo sretni......." |
16.04.2007., ponedjeljak
O kućici
|
Meni zapravo još uvijek nije jasno da mi imamo malu kućicu. Cijeli svoj život sam neka vrsta podstanara. Nije da sam podstanar, nije da sam nezadovoljna, ali nije ni da je moje. A kad nešto nije tvoje onda uvijek postoji neka zadrška, kočnica. Ulažeš, ali uvijek ti je nekako tu taj osjećaj da to ipak nije tvoje. U stvari ja i ne znam što znači : to je moje. Možda i nemam u sebi taj osjećaj potrebe za posjedovanjem. Stvari su tu da služe, a ne da ti služiš njima. I potrošne su, pa je glupo vezati se za njih. Jer se potroše. Pa ih moraš baciti. A vezao si se. Pa ti onda bude teško.Pa ja i nisam nešto jako nezadovoljna tim svojim stanovanjima posvuda. Selila sam se više nego neki prosječan cigan (mislim pri tome na one nomadske cigane), kućila barem 9 puta do sada, počinjala ispočetka. Namještaja sam nakupovala u svom malom životu ko u priči, a isto toliko i podijelila. I sve sam nešto tako živjela, bez korijena, ali sa krilima. I sad ipak, kupismo mi tu kućicu,i to više zato što mi je bilo dosta da sama sebe gledam tako. Jer, svako novo preseljenje, je novi život. Po čemu sam ih ja do sada proživjela kao mačka. I hoćeš nećeš, postaneš umoran. Jer ti je previše tih života, tih seljenja, tih različitih dijelova grada, stanova, interijera. Htio bi nešto stalno. Starim? I eto, sad imamo tu malu kućicu. Koja je moja. Naša , da se Muškarac ne bi uvrijedio. Nije bit u zamjenici, bit je da smo mi gazde. Oni koji su odgovorni. Moja, naša.....čudne li riječi?!?! A dolazim tamo kao gost. Sve se nešto nećkam, pa se sve razmišljam :a što će gazdarica reći ako ja..... Pa stanem. Pa si kažem : čekaj! gazdarica si ti! Pa si onda ponavljam tu rečenicu ispočetka. Da ju usvojim. Ali nikako neide. Još uvijek dolazim kao gost, neprirodno pristojna, očekujući da će mi netko reći : pazi kud hodaš, tu je cvijeće. Ili ..daj mi operi suđe molim te......ili...daj se sjedni i odmaraj... Uglavnom, još nemam osjećaja vlasništva. Pitam se da li je to normalno budući da do sada nisam bila vlasnik ničega...ili ja uopće u životu nisam tip koji bi imao osjećaj vlasništva i posjedovanja?!?! I sve se nešto razmišljam ovako "aha. sada kad to napravimo i uredimo, onda ćemo imati kućicu na moru /kao da sam rockfeller ; ne znam samo odakle / pa ćemo nju uređivati". Naglasak je na uređivati, raditi, ne na imati. Kao da ne mogu stati. Kao da me nešto gura da idem negdje drugdje. Kao da nemam osjećaj da je to to, da ću tu sada pustiti korijenje. Ali , teško je puštati korjenje kad to ne znaš. Ne znam kako!!!! |
Igra pokvarenog telefona iliti komunikacija naša svagdašnja
|
Užasava me ženski način razgovora. Sa jedno sedamnaest digresija i skretanja u stranu da ti se objasni pozadina svega. Pa više ne možeš doći do poante jer je govornik i sam skrenuo i izgubio se. Na primjer :"Jeste li bili kod doktora? Kako je sa štitnjačom?" Normalna osoba očekivala bi da dobije odgovor na svoje pitanje zar ne?? Ono što dobiješ je slijedeće : "Je, je. Išla sam na pregled, tamo znate. Bili su dosta dobri. Pitali su me kad hoću doći i došla sam točno na vrijeme, pa su mi to pregledali. Nazvala sam prije toga i zadovoljna sam. Jer da sam išla kod svog doktora, to vam je strašno. Prvo sam nazvala svog doktora i zamislite došla bih na red tek 6.6., a ovdje sam došla na red odmah. Ujutro sam nazvala i već sam drugi dan došla. Malo sam čekala, no to nije bilo tako strašno. To vam je tako u našem zdravstvu." Pa sad ti reci dali je štitnjača u redu ili nije??? I sama sam žensko i znam zašto se to događa. Događa se zato što mi svima želimo sve objasniti. Jer tako funkcioniramo. Pružamo sliku svega, da bi druga osoba mogla s nama sudjelovati u emocijama i doživljaju. I ja to radim... u želji da sugovorniku objasnim čitavu situaciju.Onda sugovornik može shvatiti koja emotivna stanja sam prošla. pa mu to ne moram dodatno objašnjavati.Tako si ja mislim. Međutim kad sam sugovornik ja sam u kaosu. Jer najednom dobijem bujicu riječi kao odgovor. "Što nema mlijeka?" /za kavu/ Vrlo jednostavno pitanje zar ne? " To ti je tako kad imaš 15 šefova. ONI misle da mi tu sve imamo. Pogledaj mi ormarić molim te, pa to je sramota. Ali važno da se moj šef kočepiri. A za nas, baš IH briga. " Ima li mlijeka ili nema mlijeka? Odgovor još čekam. Lud zbunjenog |
13.04.2007., petak
Ljetna garderoba
|
Izvadila sam ju neki dan. Kad sam shvatila da će biti toplo. I lijepo. I sunčano. I prekrasno. Pa sam stala zdvajati. Jer...gola sam i bosa.!!!!!! Suknja komada 2. Haljina komada 2. Od čega jedna mora na popravak cifršlusa. Hlače kratke komada 0. Hlače capri komada 2. Od čega jedne ok, a druge za silu. Majce..komada dosta. Košulje komada 0. Bila je jedna ali sam ju bacila. Stara. Hlače duge komada 3. Ništa mi se ne sviđaju. Cipele i natikače. U redu. Tenisice komada 0. Badekostim komada 2. Od čega 1 star. Ručnici. OK. Zadovoljavajuće. Torbe. OK. Ide. Pa ti reci. Gola sam i bosa. Ali zato mi u domaćinstvu imamo : -motornu pilu -lance za snijeg -nove gume za auto -tačke -vile ne. dalje ne mogu nabrajati. Polako mi se diže tlak. Mislim da znam u ŠTO ću uložiti svoju iduću plaću!!! I mislim da mi je jasno u ŠTO se više neće kupovati u našoj kući... |
12.04.2007., četvrtak
|
Ja ne znam kako je drugima na poslu, ali znam za sebe. Radila sam već u dosta različitih firmi, no ova je jedna od luđih. Mogli bismo ju nazvati "Brod luđaka" i nekako mi se čini da bi se svi složili sa time. Nikada, niti u jednoj firmi u kojoj sam radila nije bila ovakva koncentracija neodgovornosti, budalaštine i gluposti na jednom mjestu. No tko sam ja da sudim? Dobivam svoju plaću redovno i na vrijeme, a ostalo nitko ni ne pita. Da sad ne bi ispalo da ne radim. O , ja itekako radim, ali ništa od toga nije moj posao, onaj za kojeg sam plaćena i kojeg ZNAM raditi, i to vrlo dobro. Dat ću primjer današnjeg dana, a takav je svaki. Naime, kod nas nitko ništa ne zna i neće. Pa se sve svali na drugoga, koji hoće. Ja nekad hoću, nekad neću, ovisi kakav mi je dan. Sve više neću, jer dok ja ovdje radim, ostatak se šetka po vani. Pa mi se više neda. Današnji dan je nekako ovakav: 1. Kolegica s kojom sam u sobi je na godišnjem. Šef ulazi i pita MENE : do kad je ona na godišnjem? Ja ljubazno hladnim tonom : Ja to ne znam. Rekla je tebi, pa ti to reci meni molim te. Druga kolegica je na bolovanju. Nije se baš javila do kad će ostati i nitko ništa o tome ne zna. Pa naravno da će ju zamijeniti...tko? Jer sve je HITNO! A ja sam TU. No taj dio bi još nekako i išao. Odradiš. Nema veze. Međutim, u međuvremenu ulazi 3. kolegica i kaže "Ja ću ostaviti ključ od šefove sobe kod tebe" "Nećeš" (to ja) -odakle joj ta ideja? Telefon. Kolegičin. Ja se javim. "A Kolegice nema?" ako sam dobre volje onda kažem nema na godišnjem je. Ako nisam onda kažem nema. Ulazi u sobu lik: "Molim vas ja tražim vašeg šefa. Gdje je on?" Iskreno, boli me dupe gdje je on. Što se mene osobno tiče može biti gdje hoće samo da je što dalje od mene. Međutim sa likovima moraš biti ljubazan. Ali kako da ja znam gdje mi je šef. Odnosno, znam ja gdje mi je šef, ali kako da to kažem liku???? Donesu posao od kolegice (bolovanje). Ali im treba pinkala jer su se u međuvremenu sjetili da nešto nisu napisali. Pa traže pinkalu. Ja se ne mičem. Oni čekaju (da im ja nađem pinkalu). Ja se ne mičem. Oni čekaju. Tako se mi igramo. Napokon shvate da bi se mogli pokrenuti i sami uzeti pinkalu. Ili "jel ti znaš kako se preziva..." pa sad lupi ime koje ne znam a kamo li prezime. ja "odakle bih ja to znala?" "pa tako, mislila sam možda znaš?!" Ili "imate li papira za posuditi?" "imamo" i sad stoje. Pa čekaju da se ja dignem i da im dam. A ja se ne dižem. I ja čekam. I tako se igramo. Usto me pitaju : kad će se kolegica (bolovanje) vratiti? Mislim, odakle da ja znam kad će se ona vratiti s bolovanja? Pitaju me ......... Pitaju... Pa sam danas na sastanku to i rekla. Da ja nisam kadrovska služba a još manje želim biti nečija sekretarica još manje nečija mama a da ne pričamo o tome da tuđu neorganiziranost ja ne želim podržavati i da mi se ne sviđa svo to ponašanje. Odgovor koji sam dobila bio je : "Znam. Ali NEMA TKO DRUGI.Nitko to nezna" Pa ti reci. U firmi "Brod luđaka" ako hoćeš raditi, ima posla!!! Svalit će ti sav tuđi posao na leđa, (zaboravit će pinkalu i podrazumijevat će se da ja shvatim da su oni cool i da se nemaju vremena zajebavati tu sa poslom) a zahtijevati naravno da radiš i svoj.  I nisu mi jasni svi ti ljudi. Valjda su takvi i doma. Valjda ih se doma dvori. Pa to očekuju i na poslu. Valjda. Ne znam. A nije me ni briga. Ja svoj posao volim. Jako ga volim. Ali ga ne stignem raditi. I zato se uvijek bunim a bunila sam se već i prije. Pa mi reklo "uzmi knjižicu ako ti se ne sviđa" Pa sam se porazgovarala sama sa sobom. Pa sam si rekla "isplati kredite i odi". Do tada šuti i radi. |
11.04.2007., srijeda
Žene koje me fasciniraju
|
Da me netko pita ja bih voljela živjeti onako kako je živjela Karen Blixen. U knjizi "Moja afrika" . Film sam gledala valjda 5 puta, znam ga napamet. Knjigu sam pročitala (što pročitala...proživjela) dva puta. Jest da je žena imala "težak" život ako se gleda da nije bio ugodan, nije bio komotan,nije imala ljubav svoga muža, "načekala se" kako kaže Muškarac. Njega sam prisilila da gleda taj film. Bio je bolestan i poslao me je u videoteku...tko mu je kriv kad mi vjeruje da ću donijeti američki triler...  .I jest da se na kraju morala vratiti u Dansku. Vjerojatno je završila život u tuzi. No ipak... živjela je!!!!!! Ta me žena fascinira. I fascinira me Sofija Loren. Hrabra. Ima knjiga i o njoj. Tu nisam pročitala dva puta. Samo jednom i to davno, ali me se dojmio njezin život. Isto nije bio ugodan. Morala se boriti. Volim žene borce. I fascinira me Katarine Hepburn. Osim što je bila sa alkoholičarem. I još k tome oženjenim. No baš zato...valjda ga je voljela. Ne znam bih li mogla voljeti oženjenog alkoholičara. Nemam tu snagu u sebi. Snažne žene. Ove su mi prve pale napamet. Ima ih još, naravno, ali su ove bile borci. |
Knjižnica
|
Jučer sam otišla u knjižnicu. Malkice nabrijana na njih sa voljom da rješimo problem toga što su se pretvorili u trgovinu. Pa sam prvo stajala u redu dok je trgovkinja naplaćivala kazne. Bilo nas je sve skupa četvero i uredno smo stajali jedno iza drugoga( drugi puta morati ćemo dva po dva i držati se za ruke?), svaki sa svojim knjigama, pognute glave, krivi .... Kad sam napokon došla na red, odvelo me do drugog kompa "tu dođite". Toliko o nekadašnjem užitku odlaska u knjižnicu i posuđivanja knjiga. Kad me je trgovkinja napokon zavela našla je vremena da mi se obrati "izvolite, nešto ste htjeli pitati?". "Čujte" (to ja, ) " mi u domaćinstvu imamo samo jednu iskaznicu. Prošli put mi je reklo da NE MOGU na tu iskaznicu uzeti knjigu. Ako je tome tako ja više kod vas neću posuđivati. A neću niti davati 50 kuna za novu da bih imala iskaznicu na svoje ime. Dakle, budući da ste se pretvorili u trgovinu, nije mi više zadovoljstvo tu dolaziti, a mi ne možemo doma pročitati 6 knjiga u 2 tjedna..." - to sve ja razvežem ... "Vidite" važno će ona, i uzima iskaznicu, okreće ju i pokazuje mi prstom "tu piše, iskaznica je neprenosiva". "Što znači?" blago ću ja.. "Pa mi vas moramo upozoriti na to. Znate dođu roditelji pa na svoju iskaznicu uzmu dječju knjigu" E TU ME JE DOTUKLA!!! Kakve sad veze ima tko uzima kakvu knjigu?!?!? Stvorili su novu instituciju :iz knjižnice pretvorili su se u trgovinu i policiju zajedno. Ja se nisam dala, budući da sam bila odlučila da ću reći što imam za reći pa sam nastavila "Tu sam već od kad znam za sebe. Kod vas sam svaka dva tjedna već godinama, ali mi više nije nikakvo zadovoljstvo dolaziti. Recite mi napokon mogu li ja uzimati knjige na tuđu iskaznicu budući da smo u zajedničkom domaćinstvu ili ne?". "Pa možete". I sad ti reci. Možete, ali ćemo vas mi svaki puta upozoriti da je iskaznica neprenosivai uništavati mi užitak traženja knjiga i uživanja u istima... Štrikanje sa špagom me oduševljava. Još učim. Ovo je remek-djelo za Uskrs, kao gnijezdo za jaja. U koji sam stavila dva i poklonila :  |
10.04.2007., utorak
|
Mene je ona dobila pod bor . Gazda me je donio kad sam još bio mali. Tu imam 3 mjeseca. Ona guli krumpire a ja joj pomažem. Ona ništa ne zna pa moram biti uz nju da ju usmjeravam i da joj pokažem kako se što radi.  Tu sam vidio snijeg. Ona mi je to obukla.  Nisu me dosta dugo šišali, jer nisu imali novaca. Pa su mi napravili to na glavi i takav sam morao ići van. Sramota!  Okupali su me na prevaru u Bundeku.  Već sam veliki. I ošišali su me. I ova životinja me živcira.  Stalno me izazivaju.  To su donijeli kući.  Kasnije, kad su ju udomili i kad je narasla izgledala je ovako.  Stalno me vodaju sa sobom i maltretiraju. To sam u Visokom na piramidama.  Kasnije su kući opet doveli ovo.  |
|
Prolazeći pored sobe svog sina, otac je bio zapanjen vidjevši krevet lijepo poravnan i sve uredno i pospremljeno. Tada je vidio omotnicu na jastuku. Na njoj je pisalo "Tata". Sa najgorim slutnjama, otvorio je omotnicu i počeo čitati pismo držeći ga drhtavim rukama: "Dragi tata, Pišem ti s velikom žalosti i tugom. Morao sam pobjeći sa mojom novom curom jer sam htio izbjeći scenu s tobom i mamom. U Jani sam našao pravu strast i ona je tako lijepa.... Znam da ju ti ne bi prihvatio zbog svih njenih piercinga, tetovaža i njene uske motorističke odjeće kao i zbog toga što je ona toliko starija od mene, ali – to nije samo ljubavna strast. Tata, ona je trudna. Jana kaže da ćemo biti jako sretni. Ona ima kamp-kućicu u šumi i hrpu drva za loženje što će nam biti dovoljno za cijelu zimu. Želimo imati još puno djece. Jana mi je otvorila oči činjenicom da marihuana stvarno ne šteti nikome. Uzgajati ćemo je i razmijenjivati sa drugim ljudima u Komuni za kokain i ekstazy. U međuvremenu, moliti ćemo se da će znanost ipak uskoro naći lijek za AIDS da Jani bude bolje; ona to zasigurno zaslužuje. Ne brini, tata, meni je sad 15 godina i znam se brinuti o sebi. Siguran sam da ćemo vam kad-tad doći u posjetu da vidite svoju unučad. Tvoj sin Tvrtko P.S. Tata, ništa od toga nije istinito. Ja sam preko puta kod Tomice doma. Htio sam te samo podsjetiti da u životu ima puno gorih stvari od one školske svjedodžbe na mom pisaćem stolu. Volim te! Nazovi kad bude sigurno da se mogu vratiti doma." |
06.04.2007., petak
Frizer
|
Jučer sam bila kod frizera. Danas izgledam: - 10 godina starije - duplo umornije nego što jesam - ističe se blijedilo moga lica - vide se podočnjaci - posebno su naglašene SVE borice koje imam. Kad sam došla kući komentari su bili : "Znaš igledaš nekako starije" (poznata muška taktičnost u punom sjaju; ah zašto se ne sjetiš TKO se brine o tebi kada si bolestan i jadan )"Ti si bila kod frizera? A zašto?" (dječja iskrenost u svoj svojoj okrutnosti; i ti bi se mogla sjetiti tko ti radi špagete kad to zatražiš, tko te gleda kad plešeš )-pas je krenuo lajati na mene (sjeti se o moj mali psu tko te hrani, šeta i češka iza uha )Jedina osoba koja je zadovoljna izgleda da je frizerka. ("Dođite mi oko 15.5. pa da stavimo pramenove"). Zašto mi odmah nije stavila pramenove ostati će misterija?!?! Zauvijek sakrivena tajna. Bojala sam se da me neće prepoznati na poslu. Ali prepoznalo me po glasu. I stasu. Pa mi je laknulo, jer mi inače ne bi dalo plaću. S kojom odem frizeru. Da bi iz mene napravila staricu. Uglavnom izgledam nekako ovako : vučem se (doslovno) po svijetu jer pilates još uvijek uzima danak. Kosa i frizura me čine osobom izgleda iz 19. stoljeća , Engleska, doba Olivera Twista, ja u prnjama, perem tuđe rublje da zaradim za kruh. Toliko o horoskopu i "počinje vaše povoljno razdoblje" Kako li tek izgleda nepovoljno?????? Sjedi plavuša u kupeu i čita knjigu. U kupe ulazi Mujo i sjeda nasuprot Nakon određenog vremena Mujo se ohrabri i započme razgovor. "Gospođice, ja se ispričavam na smetnji, ali vidim da nešto zanimljivo čitate" Plavuša odgovori : " Pa da čitam malo o muškim spolovilima" Mujo: "I šta kažu?" Plavuša: "Pa kažu da Mađari imaju najdeblji, a Indijanci najduži" Mujo zastade, povuče se pa reče: "Jooj pa ja se ispričavam ja se nisam predstavio, ja sam Ištvan Winetu" SRETAN USKRS SVIMA!  |
05.04.2007., četvrtak
|
Sad moram na poštu poslat torbicu sa aukcije. Onda moram na bankomat dignut novce i poplaćat dugove. Do sad smo imali sastanak koji je bio natjecateljskog duha. Natjecanje u ironiji. Tko će ispustiti više otrova u kraćem vremenskom periodu. Još uvijek me sve boli od pilatesa. Noge vučem za sobom, a svaki mi korak predstavlja patnju. U mozgu kaos jer ne vidim čemu ta ironija? Fizičko stanje i stanje duha su se napokon uskladili. Oboje je na nuli. |
04.04.2007., srijeda
Vježbe
|
Jučer sam bila na pilatesu. Prvi puta. Da sada netko ne bi mislio da ja ne vježbam. Vježbam. Ali volim klasično vježbanje, ono koje razumijem. Gdje znam ZAŠTO I KAKO! A pilates mi nikako nije sjedao. Prvo po nazivu. Drugo po prijateljici koja je malo išla malo nije išla. Ako je tako dobro što onda ne ide stalno?!?! No ipak me bila nagovorila. Pa krenusmo mi hrabro u pohode na nove načine vježbanja. OK otvorena sam ja za sve ! Bilo je: opako i žestoko! I meni zadnji puta! Ne zato što ne mogu, nego zato ŠTO SVI OSTALI MOGU A JA NE MOGU!!! Žena, duplo starija od mene radi kao violina i još se pri tom smiješi. A ja lagano umirem. Noge. Super dobro, nekako ide. Da, 8 puta, poslije toga me možeš samo baciti na krevet. Sva se tresem, nemam snage. Žena guma se smješka. Ruke. Super. Ide. Da, 8 puta. Onda više neide. Žena guma se smješka. Trbušnjaci. Odlično ide, ja sva ponosna : evo vidiš bar to mogu! Žena guma se smješka. Da, obične. Ali kad su se oni pretvorili u trbušnjake s loptom počela sam razmišljati kako bih trebala već jednom početi plaćati tu posmrtnu pripomoć! Žena guma se smješka. Patim. Pušem. Stanem ne mogu više.  Žena guma ni da trepne. Bučice. OK, idu meni bučice to smo radili na korektivnoj. Pouzdanje mi raste iz sekunde u sekundu. Par sretnih sekundi gledam ženu gumu ravnopravno. Do iduće vježbe. Nastavka iste samo malo kompliciranije. Koju ja ne mogu izvesti. A žena guma se smiješi. Sve ono što JA MOGU je samo UVOD , lagano zagrijavanje u PRAVU vježbu. Moj ponos je uništen! Moje dostojanstvo zgaženo. Pilates me više neće vidjeti. Ići ću ili na korektivnu gimnastiku ili na tai-chi. Idući tjedan idem na tai-chi . Ako me i tai-chi baci u mračna stanja uvijek ostaje dobra stara korektivna. Spora, ali dostižna u rezultatima. Kad sam se napokon dovukla kući ( hodaj, tramvaj, hodaj) , izgledala sam nekako ovako :  |
03.04.2007., utorak
..tada sam te nosio...
...To me zbunilo pa se obratih Gospodinu: "Kada sam onda u tebe uzvjerovao da bih te slijedio, ti si rekao da ćeš uvijek biti sa mnom. Zašto si me napustio kada sam te očajnički trebao?" Gospodin uze moju ruku: "Drago dijete, nikada te nisam ostavio samog, naročito ne u vremenima straha i nevolje. Tamo gdje vidiš samo jedan trag, budi siguran: TADA SAM TE NOSIO!"U nedjelju: Sjedila sam pred kućicom. Na suncu. Zatvorila sam oči. Pas se ugnijezdio u mom krilu i on je zatvorio oči. Tako smo nas dvoje sjedili u apsolutnoj tišini i spokoju. Onda sam otvorila oči i vidjela ptice kako se igraju lovice. Oko bora. Opet sam ih opet zatvorila i slušala ptice kako pjevaju pjesmu životu. I u jednom mi je trenutku došla, ničim izazvana, slijedeća misao : "Ja sada letim na krilima anđela". I htjela bih da me netko zalijepi za krila anđela i da tako provedem ostatak života. A kasnije, htjela bih sama biti anđeo pa da na svoja krila mogu staviti neko tužno ljudsko biće i pružiti mu utjehu svojim prisustvom i svojom dobrotom.Istu utjehu kakva je i meni bila pružena prošle nedjelje. |
Hrvatski engleski
Ne znam da li je netko primijetio kako naše društvo prelazi iz stadija primitivnog u slijedeći evolucijski stadij :još primitivnije.Nema tu razvoja na sebi, čitanja, razmišljanja, promišljanja, učenja nedajbože. Tu ima korištenje novih tehnologija ali sa mozgom koji je stao u 16.-om stoljeću. Pa ti to poveži... Tako je i sa mobitelima. Jadno je i žalosno da ljudi pričaju na mobitel po tramvajima, čekaonicama kod doktora, kazališnim predstavama, sprovodima. Govorim odgovorno jer sam sve vidjela. I da pričaju hajde, nego se deru i viču. U čekaonici kod doktora čovjek je pričao, šta pričao, urlao, o svojim serverima. Ja sam to izdurala 1 minutu, onda sam mu rekla neka izađe van, neka se dere negdje drugdje. Bila sam nagrađena pogledom koji ubija, ali i njegovim utišavanjem i odlaskom van. No nisam htjela o tome. To je tako i tu se ništa više nemože. No naš narod je otišao korak dalje u svom tehnološkom razvoju. Naime po hodniku tu kod mene počeli su pričati engleski. Izgleda da izađu van iz svojih soba jer se srame svog engleskog, pa pričaju na hodniku. Gdje sam ja. Gdje pušim. I slušam, jer moram .... E taj mi je engleski fantastičan. Fascinira me. Ja mislim da stranci misle da smo mi jako tup narod jer stalno nešto ponavljamo. Dakle to izgleda ovako :"Wait please, i have i have i have to to take a ...sad stanka...pencil and.....and ....opet stanka....paper" ili "i know. i know....would you...would you...sad razmišlja a nema pojma što hoće reći...pa ponovi would you...onda shvati da to would you nije dobro pa onda isponova...should i...should i ask my ...my...tu misli o idućoj riječi...boss?" I tako to traje. Zamišljam tog stranca koji mora da ima živce od čelika. Jer kad ti netko hoće reći da ide po olovku da zapiše broj, a za to mu treba 12 minuta i još k tome je sav uspaničaren i histeričan, onda je stvarno dosta logična pomisao da je to čudan narod. Da je hrvatima uzimanje olovke i pisanje broja napor koji iziskuje nadljudske sposobnosti. Obično se sve vrti oko toga da se zna par engleskih riječi. Pa se te riječi pokušavaju staviti u svaki kontekst i svaki razgovor. A za to je potrebno puno inteligencije budimo realni a i podosta vremena no vrijeme je ionako relativna kategorija. Zato su nam rečenice takve. Ti sa par engleskih riječi moraš pokriti dosta različitih područja : i know, i dont know, pencil, i am, paper, write, number,hi, good bye,man. Ima tu i internacionalnih riječi pa je time posao malo olakšan. Jer možeš upotrijebiti riječ telephone, boss iz ("Kuma"),TV,Internet,sport. Sada još samo to treba staviti na svoje mjesto u rečenici. A neka netko kaže da je to lako! Obaviti telefonski razgovor sa osobom engleskog govornog područja i pooznavanjem 13 engleskih riječi i 12 internacionalnih! I zato cijenimo to što imamo!! Sa malim znanjem dobivamo rezultate u velikoj količini vremena!! A budući da svi znamo da je vrijeme relativan pojam, a živci sugovornika elastična kategorija, to nama nije niti potrebno da učimo i znamo više. Čemu? Ne može to svatko! I tako, napišem ja jučer ovaj post ali ga ne objavim. I odem navečer u boje i lakovi moj najdraži dućan gdje me obožavaju i za dobrodošlicu mi naprave gestu okretanja očima da kupim poštanski sandućić. Stojimo tako na semaforu i slušamo moj pes i ja čovjeka kako priča na slušalice. Priča engleski. To je zvučalo :"weather...weather........so...so...."i onda se veza prekinula. Možda je stranac na drugoj strani izgubio živce. Možda je to bio isti stranac koji je razgovarao ujutro sa mojom kolegicom. Pa mu bilo dosta. Više naprosto nije mogao podnijeti ponavljanje svake riječi po dva puta.... U svakom slučaju to mi je bila potvrda da ne meljem gluposti kad kažem da je hrvatski engleski jedan od dosta težih stranih jezika za slušaoca jer mora biti ekstremno koncentriran i nadasve pažljiv jer mu inače može promaknuti treće ponavljanje iste riječi čime rečenica gubi svoj smisao i onda jadan govornik mora sve opet iznova..... A pada mi napamet i jedna druga misao. Možda ipak to nije engleski. Možda je to neki šifrirani jezik. Ili neki internacionalni kao esperanto. Pa kad kažeš nešto prvi puta onda to ima jedno značenje, drugi puta drugo, a treći puta treće. A pada mi na pamet i misao : možda su među nama izvanzemaljci. Koji se polako počinju pokazivati. A to je NJIHOV jezik a ne engleski kako sam ja neinteligentno i površno zaključila?!?! |
02.04.2007., ponedjeljak
Tržišna inspekcija
Ovo se nadovezujem na svoj komentar na jedan post. Tamo sam se zanijela a nisam rekla niti pola pa ću evo trošiti svoj prostor a ne tuđi .Međutim mi se čini dobra tema za obraditi ju. Prije dvije godine uređivali smo stan (meni je sudbina da uređujem stanove, tuđe ili svoje ) pa smo bili prisiljeni jako često hodati po svim mogućim dućanima. (o.a. ako uđeš u 4 gola zida i treba ti doslovno SVE onda nije nimalo smiješno, niti imaš živaca i volje slušati probleme prodavača, kašnjenje s rokovima, podizanje cijene sa novom isporukom, nepostojanje dostave ili da dostava košta grozno puno, trpljenje njihove neorganiziranosti. Jer tebi se žuri. Ti bi na nečemu spavao, na nečemu kuhao, u nečemu prao suđe.) Tlak mi je rastao iz tjedna u tjedan jer sve što smo htjeli ili kupiti ili pitati bilo je povezano sa jako puno komplikacija, nepravilnosti, uglavnom nije teklo kako kupac očekuje da bi trebalo teći. E kad ti se to događa svaki drugi dan, onda već počneš biti nervozan jer na ništa ne možeš računati i sve je jako teško za odraditi i posloženo sa hrpom nepravilnosti, komplikacija. Najobičnija stvar postaje teška filozofija i ti se nađeš da si iz najobičnije, jednostavne radnje ili situacije dobio filozofsku enigmu. Za tebe naravno, ne za prodavače. Od rokova isporuke, preko plaćanja, preko toga da ne možeš stvar kupiti... Dati ću dva primjera : mali stolić. Lijep. "Ajde da ga kupimo", "Može". I odemo do prodavača : "Mi bismo kupili ovaj stolić". "Ne može, nije na prodaju" "Kako nije?" "Ne to je izložbeni primjerak" "Gdje to piše?" /to ja/ "To je izložbeni primjerak" /to prodavač/ "Gdje to piše?" /opet ja/ "To je izložbeni primjerak" "Gdje to piše?"/to opet ja, međutim ja sam tvrdoglava i boli me ona stvar o tome što prodavač misli o meni, pa ja mogu do sutra ako treba..:)) i tako bi mi u nedogled da nema Muškarca. Budući da je Muškarac tip kojemu se neda natezati, pokušao je smiriti situaciju. "Dobro, recite kad ćete ih imati?" PAZI SAD ODGOVORA: "Ne znam, vi nazovite pa ćemo vam reći" Meni se zemlja otvorila. Ja kad pobijesnim onda je to erupcija. /Mogu puno trpjeti, ali kad puknem onda puknem /. Sad bih ja trebala sjediti na telefonu i nazivati ih i ispitivati kad će imati koji artikal? Međutim, tad sam se još i uspjela suzdržati. Okrenula sam se i otišla. Par dana kasnije vidjeli smo kupaonski ormarić. Priča ista! Nije na prodaju jer je izložbeni primjerak. "Gdje to piše?" /to ja/ Scenario isti kao gore. Muškarac smiruje, mi izlazimo. Ali ja kuham. Nazovem tržišnu inspekciju i pitam ih za pravila. Pravilo za ovaj slučaj je : NA PRIMJERKU MORA PISATI DA JE IZLOŽBENI, AKO NE PIŠE ON JE NA PRODAJI. AKO MI NEĆE PRODATI ONDA ZOVEM ŠEFA. AKO ŠEF NEĆE PRODATI, ZOVEM TRŽIŠNU INSPEKCIJU. AKO NE MOGU DOĆI JER SU NA TERENU, ONDA PIŠEM PRIJAVU! E od toga dana sam ja okrenula ploču. Broj tržišne inspekcije nosim sa sobom u novčaniku. Dozvolim da mi se jedna stvar dogodi jednom. Ako mi je sumnjiva ja nazovem tržišnu inspekciju, opišem događaj, pitam za pravilo i dalje me više nitko ne može zajebavati. Bio je još jedan primjer ali tu nisam bila u pravu. Kad plaćaš gotovinom imaš recimo 30% popusta. Meni je i obična maestro kartica gotovina, JER SE ODMAH SKIDA SA RAČUNA , nema odgode. Pa sam kupila jedne cipele ali mi je prodavač rekao da nema 30% popusta jer je kartica MAESTRO. Ja sam rekla da je to gotovina, on je rekao da nije. Popustila sam, otišla na bankomat, izvadila novac i dala mu. Sutradan sam navala tržišnu inspekciju. Teoretski sam u pravu, ali u stvari nisam. Nema pravila, nema zakona. Što želim reći ovim postom? Nemojte se dati zajebavati. Ima užasno puno nepravilnosti u poslovanju svih dućana, dučanćića, banaka i svih ostalih. Mi smo kupci i mi ima da budemo paženi i maženi. Ako nismo imamo pravo okrenuti se i otići, zvati tržišnu inspekciju , u stvari imamo sva jebena prava na ovome svijetu!!!! Raspitajte se za broj tržišne inspekcije, tražite šefa i mirno se izborite za svoja prava. Jer prodavač ovisi o nama a ne mi o njemu! I on je taj kojem je posao da oko mene trči, za to je plaćen, a ne da mi bezobrazno odgovori da nazivam i ispitujem kad će koji komad namještaja doći. Uglavnom od toga dana, ja se više ne uzrujavam. Puštam da se uzrujavaju oni a ja doslovno, ali doslovno ZAJEBAVAM! Ako već netko mora umrijeti od infarkta, ja to sigurno neću biti. Nakon što sam na svojoj koži shvatila kako to funkcionira, odlučila sam situacije izmijeniti u svoju korist. Pa sam neki dan išla kupovati boju za drvo. I naravno morala sam pitati jer o tome ništa ne znam. Budući da je prodavač tamo da to zna, ja smatram da imam prava sve pitati. TO JE BILA KOMEDIJA! Čovjek ne zna ništa. Ja još manje. Postavim pitanje, na koje ne zna odgovor pa me počne vrijeđati. Ja mirno stojim i ponovim pitanje. On okreće očima. Ja ponovim pitanje. On se okreće drugoj mušteriji u nadi da ću otić. Ja stojim. Strpljivo čekam. Mušterija ode. Ja ponovim pitanje. On nema pojma. Ja pročitam upute na boji. Na glas. (Sad i on zna malo više ) i promijenim pitanje.Čovjek je izludio. Kasnije sam nazvala svoju prijateljicu koja također radi u boje i lakovi. Postavila sam ista pitanja, DOBILA SAM KOREKTNE, AUTORITATIVNE I ČVRSTE ODGOVORE! Pa ti reci. Ovo muško u boje i lakovi pokušalo me izvrijeđati jer sam nije znao odgovor! Odgoj žena u ovoj primitivnoj zemlji bazira se na : povuci se; ne talasaj; pusti; nemoj gnjaviti; reći će da si histerična /što i jesam- ako me već jebu onda nek to rade dobro, da i ja nešto osjetim, ovako.../. Samo što na sreću ja nisam žena .Ja sam dosadnjakovička. Koja se neda smetati. |