|
Meni zapravo još uvijek nije jasno da mi imamo malu kućicu. Cijeli svoj život sam neka vrsta podstanara. Nije da sam podstanar, nije da sam nezadovoljna, ali nije ni da je moje. A kad nešto nije tvoje onda uvijek postoji neka zadrška, kočnica. Ulažeš, ali uvijek ti je nekako tu taj osjećaj da to ipak nije tvoje. U stvari ja i ne znam što znači : to je moje. Možda i nemam u sebi taj osjećaj potrebe za posjedovanjem. Stvari su tu da služe, a ne da ti služiš njima. I potrošne su, pa je glupo vezati se za njih. Jer se potroše. Pa ih moraš baciti. A vezao si se. Pa ti onda bude teško.Pa ja i nisam nešto jako nezadovoljna tim svojim stanovanjima posvuda. Selila sam se više nego neki prosječan cigan (mislim pri tome na one nomadske cigane), kućila barem 9 puta do sada, počinjala ispočetka. Namještaja sam nakupovala u svom malom životu ko u priči, a isto toliko i podijelila. I sve sam nešto tako živjela, bez korijena, ali sa krilima. I sad ipak, kupismo mi tu kućicu,i to više zato što mi je bilo dosta da sama sebe gledam tako. Jer, svako novo preseljenje, je novi život. Po čemu sam ih ja do sada proživjela kao mačka. I hoćeš nećeš, postaneš umoran. Jer ti je previše tih života, tih seljenja, tih različitih dijelova grada, stanova, interijera. Htio bi nešto stalno. Starim? I eto, sad imamo tu malu kućicu. Koja je moja. Naša , da se Muškarac ne bi uvrijedio. Nije bit u zamjenici, bit je da smo mi gazde. Oni koji su odgovorni. Moja, naša.....čudne li riječi?!?! A dolazim tamo kao gost. Sve se nešto nećkam, pa se sve razmišljam :a što će gazdarica reći ako ja..... Pa stanem. Pa si kažem : čekaj! gazdarica si ti! Pa si onda ponavljam tu rečenicu ispočetka. Da ju usvojim. Ali nikako neide. Još uvijek dolazim kao gost, neprirodno pristojna, očekujući da će mi netko reći : pazi kud hodaš, tu je cvijeće. Ili ..daj mi operi suđe molim te......ili...daj se sjedni i odmaraj... Uglavnom, još nemam osjećaja vlasništva. Pitam se da li je to normalno budući da do sada nisam bila vlasnik ničega...ili ja uopće u životu nisam tip koji bi imao osjećaj vlasništva i posjedovanja?!?! I sve se nešto razmišljam ovako "aha. sada kad to napravimo i uredimo, onda ćemo imati kućicu na moru /kao da sam rockfeller ; ne znam samo odakle / pa ćemo nju uređivati". Naglasak je na uređivati, raditi, ne na imati. Kao da ne mogu stati. Kao da me nešto gura da idem negdje drugdje. Kao da nemam osjećaj da je to to, da ću tu sada pustiti korijenje. Ali , teško je puštati korjenje kad to ne znaš. Ne znam kako!!!! |