Kućica u cvijeću?
Ako se ponekad tramvajem vozite Savskom cestom, onim dijelom prema mostu, vjerojatno je poznajete. Zapravo, možda poznajete dvije oronule kućice blizanke koje se dobro vide sa stanice preko puta Vjesnikove zgrade, tamo gdje je donedavno bila mala Konzumova prodavaonica. Početak je to trokuta čije su stranice uz Savsku cestu željeznička pruga i mali dio Zagrebačke avenije. U tom se trokutu planira izgradnja jednog od zagrebačkih nebodera, no čini se da je zasad recesija zaustavila ili usporila te radove. Jednog proljetnog poslijepodneva uputila sam se s mužem u šetnju tim ne baš lijepim kvartom kako bih slikala ono čega uskoro neće biti. Stavit ću te slike u slijedeći post, no mislim da ova kućica zaslužuje posebno mjesto. Ne znam zašto, ona mi zapne za oko gotovo uvijek kad onuda prolazim. Puno puta sam se pitala zašto se stanari ne isele a kućica ne sruši, no te su me misli napustile nakon nekoliko godina promatranja. Kućica ima svoj život, skrovit i skroman, no ipak uočljiv. Ne poznajem stanare, nisam od onih koji naprosto pokucaju na vrata i pitaju smiju li ući i postaviti nekoliko pitanja. Vidjela sam ih svega jednom ili dvaput pred ulazom, ukoliko su to uopće bili oni. No kućicu poznajem dugo. Uvijek sam se bojala da će se krov ili neki drugi dio urušiti i zatrpati nemoćne spavače u njoj.
Sjećam se kad je osvanula s novom žutom fasadom koja ju je, poput šminke, učinila ljepšom i uočljivijom, no krov me je i dalje strašio i dogodilo se nekoliko puta kad bi posljednjih godina pao jači snijeg da sam iznenada pomislila na kućicu i pitala se hoću li je vidjeti slijedeći put kad budem tramvajem prolazila onuda. O postojanju života svjedoči prozor čiji je kapak obično otvoren i dopušta pogled na lijepu zavjesu kao i na prigodne ukrase koji se pojavljuju – poput srca za Valentinovo ili vijenca na vratima u Adventu. Možda je prozor noću osvijetljen, ne znam, jer ne prolazim često onuda navečer i nisam se još sjetila pogledati. Sigurna sam u jedno – netko je voli. Nije je zamrzio zbog skromnosti i dotrajalosti, nego je učinio sve da mrak njezinih posljednjih godina učini svjetlijim i oku ugodnijim. Ta kućica nikad nije bila kućica u cvijeću o kakvoj sanjamo. No ona je već dugo dio nečijeg života, važan, bitan dio. Stoga je zaslužila da je okrznemo krajičkom oka i pozdravimo je osmijehom, makar i s pola lica, dok je još ovdje. A kad jednom ode, oni koji su je poznavali vidjet će je u mislima ljepšom i boljom nego što je ikad bila. A meni i možda još nekima koji su je znali vidjeti na sličan način ostat će u toplom i trajnom sjećanju, ma kakvu građevinu podigli na tom mjestu koje se, poput mnogih drugih, neumoljivo približava središtu grada.
25.05.2009. u 23:47 | K | 29 | P | # | ^
