Kućica u cvijeću?
Ako se ponekad tramvajem vozite Savskom cestom, onim dijelom prema mostu, vjerojatno je poznajete. Zapravo, možda poznajete dvije oronule kućice blizanke koje se dobro vide sa stanice preko puta Vjesnikove zgrade, tamo gdje je donedavno bila mala Konzumova prodavaonica. Početak je to trokuta čije su stranice uz Savsku cestu željeznička pruga i mali dio Zagrebačke avenije. U tom se trokutu planira izgradnja jednog od zagrebačkih nebodera, no čini se da je zasad recesija zaustavila ili usporila te radove. Jednog proljetnog poslijepodneva uputila sam se s mužem u šetnju tim ne baš lijepim kvartom kako bih slikala ono čega uskoro neće biti. Stavit ću te slike u slijedeći post, no mislim da ova kućica zaslužuje posebno mjesto. Ne znam zašto, ona mi zapne za oko gotovo uvijek kad onuda prolazim. Puno puta sam se pitala zašto se stanari ne isele a kućica ne sruši, no te su me misli napustile nakon nekoliko godina promatranja. Kućica ima svoj život, skrovit i skroman, no ipak uočljiv. Ne poznajem stanare, nisam od onih koji naprosto pokucaju na vrata i pitaju smiju li ući i postaviti nekoliko pitanja. Vidjela sam ih svega jednom ili dvaput pred ulazom, ukoliko su to uopće bili oni. No kućicu poznajem dugo. Uvijek sam se bojala da će se krov ili neki drugi dio urušiti i zatrpati nemoćne spavače u njoj.
Sjećam se kad je osvanula s novom žutom fasadom koja ju je, poput šminke, učinila ljepšom i uočljivijom, no krov me je i dalje strašio i dogodilo se nekoliko puta kad bi posljednjih godina pao jači snijeg da sam iznenada pomislila na kućicu i pitala se hoću li je vidjeti slijedeći put kad budem tramvajem prolazila onuda. O postojanju života svjedoči prozor čiji je kapak obično otvoren i dopušta pogled na lijepu zavjesu kao i na prigodne ukrase koji se pojavljuju – poput srca za Valentinovo ili vijenca na vratima u Adventu. Možda je prozor noću osvijetljen, ne znam, jer ne prolazim često onuda navečer i nisam se još sjetila pogledati. Sigurna sam u jedno – netko je voli. Nije je zamrzio zbog skromnosti i dotrajalosti, nego je učinio sve da mrak njezinih posljednjih godina učini svjetlijim i oku ugodnijim. Ta kućica nikad nije bila kućica u cvijeću o kakvoj sanjamo. No ona je već dugo dio nečijeg života, važan, bitan dio. Stoga je zaslužila da je okrznemo krajičkom oka i pozdravimo je osmijehom, makar i s pola lica, dok je još ovdje. A kad jednom ode, oni koji su je poznavali vidjet će je u mislima ljepšom i boljom nego što je ikad bila. A meni i možda još nekima koji su je znali vidjeti na sličan način ostat će u toplom i trajnom sjećanju, ma kakvu građevinu podigli na tom mjestu koje se, poput mnogih drugih, neumoljivo približava središtu grada.
25.05.2009. u 23:47 | K | 29 | P | # | ^
Zanimljivo kako nam takve stvar zapnu za oči. Imam dosta mjesta koja su drugima možda jadna, gotovo da ih ne vide a meni su posebna, nešto slično s nekim autićima kad curke gledaju nabrijane makine a onda naiđe neki fićek i ja se oduševim, kao i neki zgodni bike. Dobro je pa si fotkala, valjda zbog toga i sama volim fotkat tako da ne zaboravim...
| Claire | 26.05.2009. u 00:31
Dok sam bio u onim "ludim" godinama čudio sam se, dosta starijem susjedu koji više nije
među nama, kada je govorio da su te građevine svetinje koje doprate i otprate ljudski život.
Sad mi je ta misao bliska i uvijek kad pogledam potleušicu, kućerak koji ima dušu, sjetim
se susjeda. Eto, generacije su došle i prošle kroz njegovu kućicu a ona je i dalje spremna
skriti i udomiti od nevere i jada ljudsku malenkost a to i čini. Pozdrav ti, doživio sam ovaj
post na poseban način.:-))((| fra gavun | 26.05.2009. u 08:51
Bojim se da će svi ti kućerci ostati još samo u sjećanju i na fotografijama.
| champs-elysees | 26.05.2009. u 09:08
Gledajući sliku i ja sam se zapitala kako to da taj krov još stoji.
Za tebe je ta kućica dio grada u kojem živiš, nešto na što se nasmiješiš kada prođeš onuda.
A sutra...
Neki novi vidici.| *Kora* | 26.05.2009. u 09:29
Nekad je takvih bilo mnogo na kraju Savske oko veslačkog doma:(
| ljelja | 26.05.2009. u 09:46
-
| flymetothemoon | 26.05.2009. u 09:50
jutarnji pozdrav!
sinoć bijah ovdje i sa zanimanjem pročitah tvoj post. lijep mi i nostalgičan istovremeno. ti detalji koji život čine prepoznatljivim. i dokaz da nije najvažnije biti u najmodernijem i imati sve novo. novac olakšava štošta i nikad ga dosta, ali ovakvi detalji diraju srce.
hvala na ljepoti....
pusa i zagrljaj, mila :))| posoljeni zrak | 26.05.2009. u 10:33
Iako nisam iz Zg, ova prica je nekako univerzalna za svaki grad ili gradic. Topla i nostalgicna. A s druge strane, evolucija, mora se ici naprijed, samo da nas beton ne pojede: )
| stereokemija | 26.05.2009. u 15:07
poznata mi je ta kuća, više puta sam je gledao s divljenjem. više je takvih kućica-vremenskih kapsula iz prošlosti u Zagrebu. pa čak i cijelih kvartova. bojim se da će ubrzo nestati
| pametni zub | 26.05.2009. u 15:32
zanimljivi su ti ostaci prošlosti u velegradovima, imaju nekakvu posebnu draž. Vjerujem kad bi bili u nekoj imućnijoj zemlji da bi se ovakve stvari obnavljale i od njih stvarale male oaze u gradskom metežu, ali izgleda da ovdje zato nema mjesta. Treba još koji neboder sa 124 trgovine da narod troši i uživa u pleksiglasu na pedeset katova.
Ochif| Jednom nogom u špajzu | 26.05.2009. u 16:14
koliko znam ima svijetla po noći...a kučica je već odavno trebala biti srušena..i, ne, nisam siguran da su vlasnici u njoj... ima neka priča ali nisam baš pratio.... čini mi se da, bez obzira ko je unutra, nastoje produžiti život ovoj dotrajaloj (nekada) ljepotici.... da, baš u tom trokutu opstaju neke stare kučice koje odoljevaju i vremenu .... i prkose svemu oko sebe.... i, doista, u njima vidim prošlost...doselio sam se tu u blizinu 75 ... ko klinac (iz Novog Zgb)...i oduvijek mi je ta kučica pljenila poglede...a kada je osvanula boja...mislio sam da se moj vid popravio koliko jeto zabljesnulo..kako bilo, stajat će ona još neko vrijeme, biti zaklon i krov (ma kakav) njenim stanovnicima..i biti svjedok, eto, i mog djetinstva, ali i odrastanja....
topli ti pozdrav draga aquaria:))| smotani | 26.05.2009. u 17:58
Svaka kućica ima neku svoju priču, Ti si ovu predivno ispričala! Nisi namćorasta, samo
vjerojatno ponekad više voliš samoću.....
Pusa, pozdrav od Luki+Goldie| luki 2 | 26.05.2009. u 21:09
Ti si je tako lijepo opisala, s toliko topline, priča o jednoj kućici i neznanim ljudima. A toliko sam puta onuda prošla u vrijeme studentskih dana i ne sjećam se da sam je ikad primijetila. Baš lijepo što si ti to učinila i tako nam prenijela svoj osjećaj. ;-)
| Big Blue | 26.05.2009. u 21:36
Koja si ti romantičarka!?! :))))))))
Obožavam ove sitne domaće svakidašnje, a ipak rijetke trenutke razmišljanja i uočavanja života oko sebe na tvoj osebujan način :)))| Bugenvilija | 26.05.2009. u 21:37
Draga Aquaria, za ovaj si post zazlužila najveću pohvalu! Stvarno si divna. Ono što gotovo ne primjećujemo našim svakodnevnim jurcanjem ti si podigla na pijedestal s najslađim i najnježnijim mogućim opisom. Znam tu kućicu, često onuda prolazim, nikad nisam do te mjere kao ti razmišljala o njoj, ali sam isto možda dva-tri puta pomislila na urušavanje krova.
Drago mi je da si je ovjekovječila i da je sad tu na blogu!!
Lijepi pozdrav šaljem :))| Brunx | 26.05.2009. u 21:58
I ja znam kućicu ;)) Jednako tako sa strahom pomislim kako će sve takve kuće u gradu uskoro, prskoro, biti prošlost.
| chablis | 26.05.2009. u 21:58
Danas sam već napisala kom, ali nije prošao. nadam se da ću sve isto ponoviti.
Prekrasno si opisala svoj doživljaj ove derutne kućice iz koje očitgo isijava zoplina kojom te prizvala.:-))
Kod ovakvih priča, sjetim se svoje kućice u cvijeću-koja je to zaista i bila, u kojoj sam odrastala i živjela do mladosti. Izgradnja autoceste ju je sravnila sa zemljom i više nije ništa ostalo. Ni jedna voćka, ni jedna ruža, ni šipak, baš ništa. Osim mojih živih sjećanja. :-)))| gustirna | 27.05.2009. u 00:35
Ima jedna skoro srušena kućica u Trnju, prekoputa hotela Internacional. Vlasnike sam poznavao, odselili su. Ostala je sama tamo, zarasla u grmlje i bagrem.
| edo | 27.05.2009. u 10:20
Zagreb je ne tako davno bio pun takvih kućica koje su me oduševljavala i davale divnu notu maloga, staroga, a slatkoga ... , voljenoga, tihoga, toplinom i ljubavlju ispunjenoga, ...
Sigurna sam u jedno – netko je voli...
Prekrasno aquaria !!!
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 27.05.2009. u 18:36
i mi imamo takvu kućicu u susjedstvu
| praštanje | 27.05.2009. u 18:42
Pogledati ću ju kad idući put dođem u Zagreb.
Volim to, obožavam sve što nosi štih prošlosti, što nam priča o onima prije nas...| Koraljka | 28.05.2009. u 17:41
Prvo što mi je upalo u oči je lijepa zavjesica na prozoru kuće. . .pozdravljam te
| otkucaj | 28.05.2009. u 21:57
Znam tu kučicu, zaista je osebujna. I ja sam se često pitala kako je moguće živjeti u takvim uvjetima , ali sigurna san da bi nam ta trošna kučica mogla ispričati mnoge priče i lijepe i tužne, a za neke od stanara ona je sigurno od neprocijenjive vrijednosti.
| lobotomya | 29.05.2009. u 07:20
Sve je manje takovih "kučica u cvijeću",ali...kada dublje uđemo u neke kutke grada koje beton nije uništio...ono što neki pogledom preskoće zna se oku pokazati baš to kaj si tak odfotkala...(Mislim da ih je na Trnju još ostalo nedirnutih)!
Osmjeh ti ostavljam i želim lijep vikend :-))))| Sa dva prsta po tipkovnici | 29.05.2009. u 12:11
Imas pravo. Puno puta nam za oko i dusu zapnu bas neke specificne stvari a da ni sami ne znamo zasto i iz kojih razloga. Grad raste, razvija se, siri se. Ono sto je nekad bila periferija danas je centar. Sjecam se djetinjstva kad sam s drustvo biciklom isao na izlet do Save. Preko Trnja i onih malih kucica i vrtova kojih danas vise nema. Tu i tamo ostala je pokoja, uglavnom u rusevnom stanju jer su je vlasnici ili stanari, stogod bili, vec odavno napustili. A jednako tako ce biti i sa danasnjom periferijom koja je prepuna nekih novih kuca, kucica i vrtova a koje ce s vremenom postati rusevne i koje ce rusiti neke nove generacije. U svemu tome vidim samo jednu jedinu konstantu. Svatko nesto gradi i razvija, kasnije se to koristi da bi se naposlijetku napustilo jer novo vrijeme donosi novo. Tako je bilo oduvijek i bit ce i ubuduce. A jedino sto ostaje su sjecanja zapisana u fotografijama, pamcenju i ponekom slovu nabacenom na papiru (nekad) ili u virtualnom eteru (danas).
Zivot je stalno obnavljanje izvana kome je pocetak iznutra.
Pozdrav ostavlja i ugodan viken zelim,
Bocaccio| Bocaccio | 29.05.2009. u 16:23
napredak je nezaustavljiv, ali to ne znači da je uvijek i bolji ili dobar...
| Piton007 | 29.05.2009. u 16:45
Podsjetila si me na jednu sličnu kućicu, nestala je sa starim Vrbikom :-)).
Zelena fasada, lagano vremenom označena i zagrebačko plavo ofarbani prozori :-)).
Godinama sam prolazila pokraj nje govoreći kako ću jednom ući i pitati tko je tako obojao. Ili je daltonist ili genijalac :-)).| ZlicaOdOpaka | 30.05.2009. u 15:18
Ti si pravi tvorac toplog i trajnog sijećanja.
| morska zvijezda | 30.05.2009. u 19:56
Makar i sa dotrajalim krovom ove kućice imaju dušu, za razliku od budućih betonskih grdosija na njenom mjestu. A sigurno je prije bio i cvijeća oko nje.
| gogoo | 31.05.2009. u 00:41
