UTOPIJA ILI MOGUĆA STVARNOST?
Da se uspostavi doista humani politički život, nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, dobrohotnosti i služenja općem dobru i učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti.
II. Vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu 73.
365 dana s Bogom i Crkvom
Katolički kalendar-rokovnik ( Ivanka Sušac, priredila i uredila)
Lutajući prostranstvima umreženih podataka internetskog mora naišla sam na gornji citat. Nisam sačuvala link niti provjeravala točnost navoda. Za to ne vidim potrebu. On je toliko dobar i pozitivan da ga vjerojatno nitko ne bi pokušao zlorabiti.
Nisam slijepa i svjesna sam kako ovaj članak zvuči svakome tko u današnje vrijeme živi ne samo ovdje, nego bilo gdje u svijetu. Prva reakcija je možda nevjerica, smijeh, ruganje, gorka ironija ljudi pritisnutih bezbrojnim nepravdama.
No treba li zato što je svijet nepravedan staviti nepravdu na počasno mjesto, preoblikovati ustave i zakone, pogaziti prastare ideale?
Velikoj većini prosječnih normalnih ljudi ne treba objašnjavati čemu služe zapovijedi ne ubij, ne ukradi, ne učini preljuba... Tako se, osim specifičnog pravničkog načina izražavanja koji na najmanju moguću mjeru svodi mogućnost pogrešnog shvaćanja, ni gornji navod ne mora posebno tumačiti. Ipak, da ponovim svojim riječima ono što čitam u tom odlomku:
Kako možemo stvoriti uistinu human politički život (pod političkim životom podrazumijevam skup odnosa u jednoj cjelovitoj zajednici koja je šira od uže obiteljske)? Ljudi u toj zajednici trebaju njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, trebaju biti dobrohotni – dakle dobronamjerni, valjda prema sebi i ostalima podjednako. Trebaju njegovati i unutarnji osjećaj služenja općem dobru – dakle ne služiti općem dobru zato što ih na to prisiljavaju neka izvana nametnuta pravila, nego zbog unutarnjeg osjećaja da je nešto dobro, a nešto drugo nije. Trebaju učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice – vjerojatno o tome zašto je neka zajednica nastala, kako djeluje iznutra, što je za nju dobro, a što loše. Trebaju dobro poznavati njezine ciljeve, svrhu njezina postojanja. Oni koji zajednicu vode, kao i oni koji se tom vodstvu podvrgavaju na obostranu korist, trebaju učvršćivati temeljna uvjerenja o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti.
Ovo gore je moj amaterski komentar jednog vrlo pažljivo sročenog odlomka koji je sigurno prošao nebrojene provjere prije službene potvrde. Sastavila i ovjerila ga je gotovo dvije tisuće godina stara institucija s golemim iskustvom na svim područjima života. S istom svrhom mogla sam uzeti i isječak iz ustava ili zakona neke suvremene države. Nisam naime željela pisati o sadržaju, iako me je upravo on privukao svojom prividnom nespojivošću s našom svakodnevicom. Zanima me odgovor na pitanje koje sam postavila u naslovu.
Znaj, mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje sumnjat staneš. Ovo je omiljena izreka mog tate koju sam nebrojeno puta čula u djetinjstvu i kasnije. Ideali! Oni su savršenstvo koje se teško može doseći u nesavršenom svijetu. Ideal ljubavi, pravednosti, ljepote. Ne spominje se ideal mržnje ili ravnodušnosti, nepravednosti, ružnoće. Ti pojmovi samo ukazuju na udaljenost od onih prvih. Kad se nepravednost počne približavati idealu pravednosti, najprije počne gubiti svoju moć, a zatim se postepeno pretvara u ono što mi obično smatramo njenom suprotnošću, dakle u pravednost. Ružnoća je samo poveći otklon od ideala ljepote. Ravnodušnost je nedostatak ljubavi, a mržnja je izopačena, unakažena ljubav.
Da ne duljim. Ako gornji odlomak prikazuje viđenje političkog života kakav bi trebao biti “po mjeri čovjeka” kako se danas često govori za mnoge stvari koje loše funkcioniraju, bismo li se mogli bar donekle približiti tom idealu, bez ambicije da dosegnemo njegovo savršenstvo?
Kad pomislim na predodžbu koju imamo o politici i političarima, ne samo mi u Hrvatskoj, nego i u drugim, navodno naprednijim zemljama, kad pomislim na mnoge riječi i mnoga djela kojima sam za života bila svjedokom, dođe mi da viknem jedno NE! na sav glas. Ali neću.
Zato što vjerujem da to jest moguće! Ne odmah i ne u potpunosti, ali je moguće. Promjenom stava svakog pojedinca. Koji prestaje sumnjati u ideale i počinje činiti ono što je u njegovoj moći u situaciji u kojoj se trenutno nalazi. To su male, male stvari. U gomili smeća koja svojim smradom vrišti prema nama podići lice i vidjeti djevičanski čiste padine goleme planine na podnožju koje se skutrilo to malo smetlište. Dovoljno je vidjeti je na trenutak i udahnuti svježi mirisni zrak koji nam šalje. Onda se vratimo u svakodnevicu i recimo drugima što smo vidjeli. Ne zaboravimo reći svojoj djeci!
Uzmimo novine u ruke i crvenim markerom označimo loše, a zelenim dobre vijesti. One zacrvenjene odbacimo, a koje su zelenije, poklonimo im više povjerenja. Birajmo dobro. Ne rugajmo se pokušajima drugih koji traže isto što i mi. U životu se događa više lijepih nego ružnih stvari. Pogledajmo ih! Ne dozvolimo da nam mrki pogled zlovoljnog suradnika ili ružna riječ umorne prodavačice upropaste dan pun lijepih događaja za koje smo postali gotovo slijepi. Učinimo one loše stvari malima, ili barem manjima. Ne trošimo na njih svoju snagu, pokušajmo naučiti kako se nositi s njima. I ono najvažnije – ne očajavajmo ako nam to ne pođe za rukom. Ako smo večeras zaspali mrzovoljni ili nesretni, sutra je novi dan.
Oduljila sam! Dodala bih samo još jednu izreku koju sam shvatila tek u odrasloj dobi: Put od tisuću milja započinje prvim korakom. Učinimo dakle nešto. Zakoračimo. Krenimo prema idealu, ma kako nedostižan nam se činio u ovom trenutku. 
19.09.2006. u 21:05 | K | 33 | P | # | ^
i sam se nadam boljemu sutra, svim srcem! put koji svi zajedno moramo prijeći, trnovit je i grub, ali nije nesavladiv! sve polazi od pojedinca, od preispitivanja svakog od nas da li je zadovoljan "ovim danas", a vjerujem da je mali broj, i da li želi doprinijeti "boljem sutra"! iz sadašnje perspektive "sveopća ljubav na zemlji" čista je utopija, ali, slažem se s tobom, nije neostvariva... samo, pogledajmo istini u oči, kakav takav sklad ljudske zajednice svjetlosnim godinama još je udaljen od planete zemlje.
| brlje | 19.09.2006. u 23:28
Odlično ...
Na ovoj Zemlji, dok se na njoj vrijeme neumorno kružno ponavlja, treba vjerovati u moguće, sve dok je na nogama onih koji će smjeti napraviti prvi korak, bez obzira koliko će po njima "packi" za to dobiti ...
Lijep pozdrav| melody | 20.09.2006. u 00:50
prekrasno receno...! kad bi svaki pojedinac ulozio barem malo truda da se priblizi idealu i misli pozitivno, svijet bi bio puno bolji.
| LittleMissG | 20.09.2006. u 07:29
..........koliko me pamčenje ne vara prve knjige o utopiji su napisane prije više stotina godina a život na Zemlji je sve gori.............tako da ne vjerujem u utopiju,ali se trudim što poštenije živiti u skladu sa ekologijom........
| katrida | 20.09.2006. u 08:44
pozdrav..i smješak ostavljam :)))
| mama sepia | 20.09.2006. u 08:59
Mislim da su to misli vodilje svih nas. Pa se nekako dio naših ideala izgubi uz put, pa se naprave kompromisi, pa se, pa se
Nisam sigurna je li to moguće. Doista se trudim vjerovati, ali nekako ne ide, barem ne apsolutna vjera.
Voljela bih da je drugačije, zbog sebe, djece, tebe i ostalih koji streme..
Možda samo na kraju ispadnemo naivni. A možda će se jednog dana stvariri kritična masa koja će isto razmišljati i pokrenuti svijet.
I tako je ovo doba proglašeno dobom vodenjaka..vidim da se dobro snalaziš u tome (da mi je samo znati, zašto?)..:))| ledenaicy | 20.09.2006. u 09:13
Upravo tako..kad krenemo, onda cemo stici na cilj...sve ostalo je oklijevanje i obicno ne zavrsi sa pokusajem...
Sad mi ej palo na pamet, jedan moj profesor uvijek je imao obicaj reci...Nikad nemojte reci, ucim od sutra...recite ucim od danas....tako cete jedino krenuti sa ucenjem...eto, asociralo me ovo tvoje sa prvim korakom...Lijep ti i uspjesan dan zelim...| mirisdunje | 20.09.2006. u 09:46
sve sam lijepo napisala i uspjela izbrisati. htjedoh reći... ponekim ljudima ono bolje sutra nikako ne dolazi i žao mi je zbog toga, lai još više žalim nas sretne, kojim aje svaki dan dobar, koji liježemo spavati bez problema... da znamo cijeniti to dobro, bili bismo prvenstveno bolji ljudi... eh da, ne znaš cijeniti ono što imaš... takav smo mi svijet :(
| P A N T E R A | 20.09.2006. u 10:06
Kada bi svi uspjeli krenuti prvim korakom prema idealima možda bi i bilo nešto od ovoga svijeta.Svaka promjena treba krenuti od nas samih,pa možda tako i utjecati na ostatak.Utopija...možda.Pozdrav ti veliki ostavljam i želim ti uspješan dan (kao i mnoge druge):)
| ANONIMAC | 20.09.2006. u 10:10
nada zadnja umire i uvijek se treba nadati boljem.
veliki pozz ;)| Jedan pogled tvoj | 20.09.2006. u 11:21
Mišljah napisati: mrvama se ptice hrane, treba krenuti od malenog, ali to je tu već rečeno.
| Um | 20.09.2006. u 11:43
I ja mislim da je moguće. Treba samo krenuti od sebe i svoje obitelji. Pa će se širiti...
| trill | 20.09.2006. u 12:44
ajme koja pozitiva ovdje isijava....moguće je...samo treba naopraviti taj prvi korak...lijepi pozdrav
| Brunhilda | 20.09.2006. u 14:40
Draga Aquarija, the pleasure is all mine! Uživam u tvojim postovima, u tvojim temama. Uvijek si topla i pozitivna. Da, ja vjerujem u bolje, vjerujem u ljubav i vjerujem da dobro pobjeđuje zlo. Uvijek. Istina, nekako se loši ljudi bore za vlast, a dobri uživaju u skromnosti onoga što su postigli vlastitim radom (a često su i zakinuti), ali čak i ovaj blog prostor pokazuje koliko pozitivnih, plemenitih, pametnih duša obitava u Lijepoj Našoj. Pokazuje da različito može sudjelovati u kvalitetnim raspravama, bez sukoba, da bolje postoji. Samo, da bi politika služila narodu, trebaju nam zdravi i pozitvni političari, a takvih na žalost nema (kod nas). Oni dobrice ne žele si to natovariti na leđa, ljudi žele mirno sanjati, doručkovati bez grčeva i nervoze. I tu je problem. Dobri se ne angažiraju, što lošima ide na ruku (u glavi mi je jedan futuristički roman upravo na tu temu. Stvorit ću idealnog predsjednika!).
I naravno, slažem se da treba biti dobar i pozitivan u svome dvorištu, kako bi se pozitiva širila dalje. Često sam maštala o komadiću zemlje gdje bi ljudi živjeli bez novca, pomažući jedno drugome, dijeleći ono što su stvorili, nekonvecionalno, a opet životvorno. Kada sam pogledala Žal, shvatila sam da je to model koji me privlači, iako se čini da je neizvediv (zbog ljudske naravi, ah).
Pozdrav i veliki osmijeh ti šaljem:))))| atlantida | 20.09.2006. u 15:35
svijet se sastoji od pojedinaca, pa bi dposta sve trebalo kretati od osobne odgovornosti, onda bi utopija bila moguća i ne bi se tako ni zvala.........jako dobar post, iako se čini da je riječ idealizam izgubila svoj prvotni sjaj i privlačnost......
| Irida | 20.09.2006. u 22:51
Molitva. More duše. Valovi. Galebovi. Daljina.
Kao pismo u boci znade se vratiti istim obalama.
Plamičak sa svjetionika odvodi me od hridina. Hvala Vam.| Vladimir Ordanić | 20.09.2006. u 22:54
Hvala na lijepim riječima i podršci! Da, moguće je ovo o čemu govoriš u postu, međutim, ljudi najprije moraju O D L U Č I T I da će biti tako, potrebno je da se P R O B U D E u stvarni svijetu u kojem žive, jer bez osvještenja nema ni napretka. Odličan primjer je ovo sa Mađarskom gdje im je premijer rekao istinu o svojoj vladi! Najgore je to što su čekali tako dugo da to i doslovno čuju. I sad se svi pretvaraju kao da se to 'gle čuda' dogodilo 'jedino' u Mađarskoj, a siguran sam da svaki premjer to misli i govori 'off the record'! Potrebno je čim više ovakvih vandalizama da bi se nešto promijenilo, ili, ako ne fizičkog vandalizma, ali onda u svakom slučaju mentalnog vandalizma, jer to ima još jači učinak. Glavno pitanje je koliko dugo ćemo još biti S T A D O ?!?!? (oprosti na boldanju ali morao sam naglasiti te pojmove):D! pozdrav!
| nova vizija | 21.09.2006. u 00:23
Da, definitivno se mora ta tematika svesti na individualnu razinu ako mislimo napredovati kao ljudska rasa, uopće. Sa druge strane, čini mi se alarmantnom situacija gdje činiti dobro ne pretstavlja značajno "samo-zadovoljstvo"... Možda kada bi na tome pokušali raditi... Ali, ionako sve kreće od malih nogu!
| svjetioničarka | 21.09.2006. u 00:42
Hm, ja krenem pa se odmah spotaknem.
| xiola bleu | 21.09.2006. u 00:57
Jako kvalitetan post...Definitivno tema za razmisljanje...Ja ne bi bila ja,da ne vjerujem da je ipak moguce..."Da bi promijenili svijet,treba prvo poceti od sebe"...Ne moze se svijet promijeniti odjednom,to se cini jednu po jednu osobu...
| Starcatcher | 21.09.2006. u 04:24
.........dobar ti dan...
| katrida | 21.09.2006. u 07:43
Neka ti dan bude lijep i uspjesan...
| mirisdunje | 21.09.2006. u 08:14
...moguća stvarnost!:))
| SONATA O LJUBAVI | 21.09.2006. u 08:58
...ja označio markerom. zeleno mi je ostalo samo da će danas biti sunčano. što sad :)
| Goldeneye | 21.09.2006. u 09:26
Na ispovjed idu naj vise oni koji su naj vise grijesili, a male grijehe ne moras ni ispovjedati. Svi imaju malih grijeha i to je normalno.
| Kenguur | 21.09.2006. u 11:53
kad bi svaki kršćanin,bilo političar ili običan čovjek živio i ponašao se u skladu sa onim u što se zaklinje od rođenja(kršćanstvo),s obzirom na broj deklariranih kršćana u RH,bar bi smo mi ovdje uživali RAJ!S obzirom na broj kršćana u svijetu, a gledajući na sitoaciju u tom istom svijetu,netko debelo laže!!!To što nam se čini utopijom zapravo je temelj kršćanstva,a Isus nam je pokazao da je moguće živjeti tako....samo,bojim se da to nekoga još zanima.....pozdrav...
| šum srca | 21.09.2006. u 22:19
Draga moja Aquarija.... Evo, nađoh vremena u ovom užurbanom školskom tjednu da ti se javim!
Politika... tu riječ mrzim. Iz očiju jednog četrnaestogodišnjaka, politika predstavlja prevaru i samo prazne laži...
Ideali!! Svatko od nas sigurno ima svoj ideal. Trebamo se boriti da ga ostvarimo. Ne smijemo odustati na prvoj zapreci. Borimo se...
Kako si ti? Svi me me prijatelji mole da opet počnem pisati svoj blog. Još ću malo pričekati!
Molim te, možeš li mi reći radiš li ti u prosvjeti? Jesi li nastvanik? Imaš tako dobrih priča, osjećam da si jedna umjetnička i osebujna duša.
Veliki pozdrav ti šaljem uz pratnju glazbe osmijeha..... :)))))))))))))))))| Jonathan | 21.09.2006. u 22:24
Draga Jonathan, možeš mi pisati na aquaria@net.hr (nadam se da je ispravno, ako ne odgovorim javi se opet na blog). Nisam stavljala mail na blog jer naprosto ne stignem čitati još i to, imam puno obaveza a sam blog mi oduzima dosta vremena. Neću se ljutiti ni ako se netko drugi javi, samo, kažem, više volim komentare. Pusa! :))))
| aquaria | 21.09.2006. u 22:37
Zelim ti dobro jutro i neka ti i dan bude isto tako dobar i lijep...
| mislimatepozdravljam | 22.09.2006. u 07:28
Mnoge se slučajnosti pletu i kao blagoslov i kao smetnja tog
mog projekta. Pokušao sam izbjeći zadnji vikend rujna kad se
sve ovdje energizira oko Dana Grada Bjelovara, spomen područja
iz Domovinskog rata + Dana naše općine. To sam izbjegao,
ali se ispriječiše vinogradi. Hvala što ste mi lijepa daljinska
potpora.| Vladimir Ordanić | 22.09.2006. u 08:58
Bravo, odličan tekst!
Krenemo sa pozitivom, onda se ona i vrati........ istina, hod od 1000 koraka započinje prvim !
Ali.......... sva ta gledanja dolaze ipak sa iskustvom. Valja misliti što pozitivnije! Uvijek!| avangarda | 22.09.2006. u 09:19
ah...e pa sad je vrijeme drugačije i nemogu baš reči da da je svaćija vjera oaza...
nažalost znam jednu curu kojoj su samo riječi bile dovoljne da se okrene...
ali jačina riječi ima nešto u sebi ja sam svjedok jer meni su trebale riječi da me vrate vjeri....
ok...
aj uživaj....| kužinjak | 22.09.2006. u 18:26
Jako volim životinje i voljela bih imati mačku, malo većeg psa i jednu pričljivu papigu. Ali u stanu to baš ne bi bilo moguće.
S pravom si ljuta jer meni se par puta desilo da nagazim ono što ne želim, pogotovo rano ujutro kada sam u mraku po zimi išla na posao. Put me vodio kroz jedan mali parkić gdje je istaknut znak znak zabrane za pse zbog prostora za dječju igru, ali na žalost to nitko nije poštivao. I tako sam ja sigurnim korakom nagazila na "minu"...
Čuvaj se lokalnog folklora i pomazi kujicu i za mene! Pozdrav!| @pple | 25.09.2006. u 09:01
