UTOPIJA ILI MOGUĆA STVARNOST?
Da se uspostavi doista humani politički život, nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, dobrohotnosti i služenja općem dobru i učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti.
II. Vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu 73.
365 dana s Bogom i Crkvom
Katolički kalendar-rokovnik ( Ivanka Sušac, priredila i uredila)
Lutajući prostranstvima umreženih podataka internetskog mora naišla sam na gornji citat. Nisam sačuvala link niti provjeravala točnost navoda. Za to ne vidim potrebu. On je toliko dobar i pozitivan da ga vjerojatno nitko ne bi pokušao zlorabiti.
Nisam slijepa i svjesna sam kako ovaj članak zvuči svakome tko u današnje vrijeme živi ne samo ovdje, nego bilo gdje u svijetu. Prva reakcija je možda nevjerica, smijeh, ruganje, gorka ironija ljudi pritisnutih bezbrojnim nepravdama.
No treba li zato što je svijet nepravedan staviti nepravdu na počasno mjesto, preoblikovati ustave i zakone, pogaziti prastare ideale?
Velikoj većini prosječnih normalnih ljudi ne treba objašnjavati čemu služe zapovijedi ne ubij, ne ukradi, ne učini preljuba... Tako se, osim specifičnog pravničkog načina izražavanja koji na najmanju moguću mjeru svodi mogućnost pogrešnog shvaćanja, ni gornji navod ne mora posebno tumačiti. Ipak, da ponovim svojim riječima ono što čitam u tom odlomku:
Kako možemo stvoriti uistinu human politički život (pod političkim životom podrazumijevam skup odnosa u jednoj cjelovitoj zajednici koja je šira od uže obiteljske)? Ljudi u toj zajednici trebaju njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, trebaju biti dobrohotni – dakle dobronamjerni, valjda prema sebi i ostalima podjednako. Trebaju njegovati i unutarnji osjećaj služenja općem dobru – dakle ne služiti općem dobru zato što ih na to prisiljavaju neka izvana nametnuta pravila, nego zbog unutarnjeg osjećaja da je nešto dobro, a nešto drugo nije. Trebaju učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice – vjerojatno o tome zašto je neka zajednica nastala, kako djeluje iznutra, što je za nju dobro, a što loše. Trebaju dobro poznavati njezine ciljeve, svrhu njezina postojanja. Oni koji zajednicu vode, kao i oni koji se tom vodstvu podvrgavaju na obostranu korist, trebaju učvršćivati temeljna uvjerenja o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti.
Ovo gore je moj amaterski komentar jednog vrlo pažljivo sročenog odlomka koji je sigurno prošao nebrojene provjere prije službene potvrde. Sastavila i ovjerila ga je gotovo dvije tisuće godina stara institucija s golemim iskustvom na svim područjima života. S istom svrhom mogla sam uzeti i isječak iz ustava ili zakona neke suvremene države. Nisam naime željela pisati o sadržaju, iako me je upravo on privukao svojom prividnom nespojivošću s našom svakodnevicom. Zanima me odgovor na pitanje koje sam postavila u naslovu.
Znaj, mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje sumnjat staneš. Ovo je omiljena izreka mog tate koju sam nebrojeno puta čula u djetinjstvu i kasnije. Ideali! Oni su savršenstvo koje se teško može doseći u nesavršenom svijetu. Ideal ljubavi, pravednosti, ljepote. Ne spominje se ideal mržnje ili ravnodušnosti, nepravednosti, ružnoće. Ti pojmovi samo ukazuju na udaljenost od onih prvih. Kad se nepravednost počne približavati idealu pravednosti, najprije počne gubiti svoju moć, a zatim se postepeno pretvara u ono što mi obično smatramo njenom suprotnošću, dakle u pravednost. Ružnoća je samo poveći otklon od ideala ljepote. Ravnodušnost je nedostatak ljubavi, a mržnja je izopačena, unakažena ljubav.
Da ne duljim. Ako gornji odlomak prikazuje viđenje političkog života kakav bi trebao biti “po mjeri čovjeka” kako se danas često govori za mnoge stvari koje loše funkcioniraju, bismo li se mogli bar donekle približiti tom idealu, bez ambicije da dosegnemo njegovo savršenstvo?
Kad pomislim na predodžbu koju imamo o politici i političarima, ne samo mi u Hrvatskoj, nego i u drugim, navodno naprednijim zemljama, kad pomislim na mnoge riječi i mnoga djela kojima sam za života bila svjedokom, dođe mi da viknem jedno NE! na sav glas. Ali neću.
Zato što vjerujem da to jest moguće! Ne odmah i ne u potpunosti, ali je moguće. Promjenom stava svakog pojedinca. Koji prestaje sumnjati u ideale i počinje činiti ono što je u njegovoj moći u situaciji u kojoj se trenutno nalazi. To su male, male stvari. U gomili smeća koja svojim smradom vrišti prema nama podići lice i vidjeti djevičanski čiste padine goleme planine na podnožju koje se skutrilo to malo smetlište. Dovoljno je vidjeti je na trenutak i udahnuti svježi mirisni zrak koji nam šalje. Onda se vratimo u svakodnevicu i recimo drugima što smo vidjeli. Ne zaboravimo reći svojoj djeci!
Uzmimo novine u ruke i crvenim markerom označimo loše, a zelenim dobre vijesti. One zacrvenjene odbacimo, a koje su zelenije, poklonimo im više povjerenja. Birajmo dobro. Ne rugajmo se pokušajima drugih koji traže isto što i mi. U životu se događa više lijepih nego ružnih stvari. Pogledajmo ih! Ne dozvolimo da nam mrki pogled zlovoljnog suradnika ili ružna riječ umorne prodavačice upropaste dan pun lijepih događaja za koje smo postali gotovo slijepi. Učinimo one loše stvari malima, ili barem manjima. Ne trošimo na njih svoju snagu, pokušajmo naučiti kako se nositi s njima. I ono najvažnije – ne očajavajmo ako nam to ne pođe za rukom. Ako smo večeras zaspali mrzovoljni ili nesretni, sutra je novi dan.
Oduljila sam! Dodala bih samo još jednu izreku koju sam shvatila tek u odrasloj dobi: Put od tisuću milja započinje prvim korakom. Učinimo dakle nešto. Zakoračimo. Krenimo prema idealu, ma kako nedostižan nam se činio u ovom trenutku. 
19.09.2006. u 21:05 | K | 33 | P | # | ^
