skaska

Putin u Zagreb. Ja u Moskvu.

Sparkiram se ja tak pred kućom, klima na maksici, vijesti na radiju. Vidim, dečica meni s lijeve koriste blagodati novovjekog spomenika, kupaju se u vodici, špricaju se na razne načine. Sretna dečica, škola im je gotova i sad bu dva meseca imali mozgeke na paši. Odlučih ja tako poslušati te vijesti u hladnoći limenog čudovišta. Odslušam i stupidni jingle na kraju i zateknem se kak buljim u vuru na autu koju nisam sredila od zimskog računanja. Nema veze. Varim vijesti ko filanu papriku. Pizdu materinu, do jučer je u našoj zemlji bilo sve lepo. Mislim, mogel si pogledati Dnevnik bez spasmexa il gastala. Više manje osim krvavih ubojstava u okviru obiteljskog nasilja i površinskog kopa po kakvim lokalnim afericama, glavne su mi spike bile meteorološki izvještaj i eventualno kaj dela striček Bush. Baš si volim pogledati kaj stari dela, jer nekak mi je kit postal čist simpatičan otkad se doznalo da je na ruki nosil čuku od 50 dolara. Ipak, trebal bu se još puno potruditi da mi dojde do one vrste simpatičnosti u kojoj ga mogu natašte variti.
Elem, ovih dana, suvoga ti kreča, ne znaš više koji kurac je funkcioniral. Uskok i njemu srodni vispreni gmizavci nemaju mjere. Ode nam u onu stvar izgleda i burza i sve do jučer sjajno funkcionalno. Kaj je ovo?! I to na plus 40 u hladu. Jel ima nečeg kaj je opće okej kod nas?! Kaj bu nas do večeri dočekalo. Preživjeli smo i afere u zoološkom vrtu, možda nekaj sa staračkim domovima?Imal nečeg kaj je okej, ponavljam. I mislim si da bi bilo najbolje zatvoriti zemljicu nam ubavu prek ljeta kak se zatvaraju dućani i metnut na svim granicama natpise INVENTURA. Može upalit i IVENTURA, ionak se to uvriježilo bogati ko i VOČNI KOLAĆ OD PUNĆA. Jebeš kvačice, bitno je da je jestiv. E, pa onda nek se vidi koji kurac fali, kaj je viška, nek se spizde lopine, a poštene treba označiti da im se možemo kad se vratimo iz ničega rugati, plaziti jezik i vezati im konzerve od goveđeg gulaša za šupke. A tko smo to mi i zakaj idemo nikam i vraćamo se nikam. Bemti, pa nema se tu kaj obrazlagat, zna se kak se zbrajaju i oduzimaju pizdarije, bitno je da je do jeseni, kad počne škola i kad đaci počnu učiti iz jebenih udžbenika istovremeno kad guzonje koji su ih sjebali i tiskali počnu zbrajati trule novce, a ministar se hvastati budućim nevjerojatnim pobjedama duha i tijela...Eh, onda tekica u ruke i da vidimo: jel štima il ne štima. Nemojte nas svaki dan zajebavati kurčićima od afera koje će završiti nigdje i iz kojih zemlja neće krenut ni pedalj naprijed, a o poštenom i sjebanom radnom čovjeku da ne govorimo. Nemojte se kurčiti parcijalnim pizdarijama i gomilati ih ko govnari na hrpu neprepoznatljivu. Jeste čuli da radnice kad zbrajaju bananke, šnicle, pive i ostalo svako malo javljaju gazdi i kupcima kak stoji inventura. Niste. No, onda shvaćate kaj hoću reći. Pustite nas kontekstualne idiote da se raspametimo od vrućina i posla, a onda najesen dajte rezultate. Hoh, hoh...Moš si mislit, bogati, bogati

Promatrala sam ih. Zajedno smo čekali tramvaj kod Frankopanske. Pušila sam i stajala kraj koša za smeće koji je imao na svom vrhu ugrađenu pepeljaru. U produžetku se nalazio izlog malog marketa. Bili su mladi. Zapljusnule su me jake boje u koje su se odjenuli. Oboje su imali iste narančaste šalove, traperice sličnog kroja. Njoj je oko vrata visjelo brdo nakita od neplemenitih metala. Njemu je iz džepa virio lanac na koji je bio obješen sat. Na polovici popušene cigarete shvatila sam da studiraju zajedno i da su tog dana zajedno pali na ispitu. Kad je on gledajući u izlog trgovine izjavio njoj:
- Ništa, ne preostaje nam drugo nego da se noćas ubijemo tortiljama... - zaključila sam da i žive zajedno. Vjerojatno podstanari. Ona se na te njegove riječi počela luđački smijati, a onda ju je on zagrlio.
Pogledala sam u izlog pitajući se što ih je asociralo na tortilje. Sve ono što je bilo izloženo nimalo nije vuklo na tu stranu. Zaključila sam:
- Vjerojatno to čudo imaju doma.
Za vrijeme dok sam desnim palcem i kažiprstom gasila cigaretu, a oni se nastavili zagrljeni vrtjeti ukrug, primijetila sam kako imaju i iste prugaste čarape.
- Konačno! - promrsila je gospođa s moje lijeve strane dok je tramvaj neuobičajeno blago kočio. Da to nije tako glasno rekla mogla bih se kladiti da ga ne bih ni primijetila.

- Koza stara! - podviknuo je iz dvorišta starac Vlado, kad mu je iznad glave poletjela plastična kvačica.
- Sve joj pada. Sve! - odloži novine i usmjeri pogled prema balkonu.
- Jel je vidiš? - s balkona, oslonjena na željeznu ogradu upita starica glave prekrivene maramom.
- Stvarno si nespretna! - mjesto odgovora ukori je starac.
- O tome tko je nespretan još bi se dalo pričati! - kako neki odgovori zadrže svježinu. Istina je, starom je jučer ispala iz ruku unuka i to se stvarno ne da uspoređivati s bijesnom, plastičnom kvačicom. Sjeti se toga, pretrne i zašuti. Na sreću, mala se samo malo natukla.
- Čekaj malo! - i počne tražiti po dvorištu.
- Ima što u novinama? - stara je pitala da popuni šutnju koja je trajala dok je on tražio, a ona čekala. Rublje je mirisalo. Iz radija se čulo "Što je danas lijep i sunčan dan".
- Gluhonja! - u sebi zaključi stara. Opet nije čuo njeno pitanje. Ili se pravi da nije čuo. Opet ju je ukočio taj osjećaj da se s godinama sve više udaljuju, sve manje razgovaraju, a sve više jedno drugo komentiraju. Šutnjom.
- Tu je - stari je Vlado mahao zelenom kvačicom.
Kraj dvorišne ograde protutnjao je kamion Čistoće. Nakon nekoliko sekundi čulo se kako prazni kontejnere.
- Ode šalica, ode dokaz, hvala Bogu! - odahnuo je. Jutros mu je ispala iz ruku najdraža staričina posudica iz koje je pila kavu. Glupača, ostavila ju je na rubu sudopera. Nije kriv. I danas kad je, naravno, pitala za nju, on je šutio. Pravio se gluh. Često to čini. Nije loša taktika. Ona brzo odustaje i stvar je pod kontrolom. Ova se raspala u tisuću komadića. Bog je htio baš u vrijeme kad je ona bila na tražnici. Utrpao ju je u vreću sa smećem, ugurao. Na dno. Odnio u kontejner.
- Šljap! - čulo se iz pravca smetlišta.
- Idemo dalje! - za sebe promrsi Vlado i okrene na crnu kroniku.

Mirna sam i spokojna. Dani patnje i dešperacije su iza mene kao repovi mojih pasa iza njih: Božo je potpisao sporazum o kulturnoj suradnji naše zemlje i Mongolije. Što još reći. Laka vam noć.

Te smo noći otkrili lijek za rak
I uspostavili kontakt s Neronom
Sve nam je priznao i bili smo u pravu
Kad smo tvrdili da znamo
Također, shvatili smo konačno što je Hegel htio reći
I kanili smo ga upoznati s tim drskim piromanom
Koji je ustvari bio i jest simpatičniji od mnogih zakletih nepušača
Osjećali smo da bi to moglo biti divno prijateljstvo
Međutim, neki od nas morali su kući
Na radiju su najavljivali gustu maglu
Da se ne desi štogod strašno neki od nas morali su krenuti kući
Mnogo godina kasnije prepričavali smo taj čudesan doživljaj
I smijali se, što drugo
Mnogo godina kasnije u noći bez magle neki od nas
Umirali su od strašne bolesti
I nitko od nas
Nije im mogao pomoći

Ja sam Skaska Skaskasković a sve oko mene je seljo-beljo svijet!

Nije ono da sam ljubomorna. I tužna. I žalosna. I sjebana. I nadrkana. Ma kaj bi...To kaj sam ko tuka domaćica mislila da bi mi Hrvatska lutrija uletjela s barem dijelom onog kaj sam prokurčila nadajući se kak bum ja od četiri milje bogobojaznih i sreći sklonih Hrvata dobila ful zgoditak i otišla recimo na Unije mirisat morske struje kako nose vale u bolji svijet...Ma kaj kurac...To što sam napisala KONTEJNERSKU KUHARICU kao vrijedna domaćica prikupivši recepte od 723 subjekta samo na području zapadnog Bandićcitya, iz prve ruke, iz prvog kontejnera, s tim se mogu jebat do daljnjeg. Ne velim ja da je moja "kontejnerska" neki veliki doprinos kulturi ovog jalom napaćenog naroda, ne velim. Bilo je tu svekolikih inicijativa, od pjesničkih neimara izgriženih pizdom od izdajničkog čira, do književnih malih voćki koje će to i ostati, vrijednih doista vrijednih inicijativa, al kaj...To kaj su donaciju dobili magarci, odnosno oni kaj bu nekaj delali s magarcima (polja djelovanja široka su, ovisi o mašti), to ne menja na stvari. Meni je drago kaj bu sad na neko vrijeme magarci bili spokojni. I nekak imam osjećaj kao da je i moja nada za jebenim novcima u obliku donacije koju sam zapravo i ja popušila godinama igrajući na brojeve svih svojih prijašnjih rođenja (!?) pozitivno izdrkana u spokoju spoznaje da će njima neko vrijeme biti okej. Jer kuharice svoje skuhaju, rulja to pojede, onda operu suđe, nakon nekog vremena nastupa pražnjene i točka. Hvala lutriji što misli na svoje fanove.

A kaj se današnjeg ručka tiče tu nisam štedjela i baš zbog magaraca lupih luksuz kakvog si ni Vlatka ne može priuštiti osim da iščupa dlake iz one bunde od neidentificiranog krzna /sumnjam na čudnovatog kljunaša/ i začini ih vinskim octom, maslinovim uljem i tuzlanskom soli na ranu. Bacih vam ja na raznoliko upacano meso, tartufe i sunčanice i vrganje, papričice dodah ljute i mesnim sirom razdrmam to društvo u tavi, te napravih ljutu salatu od zelja i mrkve, i još krastavčiće umiješam sa saftom koji ni tisuću otoka jadranskih ne bi iscijedilo, pa potom te moje najjestivije zagrebačke kocke na vrhu kojih se šaum lijepi na srebrne žlice što mi ih je baka ostavila moravši ih prethodno ukopati dva metra pod zemlju. Na kraju ubit ću i sebe i ukućane tekilom i kiflicama od sira. Jebeš tekmu kifle bez kiflica sa sirom.
Nadam se da ću preživjeti i moći ubrzo i ubrzano pokrenuti kakvu aukciju s namjerom zbrinjavanja magarica (u donacijama se nigdje ne spominju).
Za početak nudim dva pakistanska jebena tepiha (4x3) čija će početna cijena biti, naravno, manja od Vlatkinih gaća (jednih). Na stranu tepisi, al mislim da bi ženska bolesna od nenadjebivog specifičnog i nedovoljno istraženog fetišizma mogla postati jedna od hrvatskih turističkih atrakcija. Uz magarce, naravno.