Promatrala sam ih. Zajedno smo čekali tramvaj kod Frankopanske. Pušila sam i stajala kraj koša za smeće koji je imao na svom vrhu ugrađenu pepeljaru. U produžetku se nalazio izlog malog marketa. Bili su mladi. Zapljusnule su me jake boje u koje su se odjenuli. Oboje su imali iste narančaste šalove, traperice sličnog kroja. Njoj je oko vrata visjelo brdo nakita od neplemenitih metala. Njemu je iz džepa virio lanac na koji je bio obješen sat. Na polovici popušene cigarete shvatila sam da studiraju zajedno i da su tog dana zajedno pali na ispitu. Kad je on gledajući u izlog trgovine izjavio njoj:
- Ništa, ne preostaje nam drugo nego da se noćas ubijemo tortiljama... - zaključila sam da i žive zajedno. Vjerojatno podstanari. Ona se na te njegove riječi počela luđački smijati, a onda ju je on zagrlio.
Pogledala sam u izlog pitajući se što ih je asociralo na tortilje. Sve ono što je bilo izloženo nimalo nije vuklo na tu stranu. Zaključila sam:
- Vjerojatno to čudo imaju doma.
Za vrijeme dok sam desnim palcem i kažiprstom gasila cigaretu, a oni se nastavili zagrljeni vrtjeti ukrug, primijetila sam kako imaju i iste prugaste čarape.
- Konačno! - promrsila je gospođa s moje lijeve strane dok je tramvaj neuobičajeno blago kočio. Da to nije tako glasno rekla mogla bih se kladiti da ga ne bih ni primijetila.
Post je objavljen 19.06.2007. u 23:25 sati.