POSJET JAPANU (3. dio): HIROŠIMA

Spomen park Hirošima, 6. kolovoza 2014.


Kišilo je jutros u Hirošimi na obilježavanju 69. obljetnice pada atomske bombe. "Crna kiša" koja je ubrzo nakon toga zasula grad i kakvu opisuju preživjeli iz tog najvećeg pokolja u povijesti čovječanstva, u svijetu je postala sinonim za tragične događaje koji su se odvijali na ovom prostoru u posljednjim danima 2. svjetskog rata. Procjenjuje se da je u Hirošimi do kraja te, 1945. godine od posljedica izravnog i neizravnog zračenja umrlo oko 140.000 ljudi. Strašna, nepojmljiva brojka!

Šećući Hirošimom danas, teško je sve to i zamisliti. Grad je moderan i užurban kao i svi japanski gradovi. Ovdje se radi, trguje, živi. Ipak, u svom centralnom dijelu, onom u kojem je smješten Spomen park mira, progovara duša grada. Duboko me se dojmila ta Hirošima na vodi, Hirošima razapeta između svojih mostova. Sve ovdje usporava, zaustavlja, opominje. Vrijeme kao da je stalo na 8.15 sati ujutro. Cvjetnjaci ugošćuju ruže sa svih strana svijeta. Pogled i korak zapinju o bezbrojna znamenja što pokušavaju izreći neizrecivo. Ljudi hodaju parkom tiho, gotovo pobožno.

Oskvrnuta kupola s druge je strane rijeke. Svuda naokolo visoke su zgrade, kranovi, promet i ljudi. Kupola stoji u vremenu. Odraz leluja u vodi.

Zgrada iz 1915. godine koja je do kraja rata služila kao gospodarska komora Prefekture Hirošima, nadživjela je susjedni most Aioi koji je primarno bio gađan. Kupola atomske bombe (Genbaku Doumu, kako je zovu), podnijela je žrtvu umjesto mosta, koji je onog fatalnog sunčanog jutra – bit će radi svog specifičnog oblika slova T? – poslužio kao savršena, laka meta napadača. Preračunaše se za nekih 150 metara udesno. Sjeme zla posijali su pak ravno 600 metara iznad kupole. Stari most ostao je djelomično u funkciji, ali je početkom 80-ih zbog dotrajalosti morao biti zamijenjen replikom.


Most Aioi; desno Kupola atomske bombe


Nekad i sad





Humak pod kojim su sahranjeni posmrtni ostatci oko 70.000 neidentificiranih žrtava atomskog napada na Hirošimu


U spomen parku sustižu me djeca, školarci. Veselo me pozdravljaju i pružaju rukom ispisanu poruku mira. I jednog origami ždrala na poklon. Smiju se i lete dalje. Nešto dalje susreće me druga grupa osnovnoškolaca. Ista poruka mira, samo je ždral druge boje. Dobrih želja nikad previše. Dječji smijeh razbija tišinu i vedri.

Ždralovi iz cijelog Japana, pa i svijeta, slijeću u Hirošimu. Ondje ih pomno čuvaju (dnevni čuvar navečer zaključava vrata kioska s origami izlošcima!) i ponosno pokazuju svijetu. Kreativnost djece, mladih i odraslih koji šalju svoje ždralove kojima stvaraju najrazličitije motive i slike, upravo je fantastična.

Svi smo čitali o Sadako koja hoće živjeti i pravi 1000 ždralova u želji za ozdravljenjem. Sadako Sasaki doista je živjela ovdje, u Hirošimi i, nažalost, prerano umrla 1955. s navršenih 12 godina. Lik djevojčice koji je inspirirao austrijskog književnika Karla Brucknera za knjigu koja nam je svima bila obavezna lektira, ovjekovječen je u Spomeniku dječjem miru posvećenom svoj djeci stradaloj u napadu na Hirošimu. Statua djevojčice koja podiže zlatnog ždrala na vrhu zalog je sna o vječnom miru: "Ovo je naš zov i naša molitva. Izgradimo mir u svijetu!"


Spomenik dječjem miru





Mnogo je spomenika u Spomen parku Hirošima posvećeno djeci, ili inspirirano podatcima o stradanju japanske djece u 2. svjetskom ratu. Čitam: više od 3 milijuna učenika starosti iznad 12 godina mobilizirano je u radne i ratne svrhe. Više od 10.000 je nažalost stradalo, od toga oko 7000 u atomskom bombardiranju Hirošime i Nagasakija. Nisu zaboravljeni. No, što je s tolikom djecom u drugim ratnim sukobima širom svijeta?

Tuga se ovdje širi u koncentričnim krugovima. U okrugloj Dvorani sjećanja smještenoj u spomen parku puno ćete naučiti o Hirošimi što dotad možda još niste znali. Suočen s takvom nakupinom zla, čovjek može samo plakati. Ne može čak ni pobjeći. Ili možda misli da može, ali od Hirošime u sebi i Hirošime u nama, uteći ne može. Čovjek, kažem. Nečovjek je sve ono drugo...

Svaki djelić ovog pomno uređenog spomen prostora nosi duboku simboliku. Sve brojke imaju pokriće. Sva imena imaju svoje lice. Brojni memoari, fotografije i predmeti čuvaju se u ovoj dvorani. Nešto od dokumentacije i predmeta smješteno je u lokalnom muzeju koji je dio istog kompleksa.

Hirošima je grad od kojeg bismo trebali učiti i pamtiti, ako to samo želimo. Grad je to koji budi nadu i uporno čuva mir. Treba biti tamo da to osjetite. Čak tri dana ostala sam ondje, dopustivši da me posve osvoji. Jer, lijep je to grad! Kako su samo ljupki njegovi mostovi, i kako je dobro ploviti u struji života koji je jači od svega, i usprkos svemu.




Zvono mira