22
ponedjeljak
ožujak
2010
Tokamachi još živi i diše 'kockasto'
U prošlom postu izvijestila sam što se to za japansko-hrvatske odnose važno zbilo nedavno u gradu Tokamachiju u prefekturi Niigati, dvjestotinjak kilometara sjeverno od Tokija.
U Hrvatskoj se relativno malo zna o ovom simpatičnom gradu s nešto više od 60.000 stanovnika, smještenom usred 'snježne zemlje' na sjevernom dijelu najvećeg japanskog otoka Honšu. No ako Hrvatska malo zna o Tokamachiju, Tokamachi nije zaboravio Hrvatsku. Grad je to kojem su Hrvatska i njezini 'kockasti' čvrsto prirasli srcu.
Položaj prefekture Niigata na karti Japana
Japanska pokrajina Niigata poznata je po najvećoj godišnjoj količini snijega u Japanu. U samom Tokamachiju godišnje prosječno napada oko 2,5 metra snijega. Rekordna visina snijega zabilježena je 1945. g., kada se grad našao okovan bijelim zidom visine čak 425 cm. Iz tog vremena potječe lokalna anegdota: te je zime bilo toliko snijega da je razina ceste nadvisila krovove kuća, pa su se prolaznici ozljeđivali padajući s ceste na krov!
Snijeg u Tokamachiju vlažan je i težak. Jedan kubični metar snijega teži oko 350 kg. Takav težak snijeg može izazvati mnogo štete u gospodarstvu, pa je i gradnja kuća tome prilagođena. Početkom ožujka, kada se zima u Tokamachiju bliži kraju, snijeg je u presjeku nalik na lisnato tijesto, s mnogo vidljivih slojeva akumuliranih jedan na drugi tijekom dugih zimskih mjeseci.
Kroz vlažan i maglast snijeg ('samo još 2 metra, pouzdan znak da stiže proljeće', vele moji domaćini) automobilom smo se brzo probijali s jednog kraja grada na drugi.
'Snježna zemlja' Niigata, koju je u istoimenom romanu ovjekovječio japanski pisac Yasunari Kawabata, za svoje djelo 1968. g. ovjenčan Nobelovom nagradom, prometno je dobro povezana s tokijskom prijestolnicom. Do najbliže stanice Echigo-Yuzawa shinkansenom se stiže za 75 minuta. (S ceste koja vodi prema stanici, uviđavni domaćini nisu propustili ukazati mi na hotel u kojem je Kawabata radio na svom slavnom romanu.)
Kratka povijest Tokamachija
Pred oko 3-5 milijuna godina, šire područje Tokamachija nalazilo se ispod površine današnjeg Japanskog mora. Prvi doseljenici pojavili su se u kasnom paleolitiku pred oko 50.000 godina. Brzo su se morali prilagoditi surovim klimatološkim uvjetima ovog kraja. U ljetnim mjesecima bavili su se lovom i skupljanjem zaliha. Nisu gubili vrijeme ni za dugih zima, kada je zbog obilnog snijega kretanje bilo ograničeno: proizvodili su predmete od slame, bavili se zamrzavanjem namirnica i obradom tkanina (tkanjem, pletenjem, izbjeljivanjem). Uz to su izrađivali saonice i ingenioznim metodama utirali ceste kroz visoki snijeg.
Snijeg, i ogromna količina vode koju on proizvodi, oduvijek je bio važan dio svakodnevnog života stanovnika Niigate. To se odrazilo u gospodarskom i kulturnom razvoju regije. Tako lokalna rijeka Shinano napaja velik broj hidroelektrana koje opskrbljuju električnom energijom Tokyo i pripadajući konglomerat gradova.
Velike količine snijega u Tokamachiju pravi su blagoslov za razvoj poljoprivrednih kultura, u prvom redu riže. Stanovnici s ponosom ističu Koshihikari kao najukusniju vrstu riže u Japanu. A najbolja riža, zna se, daje najbolji sake - onaj iz Niigate!
Tokamachi je nadaleko poznat po proizvodnji tekstila, posebice tkanina za kimono. Lagana ljetna tkanina echigo-chijimi nekada se tkala ručno i izbjeljivala na snijegu, a cijeli sofisticirani proces proizvodnje sastojao se od čak 46 postupaka.
Zemljane posude u obliku plamena najvažniji su arheološki artefakt s područja Tokamachija. Potječu iz Jomon perioda (14.000. - 400. g. p.n.e.), a smatra se kako su imale spiritualno, funkcionalno i estetsko značenje:
Tokamachi je svake godine pozornica najmanje dvaju spektakularnih događaja koji na simboličan način veličaju radišnost i inventivnost stanovnika ove regije. Prvi je Snježni festival u veljači, po veličini drugi u Japanu (onaj na sjevernom otoku Hokkaidu iz nekog je razloga poznatiji, ali kako me uvjeravaju domaćini, Snježni festival u Tokamachiju ipak je najstariji u Japanu). Glavna atrakcija festivala su velike skulpture od snijega urezane u fantastičnim zimskim pejzažima.
Na Snježni festival ove godine nisam stigla, no zanimljivih snježnih skupltura u Tokamachiju ima na svakom uglu. Ovu fenomenalnu figuru Totoroa i njegove vesele družine poznate iz Miyazakijevog animiranog uratka slučajno smo zamijetili u dvorištu pored glavne ceste. Prema riječima kućedomaćina, na izradi skulpture tri je dana radilo četvoro ljudi.
Drugi važan događaj u Tokamachiju je Festival kimona u svibnju. Nakon dugih mjeseci provedenih u vlažnoj bjelini snijega, krajolik se konačno mijenja i živopisne tkanine kimona unose lepršavost i šarenilo u živote stanovnika. Doista, Tokamachi je danas na glasu kao vodeći japanski centar za proizvodnju kimona.
Samuraj iz City Hall-a
Još najmanje jedan zanimljivi događaj predstoji ovih dana u Tokamachiju, a to je utrka do vrha brda ponad grada. Samurajska oprema privremeno izložena u gradskoj vijećnici glavna je nagrada za pobjednika utrke.
Tokamachi voli nogomet
Neobična povezanost Tokamachija i Hrvatske datira iz 2002., kada je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji u Tokamachiju boravila hrvatska nogometna reprezentacija. U gradu koji dobar dio godine leži zatrpan snijegom, generacija na čelu s trojkom Šuker-Jarni-Prosinečki trajno je utrla put do srca domaćih ljubitelja nogometa. A njih u Tokamachiju bez sumnje ima mnogo.
O tome primjerom svjedoči Shoichi Chihara, vlasnik lokalnog kimono ateljea 'Wa no kaze'. Naravno, i gospodin Chihara voli nogomet. U obiteljskom ateljeu koji funkcionira i kao prodavaonica tkanina i potrepština, počasno mjesto u prostoriji na katu zauzima kimono s motivom hrvatske šahovnice. Velika, raskošna svilena tkanina prošarana srebrnim nitima osobna je kreacija g. Chihare, koji je uoči dolaska hrvatskih nogometaša u Tokamachi odlučio pripremiti specijalan znak dobrodošlice.
Nakon početnog eksperimentiranja s motivom šahovnice (koji, uvjerila sam se, u Tokamachiju fascinira staro i mlado) i kreacije japanske 'tenugui' marame pod motom 'Idemo, Hrvatska!', Chihara je došao na ideju da isti kockasti motiv upotrijebi za pravi, veliki kimono. Motive, pak, s hrvatskog državnog grba utkao je u bogati pojas 'obi' koji se veže oko struka.
Chiharina kreacija postigla je velik uspjeh i osvojila glavnu nagradu na lokalnom izboru za najljepši kimono.
Tako da su našim 'vatrenima' prilikom dolaska u novo krilo hotela Belnatio u Tokamachiju, osim tristotinjak građana i djece koji su ih dočekali s cvijećem, glazbom i vatrometom, dobrodošlicu poželjele i elegantne dame u kimonu na crveno-bijele kockice. Kakav doček!
Shoichi Chihara, vlasnik kimono ateljea 'Wa no kaze'
Japanska 'tenugui' marama s hrvatskim motivom
'Hvala, Hrvatska. Nećemo vas zaboraviti!'
Sjećanje na dane hrvatskog nogometa još je živo u Tokamachiju. Moji domaćini, nekadašnji akreditirani asistenti hrvatskog tima za vrijeme boravka na SP-u, s mješavinom ponosa i nostalgije prelistavali su preda mnom albume prepune fotografija 'kockastih' iz sada već pomalo davnih nogometnih dana 2002.
Ured predsjednika Nogometnog saveza Tokamachija g. Yutake Wakayame krcat je hrvatskim nogometnim suvenirima i brošurama. Njegov mobitel zvoni melodijom 'Lijepe naše'. Još jedan mobitel poput relikvije ukrašen je hrvatskim državnim simbolima.
O njima se još priča: hrvatski nogometaši u Tokamachiju 2002. g.
Kao što sam pisala u prethodnom postu, ova lijepa povezanost Tokamachija i Hrvatske uskoro će kulminirati u izgradnji Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva, kreaciji dvojice hrvatskih arhitekata Penezića i Rogine, smještenoj tik uz dva nogometna terena u sklopu hotela Belnatio koji u čast nekadašnjih nogometnih gostiju nose naziv Croatia Pitch.
(kami - duhovna supstancija zemlje)
Riječi hrvatskog Veleposlanika dr. Drage Štambuka, koje će biti uklesane i izložene u simboličkom dijelu Kuće
U nastavku povukli smo potez do sljedeće 'kockice' na šahovnici: restorana 'Davor', nazvanog tako po našem nekadašnjem reprezentativcu Davoru Šukeru. Vlasnik g. Kaizawa unatoč zauzetosti odvojio je vremena za kratak razgovor, te objasnio zašto je svoj restoran prozvao po najslavnijem hrvatskom nogometašu. Prema riječima g. Kaizawe, Šuker ga je za vrijeme boravka u Tokamachiju osvojio svojim pozitivnim odnosom prema navijačima, osobito djeci, kojoj je dugo nakon završetka treninga ostajao neumorno ispisivati autograme. Naš je reprezentativac pristao posuditi svoje ime za naziv restorana, te čak vlastoručno ispisao svoje ime transkribirano na japanski: 'DABORU'.
Ulaz u restoran Davor sa Šukerovim potpisom i crtežom na ploči
Kad smo već kod restorana, još najmanje jedna lijepa i uspješna priča veže svoje porijeklo uz nogometni Tokamachi. Kad su pri kraju SP-a hrvatski nogometaši odlazili iz svoje baze u Tokamachiju, jedan je čovjek ostao suznih očiju gledati za njima. Bio je to Satsuki Kawasaki, asistent hrvatske reprezentacije u hotelu Belnatio. Srećom, nije sve ostalo samo na snu ljetne noći, pa je tako g. Kawasaki svoju ljubav prema hrvatskom nogometu uskoro pretočio u prvi hrvatski restoran u Japanu s nogometnom temom - restoran 'Dobro' u Tokiju.
(cijelu pripovijest možete pročitati ovdje)
Posljednjeg dana mog boravka u Tokamachiju pao je snijeg. Zrak je mirisao brašnasto. Tog nedjeljnog jutra, bijeli kolač od lisnatog tijesta posut je novim slojem štaub šećera.
komentiraj (17) * ispiši * #
12
petak
ožujak
2010
Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju
Japanskoj javnosti predstavljen projekt gradnje Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju
Dana 5. ožujka 2010. u gradu Tokamachiju u prefekturi Niigata na središnjem japanskom otoku Honšu, u organizaciji grada Tokamachija javnosti je predstavljen projekt Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva. Na tiskovnoj konferenciji koju su pohodili brojni novinari japanskih lokalnih i nacionalnih radijskih i TV-mreža, članovi Nogometnog saveza Tokamachija, predstavnici izvođača radova ILYA te brojni građani, nazočnima se obratio gradonačelnik Tokamachija Yoshifumi Sekiguchi. U uvodnoj riječi osvrnuo se na povijesne razloge gradnje Kuće, koji datiraju od 2002. godine kada je u Tokamachiju boravio hrvatski nogometni tim u sklopu Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji. Gradonačelnik je pozdravio i nazočnog Veleposlanika RH u Japanu dr. Dragu Štambuka, kojemu je zahvalio na iniciranju ovoga projekta i na velikom osobnom trudu da ga se dovede do finalne faze. Nakon govora otkrio je službeni naziv projekta: Japan-Croatia Friendship House, i zatim dao riječ Veleposlaniku.
Veleposlanik Štambuk obratio se nazočnima zahvalivši građanima Tokamachija na njihovoj nesvakidašnjoj vezanosti za Hrvatsku koja datira od 2002., jer kako je kazao, bez njihova emocionalnog udjela ovaj projekt ne bi bio moguć. Tu vezanost s Hrvatskom nazvao je 'Tokamachi faktorom', te je opisao kako je prije četiri godine došavši u Tokamachi osjetio veliku ljubav njegovih stanovnika prema Hrvatskoj i njenim nogometašima. Naveo je kako ga je njegov prvi susret s građanima Tokamachija u veljači 2006. na Snježnom festivalu iznimno oduševio, jer su isti s neuobičajenim ponosom isticali hrvatske nacionalne simbole, državnu zastavu i grb, na suvenirima, kapama i majicama, registrirali na svojim mobitelima hrvatsku himnu i restoranima davali imena hrvatskih nogometaša.
Detalj s novinske konferencije
Došavši na igralište koje je nosilo hrvatsko ime Croatia Pitch, a na kojem se od 2003. g. održava Hrvatski kup u 6 kategorija, kada se pobjedničkim momčadima dodjeljuju staklene lopte od samoborskog kristala, Veleposlanik je prvi put došao na ideju da se na tom terenu podigne popratni objekt koji bi služio u sportske i kulturno-društvene svrhe, sa simboličkim japansko-hrvatskim znamenom na vrhu, a zvao bi se Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva.
Veleposlanik Štambuk, nazvavši Tokamachi glavnim gradom japansko-hrvatskoga prijateljstva, naveo je kako je godinama poticao domaću vlast na izgradnju ovog projekta, te kako je prije dvije godine ona konačno sastavila financijsku konstrukciju uz, s njegove strane potaknut, idejni projekt hrvatskih arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine, afirmiranih u Japanu. Projekt su hrvatski arhitekti naknadno prilagodili klimatskim uvjetima u Tokamachiju, obilježenim velikom količinom snijega, najvećom u ovoj azijskoj zemlji.
Sada kada je projekt finaliziran, hrvatski arhitektonski dvojac Penezić & Rogina, također nazočan na predstavljanju, iznio je projektne premise i detalje. Naveli su kako su se rukovodili zajedničkom kulturnom baštinom i simbolima obiju zemalja i tako ostvarili projekt visoke arhitektonske i simboličke vrijednosti. S veleposlanikom i gradonačelnikom, zajednički su pred nazočnima otkrili maketu projekta i poklonili je gradonačelniku. U zatamnjenom prostoru tiskovne konferencije maketa je isijavala vječnu svjetlost prijateljstva, koja je proizlazila iz kombinacije japanske lanterne i hrvatskog svjetionika, simboličkog dijela Kuće prijateljstva.
Predstavljanje makete Kuće. Slijeva nadesno: gradonačelnik Tokamachija Yoshifumi Sekiguchi, Veleposlanik dr. Drago Štambuk, arhitekti Krešimir Rogina i Vinko Penezić
Nacrt Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva: japanska lanterna i hrvatski svjetionik
Buduća Kuća u zimskom krajoliku Niigate, japanske 'snježne zemlje'
Na kraju, hrvatski Veleposlanik poklonio je gradonačelniku Tokamachija dvije svoje recentno tiskane knjige, jednu u Japanu na engleskom i japanskom “Black Wave/Kuroi nami” i drugu u domovini. Potonja pod naslovom “Pognuta riža” sastavljena je od haiku pjesama mahom napisanih u Tokamachiju. Japanski mediji opširno su izvijestili o ovom, za Tokamachi i japansko-hrvatske odnose važnom događaju.
Izgradnja Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva počinje u svibnju ove godine, a veliko i svečano otvaranje objekta očekuje se 2. rujna 2011.
u nastavku: Reportaža iz Tokamachija, grada kojem su Hrvatska i 'kockasti' čvrsto prirasli srcu
komentiraj (5) * ispiši * #
03
srijeda
ožujak
2010
Dan hrvatskog turizma u Japanu
U Tokiju je jučer, 2. ožujka u organizaciji Veleposlanstva RH i Hrvatske turističke zajednice svečano obilježen Dan hrvatskog turizma u Japanu.
Na prigodnom domjenku u balskoj dvorani hotela Four Seasons nazočnima se obratio hrvatski veleposlanik dr. Drago Štambuk koji je u svom govoru istaknuo ljepotu i potencijal hrvatske turističke ponude naglasivši nesvakidašnju kombinaciju i ravnotežu između prirode, baštine, zdrave hrane i hrvatskog gostoprimstva. Naglasio je kontinuirani rast broja japanskih turista u našoj zemlji koji je u posljednje četiri godine porastao 5 puta. Hrvatsku je u 2009. posjetilo oko 165.000 japanskih turista, što je porast od 14% u odnosu na prethodnu godinu. Dok u svim drugim zemljama svijeta broj japanskih turista pada, u Hrvatskoj, usprkos svjetskoj recesiji i pandemiji gripe, broj japanskih turista snažno raste. Veleposlanik je izrazio ponos zbog te činjenice pohvalivši rad članova Veleposlanstva i Hrvatske turističke zajednice na ovom projektu od nacionalnog interesa.
Veleposlanik RH u Japanu dr. Drago Štambuk
Dr. Štambuk je Hrvatsku nazvao ljepšom u naravi negoli na projekcijama i prospektima, te dodao kako osjetljivi japanski turisti s urođenim shinto osjećajem za prirodu i njeno bogatstvo u hrvatskoj ljepoti prepoznaju zamjenu za kami (božansku prisutnost). Pozvao je svih 400-tinjak nazočnih, među kojima su bili brojni političari, veleposlanici, turistički djelatnici i novinari, da posjete Hrvatsku, zemlju koja postaje najpoželjnijom turističkom destinacijom u Japanu.
Nazočnima su se također obratili Edouard Tripković Katayama, voditelj Ureda HTZ-a u Japanu (inače sin dugogodišnjeg dopisnika HRT-a iz Pariza Luke Tripkovića), Takashi Sasaki, zamjenik predsjednika JATA-e (Japan Association of Travel Agents) i Hiroshi Mizohata iz JTA (Japan Tourism Agency), a prisutni su bili i predstavnici HTZ-a Igor Borojević, voditelj odjela za predstavništva i Adriana Salvi, izvršna tajnica.
Od istaknutih političara nazočili su Akiko Santo, potpredsjednica Gornjeg doma japanskoga Parlamenta, Seigo Kitamura, bivši zamjenik ministra obrane i veleposlanik Kazuo Ogura, Predsjednik zaklade Japan Foundation.
Prigodni program predstavljen gostima sastojao se od nastupa hrvatskih glazbenika Mateja Meštrovića, Kristine Bjelopavlović, Borne Šercara, te sopranistice Danijele Pintarić koja je na oduševljenje nazočnih među ostalim kompozicijama otpjevala i ariju Zajčeve opere „U boj, u boj“, u Japanu iznimno popularnu.
Danijela Pintarić oduševila je svojim vokalnim sposobnostima i snažnim scenskim nastupom
Gosti su uživali u bogatom izboru hrvatskih autohtonih jela koja su pripremili naš vrhunski kuhar Branko Ognjenović, šef kuhinje restorana Bon Appetit u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, te Mirjana Kozlina iz zagrebačkog hotela The Regent Esplanade, nositeljica titule najbolje hrvatske slastičarke na Državnom prvenstvu u Opatiji 2009. godine.
Edouard Tripković Katayama, voditelj Ureda HTZ-a u Japanu, predstavlja kuharski dvojac Kozlina - Ognjenović
Večernjem domjenku prethodila je radionica na kojoj su sudjelovali turistički radnici Japana i Hrvatske, uz osobiti naglasak na dvjema hrvatskim županijama - Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj, a koje su zastupali Mili Razović i Daniel Hauptfeld. Sudjelovali su i ini predstavnici hrvatskih turističkih agencija poput Fortuna Travel, Generalturista, Kompasa, Prometa T&T i S.O.L.E.N.
komentiraj (9) * ispiši * #