25
srijeda
lipanj
2008
Hondoji: Ljepota je u detalju
Nad regijom Kanto nadvili su se kišni oblaci. Od početka lipnja do otprilike sredine srpnja umivat će nas sezonske kiše. Iako je vrijeme prilično nestabilno, između dva kišna dana dade se uhvatiti i malo sunca. Unatoč vlazi i sparini, pruža se idealna prilika za izlet u bližu okolicu.
Jedno od omiljenih izletišta mojih sugrađana tijekom kišne sezone jesu vrtovi hrama Hondoji, čuvenog po svojim prekrasnim nasadima hortenzija i perunika. (O tome sam već nešto pisala ovdje). Svake godine usred sivila sezonskih kiša ovamo stižu tisuće posjetitelja željnih utjehe cvijeća. Čak ni za kišnih dana ovdje ne nedostaje zadivljenih šetača.
Na lokaciji hrama Hondoji prvobitno se nalazio posjed samurajske obitelji Hiraga iz roda Genji. U 13. stoljeću budistička sekta Nichiren ovdje je osnovala hram pod današnjim imenom Hondoji, ili "mjesto na kojem se pojavljuje Buda". Prostrani kompleks hrama obuhvaća brojna manja svetišta, groblja i spomenike s pripadajućim vrtovima, a tu su i nastambe svećenika koji ovdje žive i rade.
Hondoji je bez sumnje prekrasno mjesto u svojoj cjelini. Još se veća ljepota krije u brojim detaljima koje je lako previdjeti ukoliko šećete stazama na kojima ima najviše očitih atrakcija. Biseri su skriveni u zapećku, iza nekog zidića ili stakla, u nišama iza ugla, ili se otkrivaju naprosto iz drugog kuta gledanja.
Ulaz u Hondoji kompleks.
Kralj Dewa: jedna od skulptura na ulazu hrama (ukupno su dvojica i smješteni iza stakla u vratnicama). Nadnaravne su veličine i zastrašujuća lika i pogleda.
Udarac o gong, kratka molitva, ruke putnika sklapaju se u časku mira i tišine.
Svećenik pred oltarom u trenutku molitve, koju je naizmjenično prekidao budističkim napjevima. Ova sekta poznata je po štovanju lisica, vidi kipiće sa strane.
Male lisice
Lik Jizo sveca, zaštitnika djece, s metlom u ruci bdije nad tisućama Jizo kipića na policama koje su ostavili posjetitelji. S vanjske strane su obješeni savijeni papirići sa željama i molitvama.
Nichiren svećenici žive u neposrednom susjedstvu. Šećući vrtom, lako je 'zalutati' u njihova dvorišta. Skriven iza granja drveća, ovim je mostićem upravo prošao svećenik šušteći skutama svojih dugih haljina.
Ograda od bambusa uz jedan od brojnih manjih objekata unutar vrta.
Posude za vodu, svaka brižljivo označena imenom. Izgleda kao da su još u upotrebi, iako vrt Hondojija ima vlastiti moderni sistem navodnjavanja.
Prodorne oči sveca, gotovo zaboravljenog u nekom kutku vrta. Pobožna ruka u znak štovanja ostavila je par novčića.
Skrivena u moru hortenzija, čuvena peterokatna pagoda visine 18 metara izranja na obzoru. Kako navodi službena brošura, u pagodi su sačuvane Budine kosti.
Vrt perunika, divan bez obzira odakle ga promatrali.
Narodno veselje na ulici pri izlazu iz hrama. Na improviziranoj tržnici možete kupiti sve vrste tradicionalnog ukiseljenog ili začinjenog povrća. Prodaju se i slatkiši, suveniri, voće, te naravno hortenzije u loncima da ih ponesete kući.
komentiraj (12) * ispiši * #
18
srijeda
lipanj
2008
Čudna mi čuda!?
U Japanu se vozi lijevom stranom ceste, za što ste možda već čuli. No, jeste li znali da Japanci i novine čitaju 'naopačke': odostraga prema naprijed? Zašto japanski taksisti za vrijeme vožnje nose bijele rukavice, a dame ljeti preferiraju duži model do lakta? Što znače hrpe praznog posuđa pred ulaznim vratima kuća? Čemu služe plitke plastične posudice pokraj blagajne u trgovinama?
I tako dalje, i tako dalje - bezbroj je sitnih detalja u japanskoj svakodnevici koji će prosječnom putniku i turistu upasti u oči pri prvom posjetu. Odgovori i objašnjenja neće uvijek ležati nadohvat ruke, niti će ih biti lako pronaći u konvencionalnim vodičima za turiste. Čuđenje, zaprepaštenje, šok - Japan rijetko kojeg došljaka ostavlja ravnodušnim.
A kako se mi stranci običavamo čuditi stvarima koje su u Japanu evidentne same po sebi, Japanci to neće razumjeti, i još će se i čuditi nama što se mi čudimo!
Ni nakon tri godine provedene u Japanu, ja se ne želim prestati čuditi. Ipak, navika je moćna stvar. Neobične stvari postaju obične, i čuđenje prestaje. Neobično postaje normalno. Sve se manje čudim.
Nedavno sam primila e-mail od jednog čitatelja iz Hrvatske koji je s grupom kolega prvi put posjetio Tokyo. Začudilo ga je dosta toga, i opis njegovih dojmova iz prve ruke bio je vrlo duhovit. Bilo je osvježavajuće čitati o nečem tako poznatom iz perspektive tog čitatelja... i čuditi se njegovu čuđenju!
Da čuđenje u svijetu (moje i vaše) ne bi prestalo, odlučila sam uvesti novu rubriku na blogu: Čudna mi čuda!? U toj rubrici namjeravam pisati o detaljima svakodnevice koje začuđuju došljaka u Japanu, navode ga na razmišljanje, ostavljaju bez teksta... Bez obzira jeste li bili u Japanu ili ne, vaša pitanja i sugestije o neobičnostima Japana su dobrodošli. Poželjno je da se radi o detaljima koje je moguće predočiti fotografijom.
U međuvremenu, kreće pilot-epizoda u novom serijalu!
Pogledajte donju fotografiju, snimljenu u ulici nedaleko od mog stana. Čemu služe ove plastične boce s vodom na cesti, privezane za električni stup?
Koriste li Japanci ovu vodu za zalijevanje cvijeća? Ili, možda, za gašenje požara? Kao zalihu u slučaju elementarnih nepogoda?
Odgovor: ništa od navedenog. Voda u bocama služi zastrašivanju mačaka lutalica, koje navodno ne podnose žarki odsjaj sunčevih zraka. Ratoborne i neuredne mačke razbježat će se zaslijepljene jarkim svjetlom koje reflektiraju boce - ili bi barem u teoriji tako trebalo biti!
Boce s vodom su uobičajeni ulični prizor u Japanu, a kolika je učinkovitost ove narodske metode, prosudite sami. 'Nekoyoke' ili strašilo za mačke obično se postavlja na cesti ili kraj ulaza u kuću. Unatoč ovoj metodi, ili zahvaljujući njoj, na japanskim ulicama mačaka lutalica ne nedostaje. Zabilježeni su i slučajevi požara na objektima koje je prouzročila sunčeva iskra s plastičnih boca.
Slična navika postavljanja boca s vodom navodno postoji i u Australiji, Argentini, Meksiku, na Novom Zelandu i Malti, i možda još ponegdje gdje se ljudi nastoje obraniti od dosadnih mačaka, pasa, muha...
komentiraj (47) * ispiši * #
10
utorak
lipanj
2008
Čitajte me na kioscima
Kratka obavijest za moje čitatelje u Hrvatskoj, kao i za vas koji hrvatske tiskovine primate u inozemstvu:
Ukoliko ste me do sada rado čitali u online izdanju, možda će vam se svidjeti ideja da uskoro za promjenu malo zacrnite prste tiskarskom bojom i uronite u moj najnoviji tekst iz Japana - crno na bijelom!
Od 18. lipnja na svim kioscima, novi broj časopisa Grazia na 5 stranica donosi reportažu o Japanu iz mog pera. Naravno, bit će tu i dosta lijepih fotografija kako i priliči reportaži, a čak ako ste redovit i pomni čitatelj mog bloga, reportaža će vam otkriti neke do sada neopisane aspekte života Kućanice u Japanu i japanskih kućanica uopće.
Odakle i kako sam ovamo dospjela (a mislili ste da ste o tome već sve znali), što ovdje radim (eh, da samo znate...) i kakvi su Japanci s kojima dijelim svakodnevicu - o tome čitajte u novom broju Grazije, i slobodno komentirajte ovdje!
I da vam kažem, s obzirom na jedinstvenu priliku koja se ukazuje, smijete komentirati i moju frizuru!
komentiraj (25) * ispiši * #
03
utorak
lipanj
2008
Skice iz (d)okolice: Azaleja bonsai
Prekrasne stvari skrivaju se doslovce iza ugla. Proteklog tjedna u obližnjem gradskom parku održavala se mala izložba cvijeća - azaleje ili, na japanskom, satsuki. Samo po sebi ništa neobično, budući da je azaleja u Japanu sasvim udomaćena kao ukrasna biljka. Ono što je izložbu činilo posebnom, bila je činjenica da su sve azaleje bile uzgojene u obliku patuljastog drvca ili bonsai.
Bonsai je umijeće uzgoja biljaka koje su Japanci preuzeli od Kineza prije više od jednog tisućljeća. Minijaturno drvce ili cvijet uzgaja se u loncu ili posudi odgovarajuće dubine i oblika. Za pravilan uzgoj bonsaija potrebno je mnogo pažnje, njege i strpljivosti. U idealnim uvjetima, bonsai drvce može poživjeti više godina ili desetljeća, pa čak i duže.
Gotovo svi primjerci na spomenutoj izložbi upravo su cvali najljepšim cvatom, od bijele i ružičaste pa do svijetlocrvene boje. Neki cvjetovi mijenjali su boju na istom drvcu. Stabalca su bila različite visine, od doslovce patuljastih pa do onih visine pola ili tričetvrt metra.
Gdje je težište ovom cvijetu?...
Ponosni vlasnici ovih izložaka su moji sugrađani-hobisti koji bonsai minijature uzgajaju kod kuće. Lice jednoga od njih zasjalo je od sreće kad sam mu uputila svoje komplimente na račun cvijeća uzgojenog s toliko ljubavi. Ove azaleje osvojile su pregršt nagrada na natjecanjima, sudeći po izloženim peharima i plaketama...
(Vladimir Devidé: Japan)
komentiraj (19) * ispiši * #